U petak, 11 maja, sad vec daleke 1990. godine u listu ”Oslobodjenje”, pisao sam o nacionalizmu. Iste teze su sadrzane i u mojoj knjizi "Zastita drustva i obrazovanje, Sarajevo 1991. godine. U ovom osvrtu pokusa cu sa ove vremenske distance povezati teorijski pristup nacionalizmu te 1990. godine i iskustvo nacionalizma u zadnjih deset godina.

"Nacionalizmu kao zlo po medjuljudske odnose, a najvise po naciju koju opije, pripisivali smo primitivizmu, fanatizmu, necem sto nam se moglo jednom desiti i nikad vise. Medjutim cinjenica je da nam se nacionalizam ponovo desava a nije bas da smo ni primitivni ni fanatici. Negdje se nacionalisticki nastupa "u ime komunizma" negdje "u ime demokratije" u sustini i ogoljen i jedan i drugi je ipak samo nacionalizam.

Ubjedjuju nas da je nacionalizam pretjeranja ljubav prema sopstvenoj naciji ili pretjerana mrznja prema drugoj. Pretjeranja ljubav bi bilo nacionalno samoljublje, a pretjerana mrznja drustvena patologija koja bez cina zla nije zlo. Nacionalizam je prije svega ekonomska kategorija. Ukoliko tu cinjenicu zaboravimo ili zanemarimo, onda je nacionalizam nesto sto nema racionalno uporiste u ljudskoj djelatnosti te kao takvo ni svrhu da postoji.

Nacionalizmom se naprosto zeli jedna nacija pretpostaviti drugoj ili drugima radi prisvajanja njihovog viska rada (znoja, truda, znanja, materijalnih dobara, prostora na kom zive i sl.) Nacin na koji se to zeli ostvariti je sila.

Radi opravdanja te sile, pred savjescu, domacom i svjetkom javnoscu nacionalizam se situira izmedju dvije krajnosti: ugrozenosti i superiornosti.

Slozenost nacionalizma ali i posljedice po okruzenje i spostvenu naciju mozemo posmatrati na primjeru njemackog nacionalizma (1933 - 1945. godine). Hitler, koji simbolizuje taj nacionalizam naglasava ugrozenost zivotnog prostora za Nijemce a na drugoj strani razvija cijelu teoriju o superiornosti Nijemaca (arijevske rase). Sustina je da se tim stvarale pretpostavke da se ekonomija drugih otme i za Nijemce. Ti drugi su u Njemackoj bili Jevreji a kasnije i svi ostali i u Njemackoj i van nje.

Koji su bili preduslovi za pojavu i instrumentaliziranje njemackog nacionalizma?

1. Cinjenica da je njemacko drustvo prolazilo kroz veliku ekonomsku krizu koja se mogla rijesavati na dva nacina: naprezanjem drutva da odricanjem, vecim ekonomskim naprezanjima i boljim organizopvanjem pokaze Nijemcima da zlato postoji ali da je u njihovim rukama i miru. Drugi put je mogao ici vojniziranjem drustva i trazenje zrtve da racun plati. Hitler je ponudio ovaj drugi put. Postavio je kazane za gladne, uz kazane dijelio puske i ideologiju "Mayn kamph". Tako je dobio vojsku od 6 milona vojnika. problem je sto je neko trebalo da plati i kazane i puske i knjige.

2. Drgi vazan momenat kod izbora nacionalizma jeste drutvena kategorija od koje je moguce nesto uzeti, opljackati. Ona (ta drustvena kategorija treba da ima nesto sto je moguce uzeti, na cemu je moguce graditi privilegije za nacionaliste (zlato, novac, kuce, robu, prostor, radna mjesta i sl.) i sledeci momenat koji zrtvu odredjuje jeste cinjenica da se ne moze braniti. Ni sama ni uz ocekivanu pomoc sa strane. Tad je u Njemackoj pao izbor na Jevreje. (Bogati i nisu se mogli braniti a niti ih je ko htio zastititi, naprotiv).

3. Sledeci vazan momenat jesu psihicke prirode kojim se zrtve sataniziraju a zlo koje treba uciniti nad njima pretvara u dobro, "nije zlo ubiti ... nego je to dobro djelo jer se sa njim sveti neko ranije ili spasava neko svoj.." Tu se priziva u pomoc cijeli instrumentarij propagande, zloupotrebljava se religija i sl.

4. Poslije ovih priprema izbora zrtve i psihicke obrade nacije ulazi se u fazu instrumentalizacije zla. Kad se formiraju snage koje treba da zlo cine, instrumentarij koji to zlo legalizuje a njegove ucinke stavlja u funkciju "nacionalnih interesa". ( Materijlna dobra Jevreja postaju dobra Nijemaca, pokorene zemlje se aneksiraju (Anslus - Austrija), radna snaga, sirovine i teritorija pokorenih zemalja se stavlja u funkciju "velike ideje" i sl.

5. U zavrsnoj fazi treba ucinke agresije legalizovati, osloboditi se loseg imidza, eventualnih protivnika, skinuti kozu vuka i obuci kozu jagnjeta.

Primjer njemackog nacionalizma, je i model kako i zasto funkcionise nacionalizam. I svugdje na svijetu gdje se nesretno spoje svi ovi elementi imamo zlo. Nosioci nacionalizma su neki drugi a oni u svom okruzenju traze svoje "Jevreje".

U nasim uslovima nacionalizam je direktno produzetak birokratizma kom se u ovj fazi prikljucuju mnogi drugi izmi (klerikalizam, seperatizam, unitarizam). I birokratizam je funkcionisao po principu prelijevalnja viska vrijednosti sa drugih sebi. Ta zrtvovana kategorija je bila radna snaga (radnici). U onom trenutku kad je birokratsko prelijevanje viska radne snage sa radnika na birokratiju izgubilo mjeru i u kolicini otimanja i broju od kojih se to radi (vikendice, drustveni automobili, broj generala veci nego u SAD, nepokrivene investicije, prezaduzenost u inostranstvu i sl.). Ta ista birokratija bjezi u nacionalizam. Dakle iz straha da podnese racune radnickoj kalasi " u ime koje je vladala" ona bjezi u "naciju" kojom zeli da nastavi da vlada.

U primjeru njemackog nacionalizma vidno je sta se desava sa nacijom koju opije nacionalizam. U pocetnoj fazi zahvaljujuci snazi instrumentalizacije i brutalnosti svog manifestiranja ima uspjeha. Prekretnica nastupa onda kad se zemlja i narod opijeni nacionalizmom okruzuju viskom neprijatelja. Postepeno snaga instrumentaliziranog antinacionalizma postaje veca od snage nacionalizma i kraj je neminovan. Nijemci su desetkovani, Njemacka je razorena, podjeljena. Nijemci su postali simbol porazenog, prevarenog naroda koji je organizovano unistavao druge i sirio strah.

Ocito nas problem nije niti moze biti nacija, njeni intresi ili njena obespravljenosti, nas problem je u stvaranju uslova unutar kojih ce se realizovati pravo covjeka da radi, da svojim radom ostvari visak rada koji moze na trzistu u normalnoj konkurenciji razmjeniti sa drugim radnikom u zemlji van nje. U ovom trenutku tu i takvu mogucnost borbe protiv svih zala pa i nacionalizma jedino nudi savezni premijer Ante Markovic." (Mr. Sevko Kadric, 11 maja 1990. godine - "Oslobodjenje")

II

Sta se zaista desilo u sad vec bivskoj Jugoslaviji ?

Ocito kriza je imala svoje razlicite nivoe ali i manifestacije. Prva (uslovno prva) je kriza kapitalizma koja je tih 1990. po tvrdnjama svedskih ekonomista bila najdublja u zadnjih stotinjak godina ( hoce reci dublja od one 1933. goja se manifestirala fasizmom !?) Druga je kriza komunizma koji se naprosto obrusava unutar sebe ( Gorabacov i Perestrojka, raspad Varsavskog ugovora, raspad SSSR-a, pad berlinskog zida..) Treci nivo krize je onaj u samoj Jugoslaviji koja naprosto nije mogla biti zaobidjena. Spoljnji dug je bio 22 milijarde dolara, enormna nezaposlenost...

Nema nikakve sumnje da je Balkan zadnjih desetak godina bio a to je i danas popriste nekoliko nivoa sukoba. Izdvojmo tri:

1. Sukoba za novu podjelu svijeta ( bas kao i 1914. i 1941. godine ) istina sa novim suptilnijim metodama posrednog sukoba kad je u pitanju svjetski sukob.

2. Sukob izmedju snaga hegemonije i ocuvanja Jugoslavije kojima je komnunisticki sistem bivse drzave uz dominaciju srpskih kadrova cuvao sosptvene privilegije i snaga koje su se borile za samostalnost republika do nivoa samostalnih drzava. Upravo tako je Ustav SFRJ i definirao njihovu samostalnost "do ocjepljenja".

3. Sukob snaga socijalizma i snaga kapitalizma koje su pod okriljem nacionalnih interesa nastojale drustvenu svoinu pretvoriti u privatnu pod izgovorom formiranja nacionalnih drzava sa zatvorenim nacionalnim ekonomijama.

1. Sukoba za novu podjelu svijeta

Sve nestabilne i krizne situacije u svijetu u zadnjih stotinjak godina radjale su nove neoimperijalisticke ambicije kod starih imperijalistickih sila ili onih koje su nastojale da to postanu. Tako imamo 1914 godinu i prvu svjetsku ekonomsku krizu koja sarajevskim atentatom 27 juna ulazi u svoj dramaticni ratni rasplet, on je znacio smrt za milion i po ljudi, dugogodisnja patnje miliona ljudi ali i nestanak Austro - Ugarske da bi njeno mjesto zauzele nove sile.

Za nas sa Balkana je taj rat interesantan ne samo pocetkom vec i krajem, njegov kraj obiljezava i stvaranje Kraljevine SHS odnosno Kraljevine Jugoslavije 1918. Nova ekonomska kriza 1936. dovela je na scenu fasiste (Muslovilija, Hitlera ...) ali 1939. i do novog svjetskog sukoba koji je znacio smrt za 60 miliona ljudi istina i novu podjelu svijeta koju simbolizira podizanje Berlinskog zida 1945.

1990. godina je oznacena godinom nove ekonomske krize, po nekima najdublje u zadnjih stotinjak godina. Te godine se desava i "pad" berlinskog zida sto je trebalo da mnogima ulije nadu u laznu demokratiju koja je trebalo da dodje "sama po sebi". Pad Berlinskog zida postavlja pitanje nove podjele svijeta. Nije vise bilo sporno da je u pitanju sirenje kapitalizma u bivse socijalisticke zemlje ( zemlje bivseg SSSR-a, Poljsku, Cehoslovacku, Rumuniju, Bugarsku, Madjarsku, bivsu Jugoslaviju, Istocnu Njemacku ). Ali se i postavilo pitanje: Kog kapitalizma !? Onog evropskog ili onog americkog !? Ali i pitanje cijeg: njemackog, franscuskog, engleskog...?

U tom pitanju i lezi odgovor na tragicnost sukoba u Ceceniji, bivsoj Jugoslaviji, Izraelu, Afganistanu, Iraku, Georgiji, prijetnji sukobom u Iranu, Koreji.. ali i kao po pravilu stavljanje velikih sila na jednu od strana u Sukobu.

Tu svakako lezi i dio potvrde, nikako i opravdanja, za tvrdnju Slobodana Milosevica u Hahu da on nije pobio narod u Srebrenici vec Francuzi. Milosevic bi dosta toga jos mogao reci u Hagu. Sam Hag je pretvoren u svjetski teatar samim tim sto se u njemu ne sudi drzavama vec pojedincima.

2. Sukob izmedju snaga hegemonije i snaga koje su se borile za samostalnih drzava.

Procesi razgradnje socijalistickih unija, lagera prvo Varsavskog ugovora, zatim Sovjetskog saveza, onda Ceske i Slovacke, inspirisali su, ohrabrili i podstakli razgradnju i SFRJ. Na jednoj strani su se profilirale snage naglasene nacionalne samostalnosti Slovenije, i Hervatske a onda u novom sastavu Jugosalvije sa naglasenom dominacijom Srbije nije se vidjela ni Bosna i Hercegovina, Makedonija a onda ni Crna Gora.

I dok je u lageru socijalistickih zemalja strana (ruska) birokratija imala cijelo vrijeme svoju protutezu u domacoj birokratiji (poljskoj, ceskoj, madjarskoj i sl.) to u Jugosalviji je domaca birokratija u ceterdeset godina Titove vladavine postala sistem i vlast za sebe. Naprosto 2 miliona profesionalnih birokrata, koliko ih je imao aparat drzave-patije-armije je trazio rijesenje sopstvene pozicije. Nju je po tvrdnji generala armije Kadijevica ponudio jedino Milosevic, istina samo onom srpskom dijelu tih aparata.

Otuda je malo onih koji su bili spremni prije ali i sada tvrditi da je Milosevic nacionalista ili religiozan covjek, njemu je srpski nacionalizam i okrilje srpske paravoslavne crkve bilo samo sredstvo u ocuvanju vlasti.

Ishode tih sukoba u ovom kontekstu nije neophodno isticati, cinjenica je da su sve republike bivse Jugoslavije dobile samostalnost (izuzimajuci Crnu Goru a i to je pitanje vremena i cijene). Da li su i te samostalnosti sa cijenama koje su placene sreca za same narode bivse Jugslavije veliko je pitanje ali ono sto je sasvim sigurno to je da su one donijele veliku korist sponzorima podjele Jugoslavije. Treba vidjeti sta i kako je u tom ratu profitirala Njemacka naprimjer stajuci iza Hrvatske, Francuska stajuci iza Slobodana Milosevica i vekiosrpskog projekta, Amerika stajuci iza kosovskih Albanaca ....

3. Sukob snaga socijalizma i snaga kapitalizma u cilju pljacke drustvene imovine i formiranja nacionalnih geta

Opste je poznato da nema projekata koji nemaju svoju cijenu. Dakle projekat stvaranja nacionalnih drzava sa vjerskom ikonografijom je populisticka prica za mase opijene idejama ugrozenosti, superirornosti i sl. Nosioci projekta nacionalnog cijepanja multinacionalne cjeline racunaju mnogo konkretnije, racunaju cijenom koju i ko treba da plati, ili jos konkretnije koju oni sami treba da dobiju. Tako ce Hitler ne slucajno zrtvovati Jevreje najbogatiji sloj Njmacke 1936.

Narodi Jugoslavije su imali bogatstvo kog sami nisu bili svjesni, to je drustvena svojima koju su gradile, uvecavale, uvezivale generacije od 1943 do 1990. godine. Ta imovina je bila dovoljna pretpostavka za sve politicke i ekonomske projekte koje su oni mogli voditi ali nisu. Neko je to cinio "u ime njih".

Otuda nosioci nacionalistickih ideologija naprosto nisu dozvolili da ni u Bosni i Hercegovini, gdje se to cinilo normalnim pobjede nenacionalni programi. Naprotiv sasvim je izvjesno da su vjersko nacionalne partije SDS, HDZ i SDA direktno sponzorirane sa strane Beograda, Zagreba, ali i svjetskih mocnika koji su u Bosni trebali rat i vise krvi. Oni koji su znali sta jeste Bosna i sta jeste politika znali su da je pobjeda vjersko nacionalnih partija u Bosni 1991. znacila rat. (Neka mi ne bude zamjereno sto cu podsjetiti da sam upravo to ustvrdio na skupu Reformskih snaga u Banovicima - Oslobodjenje 23.9.1991.)

Idiotske i morbidne parole o nemogucnosti zajednickog zivljenja, ugrozenosti i sl. su samo vjestacka politicka produkcija kojom je trebalo osigurati vjersko nacionalnu podjelu Bosne u kojoj je "nekim slucajem" doslo do privatizacije drustvene imovine upravo od snaga vjersko nacionalnih oligarhija. A narod, a sta je zapravo narod !?

Umjesto zakljucka:

Ocito ratna i poslijeratna dogonija kroz koju Balkan prolazi posljedica je sukoba interesa na najmanje tri nivoa. Onog izmedju zemalja EU koje su novim integracijama (ekonomskim, politickim ali i potencijalno vojnim) zaprijetile apsolutnoj svjetskoj premoci Amerike. Amerika se naprosto morala umjesati do nivoa da i vojnicki dodje u Evropu. Sa bazom na Kosovu ona to danas i jeste.

Nepravicnost i neravnopravnost u pravljenju Jugoslavije 1918. dobila je svoj epilog 1991. U tu Jugoslaviju Srbija je unijela silu pobjednika, Hrvatska, Slovenija, pa i Bosna i Hercegovina nagovor, prisilu i zelju. Iz ove cinjenice proizasla je i apsolutna dominacija srpskih kadrova u instutucijama drzave (vojeke, policije, sudstva i sl.). Ona se bitno nije promijenila ni u uslovima tzv. Titove Jugoslavije. I u nju su Srbi unijeli oreal pobjednika a Hrvatima je vjesto anputiran kompleks saradnika sa okupatorom (NDH, Pavelic, Jasenovac, Blajburg i sl.)

1991. godina je, sa klimom u svijetu, slabostima u samoj Jugoslaviji, Tudjmanu ponudjeno da ostvari san Hrvata o samostalnosti Hrvatske. Taj san on naprosto nije smio propustiti. Sto je on bez sumjnje i ucinio uz sve ostale fatalne greske unutrasnje i spoljenj politike, ekonomskog zlocina pocinjenog nad sopstvenim narodom upravo na polju pretvaranja drustvene imovine u privatnu i sl.

U Bosni i Hercegovini svi ovi sukobi su dozivljavali svoje najdrasticnije manifestacije. Tako ce i licno franscuski predjednik Miteran doletjeti u Satajevo ratne 1993. godine da bi onemogucio medjunarodnu intervenciju na snage Slobodana Milosevica razasute po Bosni. Slicnu ulogu su imali i engleski lordovi i mirovlnjaci ciji kao da je i bio zadatak da izkompromituju evrosku i svjetsku politiku pravde, mira. U tim i takvim okolnostima Amerikanci preuzimaju inicijativu i evropi drze lekciju o "zaustavljanju rata" istina cineci mirotvorcima ljude odgovorne za agresiju i genocid (Milosevic, Tudjman, ... ) i dijeleci im tudje Bosnu. Istina preduslov tom mijesanju je bilo mnogo krvi i pitanje je da li je ona i namjerno prosipana?

U tom kontekstu vidimo i razloge zasto je Tudjman izvrsio klasicnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, zasto je Milosevic i licno komandovao armijom bosanskih Srba.

I dok 200 000 Bosanaca gine, njih milion i pola ide u progonstvo, domaca, nacionalna oligarhija krcmi njihovu privatnu i drustvenu imovinu i pretace u sopstvenu.

P.S.
Ostaje pitanje da li se danas na Balkanu ista promjenilo? Ne mislim na terenu, to je vidno ali u glavama ljudi, cak i onih koji su zrtvovani "u ime nacije" i ali onih koji su bili zrtve.

Ocito predmet pljacke je bila prije svega drustvena imovina, onda imovina protjeranih, pobijenih, izgovor je bila razlika u vjeri i naciji, metod sila. Surova sila ne vidjena poslije holokausta. Danas cemo prepoznati logiku mira i novog vremena kad se logika ekonomije i sile promjeni. Kad multikulturnost postane sigurnost, kad trziste postane nacin sticanja i razmjene dobara (ne pljacka), kad se vojnici vrate u kasarne, vjerki sluzbenici u vjerske ustanove, privatna imovina vrati onima od kojih je oteta, drustvena imovina onima koji su je i stvarali, kad se poniste ucinci nacionalizma. Svakako to nece i ne moze samo antinacionalizam on mora imati svoje nosioce a oni konkretan ekonomski interes koji je jaci i pouzdaniji od onog primitivnog nacioanlistickog, odnosno nacistickog.

Nazalost ponizeni i prevareni nemaju snage da idu ka svome, prevaranti i oni koji su se na tudjem zlu obogatili jos uvjek na Balkanu prodaju maglu klerikalizma i nacionalizma. Da tuga bude veca oni to jako dobro i sinhronizovano rade. Oni saradjuju danas 2004. bas kao i 1991. Nisu slucajno nacionalisticke stranke u Bosni na vlasti, HDZ u Hrvatskoj a radikali u Srbiji. Nema sumnje da ta slika, beznadja i nacionalnog ludila mnogima i u samoj Evropi odgovara, no o tome jedan drugi put.