Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

   

Marinko M. Vučinić

SREBRENICA – UTERIVAČI ISTINE I PRAVOVERNA ZADRTOST

Nataša Kandić je krenula u svojevrsni krstaški pohod koji zaslužuje podršku. Slažem se da srpski narod nije činio zločine, već pojedinci, ali argumenti koje čujemo da su sve strane krive niti oslobađa krivce niti potire zločin.
Roderik Mur, zamenik američkog ambasadora u SCG

Rasprave vođene u poslednjih nekoliko nedelja povodom prikazivanja snimka brutalne likvidacije muslimana iz Srebrenice imaju poseban značaj za ukupnu političku i duhovnu situaciju u našem društvu. One su buknule velikom žestinom neposredno posle prikazivanja snimaka i odmah su se iskristalisala dva oštro suprotstavljena stanovišta o prirodi ovog zločina.

Iz krugova nekoliko nevladinih organizacija zaduženih za zaštitu tzv. ljudskih prava i suočavanje sa prošlošću poteklo je mišljenje da je u Srebrenici počinjen nesumnjiv i neporeciv genocid, da je on učinjen u ime Srbije i srpskog naroda, da je Srebrenica najveći zločin posle Drugog svetskog rata, merljiv samo sa holokaustom i Aušvicom, i da svako navođenje užasnih zločina koji su, takođe nesumnjivo, počinjeni nad Srbima u okolini Srebrenice predstavlja pokušaj relativizovanja i poricanja genocida nad muslimanima. Nadalje, tvrdi se da se na taj način traži ravnoteža i simetrija u zločinima i da, konačno, Srbija i srpski narod nisu spremni da prihvate odgovornost i krivicu za ono što se dogodilo u Srebrenici.

Glavni argument za ove tvrdnje je presuda za genocid izrečena na suđenju generalu Krstiću za pomaganje u sprovođenju planske likvidacije muslimana posle zauzimanja Srebrenice. Argumentacija se takođe zasniva na rezolucijama američkog Senata i Kongresa i na tvrdnji da je opšti stav na Zapadu da je u Srebrenici počinjen najveći zločin posle Drugog svetskog rata. To su aksiomi koji se nikako ne mogu dovoditi u pitanje, to je istina sa kojom se mora suočiti srpski narod ako želi da se pridruži porodici civilizovanih evropskih naroda. Ovo stanovište najjasnije je izrazio Nenad Čanak:

„Dok Nemačka nakon Drugog svetskog rata nije prihvatila stvarnost holokausta koji je počinjen u ime Nemačke i nemačkog naroda, nije postala demokratska i razvijena zemlja. To isto mora da uradi i Srbija.”

Ovaj istaknuti predstavnik tzv. građanske političke opcije propustio je da kaže koliko godina je prošlo do trenutka kada se Nemačka suočila sa istinom o holokaustu. Ne kažemo da je tako trebalo da bude, ali do toga je došlo tek posle velikih studentskih nemira 1968. godine, kada je stasala nova politička generacija u Nemačkoj. Čuveni gest traženja oproštaja Vili Brant učinio je 1970. godine, više od dve decenije posle završetka Drugog svetskog rata. On se tada poklonio žrtvama Varšavskog geta, u kome su Jevreji podigli ustanak, a nije kleknuo u Aušvicu ili u nekom drugom logoru, gde su stradale isključivo nemoćne žrtve. S druge strane, porediti nacističku Nemačku i sistem holokausta sa Srbijom posle raspada Jugoslavije u najmanju ruku je neodgovorno i neozbiljno, i predstavlja izraz svojevrsnog politikantskog egzibicionizma i neodmerenosti kojom se inače odlikuju političari tzv. liberalnograđanske orijentacije. Oni smatraju da moramo da im verujemo na reč jer su tobože pozvani da Srbima konačno otvore oči i suoče ih sa njihovom zločinačkom i genocidnom prirodom, pri tom uvek zaboravljajući da za svoje tvrdnje o fašizmu i holokaustu u Srbiji moraju imati pravu argumentaciju.

Drugo stanovište, u istoj meri ekstremno i lišeno valjane argumentacije, u istoj meri zatvoreno u svoj krug isključivosti, jeste u odbijanju svake pretpostavke da je u Srebrenici izvršen genocid, i shvatanju da je ona pre deset godina oslobođena – a ako je i bilo sporadičnih zločina, oni su pre rezultat neadekvatne i nekontrolisane osvete. Posebno se pri tome insistira na odbrambenom i pravednom karakteru rata koji je tada vođen u Bosni, a vrhunac neobjektivnosti i neodmerenosti sadržan je u morbidnom i rasističkom zahtevu da se grobovi u kojima su pokopane muslimanske žrtve presele sa teritorije Srebrenice.

Kao i mnogo puta do sada, pokazalo se da se ekstremizmi neprestano pothranjuju u nekoj vrsti prirodne simbioze. Da li je onda danas i ovde moguć ozbiljan, objektivan, razložan, odgovoran i pre svega na validnim argumentima zasnovan razgovor o ratu koji je vođen u Bosni, a posebno o tragičnim događajima u Srebrenici? Način kako je do sada vođena rasprava pokazuje nam da će to biti izuzetno teško ili gotovo nemoguće ostvariti jer je stvorena ideološka i medijska situacija i slika kakvu smo imali prilike da vidimo na početku raspada socijalističke Jugoslavije.

U jednostranosti i isključivosti upravo prednjače tzv. nezavisni i objektivni mediji, koji po svaku cenu žele da nametnu svoje viđenje ratnih događaja i plasiraju svoje viđenje bez mogućnosti da se ono dovodi u pitanje, jer to je, po njima, konačna istina. Ideološka i politička ostrašćenost opet postaje apsolutno dominatna u našem medijskom i javnom prostoru. Kako se tome suprotstaviti, ako u vidu imamo dosadašnje tragično iskustvo sa ratovima i sukobima u bivšoj Jugoslaviji? Da li smo išta naučili od bliskog istorijskog iskustva? Izgleda da nismo, i to nam najbolje pokazuju ti istaknuti borci za ljudska prava i građanske principe.

Mogu li razum i objektivnost nadvladati isključivost i ideološku zaslepljenost? To je suštinsko pitanje našeg daljeg demokratskog razvoja, koje se ne rešava stalnim ponavljanjem ideološke floskule o nesposobnosti srpskog naroda da se (po isključivom receptu branitelja ljudskih prava) suoči sa zločinima i prošlošću. Najistaknutiji predstavnici naše tzv. liberalnograđanske inteligencije horski su zauzeli stanovište o neporecivom genocidu u Srebrenici, krivici Srbije i srpskog naroda za zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hrvatskoj. To je postala neka vrsta aksioma, neka vrsta ideološke mantre ponavljane u svakoj prilici i svakom medijskom nastupu. Ako neko poželi da pripada tom posvećenom krugu boraca za ljudska prava i istinu (što po pravilu ne podrazumeva i zaštitu prava srpskog naroda), mora iznova da ponavlja ovaj neupitni niz tvrdnji o balkanskom holokaustu. Jedino tako može posvedočiti svoja liberalnograđanska uverenja. Zato i nije slučajno što se govori o svojevrsnom krstaškom pohodu, samo se pri tome zaboravlja da su krstaški ratovi završavali kao krvavi pljačkaški poduhvati.

Bez obzira na to što se tvrdi da se srpski narod ne optužuje generalno, ipak je, kako vreme odmiče, sve jasnije da se insistira na njegovoj kolektivnoj krivici, jer se neprestano ističe da je genocid u Srebrenici učinjen u ime Srbije i Srba. Ove tvrdnje jasno govore o tome da se prešla granica i da je srpski narod sada otvoreno i bez ikakvih rezervi optužen kao kolektivni krivac za genocid u Bosni i pokretanje ratova prilikom raspada Jugoslavije.

Navešćemo nekoliko stavova naših objektivnih liberalnograđanskih intelektualaca i istaknutih predstavnika nekih tzv. nevladinih organizacija.

Žarko Korać: „Deset godina po završetku rata u Bosni i Hercegovini Srbija se prvi put suočila sa razmerama zločina koji su u njeno ime tamo počinjeni. Srbija će morati da krene teškim putem suočavanja sa vlastitom odgovornošću.” Milan St. Protić: „Mi s tim zlodelom moramo da živimo, da nosimo beleg krvinka i ubice. Oni su pokazali da su svi Srbi kao Milošević, jednako zli i bezosećajni. Sad kad je sve izbilo na videlo, kad se zlodelo ukazalo ogoljeno i javno, zahvaljujući drugima a ne nama, sad priznajemo jer nema druge. Ali kod nas još nema žali, nema pokajanja, nema stida.” Nataša Mićić: „Suština je što većina ne želi da se u Srbiji osudi politika zločina. Shvatiće dobronamerni da i ova politika relativizovanja zločina u Srebrenici koju gledamo ovih dana na tužnu desetogodišnjicu vodi ka kolektivnoj krivici celog naroda.” Vesna Pešić: „Nema kolektivne krivice, ali ima kolektivne odgovornosti. Ljudi su masovno glasali za Miloševića, lepili njegove slike po automobilima. Sada moramo da vidimo kako nam se moglo desiti da tako masovno glasamo za Miloševića.” Milenko Perović: „Svaka krivica jeste individalna i treba je utvrditi, ali se ovde ipak radi o nečemu mnogo krupnijem, jer se sa dosta argumenata može braniti teze o postojanju kolektivne krivice.” Sonja Biserko: „Srbija kao država je izvršila genocid u BiH, a isto je pokušala da učini i na Kosovu. Za Srbiju je podjednako pogubno što se pre deset godina niko nije pobunio i što u ovoj zemlji i dalje nema pokajanja i stida.”

U ovim stavovima se otvoreno zastupa teza o kolektivnoj krivici i odgovornosti. Zato nas ne mogu čuditi odbojne reakcije javnosti u Srbiji. Može li se na tako ostrašćen, jednostran i neodgovoran način govoriti o kolektivnoj krivici srpskog naroda koji je tokom poslednje decenije dvadesetog veka prošao kroz velika istorijska iskušenja i izazove, kroz progone, izbeglištvo, bombardovanje, pogrome, etnička čišćenja, vladavinu autoritarnog režima u Srbiji, sankcije međunarodne zajednice, medijsku satanizaciju i izolaciju? Može li se očekivati da će mirno biti prihvaćena ova zapenušana i ostrašćena haranga? Ne može se jednom narodu na tako neobjektivan i nasilan način uterivati istina o njegovoj genocidnosti i zločinima, uz glavni argument da su činjeni u njegovo ime. A u isto vreme svako pominjanje zločina učinjenih nad srpskim narodom proglašava se za relativizaciju i pokušaj negiranja zločina učinjenih nad pripadnicima drugih naroda. Na taj način se samo postiže suprotan efekat jer ovako isključiv i jednostran pristup dobija sasvim razumljiv i očekivan odgovor. Javlja se poricanje, odbijanje da se čuje istina i nastaje težnja da se pronalaze razni izgovori za počinjene zločine. Posebno su problematične tvrdnje da se navođenjem zločina koji su nesumnjivo počinjeni nad Srbima u okolini Srebrenice u stvari reletivizuju, umanjuju i poništavaju zločini učinjeni nad muslimanima u Srebrenici. Govori se o stvaranju simetrije zla, o pokušaju da se umanji efekat prikazanih snimaka kako bi se pokazalo da se radi o individualnim zločinima, o izjednačavanju krivice svih strana, o opravdavanju srpskih zločina, o principu ratnozločinačkog reciprociteta, o ravnoteži zla i žrtava, o Srebrenici kao simbolu srpskog fažizma, o Beogradu kao epicentru zla.

Poseban akcenat je na zalaganju da Srbija mora najpre da počisti svoje dvorište i tek onda stekne moralno pravo da postavlja pitanja o krivici za zločine nad srpskim narodom. Problem je, međutim, u tome što se do sada samo od Srbije i srpskog naroda tražilo da zasluži ovo pravo, a prošle su decenije u iščekivanju da predstavnici drugih naroda progovore o „svojim” zločincima. Sve to govori o nedostaku elementarne volje da se na tolerantan, objektivan i razuman način govori o celini događaja vezanih za tragediju Srebrenice.

Kako se može očekivati da naša javnost mirno i bez otpora prihvati ovo uterivanje istine o ratu u Bosni? Zar nam je zabranjeno da imamo istinski i ljudski pijetet i poštovanje prema žrtvama i stradanju našeg srpskog naroda? Zar žrtve u Bratuncu i Skelanima nisu zaslužile barem deo medijske pažnje i poštovanja koje je dobila komemoracija u Srebrenici?

Sociolog Todor Kuljić je, govoreći o potrebi uravnoteženog pristupa, nedavno rekao:

„Bez ravnopravnog tretiranja svetlih i tamnih delova teško je doći do tolerancije u viđenju prošlosti. Kao što Nemci pored Getea ne zaboravljaju Aušvic, tako i Srbi uz oslobodilačke ratove treba da pamte i Srebrenicu, a Hrvati da ne razdvajaju Oluju od Jasenovca.”

U istom tonu govorio je i Vilijam Montgomeri:

„Ako nameravamo da pokrenemo ovaj region dalje od ideje kolektivne krivice, prvi neophodni korak jeste priznavanje individualne krivice i ispoljavanje žaljenja što su počinjeni ratni zločini. Kao što će bošnjačku vladu ojačati to ako prizna da su Srbi u selima oko Srebrenice zaista trpeli od Nasera Orića i njegovih ljudi.”

Suočavanje sa prošlošću nije jednostran i jednodimenzionalan proces u kome ima mesta samo za jednu neprikosnovenu tezu o genocidu počinjenom nad muslimanima u Bosni. Insistiranje na žrtvama i stradanju predstavnika samo jednog naroda u krvavom građanskom ratu dovodi do zatvaranja u isključive nacionalne okvire, ali i do ponovne nacionalne homogenizacije one zajednice koja je obeležena kao genocidna i ubilačka. Dosadašnji tok rasprave pokazao je da upravo oni koji se pozivaju na velike ideale pravde, tolerancije i istine nisu spremni da sagledavaju celinu istorijskog i društvenog konteksta i okruženja u kojima se se odvijali ratni sukobi u Bosni. Oni samo traže potvrdu svojih izrečenih sudova o kolektivnoj krivici srpskog naroda i svako mišljenje koje nije u skladu sa njihovom ideološkom matricom proglašavaju za fašističko i revizionističko. A rasprave o ovako osetljivim i teškim pitanjima traže izuzetno visok stepen razumevanja i spremnosti da se pokaže poštovanje prema žrtvama naroda kome ne pripadamo. Ovde se radi o odbrani univerzalnih civilizacijskih principa trpeljivosti i shvatanja istorijskih događaja u njihovoj celovitosti.

U tom smislu se može shvatiti stav Nikole Miloševića:

„Ako osuđujući nepodopštine srpske strane u ratu osuđujemo i nepodopštine što su ih drugi učinili, onda to nije nikakvo traženje alibija, već traženje pravde koja mora biti jednaka za sve. Opravdan je zahtev da se svi ratni zločinci, koje god nacije i vere bili, mere jednakim aršinima.”

U ovih nekoliko stavova sadržana je težnja da se o odgovornosti, krivici i suočavanju sa prošlošću govori sa više objektivnosti, više spremnosti da se izbegne ostrašćeni ideološki način razmatranja ove izuzetno važne teme i da se konačno uravnoteženim i razumnim pristupom zaista pokrene složen i tegoban proces suočavanja sa krivicom i odgovornošću za zločine. Karl Jaspers je neposredno po završetku Drugog svetskog rata u knjizi Pitanje krivice raspravljao o pojmu, ispoljavanju i vrstama krivice u Nemačkoj. Ovu knjigu često citiraju naši liberalnograđanski uterivači istine o zločinima, samo što je koriste na veoma selektivan i specifičan način. Za nas je posebno važno kako Jaspers raspravlja i postavlja pitanje moralne krivice, jer je ona osnov za krivičnu, političku i metafizičku krivicu:

„Moralni propusti čine osnovu iz koje se rađaju politička krivica i zločin. Ono što za nas predstavlja opasnost jesu samonipodaštavalačko jadikovanje pri priznavanju krivice i prkosni ponos koji se povlači u sebe. Prkosni ponos je drugačiji. Pri moralnom napadu on se smesta povlači u pravovernu zadrtost. Samosvest se želi postići u tobožnjoj unutrašnjoj samostalnosti. Ona se, međutim, ne može steći ako ono presudno ostane nerazgovetno. Kraktovidost u razmišljanju, naročito u javnom mnjenju koje poput nezadrživog talasa sve preklapa, predstavlja neizmernu opasnost.”

Zato nije slučajno što se neprestano insistira na apsolutnoj moralnoj odgovornosti srpskog naroda, jer će se naposletku, jednostavno, ona lako transponovati u kolektivnu odgovornost i krivicu, što i jeste glavni cilj koji se želi postići. Najveća nevolja je u tome što je rasprava o pitanjima krivice za zločine u Srebrenici iskorišćena da se još jednom ponove poznati stavovi da je Republika Srpska genocidna tvorevina, da nije bilo građanskog rata, već je to bila agresija Srbije na Bosnu i Hrvatsku, da su Srbi kao narod nespremni i nepodobni za učešće u evropskim i modernizacijskim tokovima, te da je naš društveni život podlegao fašistoizaciji.

Ko je politički profitirao od ove besomučne kampanje? Kratkovidost u razmišljanu i delovanju naših uterivača istine samo je otvorila još veći prostor Srpskoj radikalnoj stranci, koja je, služeći se pravovernom zadrtošću, ponovo pokušala da se predstavi kao jedini branilac „dostojanstva srpskog naroda” i istine o njegovom stradanju. To je još jedan dokaz da se politički ekstremizmi međusobno podržavaju i da ne mogu da dobiju na snazi ako se ne ukrštaju svojom isključivošću i ekskluzivnošću. Srpska radikalna stranka je i ovog puta iskoristila prazan politički prostor i istovetnom političkom manipulacijom upotrebila raspravu o srebreničkim zločinima za svoje politikantske stranačke interese. Radikali moraju biti zahvalni ovim borcima za ljudska prava. Da nevolja bude veća i tragičnija, na skupu u organizaciji Srpske radikalne stranke na kojem je prikazan film o zločinima počinjenim nad Srbima u proteklim ratovima pojavio se i patrijarh Pavle, što sada daje povoda da se otvori još jedan krug rasprava o klerikalizaciji Srbije i ulozi Srpske pravoslavne crkve u našem političkom životu.

Ako zaista želimo, a to je neminovno, da se u Srbiji otvori istinski proces suočavanja sa prošlošću i zločinima, on mora biti oslobođen svake politizacije, stranačkog politikantstva, ideološke isključivosti i doktrinarne neobjektivnosti, i kretati se u prostoru odbrane temeljnih civilizacijskih i demokratskih principa i vrednosti. Reči Brane Vučetića iz Bratunca, kojem su ubijeni majka, otac i brat, mogu nam poslužiti kao istinski putokaz:

„Cela Srbija danas priča o stradanju jedne strane. Neka priča, i treba. Ali stradali smo i mi. I nas su žive hvatali, klali i drali, pekli na volovskim kolima. I sad ko da je naša patnja manja, ko da nas naše rane manje bole. Ko da je neko sa nečim merio čije su rane teže. Kukaću za mojima dok sam živ. Duša me sada boli što nemam nikog, barem iz Srbije, ili drugde, da mu ispričam za moje jade. Što to, izgleda, nikoga više ne zanima. Bio sam u nedelju posle podne i na groblju u Potočarima na kome su sahranjeni Bošnjaci pobijeni u Srebrenici i okolini jula 1992. godine. Gledao sam među nizovima i nizovima humki sa nišanima zabrađenu staricu previjenu preko groba. Nisam imao hrabrosti da joj priđem. Kao da za čemer i patnju u njenom srcu, dok u nedelju posle podne grli humku u kojoj je njen sin ili unuk, brat, ima reči da se opišu. I kao da joj te reči nešto mogu pomoći.”

(18.07.05)

 
     
     
 
Copyright by NSPM