Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Branko Branković

DIPLOMATSKI „RASPAD SISTEMA“

Svaka država koja i malo drži do svog dostojanstva i koja se beskompromisno bori za svoj teritorijalni integritet i suverenitet određuje u tom smislu osnovne pravce svoje spoljne politike. Ta i takva politika mora imati za cilj zaštitu interesa zemlje i naroda, mora biti jedinstvena i usaglašena na najvišem nivou državnih organa. Međunarodni položaj svake zemlje zavisi od velikog broja faktora. Međutim, jedan od glavnih svakako je diplomatija, odnosno osnovni pravci jedne zrele i smišljene spoljne politike koju diplomatija mora i treba da sprovodi.

Uprkos velikim očekivanjima od promena 5. oktobra 2000. godine, međunarodni položaj SRJ, zatim Srbije i Crne Gore a sada Srbije je, umesto poboljšanja, stalno tonuo, da bi danas bio na najnižoj stepenici koju može da toleriše jedna nezavisna, suverena zemlja, članica UN, koja istovremeno pretenduje da ostvari ulazak u EU i ostale evroatlantske integracije. Svemu ovome znatno je doprinela tzv. spoljna politika. Mora se reći da zapravo spoljne politike u pravom smislu nije ni bilo. Spoljnim poslovima bavio se ko god je hteo i zastupao ili sopstvene interese, ili interese stranke kojoj je pripadao.

Prvi ešalon odbrane interesa zemlje u svakoj normalnoj zemlji je svakako diplomatija, zajedno sa ministrom spoljnih poslova. Ministar, u skladu s vladom i parlamentom, sprovodi u delo odluke koje imaju za cilj politički ugled zemlje i ekonomski prosperitet. Da bi ministri spoljnih poslova mogli da zastupaju zemlju, moraju biti kompetentni i krajnje odani svojoj zemlji i narodu.

Prvi ministar spoljnih poslova nakon promena 2000. godine bio je Goran Svilanović. Odmah se pokazalo da on nije bio u stanju da na pravi način zastupa zemlju i njene interese. Delom je to bilo zbog njegove poslovične nekompetentnosti, a delom zbog interesa koje je zastupao, a koji su bili sve samo ne interesi ove zemlje i naroda. Dovoljno je pomenuti njegovo sada otvoreno, a ranije prikriveno, zalaganje za nezavisnost Kosova i Metohije. Ili, otvorena podrška agresiji SAD i Velike Britanije na Irak, protivljenje da se u Generalnoj skupštini UN usvoji rezolucija o osudi korišćenja oružja sa osiromašenim uranijumom, iako je NATO zasuo SRJ tom municijom 1999. godine.

Jedna od glavnih Svilanovićevih aktivnosti bila je rastakanje Ministarstva za spoljne poslove. Glavni pravac ove aktivnosti ogledao se u rapidnom deprofesionalizovanju diplomatije. Taj posao obavio je u kratkom roku, metodama na kojima bi mu i Staljin pozavideo, a rezultat je bio masovno otpuštanje tzv. politički nepodobnih profesionalaca. U tim aktivnostima imao je dva osnovna cilja: odstranjivanje profesionalnog kadra iz procesa predlaganja i sprovođenja spoljne politike zemlje i stvaranje prostora za uvlačenje u diplomatiju brojnih predstavnika partija DOS-a, bez obzira na to da li su ti ljudi kvalifikovani ili ne. Ti i takvi ''diplomati'' su odmah slati u inostranstvo, za šta je postojao poseban razlog. Trebalo je ambasade SCG pretvoriti u ''društvo ćutologa'' i izvršilaca Svilanovićevih naloga. To je dalje otvaralo prostor za zadovoljavanje apetita raznih stranaka i njihovih lidera, ali i za ličnu aktivnost koja je spoljnu politiku i Ministarstvo pretvorila u njegovu privatnu ''prćiju''. Jedino je na taj način mogao nesmetano da obavlja poslove koji se ne mogu nazvati aktivnostima u interesu zemlje i ovoga naroda.

Nakon odlaska DOS-a sa vlasti, iako se od toga mnogo očekivalo, posebno u vezi sa spoljnom politikom i izborom ministra za spoljne poslove, u sferi diplomatije i spoljne politike nije došlo do promena.

Dolazak Vuka Draškovića na mesto ministra spoljnih poslova značio je nastavak, pa čak i intenziviranje aktivnosti koje se nikako ne mogu okarakterisati kao one koje se vode u interesu ove zemlje i naroda. O tome svedoče mnoge njegove izjave, ne samo u vezi sa Kosmetom već i drugim pitanjima. U tom smislu, dolazak Draškovića značio je dalje degradiranje diplomatije. Ne samo da se Ministarstvo nije oslobodilo nesposobnih i krajnje nekvalifikovanih ljudi već se situacija i pogoršala. Drašković je privatizovao diplomatiju kako bi preko velikog broja skaradnih kadrovskih rešenja obezbedio sebi odrešene ruke za nesmetano zastupanje raznih interesa, samo ne interesa ove zemlje i ovog naroda. Iako je nasledio ambasadore koji su u velikom broju slučajeva bili bruka i sramota ove zemlje, izbor Draškovića u tom smislu bio je još gori. Dovoljno je reći da glavnu reč među ambasadorima vode seksolozi, JUL-ovski preletači, sinovi raznih ministara i slično.

Posebno je pogubna bila kadrovska politika u vezi sa kadrovima iz Crne Gore. Da bi nesmetano mogao da provuče kadrove iz SPO-a, Drašković je pravio trule kompromise sa kandidatima iz Crne Gore. Tako je, pored niza nekvalifikovanih ljudi iz SPO-a, u Ministarstvo, ali i na najvažnija ambasadorska mesta u inostranstvu (Njujork, London, Moskva itd.), poslao kadrove iz Crne Gore koji su otvoreno izjavljivali da je njihova jedina briga da obezbede podršku zemlje u kojoj su akreditovani za nezavisnost Crne Gore. Posebna je priča kako su ''izmišljena'' nova radna mesta, van sistematizacije, na koja se šalju isključivo kadrovi iz Crne Gore i čiji je jedini zadatak, kako se ispostavilo, bio da spremaju potrebnu tehničku i drugu potrebnu infrastrukturu za otvaranje ambasada Crne Gore u inostranstvu. Naravno, sve je to išlo na račun budžeta Srbije.

Nakon secesije Crne Gore, Drašković je pristupio naglom ''posrbljavanju crnogorskih kadrova'' u želji da najveći broj njih i dalje zadrži u Ministarstvu, iako oni, kao državljani druge zemlje, po zakonu ne mogu da rade u državnoj službi. Istovremeno je masovno slao u inostranstvo ne samo ljude iz Crne Gore, već i kadrove iz SPO-a, kojima je napunio Ministarstvo od podruma do tavana, kako na odgovorna tako i na manje odgovorna mesta. Ako se pogleda njihova stručna sprema ili znanja, pre svega stranih jezika, lako se dolazi do zaključka da ti samozvani diplomatski kadrovi, zajedno sa velikim brojem onih koje je Svilanović doveo mimo svakog reda i zakona, ne ispunjavaju ni bazične uslove za rad u diplomatiji.

Ovakvo ponašanje pomenutih ministara spoljnih poslova dovelo je do značajnog srozavanja ugleda naše diplomatije, a time i međunarodnog položaja SRJ, zatim Srbije i Crne Gore u inostranstvu. Ova zemlja postala je država koja nije bila u stanju da samostalno odlučuje o svojoj budućnosti i koja je bila predmet sprovođenja poznatog plana parcelizacije i fragmentacije, što je secesija Crne Gore, s podrškom EU, i pokazala. Istovremeno, i diplomatija je bila dovedena do rasula i haosa. Time je zemlja izgubila možda i ključno uporište u odbrani nezavisnosti i teritorijalnog integriteta.

Mnogo toga danas treba uraditi da bi se srpskoj diplomatiji, nakon konačne samostalnosti Srbije, vratio bazični profesionalizam i ugled, a Srbija bila u stanju da u inostranstvu uspešno brani svoje više nego ugrožene interese. Kada je diplomatija u pitanju, odgovornost Vlade Srbije je u ovom trenutku stavljena na veliki ispit zrelosti. Taj ispit ona mora da položi sa najvišom mogućom ocenom. U protivnom, bez podrške diplomatije svi napori vlade po mnogim sudbonosnim pitanjima, kao što su Kosmet, ulazak u Evropsku uniju i sl., osta će nedovoljno ubedljivi i bez rezultata koji bi bili u interesu Srbije.

 

 

 
 
Copyright by NSPM