Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Crkva i politika

   

 

Timoti Ribek

Jozef Racinger – od Hitlerjugenda do pape Benedikta XVI                                

U proleće 2004. godine Jozef Racinger otišao je u Francusku kao lični izaslanik pape Jovana Pavla II, koji ga je zamolio da prenese papske blagoslove na komemoraciji povodom 60-godišnjice iskrcavanja u Normandiju. Racinger, koji je tada bio sedamdesetsedmogodišnji kardinal, trebalo je da učestvuje na nekoliko službi, uključujući i ekumensku ceremoniju na engleskom groblju na Omaha Biču, koja je održana u subotu 5. juna, uz prisustvo kardinala Fransisa Džordža iz Čikaga. Sledećeg dana Racinger se pridružio brojnim liderima na plaži Aromanaha. Među prisutnima bili su i francuski predsednik Ž ak Širak, nemački kancelar Gerhard Šreder, ruski predsednik Vladimir Putin, kraljica Elizabeta II i Džordž Buš.

                       Posle subotnje ceremonije na američkom groblju na Omaha Biču, kojoj je prisustvovalo vi še hilja da američkih veterana i koju su pratile glavne televizijske mreže, Racinger je bio na ručku sa biskupom Pjerom Pikanom i potom se vozio dvadeset minuta kroz dvoredni špalir da bi stigao na izolovano groblje La Kamb u nameri da oda poštu 21 hiljadi Nemaca koji su poginuli u ratu i tu sahranjeni. Tom događaju nije dat veliki publicitet, tako da je prisustvovala svega nekolicina reportera.

Racingerova diskrecija bila je razumljiva. Među sahranjenima na groblju La Kamb bili su i članovi oružane S.S. pancir divizije, elitne nacističke vojne formacije. Među sahranjenima bili su i legendarni komandant tenkovske brigade Majkl Vitman i major Adolf Dikman, koji su nadzirali masakr sela u blizini Oradur-sir-Glan. Od 642 žrtve, 203 bile su deca, samo šest sela je opstalo.

                    Tokom nedelja koje su prethodile komemoraciji lideri konzervativne opozicije zabeležili su da je Šreder isključio La Kamb prilikom svog puta u Normandiju. Tako je to groblje postalo predmet oštre javne polemike. "Gospodin Šreder je konstantno propovedao patriotizam”, rekao je konzervativni član Bundestaga Peter Ramsauer, "ali, pošto je zaobišao groblje nemačkih vojnika ne položivši venac, on je, po mom mišljenju, antipatriota." Centristički orijentisani pristalica Slobodnih demokrata Ginter Nolting takođe se kritički osvrnuo na Šrederov gest. Sa radikalne desnice došle su optužbe za izdaju otadžbine.

                            Međutim, Šreder je imao na umu sudbinu Helmuta Kola koji je hteo da oda poštu Nemcima poginulim u ratu, dve decenije ranije. U sklopu Reganove posete Zapadnoj Nemačkoj, Kol je predvideo ceremoniju polaganja venaca na nemačkom vojnom groblju blizu američke baze u Bitburgu. Kada su američki novinari izvestili da se na tom groblju nalaze pripadnici S.S. divizija, protestanti su zahtevali da se ceremonija otkaže. Dve nedelje pre Reganovog puta u Nemačku Eli Vizel se, prilikom primanja kongresne Medalje časti, usprotivio predviđenoj poseti. "To mesto, gospodine predsedniče, nije vaše mesto”, rekao je on, “Vaše mesto je ono gde se nalaze žrtve S.S. vojnika". Ako popusti, biće optužen da je podlegao pritisku. Ako ne popusti, rizikuje da bude izložen međunarodnoj osudi. Horst Telčik, Kolov savetnik za spoljnu politiku, rekao mi je da je Regan, kada ga je Kol pozvao da razmotre plan posete, izustio: "Helmute, hajde da učinimo to". Reganov biograf Lou Kanon istakao je da bi Reganu bilo dobrodošlo otkazivanje posete, koja je protekla prema planiranom programu uprkos kontinuiranim kritikama. Šreder, kao prvi nemački kancelar koji je prisustvovao normandijskoj komemoraciji, bio je odlučan u nameri da izbegne bitburgovski debakl. Na Bitburgu su bile desetine S.S. grobova, dok su na La Kambi bile stotine.

                          Za razliku od američkog groblja na Omaha Biču, sa 9.387 belih mermernih nadgrobnih kamenih ploča, La Kamb je sumorno, u tevtonskom stilu, ograđeno zemljište. Grozdovi do pojasa visokih markera, grubo isklesanih od granita u obliku gvozdenih krstova, stoje usred pojedinačnih nadgrobnih spomenika. Mnogi grobovi nose anonimni natpis "nemački vojnik". Centralna humka sadrži ostatke dodatnih 296 neidentifikovanih vojnika i nad njom dominira veliki kameni marker, takođe u obliku gvozdenog krsta. Relativno malo ljudi je posetilo La Kamb, među njima najviše veterana nemačkog rata ili nemačkih porodica koje žale za izgubljenim rođacima. Za vreme Racingerove posete groblje je bilo praktično prazno. Nešto posle 14 časova Racinger je došao u pratnji Pikana i Fortunata Bladelija, španskog izaslanika u Francuskoj, kao i nekoliko drugih crkvenih zvaničnika. Procesija se kretala duž glavne ose groblja i zaustavila se pred centralnom grobnicom.

                        "U ovom času klanjamo se u znak poštovanja prema poginulima u Drugom svetskom ratu", rekao je Racinger. "Setimo se mnogih mladih ljudi iz naše otadžbine čije su nade razorene u ratnoj klanici. Kao Nemci, ne možemo ništa drugo do da bolno shvatimo da je nepravedna vlast zloupotrebila njihov idealizam i njihovu lojalnost prema državi.” Racinger je izrazio žaljenje što je Pflicht (dužnost) – slepa i neupitna pokornost prema nalozima dužnosti, ta tipično nemačka odlika – iskorišćena za zle ciljeve, ali je insistirao na tome da to ni na koji način ne obeščašćuje službu otadžbini i žrtvovanje za nju. "Oni su jednostavno nastojali da izvrše svoju dužnost, čak i onda kada su bili razdirani strašnim unutrašnjim konfliktima, sumnjama i pitanjima", naglasio je on. Nije pominjao S.S. brigadu, ali je rekao da nije ovlašćen da sudi o sahranjenima na La Kambi jer u njihovu savest samo Bog može imati uvid.

                        Racinger, kako mi je saopštio jedan sveštenik, govori tečno francuski, mekano i elegantno, tako da je narednog dana držao misu na francuskom u Bajeks katedrali. Ali na La Kambi je govorio na nemačkom pred četrdesetak Francuza i nekoliko Nemaca koji su se tu slučajno zatekli. Nastojeći da objasni korene Drugog svetskog rata, on je optužio saveznike, posebno Francusku, zbog toga što su Nemačku uvukli u dvanaest godina noćne more nacističke vladavine. "Mržnja i gorčina ostale su posle Prvog svetskog rata između suparničkih strana, posebno između Nemaca i Francuza, i to je zatrovalo duše tih nacija", konstatovao je Racinger. "Cilj Versajskog ugovora bio je da se Nemačka ponizi, te se njen narod radikalizovao i time otvorio put diktaturi i uverenju da će ta diktatura vratiti Nemačkoj slobodu, čast i moć.” “Nemački narod”, dodao je on, “bio je dva puta žrtva: onda kada su ga ponizili njegovi francuski susedi i onda kada su ga zaveli i obmanuli nacistički lideri. Nacionalni ponos je bio povređen, kolektivno poniženje bilo je zloupotrebljeno. Rat i razaranje bili su logičan ishod”. "Oko za oko, zub za zub – to ne vodi miru", naglasio je on, "videli smo kakve su bile posledice svega toga”. Izgleda da su, po Racingerovom mišljenju, saveznici naučili lekciju. "Hvala Bogu što ta stvar nije ponovljena posle Drugog svetskog rata", nastavio je, "Amerikanci su nam velikodušno pomogli svojim Maršalovim planom, tako da smo mogli obnoviti našu zemlju i uputiti je u pravcu prosperiteta i slobode". Tako đe, pohvalio je posleratna nastojanja usmerena ka procesu pomirenja i pozvao evropske hrišćanske tradicije da nastave taj proces isceljenja.

                       Racingerova poseta La Kambi nije privukla veću pažnju. Biskup Pikan opisao je u otvorenom pismu na svom veb-sajtu ovu ceromoniju kao "un grand moment d'une emotion inoubliable" (veliki trenutak nezaboravne emocije). Radio Vatikan, poljski medij iz Rima, kratko je napomenuo da je Racinger održao misu na groblju La Kamb. U Nemačkoj je katolički list Die Tagespost objavio tekst njegovog govora. List Berliner Zeitung objavio je kratku informaciju o Racingerovoj poseti. Jedine novine koje su posvetile veliku pažnju pomenutom događaju bile su National Zeitung, radikalno desničarski nedeljnik koji se prodaje na kioscima i železničkim stanicama širom Nemačke. U pregledu Racingerovih govora taj nedeljnik ga je kritikovao zato što je Drugi svetski rat označio kao pravedni rat tokom obilaska glavnih manifestacija u Normandiji, ali mu je dodeljivao izuzetne pohvale kad god je, kao na groblju La Kamb, govoreći o nacionalsocijalističkom režimu, osude usmeravao prema tadašnjem vođstvu, a nikad prema nemačkom narodu.

                  Kada je Jozef Racinger postao papa Benedikt XVI, mediji su dosta pažnje posvetili činjenici da je bio član "Hitlerjugenda" od 14. do 16. godine i da je potom služio u nemačkom Vermahtu, prvo u jednoj jedinici za protivvazdušnu odbranu blizu Minhena, a posle u timu koji je bio poslat da postavi zamke za tenkove duž granice sa Austrougarskom. U Londonu je list The Sun objavio fotografiju u boji novog pape u vatikanskoj odeći ispod koje je pisalo "Od Hitlerjugenda do pape". Crno-bela fotografija Racingera u vermahtovskoj uniformi pojavila se gotovo svuda.

                      Ni blizu toliko pažnje nije bilo poklonjeno Racingerovom javnom životu posle rata, posebno ne njegovom očitom opiranju da se angažuje u javnom pokajanju (pročišćenju duše), u onome što je svet očekivao od Nemaca u posleratnoj eri. Iako je Racinger neretko govorio protiv nacističkih zlodela, katkada veoma oštro, kao što je to učinio prošlog leta u Sinagogi u Kelnu ili prošlog decembra u Rimu, uvek je bio krajnje obazriv kada bi se postavilo pitanje kolektivne nemačke odgovornosti za holokaust. Racinger je svojim zemljacima prebacivao preveliko samoprekoravanje i zamerao im što prećutkuju patnje nemačkog naroda. Ovakav stav može se dovesti u vezu sa periodom u kojem je Racinger postao nadbiskup u Minhenu i u kojem je nasledio dve obaveze: pastorsku dužnost, koju je u šesnaestom veku uveo Trentski koncil – da treba osuditi ono što treba da se osudi a pohvaliti ono što zaslužuje da bude pohvaljeno, i odgovornost prema državi koja je osnovana 1933. konkordatom (Rajhkonkordat) između Hitlera i Vatikana. Taj sporazum je zahtevao od nemačkih rimokatoličkih nadbiskupa da polože zakletvu o lojalnosti prema toj državi. Ta zakletva je još obavezujuća. Dva dana pre nego što je postao nadbiskup Minhena i Frajzinga, 1977, Racinger je stavio ruku pred ministra-predsednika Bavarske i rekao :"Pred Bogom i svetim jevanđeljem kunem se i obećavam da ću, u skladu sa onim što se zahteva od biskupa, biti lojalan prema Nemačkoj i Bavarskoj". (Taj politički angažman našao je odjeka u prvoj Racingerovoj papskoj encikliki (poslanici) u kojoj on govori o dužnosti – munus ( latinski ekvivalent nemačkoj reči Pflicht) crkve da pomaže u procesu formiranja savesti u političkom životu). Uz to, da bi usaglasio svoj duhovni ugovor sa zakletvom o dužnosti da brani svoju zemlju, Racinger nastoji da prigrli fundamentalne hrišćanske vrline – spremnost da se u svakom prestupu, ma koliko težak bio, vidi potencijal za ljudski spas. Dobro katoličko nastojanje da se bude dobar Nemac podrazumeva složeni sklop moralnih i društvenih obaveza, i one za koje Racinger nije siguran da li ih želi.

                        "Ja sam imao malo svešteničkog iskustva”, saopštio je on nemačkom novinaru Peteru Sivaldu objašnjavajući razloge oklevanja da prihvati mantiju nadbiskupa. "U osnovi, uvek sam osećao da je moj poziv držanje nastave i verovao sam upravo u tom vremenskom trenutku – tada sam imao pedeset godina – da sam pronašao ono što bi se moglo nazvati mojom teološkom vizijom i da bih mogao da počnem da stvaram jedno delo." U to vreme Racinger je predavao na Univerzitetu u Rozenburgu, u severnoj Bavarskoj, gde je našao polururalno spokojstvo nakon uspešne, ali i traumatične, teološke karijere. Tokom Vatikana II on je radio sa reformističkim nadbiskupom iz Kelna, kardinalom Jozefom Fringsom, i održao seriju predavanja u Bonu, Minsteru i napokon u Tibingenu. Kada je 1966. stigao u Tibingen, Univerzitet je postao centar teoloških rasprava. Studenti su prekidali predavanja povicima "U pakao sa Isusom". Protestantski članovi fakulteta podržavali su otpadnike koji su Hristovo raspeće označavali kao izraz sadomazohističke glorifikacije patnje. Najneprihvatljivije za Racingera bilo je ponašanje Hansa Kinga, katoličkog teologa i veterana Vatikana II, koji je branio kontrolu rađanja i dovodio u pitanje pojam papske nepogrešivosti. Džon Alen opisao je u svom spisu o Racingerovoj biografiji 1968. godinu kao Racingerovu annus mirabilis. Sledeće godine Racinger je zamenio prestiž i metež Tibingena za Rozenburg, odvodeći sa sobom gotovo sve svoje studente koji su pripremali doktorat.

                          Kada je Racinger odabran za naslednika ostarelog nadbiskupa Julijusa Depfnera, on se konsultovao sa svojim prijateljem i mentorom Johanom Ojerom i na kraju prihvatio ponudu. U publikaciji Litterae Apostolicae od 24. marta 1977. Racinger je opisan ka majstor teologije, pri čemu mu je dodeljen Avgustinov mandat: "Idi dalje i radi na božjim poljima". Unutar polja nadbiskupije Minhena i Frajzinga leži 14 milja severno od Minhena komad zemljišta od 6 jutara na kojem se nalazi Memorijalni centar podignut u znak sećanja na koncentracioni logor u Dahau. To prostranstvo je ograđeno zidovima, bodljikavom žicom i osmatračnicama, pri čemu se parkiralište za posetioce nalazi na jednom, a Karmelitski (kaluđerski) manastir i gasna komora na drugom kraju. Na ulaznim gvozdenim vratima još stoji natpis "Arbeit Macht Frei" (rad oslobađa).

                           Kada je koncentracioni logor Dahau otvoren, nadbiskup Minhena i Frejsinga Mihail fon Faulhaber bio je suočen sa jedinstvenim pastorskim izazovom. Faulhaber se zakleo na lojalnost državi, dobrovoljno nacistički   salutirajući svojom rukom, posle čega je slao dodvorička pisma Hilmaru Veklerlu. "Hteo bih da vam se zahvalim iz dna svoje duše, uvaženi komandante, zbog toga što ste podržali održavanje ovih prvih misa i što ste dozvolili katolicima da prisustvuju njima”, pisao je Faulhaber nekoliko nedelja nakon otvaranja Dahaua. "Jednako se nadam da će Vaša uvažena ličnost ljubazno nastaviti da dozvoljava održavanje misa i obavljanje individualnih svešteničkih dužnosti kao što su ispovedanja..."

                        Međutim, kada su brutalnosti nacista eskalirale, došlo je do napetosti između crkve i države. U decembru 1933. Faulhaber je u seriji svojih beseda javno izložio kritici nacističku politiku. Tokom trosatnog sastanka sa Hitlerom u novembru 1936. on je izjavio da priznaje nacističku vlast, ali ne odobrava njenu antihrišćansku orijentaciju. "Verujem da je poštovanje prema vlasti izraženije u katoličkoj crkvi nego u bilo kojoj drugoj zajednici", rekao je Hitleru. "Međutim, kada se vaši zvaničnici ili zakoni ogrešuju o crkvenu dogmu ili društveni moral i tako podrivaju našu savest, mi moramo da na to, kao odgovorni zastupnici moralnog zakona, upozorimo". Prema Faulhaberu, Hitler je odgovorio povišenim glasom. On je osudio ratoborno držanje crkve na osnovu rasnih zakona i izjavio: "Ja u njima vidim božju volju". Gestapo je hapsio sve veći broj sveštenika, prvo u Nemačkoj, zatim širom Evrope i slao ih u Dahau. Napokon se Faulhaber našao u situaciji da nadgleda 2.579 utamničenih katoličkih sveštenika iz 31 nacije i 134 eparhije, koje su obuhvatale 29 religioznih redova i kongregacija – najveća jedinstvena duhovna zajednica u svetu. Faulhaber je protestvovao protiv nacističkog brutalnog odnosa prema katoličkim sveštenicima. Na stotine njih kojima su pripisani "krivični prestupi" bilo je podvrgnuto medicinskim eksperimentima i mučenjima u režiji S.S. trupa. Jedan sveštenik krunisan je vencem od bodljikave žice, drugi je obešen o krst. Do aprila 1945. godine, kada je Dahau oslobođen, više od polovine od oko 2.500 sveštenika izgubilo je život.

               Faulhaber je otprilike tri nedelje nakon oslobađanja logora informisao papu Pija XII o planovima u vezi sa Dahauom. "Logorska zgrada biće spaljena iz higijenskih razloga", pisao je on, "sagradićemo kapelu za pokajanje i manastir". Tog leta Faulhaber je obznanio svoju nadu da će Dahau postati mesto za hodo č ašća. Od tada nadbiskupi su proširivali i produbljivali ovaj zahtev.

                 Prošlog proleća Fridrih Veter, koji je nasledio Racingera na mestu nadbiskupa 1982, iskoristio je 60. godišnjicu od kraja rata i oslobođenja logora kako bi podsetio nemački narod na to da je suviše njihovih sunarodnika podleglo nacionalsocijalizmu. "Kako je bilo moguće da većina našeg naroda dopusti sebi da bude zavedena mržnjom i nasiljem? Suviše nas je sebi dopustilo da bude zaslepljeno."

Veter mi je ponovio to uverenje kada sam ga podsetio u Minhenu, nekoliko nedelja posle njegovog javnog obraćanja povodom pomenute godišnjice. "Mi, Nemci, nismo odgovorni za ono što se desilo, ali je na nama odgovornost da se takva stvar više nikad ne desi”, rekao je on. Kao nadbiskup Minhena i Frejzinga, Veter je insistirao na tome da on ima posebnu obavezu prema Memorijalnom centru od šest jutara. "Dahau je pojam za čitavu Nemačku, ali pošto je taj logor smešten u Minhenskoj biskupiji, ja moram da imam poseban odnos prema tom logoru."

                       Kada sam ga upitao povodom toga o papi Benediktu XVI, on nije mogao da navede njegov specijalni doprinos tome, ali me je ubeđivao da je Racinger gajio slična opredeljenja tokom nadbiskupovanja, koje je trajalo četiri i po godine.

                        To je bila razložna pretpostavka. Za malo rimokatolika Racingerove generacije može se reći da su u tom stepenu imali kontakt sa Dahauom. U jesen 1943. šesnaestogodišnji regrut bio je raspoređen u jedinicu za protivvazdušnu odbranu, čiji je zadatak bio da štiti pogon za izradu BMV aviona u minhenskom predgrađu Ludvihsfeld. Racinger i drugi opsluživači protivavionskih topova bili su smešteni u pomoćni logor Dahaua u kojem su boravili i zarobljeni radnici. "Logoraši su radili u fabrici", pričao je Racinger u jednom intervjuu datom septembra 1977, "njih su na posao dovodili pripadnici S.S. trupa kroz prokope načinjene na visokim zidovima. Oni su tretirani bolje od svojih jadnih drugova u stvarnim koncentracionim logorima, ali nakaradna priroda 'hitlerizma' ne sme se zanemariti". Maks Manhajmer, koji je bio zarobljeni radnik u Ludvihsfeldu, sećao se mladih, neinformisanih opsluživača protivavionskih topova koji su dolazili na svoju službu. Manhajmer je sada šef Udruženja preživelih iz Dahaua, kao i autor memoara "Zaostali dnevnik". On se slaže sa Racingerom da su uslovi bili bolji za one koji su radili "iza vrata" na proizvodnoj traci, ali ne i za one koji su, kao i on, radili na konstrukcionističkim detaljima izvan zgrade. "U svakom slučaju, to je bilo poboljšanje u odnosu na Aušvic gde sam pre toga bio", rekao mi je Manhajmer.

                       Ako se ima u vidu jedinstveni karakter Dahaua kao mesta ljudske patnje, posebno za katoličko sveštenstvo, a da i ne pominjemo Racingerovo živo sećanje, koje je ponovo oživelo samo četiri meseca pošto je postao nadbiskup, od Racingera bi se očekivao posebno osetljiv odnos prema Memorijalnom centru u Dahau, udaljenom samo dvanaest milja od rezidencije nadbiskupa u Minhenu. Pa ipak, ne postoje izveštaji o tome da je Racinger izrekao neki javni stav o logoru Dahau tokom službe u svojstvu nadbiskupa Minhena i Frajzinga. Barbara Distel, koja nadgleda Memorijalni centar, nije se mogla setiti neke Racingerove posete niti su to mogle sestre manastira Sveta krv. Kada sam upitao Vinfrida Remela, šefa pres-službe date eparhije, da li postoji ikakav Racingerov javni iskaz o logoru Dahau, on nije mogao pronaći nijedan. U knjizi u kojoj se beleže svešteničke dužnosti navedene su četiri posete tom mestu, ali se ni u jednoj ne pominje zvanično zaustavljanje u Memorijalnom centru.

                             Racinger je marta 1980. blagoslovio 224 mlada rimokatolika u crkvi Svetog krsta, udaljenoj četvrt   milje od bivšeg logora. Avgusta 1980. vratio se u Dahau da bi ispovedio dve sestre iz Karmelitskog manastira, prošao pored bodljikave žice i ušao u dvorište manastira. Sestra Elija, koja je prisustvovala ceremoniji i kasnije obrokovala u manastirskoj sali za ručavanje sa Racingerom, posvedočila je da on nije posetio Memorijalni centar, št o je potvrdila i sestra Irmengard, igumanija manastira. Knjige gostiju manastira, koje datiraju od 60-ih, sadrže potpise na stotine posetilaca, među njima i kardinala Depfnera i nadbiskupa Vetera, zatim sveštenstva iz Poljske, uključiv i Karola Vojtilu, budućeg papu Jovana Pavla II, koji je posetio manastir i obišao Memorijalni centar 1974. Postoji i album sa fotografijama kardinala Vetera koji polaže venac ispred barake 26, Svešteničke barake i klanja se pred krematornim pećima zajedno sa grupom poljskih sveštenika. Iznad fotografija nalazi se natpis "Stanica XII, Isus Hrist je umro na krstu".

                             Ipak, sestra Irmengrad podsetila me je na to da je Racinger posetio Aušvic sa papom Jovanom Pavlom II, da se on eksplicitno osvrnuo na holokaust i da je podržao pomirenje između katolika i Jevreja.

                             Ona mi je takođe rekla da je Racinger bio gotovo pet godina nadbiskup Minhena i upozorila me da ne učitavam mnogo u činjenicu da je on očito izbegavao posetu bivšem logoru. Valter Bruger, prelat u Frajzingu, rekao mi je isto. "Tokom svoje službe na mestu nadbiskupa Minhena i Frajzinga, on je prvenstveno bio zainteresovan za to da se srodi sa svojim svešteničkim dužnostima, sa svojom biskupijom, parohijanima, sveštenstvom, sa svojom braćom.” Bruger, koji ga je poznavao skoro pet decenija, ukazivao je na to da je Racinger do tog momenta tekao karijeru kao akademski građanin. "U početku, on je obično držao predavanja na sastancima sa klerom. On bi uzimao u ruke neki svoj tekst, čitajući ga 45 minuta, da bi ga potom komentarisao. Za mene, on je tek prošle godine postao stvarni biskup i potom bio dobar biskup", rekao je Bruger. Vinfrid Remel je ukazivao na druge razloge njegove apstinencije: "Tokom Racingerove službe na mestu nadbiskupa nije došlo do događaja koji bi zahtevao njegovo prisustvo u koncentracionom logoru, to nije bio slučaj sa njegovim prethodnicima".

                              Međutim, čak i u situacijama kada je Racingerova služba zahtevala od njega da osudi ono što bi trebalo osuditi, njegovo prećutkivanje nemačke odgovornosti bilo je uočljivo. Nemačka je 9. novembra 1978. obeležavala 40-godišnjicu Kristalne noći, kad su nacisti palili sinagoge i razbijali izloge prodavnica u koordinisanom izlivu nasilja protiv jevrejske populacije. Prethodne godišnjice prošle su nedovoljno zapaženo, ali su ovom prilikom Nemci rešili da po prvi put javno manifestuju svoje kajanje. "Još čujemo prasak razbijanja inventivno aranžiranih jevrejskih prodavnica", napisao je Frankfurter Allgemeine Zeitung. N emački kancelar Helmut Šmit pominjao je gorčinu i stid.

                              U prvom paragrafu svog iskaza, koji je dat na jednoj stranici u oktobru 1978, Racinger je priznao patnje "naših jevrejskih sunarodnika", ali je potom podsetio javnost na to da Jevreji nisu jedini narod koji je bio izložen patnjama. "Ne treba takođe zaboraviti da su tih dana isti nacistički lideri javno objavili rat katoličkoj crkvi – mračnom kolaboracionisti sa jevrejskim narodom – dva dana posle 9. novembra, kao što se moglo pročitati na posterima izloženim u Minhenu, 11. novembra 1938. godine", pisao je Racinger. On je podsetio na bučnu masu koja je marširala ka rezidenciji kardinala Faulhabera uzvikujući "Pošaljite ga u Dahau" i "Uhapsite izdajicu". Racinger je primetio: "Poput  jevrejskih prodavnica, prozori rezidencije bili su razbijeni". U skorije vreme on je okarakterisao holokaust kao preliminarni korak iskorenjivanja hrišćanstva. To se gotovo ponovilo sledećeg proleća, na Duhove, za vreme nedeljne mise za sudetske Nemce.

                               U besedi na toj misi Racinger je saučestvovao u bolu sudetskih Nemaca zbog toga što su izgubili svoju otadžbinu i što su bili izloženi užasnim patnjama i nepravdama tokom izgnanstva. On je osudio nemački narod što nije priznao položaj sudetskih Nemaca. "Javnost ne želi da čuje o tome iz mnogih razloga", istakao je Racinger, “to se ne uklapa u njeno razumevanje istorije. Ona nastoji da te nepravde prekrije velom ćutanja, te i najdobronamerniji pojedinci osećaju da se više ne treba angažovati za stvar pomirenja". Racinger je tada upozorio, kao što je to učinio četvrt veka kasnije na groblju La Komb, da potiskivane istine u krajnjoj liniji vode trovanju duha.

                           Svet se poslednjih 60 godina već navikao na apologia germanica, na transgeneracijski lament nemačkih političkih lidera nad zverstvima nacističke ere. Retki su slučajevi u kojima Nemci sažaljevaju Nemce, kao što je to učinio Kol u Pitburgu, i još ređi slučajevi kada eminentne i uvažavane javne ličnosti optužuju druge Evropljane, posebno Francuze, zato što su Nemci skliznuli u nacionalsocijalizam.

                           Umesto toga, nemački lideri su pokajanje učinili svojom javnom dužnošću. Kancelar Vili Brant je kleknuo pred spomenikom getu podignutom u Varšavi. Petnaest godina kasnije predsednik Savezne Republike Nemačke Rihard Vajczeker, u govoru održanom povodom 40-godišnjice obeležavanja kraja rata, upućivao je na patnje evropskih naroda, na milione umrlih u Sovjetskom Savezu i Poljskoj, a posebno na genocid nad šest miliona Jevreja. On je takođe pomenuo bol Nemaca: "Kao Nemci, žalimo za našim sunarodnicima koji su stradali kao vojnici tokom vazdušnih napada kod kuće, u zarobljeništvu ili u izgnanstvu. Oni Nemci koji su patili na kraju rata treba da shvate da početak njihove bede nije 5. maj 1945. kada je Treći rajh propao, već januar 1933. kada je on počeo”. "Nema stvarnih razloga zbog kojih bismo mi danas učestvovali u pobedničkom slavlju”, istakao je Vajczeker, ”ali postoje svi razlozi da 8. maj 1945. posmatramo kao kraj greške u nemačkoj istoriji, kraj koji u sebi sadrži seme nade u bolju budućnost".

                               Helmut Kol je nastojao da pomeri ovu paradigmu javnog pokajanja kada je 1984. godine, tokom posete Izraelu, razrešio sebe lične odgovornosti pozivajući se na milost kasnog rođenja. Za razliku od Vajczekera, koji je učestvovao u napadu na Poljsku i Sovjetski Savez i pomogao u odbrani svog oca na nirnberškim procesima, Kol je bio nepunoletni učesnik u katastrofi Trećeg rajha. Kao i Jozef Racinger, on je automatski bio uvršten u "Hitlerjugend" u svojoj četrnaestoj godini i potom poslat u vojnu službu tokom završnih meseci rata.

Blagosloven "kasnim rođenjem", Kol je promovisao nemačke nacionalne interese neapologetski. Posle pada Berlinskog zida on je aranžirao ceremoniju ujedinjenja ispred Rajhstaga i poveo pola miliona okupljenih Nemaca, među kojima sam i ja bio, koji su pevali nacionalnu himnu. Najveći broj Nemaca oko mene je mrmljao, navodno zato što nisu znali reči. Kolovi javni gestovi bili su deo svesnog nastojanja da se obnovi nemački ponos, da se uobliči postratni, postholokaustni nemački identitet koji se više neće svoditi na samobičevanje. Zauzimajući ratoborniju poziciju, Martin Valser, jedan od članova generacije koja je služila u jedinici za protivvazdušnu odbranu, označio je moralnu batinu Aušvica kao nešto što je Nemce oteralo u ćutnju i sramotu. Kad je Kol u Bitburgu bio udaren moralnom batinom, on je otkrio granice “milosti kasnog rođenja", ono što je Šreder intuitivno osetio kada je isključio La Kamb iz svoje turneje, ono što je i Racinger prećutno priznao kad je svojoj poseti dao mali publicitet. Ni šezdeset godina posle rata svet nije spreman da sluša Nemce kako sažaljevaju Nemce, posebno ne ispred grobnica u kojima leže ostaci S.S.-ovaca.          

                            U seriji intervjua datih nemačkom novinaru Peteru Sivaldu, koji su 1996. i 2000. objavljeni kao knjige "So zemlje" i "Bog i svet", Racinger je govorio o savesti, pokoravanju i oproštaju. Kada ga je Sivald upitao da li, po njegovom mišljenju, postoje ljudska bića bez savesti, Racinger je citirao Hermana Geringa koji je jednom prilikom rekao: "Ja nemam savest. Moja savest je Adolf Hitler". Racinger je dodao Sivaldu: "U svakoj osobi postoji takoreći urođeno osećanje, fundamentalno osećanje o tome šta je dobro, a šta loše. Tako da, mada su S.S.-ovci bili indoktrinirani da veruju da je ubijanje u ime nemačke rase nešto dobro i mada je Gering rekao da se naša savest zove Hitler, tj. da je on mera svih stvari, ti ljudi su ipak znali da to nije bilo dobro" (Racinger često citira rad Džona Henrija Njumana, filozofa kardinala iz devetnaestog veka, koji je napisao da je božanski zakon ovaploćen u ljudskom srcu).

                                 Kada je Sivald upitao Racingera da li jedna reč može biti dovoljna da bi se duša očistila od greha, Sivald je naveo stih iz katoličke liturgije "Kaži mi samo jednu reč i moja duša će biti isceljena". Kad ga je upitao da li Bog sâm može deliti milost, Racinger je odgovorio: "U krajnjoj liniji da, jedino on to može. On je razmestio isceljujuće moći oko nas, moći kojima isceljujemo naše duše. Naš odnos prema Bogu razvijamo kroz druge ljude. Bog je hteo tako da on dolazi u nas kroz ljude, i kroz njih on može izgovoriti reč spasenja u sakramentu pokajanja, spasenja koje nam, u principu, jedino on može dati. Na kraju krajeva, samo Bog može reći ‘taj greh je oprošten', zato što je svaki greh, u krajnjoj liniji, greh protiv njega".

                       Martin Marti, luteranski pastor koji je predavao modernu istoriju crkve na Univerzitetu u Čikagu više od 35 godina, smatra da je to pretekst za odavanje počasti nemačkim vojnicima, posebno članovima S.S. trupa, kada se kaže da su oni "jednostavno sledili naredbe" ostavljajući Bogu da uradi ostalo. "U očima katolika, celokupnog katolicizma, on je tog dana izvršilac, izvršilac božje volje", rekao mi je Marti kada sam ga ne tako davno nazvao. "On nije samo Džo Racinger, građanin Minhena. On je neko ko ima autoritet biskupa Crkve, kardinala Crkve, neko ko je danas papa Crkve. On ne može samo reći: Ostavimo sve to Bogu". Marti prihvata stav nemačkih žena, nemačke dece, pa čak i prosečnog Nemca da su oni žrtve, uključujući šesnaestogodišnjeg člana jedinice za protivavionsku odbranu Jozefa Racingera. Ali tu, po njegovom mišljenju, ne spadaju ljudi koji su dobrovoljno, čak razdragano, učestvovali u nacističkim zločinima. "Bog je onaj koji je tvorac sveta i kada se stvari u svetu ne odvijaju dobro, on pušta nas da to ispravimo", kaže Marti. "Jevreji imaju reč Tikkun – obnova sveta. Ali kako možete obnoviti svet kada imate ljude koji su uzrokovali smrt od dvadeset do četrdeset miliona ljudi i kada kažete da im treba odati počast zato što su voleli svoju otadžbinu. To je zaista teško prihvatiti."

Kada sam razgovarao sa kardinalom Averijem Dalsom, jezuitskim profesorom religije i društva, on mi je rekao da nije neobično da kardinali ispoljavaju nacionalističke sentimente, kao što je Racinger učinio u La Kambi. Dals je pominjao instinktivni pijetet prema svojoj zemlji, ilustrujući to vlastitim patriotizmom koji je ispoljio kao Amerikanac i sin bivšeg državnog sekretara Džona Fostera Dalsa. "Čak i kada oni učine ono za šta su znali da je loše, vi još možete posetiti groblje i moliti se za njih, posebno ukoliko se oni nalaze na mešovitom groblju koje nije rezervisano samo za S.S. vojnike. Dakle, mislim da i pod uslovom da su oni učinili nešto izrazito loše što je protiv njihove savesti još uvek imate pravo da se molite za njih kako bi oni mogli biti okajani i primiti božju milost. Jevanđelje kaže da volite svakoga i da ne mrzite nikoga. Možete se moliti i za vaše neprijatelje i za one koji progone."

                         Džon Pavlikovski, profesor za društvenu etiku i direktor programa za katoličko-jevrejske studije pri Katoličkoj teološkoj uniji u Čikagu, ima nešto drugačije mišljenje. "Mislim da postoji”, ističe on, “jaka tendencija, ne samo u dubini duše prosečnog hrišćanina već i kod hrišćanskih etičara i teologa da ističu u prvi plan oproštaj i pomirenje". On je radio sa onima koji su preživeli holokaust i proveo niz godina u Memorijalnom centru za holokaust i te aktivnosti su mu ublažile taj instinkt za oproštaj. Pavlikovski kaže da je Racinger s pravom sudbinu sahranjenih na groblju La Kamb prepustio Bogu", ali mu zamera što nije osudio ono što je trebalo osuditi: katoličku, ako ne nemačku, krivicu. "Mnogi od S.S.-ovaca sigurno su odrastali kao katolici. Oni su bili deo ove crkve kojoj i sami pripadamo. Oni su bili izloženi katihizisu ove crkve i stekli su antijevrejske stavove koji su bili dominantni u crkvi. Treba da priznamo da smo ih podučavali i usmeravali u pogrešnom pravcu i da se obavežemo da više nećemo ponoviti tu vrstu katihizisa."

Bivši Racingerov student Zigfrid Videnhofer, koji je sada profesor za sistematsku teologiju na Geteovom univerzitetu u Frankfurtu, tvrdi da su Racingerova zapažanja na groblju La Kamb nešto što je poželjno, ali on upozorava na moguće pogrešne interpretacije Racingerovih motiva. "On ne bi trebalo da negira da je nemački narod imao posebnu odgovornost za ono što je Hitler učinio i da svi Nemci imaju dužnost da uče iz svoje istorije. Na groblju La Kamb”, nastavlja on, “Racinger je jednostavno hteo da pokaže razumevanje za obične vojnike, a ne da ih nužno oslobodi njihovih grehova”.

                           Pitao sam Videnhofera kako bi Racinger odgovorio na temeljno pitanje koje se postavlja povodom posete groblju La Kamb: može li S.S.-ovcima biti oprošteno? Mislim da bi on rekao: Ne možete isključiti spasenje. Ne možete ga isključiti zbog toga što niste u poziciji Boga. Sve što u katoličkoj crkvi možete reći o njihovom eventualnom spasenju ili prokletstvu jeste da ne možete učiniti ono što potpada jedino pod božje ingerencije. Videnhofer je zatim pokušao da objasni distinkciju koju pravi katolička dogma između greha i grešnika. "Greh koji je učinjen mora se prokleti na svaki način. Tu nema nikakvog opravdanja. Nikakvog izgovora. Ali osoba koja ga je počinila i njena savest nisu u našim rukama. To je možda distinkcija koja leži iza onoga što je kardinal Racinger rekao. Ne može biti opravdanja za ono što je osoba učinila. Ali postoji nivo koji se ne može dodirnuti – nivo savesti – u koji samo Bog može imati uvid." Ipak, Videnhofer se slaže da je nešto nedostajalo u Racingerovoj besedi: "Mogli bismo se složiti da je on trebalo da kaže da postoje različiti nivoi odgovornosti kad je reč o vojnicima, odgovornosti za svireposti koje su se desile, za zlo koje je počinjeno. Voleo bih da je on rekao nešto i o tome kako bi se izbeglo pogrešno razumevanje".     

(Objavljeno u časopisu “Njujorker”, 6. februar 2006, prevod Slobodan Divjak)

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM