Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Opstanak zajednice SCG

   

 

Slavko Živanov

I posle referenduma - referendum

Vlast Demokratske partije socijalista Crne Gore traje kontinualno više od petnaest godina (I); njoj je na čelu Milo Đukanović čija je vladavina uglavnom po formi demokratska, ali ne i po suštini (II); i čija je formula opstanka sadržana u primenjivanju kontinuirane državne krize niskog inteziteta (III)

I - Kada bismo pričali vic o broju godina koje je Đukanović proveo na vlasti, mogli bismo da vic počnemo rečima: «Malo je zemalja u Evropi...», nevolja je, međutim u tome što se ne šalimo, pa moramo reći da se ni u jednoj demokratiskoj zemlji Evrope nije dogodilo da jedna stranka, ili još gore – jedan čovek, ostanu na vlasti takoreći dve decenije. Ako tome pridodamo činjenicu da se to apsolutno ne dešava ni u jednoj državi u kojoj je otpočeo demokratski proces, odnosno tzv. tranzicija, doćićemo do stepena dobre zamišljenosti nad time... Ali, ako tome dodamo i podatak da je vlast Mila Đukanovića zapravo kontinuitet titoističke vlasti koja se jedino održala u Crnoj Gori kad je reč o bivšim republika SFRJ. Isto tako, nije zabeleženo u istoriji socijalističko-lenjinističko-komunističke prakse, ili demokratske (kako vam je zgodno) da je posle prvih demokratskih izbora u zemljima tzv. soc-realizma jedan komunistički režim opstao i posle rušenja komunističkog (socijalističkog) uređenja... Dešavalo se doduše i to gotovo po pravilu da su se reformisane komunističke ili socijalističke stranke posle određenog vremena vraćale na vlast. Bile su to tada demokratske partije, ne totalitarne ili autoritarne, ali partije koje su opstajanjem u opoziciji na izvestan način okajale grehove svoje nedemokratske vladavine... Milo Đukanović, međutim, ne zna šta je to opozicija. On kao Bogom dat jedini je viđem da vlada Crnom Gorom i Crnogorcima. Izgleda da «dolje» nema pametnijih, sposobnijih, časnijih... i da je on jedini koji može da vlada Crnom Gorom... otuda valjda i glas koji kruži Crnom Gorom i pomalo u šali tvrdi da njome vlada vladika Milo.

Svi ovi podaci sami po sebi i sami o sebi najrečitije govore. Tu je svakome ko ponešto zna o teoriji i praksi demokratskog društvenog i državnog uređenja dovoljno i dokaza i argumenata. Načelnost smenjivosti vlasti u Crnoj Gori zbog ovoga ili onoga nije primenjivo sve dok je u politici vladika Milo. Valjda je i zbog toga Crna Gora sve drugo samo ne država... Reklo bi se, da je i najbolja na svetu, vlast vojvoda Mila, trebalo bi malo da ode u opoziciju, da se odmori, skupi energije i okaje. A valjalo bi da i tamošnje pravosuđe postane malo demokratskije, odnosno da se malo okuraži i počne da radi posao zbog kojeg bi trealo da postoji...

II – Po tvrđenju i svedočenju Momira Bulatovića, bivšeg predsednika Crne Gore, šverc cigareta i ostalih akciznih roba iz trećih zemalja, a preko Crne Gore u Evropu, bio je odgovor Miloševićevih crnogorskih partnera međunarodnoj zajednici zbog uvođenja sankcija. «Vi nama sankcije, mi vama šverc», plastično je Bulatović objašnjavao politiku crnogorskog rukovodstva kojoj je egzekutiva u vidu portfelja predsednika vlade pripadala Milu Đukanoviću. Ako je to bila konsenzualna politika crnogorskog rukovodstva, a gotovo da nema dokaza da nije tako, nije teško pogoditi ko je morao sve to da sprovede...

Recimo da je olakšavajuća okolnost to što je tako opisano, upisano i definisano i Ustavom Crne Gore. Dakle, Vlada Crne Gore je izvršni organ. Ne može tamo neki parainstitucionalni organ to da radi. «Mi Vama Šverc» mora da bude jak odgovor, toliko jak da međunarodna zajednica odmah odustane od sankcija SR Jugoslaviji. Ukoliko se to pak ne dogodi, odnosno ukoliko «Mi Vama Šverc» ne bude dovoljno jak odgovor, može se stvoriti pogrešan utisak da je čitav «odgovor Zapadu» smišljen zbog ličnog bogaćenja, a ne zbog zaštite opštih interesa Crne Gore, SRJ i njenih naroda i narodnosti. Svima je poznato da se svakom proteklom godinom sankcija, a i «odgovora», sve manje govorilo o državnom razlogu, a sve više o organizovanom kriminalu i mafiji. Mnogo je godina prošlo, toliko mnogo da je «odgovor Zapadu» nekako opstao duže nego što bi trebalo. Možda toliko dugo da se njegova prisutnost smatra prirodnom.

III – S druge strane, pogledavši period premetanja Mila Đukanovića koji je od časnog i čvrstog, dičnog Titovog omladinca, preko branitelja jugoslovenskih interesa na dubrovačkom ratištu, Miloševićevog saborca, Momirovog kuma, «Žute grede», itd. stigao, potpuno logično, spontano, takoreći nepogrešivo do prvog čoveka suverenističkog, indenpendističkog bloka, što će reći da mu je mrsko sve što i sliči srpskom, moramo da primetimo još ponešto. Takvim političarima, takvim vlastodršcima nije u interesu da vode politiku čistih računa. Politiku u kojoj su većina delova jednačine konstante i poznati činioci. Njima je zapravo interes da što više elemenata budu premenljive, nepoznate... I zbog toga kampanja za referendum traje tri godine, i zbog toga gotovo da je nemogućno sagledati kraj toj priči i nakon održavanja tog i takvog referenduma. Jer, ako uspe, eto Albanaca, eto cepanja Crne Gore, ili sastavljanja u jednu državu, kako je kom milije da govori.. A ako ne uspe, eto opet kampanje za sledeći referedum. Ovo drugo jeste izvesnije, ali je manje bolno. Koštaće nerava jer treba vladiku Mila trpeti još neko vreme. A to neko vreme može i da potraje.

I da se odmah rasteramo maglu u vezi sa njegovim obećanjem da će podneti ostavku ukoliko ne uspe referendum, tek toliko da ne pređemo preko toga i ne bude malo u nesaglasju sa prethodnim pasusom...Elem, ostavka će Milu dati sve ono što mu treba ne bi li se oprao od neuspeha i ponovo krenuo da gusla staru pesmu. Naime, redovni izbori u Crnoj Gori treba da se održe ujesen ove godine. Rezultati referenduma znaće se krajem maja. Dakle, tek nekoliko meseca pred izbore. U takovoj situaciji nema vremena i bespotrebno bi bilo natezati se dva-tri meseca oko formiranja nove vlade. Stara, eventualno pod ostavkom, obavljaće poslove do izbora nove. A Milovu kombinatoriku ne treba omalovažiti i potceniti. Moglo bi da se dogodi da on opet lako namakne većinu i opet se nametne kao jedinologičan i jedinomoguć izbor. Iz takve perspektive mu je mnogo lakše da brani svoj neuspeh na referedumu jer je, kao već platio ostavkom, i sad može da okrene novi list, nego da sve prođe bez ostavke... Dakle, opet Jovo nanovo i opet priča kako SCG nema budućnost, kako nije to nikakva država, CG zato treba samostalno, jer CG su narod najnaj... Ostaće i dalje Milova politika koja je zapravo referendumska kampanja i ništa više od toga. I ništa drugo ne radi, i ništa nije normalno i ništa nije bitno sem te priče o referendumu,... a ostalo ispod žita... i sve dok birači u Crnoj Gori ne shvate, a može biti da je upravo to najteži deo priče, dok ne naprave «prelom u mozgu» da vladiku Mila prepuste političkoj istoriji, da mu obezbede mesto daleko van politike, gde je davno trebalo da bude kao i sve njegove kolege koje su vladale bivšim republikama SFRJ.

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM