Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima

   

 

Slobodan G. Marković (1)

 

Srpske naučne ustanove u službi deifikacije jugoslovenskog diktatora

 

PRVI DEO: Broz kao počasni akademik

Josip Broz (1892-1980), tridesetpetogodišnji jugoslovenski diktator, završio je svoj život ovenčan brojnim naučnim priznanjima. Lista njegovih počasnih doktorata u Jugoslaviji i nesvrestanim zemljama je dvocifrena, dok su njegova počasna članstva u akademijama nauka obuhvatila sve akademije nauka jugoslovenskih republika i pokrajina.

            Neobično u svemu ovome jest to da je Broz završio jedino četiri razreda osnovne škole, u svom rodnom mestu, Kumrovcu. Prema njegovom poluzvaničnom biografu, Vladimiru Dedijeru, prvi razred nije uspeo da savlada iz prvog pokušaja, pa ga je pohađao dvaput. Ostala tri razreda završio je od od 1902. do 1905. (2) Od 1907. do 1910. učio je bravarski zanat u Sisku. (3) Time se završava njegovo formalno obrazovanje.

            Broz kao genijalni vojskovođa

            Koliko god da je bilo skromno Brozovo obrazovanje toliko je bila jaka njegova želja da se pokaže kao izuzetan pojedinac. Razume se da je za zadovoljenje jedne ovakve želje potrebna skupina poslušnika koja će joj izaći u susret.

            Prvo veliko priznanje Brozu stiglo je iz Srbije, nakon ulaska komunističkih snaga u Beograd. Ovo je unekoliko bilo neobično, ako se ima u vidu da je Srbija bila prilično ravnodušna prema NOP-u od kraja 1941, do sredine 1944. Stav Komunističke partije Jugoslavije prema srpskom narodu u Srbiji, kao i prema građanskim strankama u Srbiji, nazire se iz govora general-lajtnanta Milovana Đilasa povovom dvadeset sedme godišnjice Oktobarske revolucije, održanog 7. novembra 1944. u Narodnom pozorištu. Tom prilikom Đilas je na sledeći način okarakterisao pokušaj građanskih stranaka da obnove rad: “Reakcionarne vođe i vođice raznih partija, koji su u polutmini, pod okupacijom, bilo lično, bilo preko svojih pouzdanika šurovali s Nemcima i otvorenim fašistima kao Nedić i Pavelić... te mračne i podle kreature se pomaljaju na svetlo dana i pokušavaju da se uvuku u narodno-oslobodilački pokret i razbiju ga iznutra. To se najjasnije ispoljava u Srbiji. I to zbog toga što je, usled slabog razvitka ustanka u Srbiji u toku 1942 i 1943 g. narodnim masama stvarna uloga tih mračnjaka još nedovoljno vidljiva. ”Kao glavni dug srpskog naroda prema ostalim narodima Jugoslavije Đilas je naveo da srpski narod treba da “nemilosrdnom borbom protiv spoljnog neprijatelja i njegovih domaćih slugu vrati tim narodima onaj dug, koji su oni u toku tri i po godine krvavog rata dali i za oslobođenje srpskog naroda. ” (4)

            Četiri dana nakon Đilasovog govora Velika antifašistička skupština narodnog oslobođenja Srbije – ASNOS preložila je u ime srpskog naroda, a preko ASNOSA-a da “maršal Tito bude proglašen za Narodnog heroja.” (5) Ovaj predlog je ozvaničen odlukom Predsedništva AVNOJ-a od 19. novembra 1944. kojom je Broz proglašen za narodnog heroja. U obrazloženju se kaže: “Na mlada pokoljenja naših naroda vekovima će se prenositi predanje o narodnom vođi Josipu Brozu Titu... Njegovom zaslugom srpski narod ponovo se ovenčao slavom naroda-junaka. ” U Odluci Predsedništva se kaže:

“Da bi se velikom vojskovođi naroda Jugoslavije, inicijatoru, organizatoru, i rukovodiocu njihove narodnooslobodilačke borbe, Maršalu Jugoslavije Josipu Brozu-Titu, odalo zasluženo priznanje za izvanredne zasluge na organizovanju Partizanskih odreda i Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, za genijalno rukovođenje njihovim operacijama i pri tome ispoljenu upornost i junaštvo, kao i da bi se pred svima narodima Jugoslavije vidno obeležile istoriske zasluge našeg narodnog vođe na stvaranju bratstva i nerazdruživog jedinstva naših naroda, zbratimljenih u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji,

Pretsedništvo AVNOJ-a. Na predlog Velike antifašističke narodno-oslobodilačke skupštine Srbije    o d l u č u j e da se vrhovnom komandantu Narodno-oslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije, Maršalu Jugoslavije JOSIPU BROZU-TITU dodeli naziv narodnog heroja. ”

Odluku su, ispred AVNOJ-a, potpisali sekretar Rodoljub Čolaković i predsednik dr Ivan Ribar. (6) Tako je Broz, ni punih mesec dana nakon ulaska komunističkih snaga u Beograd, dobio pridev “ genijalni ”.

U isticanju svoje uloge u revoluciji Broz je dosta nalikovao severnokorejskom diktatoru Kim Il Sungu koji je u svim zvaničnim propagandnim dokumentima nazivan “veliki vođa i veliki vojskovođa”. Ipak, Broz se nije zadovoljavao samo ovakvom ulogom. On je veoma rano, samo dve godine nakon što je preuzeo vlast u Jugoslaviji, iskazao želju da bude obasut i naučnim priznanjima. Posebno mu je bilo stalo do toga da postane počasni akademik triju akademija nauka u Jugoslaviji.

            Počasni akademik JAZU, ili Broz kao obnovitelj hrvatske suverenosti

            Prva akademija nauka koja je primila Broza za svog počasnog člana bila je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Broz je postao njen počasni član 28. decembra 1947. Svečanoj sednici JAZU prisustvovali su rukovodioci NR Hrvatske, predsednik Prezidijuma Sabora NR Hrvatske, Vladimir Nazor, predsednik Vlade NR Hrvatske, dr Vladimir Bakarić, i drugi funkcioneri. Broz je ušao u dvoranu JAZU „oduševljeno pozdravljen“, u pratnji predsednika JAZU, dr Andrije Štampara, i potpredsednika Akademije, Miroslava Krleže.  

Prisutnima se najpre obratio predsednik JAZU, dr Andrija Štampar (1888-1958). Štampar je bio veoma cenjeni stručnjak za socijalnu medicinu sa svetskom reputacijom. On je istakao da se počasni doktorat Brozu dodeljuje u okviru osamdesetogodišnjice JAZU. Kao posebnu Brozovu zaslugu Štampar je istakao:

            „Maršal Tito je misao našeg hrvatskog političkog i kulturnog oslobođenja doveo do pune pobede u punom smislu idealnog južnoslovenskog pojma... To znači da je ovaj naš čovek iz naroda kome je kolevka stajala nedaleko od Zelenjaka, naše idilične dubrave na Sutli, gde je pesnik ispevao našu narodnu Himnu, da je on među našim političkim ličnostima, ideolozima i državnicima prvi koji je zaista ostvario misao hrvatskog suvereniteta i pretvorio ga u delo i svršen čin od međunarodnog značaja. Taj naš suverenitet prekinut je još u ranom srednjem veku, pre 800 godina... On je između naših političkih ličnosti prvi, koji je hrvatsku državnu nezavisnost i suverenitet proširio na sve krajeve u kojima naš narod živi i prvi u našoj istoriji koji je našoj domovini vratio sve njene otrgnute gradove, otoke i pokrajine, pre svega Dalmaciju sa Lastovom i najslavnijim gradom naše prošlosti Zadrom, zatim Kvarner sa Cresom, sa svim ostrvima i Rijekom i na kraju staru glagoljašku našu Istru, koja je na to ujedinjenje čekala vekovima...

Maršal Tito delujući u okvriru Lenjinskog i Staljinskog pokreta pokazao nam je, sa čitavim nizom svojih saradnika šta znači praktična primena načela o Lenjinskom samoopredeljenju naroda kada se to načelo primenjuje doslovno socijalistički.“ (7)

             Zatim se prisutnima obratio Josip Broz. On je u svom govoru istakao da je u prošlosti Akademija bila „jako ograničena, a skoro se uopće nije bavila jednom od najvažnijih znanosti – naukom o društvenom razvitku. Razumije se, tome je uglavnom bio kriv stari, truli društveni poredak... Tek danas sa padom starog društvenog poretka, pali su i okovi ustanova nauke, kao što su i akademije znanosti i umjetnosti. Tek u novom, socijalisičkom društvu, nauka dobija neograničene mogućnosti...“ (8)

            Tako je izvršen obred kojim se JAZU zahvalila Brozu na obnovi suverenosti Hrvatske, a Broz poručio akademicima da je socijalizam okvir za nauku.

Atmosfera straha u Srbiji

Prva srpska naučna ustanova od nacionalnog značaja koja je primila Broza u svoje redove bila je Srpska akademija nauka. Ona je primila Broza u stanju velikog unutrašnjeg previranja, u atmosferi straha od poteza novih vlasti, pod pritiskom i ucenom da bira između saradnje i zabrane.

Neposredno nakon komunističkog zauzimanja Srbije (septembar/oktobar 1944) došlo je do radikalne sovjetizacije zemlje koja je zahvatila i nauku. U skladu sa sovjetskim modelom, nauka je morala da bude u funkciji socijalističkog društva. Karl Fridrih i Zbignjev Bžežinski primetili su u svom znamenitom delu Totalitarna diktatura i autokratija da Jugoslavija nikada nije napustila sovjetski blok „već je izbačena, u velikoj meri nasuprot svojim željama. Kao drugo, Jugoslavija je verovatno bila najkomunizovaniji satelit u Istočnoj Evropi do vremena rascepa 1948.“ (9)

Kakva je bila atmosfera u Beogradu, a naročito u unutrašnjosti Srbije, tokom 1945, vidi se iz predloga poslanika građanske opozicije, Dragića Joksimovića, od 19. avgusta 1945, da se donese zakon koji će zajemčiti slobodu od straha što je bilo predviđeno sporazumom NKOJ-a i Kraljevske vlade od 1. novembra 1944. Naravno ovaj predlog nije usvojen. Na njega se posebno obrušio Moša Pijade. (10)

Uskoro po ulasku komunističkih snaga u Beograd generali Koča Popović i Peko Dapčević su izjavili da pravda „uključuje osvetu“. (11) Ovakvim izjavama podstican je „etos odmazde“, kako je to primetio Ivan Janković. (12) Kada je na naslovnoj strani Politike, 27. novembra 1944, objavljen spisak od 105 osoba koje su streljane odlukom Prvog korpusa NOVJ strah se još više raširio Beogradom jer je postalo izesno da su glasine o hiljadama streljanih neistomišljenika bile tačne. Tri nedelje ranije književnik Marko Ristić objavio je napis na naslovnoj strani Politike. On se založio da se naprave dva inventara: „inventar moralne lepote (nesebičnosti, heroizma i svesti), i inventar strahote i sramote.“ O ovom drugom inventaru Ristić je primetio sledeće: „Na to nas obavezuje i budućnost i naša i naše dece. Jer neuklonjeni izdajnik je kvasac budućeg izdajstva, a nekažnjeni zločinac podstrek za buduća zločinstva. Nema, ne može da bude slobode naroda, ni jedinstva, ni mira ni sreće, bez potpunog, nemilosrdnog uništenja izdajničke reakcije, bez pravde koja, kako su to rekli Koča Popović i Peko Dapčević, ‘ obuhvata osvetu ' , ‘ uključuje osvetu ' , - bez nasilne smrti fašizma.“ (13) Ristić je ovim tekstom samo opisao ono što se već događalo u Beogradu – masovno streljanje pripadnika bivših režima koje je odnelo prema sadašnjim, još uvek nepotvrđenim, procenama najmanje deset hiljada života. (13)

Aleksandar Belić kao posrednik između dva poretka

  U okolnostima radikalne sovjetizacije i boljševizacije Srbije i Jugoslavije, i u atmosferi straha u kome su živeli pripadnici građanske klase, Aleksandar Belić (1880-1960) se pokazao kao prigodna ličnost da obavi pogodbu između novih totalitarnih vlasti i Srpske akademije nauka. Belić je imao čuvenje jednog od najuglednijih slavista svoga vremena. Pored toga bio je i otvoreni rusofil još iz vremena kada je studirao na universitetima u Odesi i Moskvi. Kao takav uživao je veliko poštovanje u carskoj Rusiji, a i kasnije u SSSR-u. Još 1910. postao je dopisni član Carske akademija nauka u Petrogradu. Tokom Prvog svetskog rata držao je predavanja na Petrogradskom universitetu, a, 1947, je proglašen za počasnog profesora Moskovskog univerziteta. Do kraja svoje karijere izabran je za člana svih slovenskih akademija nauka, da bi 1952. postao član Danske kraljevske akademije. (14) Ukratko bila je reč o svetski poznatom naučniku.

Nekoliko podataka iz Belićeve biografije mogli su da posluže komunističkim vlastima za njegov progon. On je između dva svetska rata bio član Kraljevog fonda iz čega se vidi da je bio blizak dvoru. Obavljao je i dužnost predsednika Državne komisije za Ruse izbeglice. (15) Kao osvedočeni prijatelj ruskih emigranata morao je da bude sumnjiv novim vlastima. Međutim, njegovo rusofilstvo se odmah prenelo i na Sovjetski Savez što je javno iskazivao, pa nisu izostale ni simpatije Moskve prema njemu. Po komunističkoj tipologiji on je pripadao građanskoj, prevaziđenoj nauci, ali njegov ugled u SSSR-u, u uslovima sovjetizacije zemlje zaštitio ga je od progona.

Ostala je još jedna činjenica iz njegove biografije koja mu je uvek visila kao Damoklov mač. To je bio njegov odnos prema uspostavljanju režima Milana Nedića. Belićevo ime našlo se na listi potpisnika antikomunističkog Apela srpskom narodu koji je obznanjen 13. avgusta 1941, a u kome se kaže da je dužnost „svakog pravog srpskog rodoljuba da svima silama nastane da se onemoguće paklene namere komunističkih zločinaca.“ (16) Belićevo ime je trideset i treće na spisku, odmah nakon imena episkopa, bivših ministara, poslanika i senatora. On je potpisan kao „pretsednik Srpske Kraljevske akademije nauka“. (17) Na skupu održanom tokom avgusta 1941, oko tri stotine beogradskih uglednih građana molilo je Nedića da se prihvati mesta predsednika srpske vlade. Belić je bio među njima i on se isticao u nagovaranju Nedića na ovaj korak. Izgleda da je Nedić upravo nakon Belićevih reči prihvatio da obrazuje novu vladu. (18)

Da je potpisivanje ovog Apela moglo da posluži kao dovoljan osnov da se neko od potpisnika pošalje u zatvor postalo je jasno tokom suđenja generalu Dragoljubu Mihailoviću, i grupi od još dvadeset i trojice optuženih, juna-jula 1946. Poslednji optuženi sa spiska Lazar Marković i Kosta Kumanudi osuđeni su zato što su prisustvovali konferenciji „koju je organizovao Gestapo“, avgusta 1941, sa koje su „uz veći broj drugih potpisnika izdali ‘apel srpskom narodu' “. (19) Optuženi su i da su krajem avgusta , prisustvovali novoj konferenciji „koju je takođe organizovao Gestapo“, a koja je „izabrala i Nemcima predložila“ Milana Nedića za predsednika vlade. Dok je Marković optužen i za antihrvatsko delovanje i za podršku JVO, Kumanudi je jedino optužen za potpisivanje Apela i učešće u konferenciji koja je predložila generala Nedića za predsednika marionetske vlade. Za ove optužbe Marković je dobio pet godina sa prinudnim radom, a Kumanudi je osuđen na zatvor od 18 meseci s prinudnim ratom, i na gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajanju od dve godine, kao i na konfiskaciju celokupne imovine. (20) Razume se da je istovetna optužnica koja je podignuta protiv Kumanudija mogla da se podigne i protiv Belića ako bi, u bilo kom trenutku, postao nepoželjan novim vlastima.

Prema sećanjima njegovog sestrića, akademika Dimitrija Đorđevića, Belića su nakon oslobođenja posetili, u njegovom stanu, u Frankopanovoj ulici, visoki funkcioneri novog režima. Đorđević veruje da su ovi funkcioneri bili Đilas i Kardelj. Oni su se „začudili“ da predsednik Akademije živi u hladnom stanu, i pobrinuli se da mu već sutradan stigne isporuka uglja. (21) Tako je počela saradnja Belića sa novim vlastima. Do ove posete moglo je da dođe već početkom novembra budući da je Beliću omogućeno da objavi prosovjetski članak na naslovnoj strani Politike 21. novembra 1944, dan nakon što je objavljeno Brozovo proglašenje za Narodnog heroja, što je, u tom trenutku, bilo posebno priznanje.

U tekstu naslovljenom „Novi vidici“ Belić ističe da „svetli grobovi naše braće Rusa“ razasuti po velikom delu Srbije „pokazuju da se završuje velika borba između Nemaca i Slovena da se veliki vekovni spor germanstva i slovenstva približuje svome kraju.“ (22) Dalje u tekstu on osuđuje politiku Kraljevine Jugoslavije koja je podržavala ruske emigrante, a odbijala da prizna Sovjetski Savez, iako je on lično bio jedan od njenih glavnih eksponenata. Govoreći o srpsko/jugoslovensko-ruskim odnosima nakon Prvog svetskog rata on primećuje: „više od dvadeset godina lutanja posle toga naše inostrane politike, izvan tog tradicionalnog puta, samo su gomilale greške i zablude“.   Kada su „braća Rusi“ ušli u Srbiju razbuktalo se „tradicionalno prijateljstvo“, a takvo pijateljstvo „može biti samo među braćom koja se dugo nisu videla.“ Oni su uložili velike napore za oslobođenje Srbije. Zato danas „osećamo bezgraničnu zahvalnost“, a posebno prema „Vrhovnom voćstvu Sovjetske Rusije Maršalu Staljinu, koji je sa toliko osećanja prema našem narodu i sa toliko razumevanja naših patnji uputio, čim je mogao, hrabre ruske armije nama u pomoć.“ (23)

Ovim tekstom Belić se legitimisao kako prema novim jugoslovenskim vlastima, tako isto i prema sovjetskim vlastima u Beogradu. Na ovaj način, on je stavio rusofilstvo iznad ideologije. Ko god da je na vlasti u Moskvi, on je srpski prijatelj i srpski narod ga voli, pa bio to car ili Staljin. Svako skretanje sa ove politike srpski narod skupo plaća smatrao je Belić. Takvim stavom on je zaštitio sebe, a donekle i Akademiju.

Komunistički ideolozi dozvolili su da Akademija nastavi sa radom, ali su i jasno iskazali želju da Srpska akademija nauka mora da se prilagodi novonastalim okolnostima. Akademiju je napao, tada vodeći partijski ideolog Milovan Đilas, a radikalno čišćenje akademije zahtevao je i partijski propagator na Filozofskom fakultetu, i komunistički funkcioner,   profesor Dušan Nedeljković. Postavljalo se pitanje da li će novi režim uopšte dozvoliti da Akademija u dotadašnjem sastavu opstane.   Belić, najduži predsednik u Akademijinoj istoriji (1937-1960), shvatio je novu realnost i napravio je jednu vrstu dogovora sa novim vlastima.

            Bez obrazloženja u spisku akademika u Godišnjaku za 1945 nestalo je ime akademika Slobodana Jovanovića, člana Akademije društvenih nauka i Miloša Trivunca, člana Akademije filozofskih nauka. Pri tome Trivunac je u međuvremenu ili streljan, ili možda deportovan od strane NKVD-a u Sibir. (24) Umesto njih na skupu Akademije od 2. marta 1946. izabrano je, između ostalih, i nekoliko akademika po ukusu Komunističke partije. Za dopisne članove izabrani su partijski ljubimci: Pavle Savić i Dušan Nedeljković. Upodobljavanje Akademije je zaokruženo izborom Moše Pijade za redovnog člana 1950, (25) kao i izborom Edvarda Kardelja za redovnog člana, 22. februara 1959.   

Izbor Dušana Nedeljkovića (1899-1984) bio je posebno ponižavajući za Akademiju jer je upravo on tražio radikalno pročišćavanje Srpske akademije nauka od nepodobnih članova. Nedeljković je bio pripadnik partizanskog pokreta i KPJ od 1941, a nakon rata postao je predsednik Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. (26) Stekavši veliku vlast, a željan osvete, uspeo je da zagorča poslednje dane dopisnog člana Akademije, uglednog istraživača religije Veselina Čajkanovića (1946). Čajkanović je za vreme okupacije obavljao dužnost dekana Filozofskog fakulteta što je bilo dovoljno da ga Nedeljković najpre izbaci sa Fakulteta, a zatim proglasi za „ratnog zločinca“. (27) Čajkanović je pokušao da se odbrani pozivanjem na dokumenta iz arhive Filozofskog fakulteta. Prema dostupnom svedočenju njegovog sina, Nikole Čajkanovića, sva dokumenta na koja se prof. Čajkanović pozvao nestala su iz arhive. Odmah po izbacivanju sa Fakulteta Čajkanović se razboleo i nakon četrnaest meseci umro. (28) Zbog svega navedenog Nedeljkovićev izbor za dopisnog člana predstavlja jedan od najsumornijih trenutaka u istoriji Srpske akademije nauka. Pored toga za redovnog člana je izabran Siniša Stanković, tadašnji predsednik Narodne skupštine Narodne Republike Srbije.

Po oslobođenju, krajem 1944, promenjen je naziv Akademije iz Srpska kraljevska akademija u Srpska akademija nauka, iako je Republika formalno uvedena tek godinu dana kasnije (29. novembra 1945). Naredne godine (1945) uspostavljeno je stanje od pre rata. To znači da je Belić ponovo bio predsednik, a Jovan Radonić sekretar. Međutim, Radonić je podneo ostavku, 2. maja 1945, nakon što je „Komisija za pregledanje stanja u Akademiji za vreme okupacije“ podnela izveštaj. Za novog sekretara je izabran akademik Vojislav Mišković.

Do novog sukoba struje koja je zastupala kompromis sa komunističkim vlastima sa strujom koja je zagovarala otpor došlo je 1947, prilikom izbora novih članova. Pošto Belićevi planovi nisu prošli, on je sa još 10 akademika i dopisnika podneo ostavku. Ovu grupu činili su: Aleksandar Belić, Veljko Petrović, Toma Rosandić, Petar Kolendić, Pavle Savić, Stefan Đelineo, Petar S. Jovanović, Dušan Nedeljković, Vojislav S. Radovanović, Ivo Andrić i Siniša Stanković. Od njih su šestorica bili redovni članovi. Trojica predratni (Belić, Petrović i Andrić), (30) a trojica tek izabrani za redovne članove, 2. marta 1946 (Rosandić, Kolendić i Stanković). U njihovoj predstavci upućenoj Srpskoj akademiji, 22. aprila 1947, kaže se, između ostalog: „Dolepotpisani članovi Akademijini, verujući u životnu snagu njenu, čvrsto su se nadali da će ona i u sebi samoj naći dovoljno moći i sredstava da savlada sve teškoće koje smetaju njenom uspešnom razvitku. Međutim poslednji događaji u Akademiji to su demantovali. Oni su pokazali da među članovima Akademijinim nema slaganja u shvatanju naučnih kriterija i zadataka njenih; da se razilaze i u oceni odnosa među samim jugoslovenskim akademijama i donekle i samog stava koji se Akademija trudila i dosada da održi i koji je ona dužna održavati kao nacionalna ustanova kako prema svojim savremenim velikim naučnim zadacima tako i prema teško izvojevanim tekovinama narodne borbe za oslobođenje i ujedinjenje u F.N.R. Jugoslaviju. Potpisnici ovog akta nisu se mogli sa ovim složiti zato stavljaju svoje položaje na raspolaganje upravi Srpske akademije nauka.“ (31) Ova predstavka bila je deo nastojanja Komunističke partije da Akademiju stavi pod svoj nadzor. (32)

Tri dana kasnije održan je skup celokupne Akademije koji je odbacio kolektivnu ostavku grupe od 11 potpisnika. Skupu celokupne Akademije prisustvovalo je 16 redovnih akademika: Uroš Predić, Paja Jovanović, Đorđe Jovanović, Bogdan Gavrilović, Živojin Đorđević, Jovan Radonić, Vladimir R. Petković, Nikola Saltikov, Dragutin Anastasijević, Milutin Milanković, Anton Bilimović, Filaret Granić, Petar Konjović, Toma Živanović, Ivan Đaja i Vojislav V. Mišković. (33) Ovaj častan otpor grupe od 16 akademika bio je ujedno i poslednja uspela odbrana od državnih nasrtaja na SAN. Belić iskreno priznaje, u svom prilogu o istoriji Akademije rađenom za Enciklopediju Jugoslavije, da je Akademija: „bila voljna da radi i bez njih, ali je Ministarstvo prosvete stavilo ceo sastav Akademije na raspoloženje i odredilo odbor (A. Belić, V. Petrović, M. Milanković, P. Kolendić, Paja Jovanović i P. Savić) za vođenje Akedemijinih poslova.“ (34) Iz sastava odbora je vidno da su četiri od šest članova potpisnici kolektivne ostavke, što znači da je Odbor imao dvotrećinsku većinu za nastavak Belićeve politike.

Od 1945. Akademija se podelila između nekoliko struja. Jedni su zastupali otpor, drugi predaju, treći kompromis. Šta je značila svaka od ovih taktika plastično je opisao Dimitrije Đorđević: „Otpor je značio izazov revolucionarnoj vlasti, kapitulacija je značila predaju, kompromis je podrazumevao potčinjavanje novoj vlasti uz spasavanje onoga što se spasti moglo.“ (35) Nakon osnivanja Odbora, i najave novog zakona, bilo je jasno da je kompromis jedina preostala strategija.

Uskoro nakog toga komunističke vlasti su izradile novi Zakon o Srpskoj akademiji nauka, 30. juna 1947. Ovim Zakonom vraćen je ceo sastav Akademije natrag, a Akademija je dobila nove zadatke. Članom 2 propisuje se da   je „osnovni zadatak Srpske akademije nauka“ da „rezultatima svoga rada doprinosi progresu društvenog uređenja Narodne Republike Srbije i Federativne Narodne Republike Jugoslavije i blagostanju njenih naroda.“ Da bi se ozakonilo izbacivanje pojedinih članova članom 15. je predviđeno: „redovni, počasni i dopisni članovi Akademije gube zvanja člana Akademije ako je njihova delatnost usmerena na štetu Narodne Republike Srbije i Federativne Narodne Republike Juoslavije. Odluku o tome donosi Skupština Akademije.“ (36) Ovim Zakonom bilo je predviđeno da Prezidijum Narodne skupštine NR Srbije potvrđuje odluke SAN o izboru novih redovnih i dopisnih članova. Ovakvim mehanizmom prilikom izbora novih članova Komunistička partija je dobila mogućnost da značajno utiče na izbor novih akademika. (37)

            Na čelu Ministarstva prosvete, u trenutku kada je ono odredilo odbor za sređivanje stanja u Akademiji, bila je Mitra Mitrović Đilas. Ona je najpre bila poverenik za prosvetu ASNOS-a, a zatim ministar prosvete u   vladama Srbije od 9. aprila 1945. do 8. marta 1949. To znači da je ona lično bila zadužena za sređivanje stanja u Akademiji. Kakvo je bilo njeno intimno mišljenje o tzv. „reakciji“ vidi se iz skupštinske rasprave, 1945, u Privremenoj narodnoj skupštini, povodom Zakona o štampi. Tom prilikom ona je izjavila da „mi... nikada nismo... obećavali ‘demokratiju za sve.' “Demokratija u DFJ ne može da bude za fašiste, profašiste „i njihova piskarala“. „Snaga naše demokratije i jeste u tome što je dosledna, konzekventna u borbi protiv fašizma i reakcije i ne misli da napušta tu borbu dok i poslednje klice fašizma i reakcije ne nestane iz naše zemlje,“ (38) zaključila je Mitra Mitrović-Đilas. Sa ovakvim stavovima nije bilo mnogo mesta za pregovore. Kompromis je bio najviše što se moglo postići.

Belićeva apoteoza Broza u tri čina

            Odlučivši se za kompromis sa komunističkim vlastima Belić je morao da učini simbolički gest i prema vođi novog poretka, posebno nakon što je Jugoslavenska akademija u Zagrebu primila Broza za počasnog člana krajem 1947. Novi Zakon o Srpskoj akademiji otvorio je put ka počasnom članstvu Broza. U članu 9. se kaže da „Akademiju čine redovni članovi (akademici), počasni i dopisni članovi i naučni saradnici.“ U članu 10. propisano je da: „počasne članove bira Akademija između naučnika koji su svojim radom naročito doprineli izgradnji Narodne Republike Srbije i Federativne Narodne Republike Jugoslavije ili su obogatili nauku delima svetskog značaja.“ Konačno član 14. propisuje da: „počasne članove bira Skupština Akademije na predlog pojedinih odeljenja ili pojedinih redovnih članova Akademije.“ (39)

Položaj zastupnika otpora u Akademiji bitno je otežan činjenicom da je do kraja 1946. nova vlast savladala svaki politički otpor građanske opozicije. Do kraja 1945, faktički su prestale sa delovanjem sve građanske političke stranke, ali su opozicione grupe bile aktivne i tokom 1946, što se svakako odražavalo i na previranja u Akademiji. Do početka 1947, postalo je kažnjivo baviti se opozicionom politikom, sudilo se čak i potencijalnim pripadnicima opozicije. Tako je, januara 1947, organizovano suđenje osmorici navodnih špijuna, među kojima je bio i Miša Trifunović, nekadašnji vođa Radikalne stranke. (40) Nakon sloma građanske opozicije otpor protiv komunističkog totalitarnog poretka se nastavio kroz ustanove kulture. Zato je partija tokom 1947. i 1948. udvostručila napore da stavi Akademiju pod svoj nadzor. U Srpskoj akademiji snaga novih vlasti pokazala se već prilikom izbora novih akademika tokom 1946, a naročito kada je došlo na red da se SAN zahvali Josipu Brozu.

            Prvi čin: Broz kao „hrabri i mudri vođa“ i „zaštitnik“ Akademije

            Na svečanom skupu od 20. januara 1946, povodom proglašenja Ive Andrića i Veljka Petrovića za akademike, (41) predsednik Belić je rekao: „Mi smo oduševljeni večitom zahvalnošću i partizanskim odredima i narodnooslobodilačkoj vojsci koji su, pod hrabrim i mudrim vođstvom maršala Jugoslavije i narodnog heroja Josipa Broza-Tita, sa nenadmašnom hrabrošću i bezgraničnom izdržljivošću, izvojevali te pobede.“ Belić se na kraju govora i posebno zahvalio novom državnom rukovodstvu, a poimence se zahvalio „na naročitom zauzimanju druga maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita,... i osobito drugarice Ministra prosvete Federalne Srbije Mitre Mitrović-Đilas.“ (42) Na svečanom skupu 28. marta 1946, nekoliko sedmica, nakon izbora Pavla Savića i Dušana Nedeljkovića za dopisne članove Akademije, predsednik Belić je naširoko naveo iskustva Sovjetske akademije nauka kao primer za SAN, a na kraju se zahvalio „zaštitniku“ rada Akademije „drugu Josipu Brozu Titu“. (43)

            Drugi čin: Zasluge Broza za napredak Srpske akademije i njena zahvalnost

Na skupu celokupne Akademije, 12. marta 1948, pod tačkom šest razmatrana je kandidatura za izbor redovnih i dopisnih članova. Predsednik Belić je održao govor u kome je naglasio da je budžet Akademije veoma veliki (82 miliona dinara). „Ono o čemu ona nikad ni misliti nije mogla, - danas je za nju lako mogućno, ostvarljivo.“ Sav ovaj razvoj došao je uz pomoć narodne vlasti, ali je i zasluga jednog čoveka:

„Možemo se zapitati, čije su zasluge za to? Na prvom mestu onoga koji tako mudro i tako znalački organizuje našu savremenu državu. On je i Akademiji odredio mesto u njoj, puno časti, ali i puno velike odgovornosti. On je, svojim državničkim sposobnostima, udanuo i našoj ustanovi nov duh koji ima da se kreće ka onom stvaralaštvu koje treba od naše zemlje da stvori uglednu kulturnu zemlju i pruži našem narodu dosada neviđenu korist.

To je onaj isti narodni vođa koji je, na čelu Komunističke partije naše, pozvao narod u oslobodilačku tešku borbu, koja je, i pored svih ogromnih žrtava, dovela naš narod do pobede i slobode. On vodi i danas naš narod u borbu za kulturu i blagostanje njegovo, imajući tu da savlađuje na svakom koraku, za svakog drugog, možda nepremostive teškoće. Sem ljubavi i herojstva, tu je bilo potrebno i ogromno znanje i sposobnost za rešavanje mnogostrukih problema koji su na svakom koraku iskrsavali.

Mislim da ćete se složiti sa mnom ako kažem da Akademija na početku svog novog života i rada treba da oda priznanje Maršalu Jugoslavije Josipu Brozu Titu koji je svojim državničkim i znalačkim radom to omogućio. Odaćemo mu tu počast ako mu ponudimo položaj prvog počasnog člana naše Akademije.“ (44)

Godišnjak završava Belićev govor komentarom: „poslednje reči predsednika Belića prihvaćene su sa oduševljenim odobravanjem.“ Nakon odmora od dvadeset minuta, Belić je ponovo otvorio skup, i pozvao ga da se izjasni o njegovoj inicijativi. Glasanja, međutim, nije bilo. Kako izveštava Godišnjak: „skup aklamacijom prima izbor za počasnog člana Srpske akademije nauka Maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita.“ (45)

            Treći čin: promocija „najvećeg sina naših naroda“ za počasnog akademika SAN

            Na svečano promovisanje ipak se čekalo nekoliko meseci. Konačno, promocija prvog počasnog člana održana je 11. novembra 1948. godine. Neobična činjenica da jedan bravar postane počasni akademik, postaje još izuzetnija kada se zna da je diplomu počasnog člana primio ispod svoje sopstvene slike. Kako izveštava Politika : „Ova velika svečanost održana je u 11 časova pre podne, u svečanoj sali Beogradskog univerziteta. Iznad stola, za kojim su sedeli članovi Pretsedništva Akademije, bile su istaknute slike maršala Tita, generalisimusa Staljina i Lenjina.“ (46)

            Skup je poprimio prevashodno partijsko obeležje. Među prisutnima bili su najviši partijski i državni rukovodioci zemlje: članovi Politbiroa CK KPJ Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Moša Pijade i Blagoje Nešković, članovi CK KPJ, članovi Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ sa predsednikom dr Ivanom Ribarom na čelu, članovi Savezne vlade i Vlade NR Srbije, generali Jugoslovenske armije s general-pukovnikom Kočom Popovićem na čelu, predstavnici političkih organizacija. U nabrajanju prisutnik Politika tek na samom kraju navodi „mnogi naši akademici, književnici, slikari, vajari i ostali javni i kulturni radnici.“

            Svečanost je počela i pre nego što je Broz dobio naslov počasnog akademika. Kako izveštava Politika: „Kad je, nešto posle 11 časova, u dvoranu ušao maršal Tito, svi prisutni ustali su i pozdravili ga dugotrajnim pljeskanjem.“ (47) Izveštaj Borbe je još upečatnjiviji. U njemu se navodi da je Broz ušao u pratnji Ivana Ribara, Milovana Đilasa, Aleksandra Rankovića, Petra Stambolića i Aleksandra Belića. „Članovi pretsedništva Srpske akademije nauka i svi prisutni ustali su i toplo pozdravili Tita dugotrajnim aplauzom manifestujući time svoju ljubav i radost što se među njima nalazi najveći sin naših naroda. Drug Tito se okrenuo prema prisutnima u dvorani i srdačnim osmehom i aplauzom zahvalio se na ovom toplom dočeku.“ (48) Tako je publika koja je, svojim sastavom, oličavala sveukupnu političku moć novog poretka - od partijskog, preko državnog vrha, pa sve do vojnog vrha - pozdravila kandidata, a ne članove Akademije koja počast dodeljuje. Time je Akademiji dato na znanje da njoj treba da bude čast što uopšte može da računa na takvog počasnog akademika kao što je Broz. Štaviše, i Broz je smatrao za prirodno da uputi aplauz onima koji aplaudiraju njemu!

            Govor predsednika Belića: „Lične tvoračke odlike“ Josipa Broza

            Po Brozovom dolasku njega je pozdravio akademik Belić, a iz govora predsednika Akademije Politika i Borba su prenele istovetne izvode:

            „Teško bi bilo na ovom mestu pobrojati u čemu je sve maršal Tito doprineo da događaji koji se tiču naših naroda uzmu uspešan tok kako ranije na bojnom polju tako i sada u mirnom organizovanju zemlje. Ali je nesumnjivo da je glavom maršal Tito dao pravac našem ustanku, da narodnooslobodilački rat, onako kako je od partizanske borbe prerastao u borbu organizovane vojske, pretstavlja krupan naučni rad njegov i tekovinu od velikog zamaha, koji po značaju svome prelaze preko granica naše zemlje. S druge strane, maršal Tito je, posle svršenog rata, u vreme mirne socijalističke izgradnje Jugoslavije, stvaralački razradio i dao na osnovu marksizma-lenjinizma analizu političke, društvene i ekonomske problematike koja je imala da posluži kao osnovica i svestrano rukovodstvo i za uspešnu izgradnju socijalizma u Jugoslaviji.        

            Srpska akademija nauka, koja je i sama u središtu naučnog rada u našoj zemlji, zaustavila se pred tim značajnim činjenicama. Ona je, videći u tome tvoračkom radu krupne odlike maršala Tita, već na prvom koraku svoga novog života, 12 marta ove godine, - onako kao što su to činile i Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu i Slovenačka akademija znanosti u Ljubljani – jednoglasno izabrala za svog prvog počasnog člana maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita. Tim svojim izborom Srpska akademija nauka ponudila je drugu maršalu najuglednije i najvišom počasti ispunjeno mesto među svima svojim članovima. Srpska akademija nauka učinila je to sa udvojenim oduševljenjem zato što je i njen život i razvitak u novoj Jugoslaviji samo odblesak, samo deo opšteg poletnog razvitka koji je obeležen stvaranjem našeg novog državnog uređenja…

            Za ovaj preobražaj naše Akademije od neocenjivog značaja bio je naučni život u Sovjetskom Savezu i organizacija njegovih akademija, naročito Centralne akademije nauka SSSR u Moskvi.

            Rezultat svega toga i jeste nov zakon o Akademiji, od jula meseca 1947 godine. On nosi u sebe znake promišljenosti i dalokovidosti koji zajemčavaju Akademiji zaista brz i poletan razvitak u budućnosti. Narodna vlast pokazala je izvanredno poštovanje naučnih radnika i neobičnu širokogrudost u izvođenju svoje reforme.“

            Na kraju akademik Belić je istakao:

            „Prema svemu iznesenom, razlozi za izbor maršala Tita za počasnog člana Srpske akademije nauka i vrlo su mnogobrojni i vrlo značajni. Pre svega njegovo lično stvaralaštvo, oličeno u celokupnom njegovom radu, u strukturi i vođenju oružanog ustanka i njegovu znalačkom razvijanju i daljem pretvaranju u regularnu armiju, u njegovom ličnom, neposrednom i mnogostrukom učešću u rukovodilačkom podizanju zemlje i snažnom tempu njegovu, s ve to zajedno jasno je uzdiglo Maršalove lične tvoračke odlike, i sjajne rezultate njegove primene.

            To je sve i učinilo da Srpska akdemija nauka, kao najviša naučna ustanova u Srbiji, izabere maršala Tita za svog prvog počasnog člana“.

            Zatim je dr Belić predao Josipu Brozu diplomu počasnog člana. Obraćajući se Brozu Belić je rekao:

            „Druže Maršale,

            Predajući vam ovu diplomu, ja vas molim da je smatrate ne samo kao znak dubokog priznanja, zahvalnosti i osobitog poštovanja svih članova Srpske akademije nauka, nego i kao zalogu njihove odanosti.

            Ja uzimam slobodu da vam na izboru, u ime svih akademika i svoje sopstveno, najsrdačnije čestitam.

            Živeo naš prvi počasni član !“

            „Ustajanjem i dugim aplauzom svi prisutni pozdravili su proglašenje maršala Tita za prvog počasnog člana Srpske akademije nauka.“ Nakon toga Broz se zadržao u razgovoru sa prisutnim članovima Akademije. (49)

            Na Belićev govor treba gledati kao na nužnost tadašnjeg vremena. Novi diktator tražio je ceremoniju koja će ga izdići na posebno mesto ne samo u državnim, već i u naučnim strukturama. Ostaje, ipak, jedan deo u Belićevom koji je potrebno pojasniti. To je posebna pohvala koju je odao procesu sovjetizacije Srpske akademije nauka. I pre ovog govora Belić je sa grupom akademika koji su bili bliski novim vlastima (Siniša Stanković i Ivo Andrić) aktivno učestvovao u radu Društva za kulturnu saradnju Srbija-SSSR. (50) Ovo društvo imalo je za cilj da izvrši sovjetizaciju kulture u Jugoslaviji i ta tome je veoma delotvorno radilo do 1949.

Nakon rezolucije Informbiroa (28. juna 1948) partija je najpre reagovala nastojanjima da dokaže odanost Sovjetskom Savezu. Do prvog zvaničnog udaljavanja od proklamovane sovjetizacije kulture došlo je sredinom decembra 1948, u govoru Edvarda Kardelja, u Slovenačkoj akademiji nauka. To znači da je proglašenje Josipa Broza za počasnog člana Akademije došlo upravo u vreme kada su činjeni poslednji uzaludni napori da se dokaže vernost Sovjetskom Savezu. Tako je Belić ostao do kraja zagovornik sovjetizacije srpske kulture sve dok partija nije promenila kurs krajem 1948, odnosno početkom 1949.

Druga posebnost Belićevog govora sastoji se u tome da je dajući istorijski pregled rada Akademije, posebno istakao mogućnosti delovanja Akademije u novoj Jugoslaviji. Ispalo je da je Akademija procvetala tek onda kada je Komunistička partija Jugoslavije preuzela vlast u Srbiji i Jugoslaviji, dok je u svim ranijim razdobljima bila sputana od strane državnih vlasti. Imajući u vidu isključivost vremena u kome je govor saopšten i ovo Belićevo tumačenje izgleda razumljivo. Ipak, čini se da je, i u takvim okolnostima, predsednik SAN mogao i trebalo da zadrži i određenu distancu prema prema novim vlastima.

            Brozov odgovor: članstvo u SAN kao „priznanje i povjerenje u  Komunističku partiju Jugoslavije“

            Broz je na Belićeve reči odgovorio svojim govorom. Nakon što se zahvalio na visokoj počasti, naglasio je da on u tome ne gleda samo priznanje za svoj rad „već i priznanje i povjerenje u Komunističku partiju Jugoslavije, kojoj ja pripadam. Duboko sam svjestan toga da ovo visoko priznanje, kao i druga koja sam do danas dobio nisu i ne mogu biti rezultat samo mojih ličnih zasluga, jer ja smatram da su moje zasluge – zasluge Komunističke partije. Ali vaša odluka ujedno potvrđuje činjenicu da su ljudi od nauke u našoj zemlji ne samo shvatili već i odobrili duboke društvene promjene koje su izvršene u našoj zemlji, da oni odobravaju i put kojim se ide u socijalizam u našoj zemlji. Baš ova činjenica i jeste najveća nagrada i priznanje kako za mene tako i sve ostale drugove, koji služimo i služićemo vjerno našim narodima u cilju ostvarenja njihove sretnije budućnosti.“ Tako je ispalo da je Srpska akademija nauka zapravo simbolički primila za počasnog člana Komunističku partiju Jugoslavije čime je Broz svakako želeo da dodatno ponizi Akademiju. S druge strane, Broz je i sam izneo najvažniju simboličku vrednost njegove promocije. Akademija je ovim činom zvanično prihvatila put u socijalizam.

            Zatim se Broz posvetio objašnjavanju „društvenog preobražaja“. On nije došao ni lako ni brzo: „Preko dvadeset godina borila se radnička klasa na čelu sa Komunističkom partijom Jugoslavije za ovo što mi danas imamo. To je koštalo mnogo žrtava. Pripreme za revolucionarni preobražaj u našoj zemlji obilježene su krvlju i stradnjima najboljih sinova Jugoslavije.“ Ovime je Broz želeo da kaže da su komunisti uložili suviše krvi u novi poredak da bi to neko smeo da osporava. To je bilo i jasno upozorenje Akademiji.

            Nadalje Broz se retorički zapitao: „Zašto su bili mogući tako veliki dosadašnji uspjesi kod nas?“, i odmah odgovorio da je to „zbog visoke svijesti naših radnih ljudi – radnika, radnih seljaka, narodne inteligencije i svih radnih građana naše zemlje o tome da gradimo i da   ćemo izgraditi socijalizam u našoj zemlji.“ Akademici su tako dobili mogućnost da se uklope u novi poredak. Na listi poželjnih velikodušno se našla i „narodna inteligencija.“

            Drugi deo svog govora Broz je iskoristio da kaže nešto o svom razumevanju nauke u novoj socijalističkoj Jugoslaviji koja igra ogromnu ulogu „u pobjedonosnoj izgradnji socijalizma u našoj zemlji“. Razume se u novim uslovima i nauka mora da bude nova. Zato oni „koji misle da je nauka nešto za sebe, da ona mora biti neutralna, da njih ne može interesirati ništa drugo osim ‘čiste' nauke“, nisu u pravu. „Takvi ljudi obično mrze svaku društvenu promjenu“, a njihova gledišta su „nenaučna“, ona čak „protivrječe nauci kao takvoj“.

            On je odao priznanje naučnicima koji izgrađuju socijalizam. “Oni su u tome svom radu do danas već postigli velike i dragocjene rezultate za našu zemlju. Sve novi i novi pronalasci olakšavaju teškoće na koje nailazimo kod dobavljanja raznih predmeta za elektrifikaciju i industrijalizaciju naše zemlje iz inostranstva. Šta to dokazuje? To dokazuje da je većina naših stručnjaka, naših naučnika ozbiljno shvatila svoj zadatak u novoj socijalističkoj Jugoslaviji.“ Nauka, dakle, ne sme da bude neutralna ona mora da se posveti izgradnji zemlje. Zato je Broz ovde i napravio aluziju na čuvenu formulu iz prve petoljetke: elektrifikacija + industrijalizacija = put u socijalizam. Oni koji doprinose elektrifikaciji i industrijalizaciji su dakle naučnici. Ostali nisu. To je bila glavna nit Brozovog govora. Na kraju, onima koji prihvate da budu naučnici socijalizma Broz je obećao da će im “naša narodna vlast posvetiti najveću pažnju“. (51) Nepotrebno je reći da je Brozov govor pozdravljen dugotrajnim aplauzom.

Upadaju u oči neke bitne razlike u govorima Broza u JAZU i SAN. U JAZU Broz se obratio Akademiji sa: „Gospodine pretsjedniče, gospodo članovi Akademije, drugovi i drugarice!“. U govoru u SAN Broz je sasvim promenio titulisanje obrativši se sa: „Druže pretsjedniče, drugovi akademici“. U govoru u Zagrebu nigde se ne pominje Komunistička partija Jugoslavije, dok u govoru u Beogradu ona maltene postaje kolektivni počasni član zajedno sa Brozom. Najupadljivija razlika ipak je u tome što se predsednik JAZU zahvaljuje Brozu na obnovljenoj hrvatskoj državnosti, na tome da je on prvi državnik koji je Hrvatskoj vratio sva njena ostrva i gradove. Belić je jedino mogao da mu se zahvali na novčanim sredstvima koje je država dodelila Akademiji.

            Beograd je sve do 1947. bio centar opozicionih aktivnosti. Sada je trebalo pokazati ne samo Brozovim, već i Belićevim govorom da je došao potpuni kraj starom poretku. Kada nekadašnji čelnik Srpske kraljevske akademije slavi maršala i dodeljuje mu počasno članstvo, to onda znači da je simbolički stari poredak mrtav, i da svaki otpor novom poretku postaje besmislen. Belić je to jasno dao do znanja prilikom dodele diplome Brozu kada je istakao da nju treba razumeti „i kao zalogu njihove odanosti“. Tako je Belić neovlašćeno položio zakletvu odanosti Brozu u ime svih članova Akademije.

            Izbacivanjem Slobodana Jovanovića, predratnog predsednika Srpske kraljevske akademije i predsednika Jugoslovenske emigrantske vlade, sa spiska članova SAN, zaokružena je simbolička smrt starog poretka. S druge strane, Brozovo ime navođeno je kao prvo na listi članova SAN od Godišnjaka za 1948, pa sve do Godišnjaka za 1980, tj. do godine u kojoj je Broz umro. Od tada se njegovo ime nalazilo kao prvo na listi preminulih članova Akademije. Akademiji služi na čast što je Jovanović diskretno vraćen na listu preminulih članova Akademije još za Brozovog života. Arhivista Akademije, Milan Stevčić, izvršio je „dopune i   ispravke“ liste preminulih članova Akademije. Tako se u Godišnjaku za 1971. godinu ponovo pojavilo ime Slobodana Jovanovića. (52) Tokom pedesetih režim je bio još uvek osvetoljubiv, pa je Akademija morala da prećuti smrt svoga bišeg predsednika i uglednog člana, i Godišnjak za 1958. uopšte ne pominje Jovanovića.

            Broz je veoma držao do svog počasnog članstva u SAN. U leksikonu Ko je ko? iz 1957. odrednica o Brozu je najduža i zauzima celu jednu stranu. U prvom odeljku, odmah iza državnih zvanja, sledi podatak o tome da je on počasni član Srpske akademije nauke, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i Slovenske akademije znanosti i umetnosti, kao i da je počasni doktor Rangunskog univerziteta. (53) Do narednog izdanja leksikona Ko je ko?, 1970. godine, razne počasne naučne titule Broza toliko su narasle da je za njih odvojen poseban poslednji odeljak. U njemu se govori o velikom broju radova u kojima Broz „teorijski obrađuje i uopštava iskustva socijalističke revolucije i izgradnje“. Pre nego što se čitaocu daje spisak počasnih doktorata jugoslovenskog diktatora sledi i uvodni iskaz u kome se kaže: „U znak priznanja za njegov doprinos naučnoj delatnosti izabran je za počasnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Slovenske akademije nauka u umetnosti, Makedonske akademije nauka i umetnosti, i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.“ (54) Kao što se vidi iz prvog, a naročito iz drugog slučaja, u nabrajanju počasnih članstava u domaćim akademijama nauka priređivači se nisu držali hronološkog reda, već su poređali akademije po značaju i ugledu, stavljajući oba puta SAN / SANU (55) na prvo mesto.

(Tekst je preuzet, u skraćenoj verziji, iz časopisa Hereticus , vol III (2005), No. 1, str, 32-56.)

 

Fusnote

1. Autor je saradnik Instituta za evropske studije i docent na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

2. Vladimir Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Borza Tita 1, Mladost, Zagreb 1980, str. 26-30.Filis Oti, autorka najutoritativnije biografije Josipa Beroza ne engleskom, navodi da je Broz napustio školu 1904, iz čega bi proizilazilo da je završio ukupno tri razreda osnovne škole. Phyllis Auty, Tito. A Biography (Harmondsworth and New York: Penguin Books, 1980), str. 38-39.

3. Moša Pijade , „Broz, Josip-Tito“, Enciklopedija Jugoslavije , Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb 1956, str. 238.

4. “Maršal Tito prisustvovao je svečanoj akademiji na kojoj je general-lajtnant Milovan Đilas govorio o značaju Oktobarske revolucije”, Politika, 8. novembar 1944, str. 3.

5. “ Srpski narod u znak najvišeg priznanja jednodušno je predložio preko svoje Skupštine da maršal Tito bude proglašen za Narodnog heroja”, Politika , 12 novembar 1944, str. 1.

6. “ Odlukom Pretsedništva Antifašističkog veća maršal Tito proglašen za Narodnog heroja”, Politika, 20. novembra 1944, str. 1.

7. Akademija znanosti i umetnosti u Zagrebu svečano je proglasila maršala Tita za svog prvog počasnog člana“, Politika , 29. decembar 1947, str. 1. Govor je naveden ekavizovano u Politici.

8. Politika , 29. decembar 1947, str. 2; „Govor maršala Tita na svečanoj sednici Jugoslavenske akademije u Zagrebu“, Narodna armija , četvrtak, 1. januar 1948, br. 281, str. 2.

9. Karl J. Friedrich and Zbigniew K. Brzezinski, Totalitarian Dictatorship and Autocracy (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1965), str. 363.

10. Vojislav Koštunica,   Kosta Čavoški, Stranački pluralizam ili monizam. Obnova i zatiranje posleratne opozicije, Privredno pravni priručnik, Beograd 1990, str. 146-147, 258-260.

11. Politika, 28. oktobar 1944.

12. Ivan Janković, Smrt u prisustvu vlasti. Smrtna kazna u Jugoslaviji i svetu, Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije, Beograd 1985, str. 174.

13. Marko Ristić, „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“, Politika , 5. novembar 1944, str. 1.

14. Slobodan Markovic, “Communist ‘Liberation' and New Order in Belgrade”, The South Slav Journal , vol. 24 No. 3-4 (Autumn-Winter 2003), str. 12. Tek otvaranjem arhiva Ozne moći će eventualno da se utvrdi broj ubijenih građana u crvenom teroru u Beogradu, i u drugim gradovima Srbije, jer je utvrđeno da je Ozna pravila spiskove lica koja treba da se streljaju.

15. Mihailo Stevanović, „Belić, Aleksandar“, Enciklopedija Jugoslavije , Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb 1955, str. 422-423; Ko je ko u Jugoslaviji? Biografski podaci o jugoslovenskim savremenicima, Sedma sila, Beograd 1957, str. 50-51.

16. Ko je ko u Jugoslaviji , Jugoslovenski godišnjak, Beograd, Nova Evropa, Zagreb 1928, str. 14.

17. Apel srpskom narodu“, Novo vreme,   br. 86, 13, avgust 1941, str. 1.

18. Pored Belića Apel su potpisali i sledeći članovi SKA: Jovan Radonjić, Veljko Petrović, Đoka Jovanović, Miloš Trivunac, Toma Živanović, Milutin Milanković i Ivan Đaja.

19. Đoko Slijepčević, Jugoslavija. Uoči i za vreme Drugog svetskog rata, Iskra, Mihen 1978, str. 304. Zoran D. Nenezić, Masoni u Jugoslaviji (1764-1980), Narodna knjiga, Beograd 1984, str. 478-479.

20. Izdajnik i ratni zločinac Draža Mihailović pred sudom. Stenografske beleške i dokumenta sa suđenja Dragoljubu-Draži Mihailoviću , Savez udruženja novinara FNRJ, Beograd 1946, str. 526.

21. Ibid , str. 530.

22. Dimitrije Đorđević, Ožiljci i opomene , druga knjiga, BIGZ, Beograd 1995, str. 20.

23. Aleksandar Belić, „Novi vidici“, Politika , 21. novembar 1944.

24. Ibid.

25. Miluš Trivunac bio je istaknuti srpski germanista. Nakratko je vršio dužnost ministra prosvete, 1941, u marionetskoj vladi đenerala Milana Nedića. Politika je 4. januara izvestila da su 28. decembra streljani “izdajnici Miloš Trivunac i Gligorije Božović “. U svakom slučaju Trivunac nije nikada viđen nakon novembra 1944, a ostaje sumnja da ga je deportovao NKVD zbog njegovog bavljenja sovjetskim zločinima u Katinskoj šumi. Nada Krnjaić-Cekić, “Velikani srpske germanistike”, Srpski jezik,   br. 6/1-2 (2001), s tr. 557. Zahvaljujem se prof. dr Dušanu Glišoviću na podacima o Milošu Trivuncu.

26. Dimitrije Đorđević, Ožiljci i opomene , treća knjiga , Srpska knjižena zadruga, Beograd 2000, str. 51.

27. Veljko Korać, „Dušan Nedeljković“, Enciklopedija Jugoslavije , tom 6, Zagreb 1965, str. 265.

28. Dimitrije Đorđević, Ožiljci i opomene , druga knjiga, BIGZ, Beograd 1995, str. 11; Miodrag Zečević, Jovan P. Popović, Dokumenti iz istorije Jugoslavije , tom II, Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Drugog svetskog rata , Arhiv Jugoslavije, Beograd 1998, str. 341.

29. Svedočenje Nikole Čajkanovića dato je u dokumentarnoj seriji Crveno doba: Crveno doba. Integralna verzija, Veće za demokratske promene u Srbiji, MGA, Skyline Studio, DVD video, 2004, druga epizoda, 46-48 minuta.

30. Petrović i Andrić su zbog izbijanja Drugog svetskog rata promovisani u redovne akademike tek januara 1946.

31. Godišnjak br. LIII za 1946, Srpska akademija nauka, Beograd 1947, str. 120-122.

32. Cf. Ljubodrag Dimić, Agitrprop kultura. Agitropovska faza kulturne politike u Srbiji 1945-1952, Rad, Beograd 1988, str. 60.

33. Godišnjak br. LIII za 1946 , str. 124.

34. Aleksandar Belić, “Akademija. Srpska akademija nauka”, Enciklopedija Jugoslavije, Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb 1955, tom I, str. 37.

35. Dimitrije Đorđević, Ožiljci i opomene III, Srpska knjižena zadruga, Beograd 2000, str. 49.

36. Godišnjak br. LIV za 1947, Srpska akademija nauka, Beograd 1948, str. 1 i 8.

37. Ljubodrag Dimić, op. cit. , str. 61.

38. Vojislav Koštunica, Kosta Čavoški, Stranački pluralizam ili monizam , str. 248-249.

39. Godišnjak br. LIV za 1947, Srpska akademija nauka, Beograd 1948, str. 5 i 8.

40. V ojislav Koštunica, Kosta Čavoški, Stranački pluralizam ili monizam , str. 76.

41. Ivo Andrić je izabran za dopisnog člana SKA 1926, a za redovnog 16. februara 1939. Veljko Petrović je izabran za dopisnog člana 1925, a za redovnog 17. februara 1936.

42. Godišnjak br. LII za 1945, Naučna knjiga, Beograd 1946, str. 106-107, 109.

43. Ibid ., str. 126-127, 129.

44. Godišnjak br. LIV za 1947, Srpska akademija nauka, Beograd 1948, str. 383.

45. Ibid, str. 384.

46. Politika, petak, 12. novembar 1948, br. 13079, str. 1.

47. Politika, petak, 12. novembar 1948, br. 13079, str. 1.

48. Borba , subota, 12. novembra 1948, str. 1.

49. Politika, 12. novembra 1948, br. 13079, str. 2; Borba , 12. novembra, str. 1-2.

50. Belić je za ovo društvo održao predavanje «Kulturni život u SSSR-u», a Andrić je održao predavanje pod sličnim naslovom «Iz kulturnog života SSSR-a ». Pored toga Andrić je bio i predsednik Društva za kulturnu saradnju BiH-SSSR osnovanog 3. juna 1945. Ljubodrag Dimić, Agitprop kultura, str. 166, 169.

51. “Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito proglašen je za prvog počasnog člana Srpske akademija nauka”, Politika, br. 13079, 12. novembra 1948, str. 1-2.

52. Godišnjak, br. LXXVIII za 1971, Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd 1973, str. 41, 44.

53. Ko je ko u Jugoslaviji? Biografski podaci o jugoslovenskim savremenicima, Sedma sila, Beograd 1957, str. 87.

54. Ko je ko u Jugoslaviji ?, Hronometar, Beograd 1970, str. 127-128.

55. Srpska akademija nauka - SAN promenila je, 1960, naziv u Srpsku akademiju nauka i umetnosti – SANU.

 

Povodom teksta Slobodana Markovića reakcija čitatelja Mirka Karguljca, Brazil

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM