Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima

   

 

Batić Baćević

Razglednica iz Srebrenice

Šta prosečni Srbin, ako takav postoji, oseti kada čuje reč Srebrenica? Je li to griža savesti, da li mu nešto zastane u grlu ili veruje da je to, zapravo, samo još jedna poluga kojom se disciplinuje Srbija, ili još jedan štap kojim se maše nad glavama građana koji još nisu prošli kroz katarzu?

Ako se ta pitanja postavljaju u Srbiji i ako nova politička elita još uvek ne uspeva da nađe pravi odgovor, u susednoj Bosni i Hercegovini, jasnije rečeno u većem entitetu te države, oko Srebrenice nema ni sporova, ni dilema, ni ozbiljnih rasprava. Ona je postala vrhovni simbol njihovog stradanja i naše krivice, glavni argument za ukidanje srpskog entiteta i najsnažnija odbrana održivosti te zemlje. I dok je 11. jula obeležavana 11. godišnjica od zločina u Srebrenici, a svetu slate stare poruke da pravda neće biti zadovoljena i da porodice žrtava neće biti mirne dok se glavni vinovnik tog događaja ne nađe u Hagu, Srbija je ostala zakovana u starim dilemama od kojih ne može da ih odvoji nijedna priča o ekonomskim reformama i evropskim integracijama.

Ona više ne poriče zločin, ali joj je teško da prihvati genocid, ona bi da uspostavi nove odnose na Balkanu ali ima veliku nelagodu kada je susedne zemlje, u jeku regionalne ljubavi, tuže za genocid i pri tome objašnjavaju beogradskim medijima da ta sitnica, taj proces, ta trivijalnost o ratnoj odšteti, o čemu se upadljivo malo govori na svim državnim susretima, nikako ne bi trebalo da ometa razvoj dobrosusedske saradnje.

Prošle godine je u Srebrenicu došao predsednik države Boris Tadić i čitav niz funkcionera Republike Srpske, a u Srbiji je nakon prikazivanja užasnog filma o likvidaciji muslimanskih mladića javnost bila duboko uzdrmana, a počinioci zločina uhapšeni i predati sudu. To, međutim, nije dovelo do pomaka u razumevanju između Bošnjaka i Srba. Ta grudva mržnje, koja se zakotrljala početkom prošle decenije, nije prestala da se kotrlja iako su glavni lideri tog sukoba otišli na onaj svet. Nema dakle ni Miloševića, ni Tuđmana, ni Izetbegovića i svi novi lideri upotrebljavaju neke nove reči ali je odnos naroda na Balkanu ostao isti. Samo ih strah od moćnog Zapada i nemoćnih podanika teraju da simuliraju prijateljstvo i razumevanje.

Od Dejtonskog sporazuma je napravljen samo jedan i najvažniji pomak – nema više ubijanja, ali je ostalo netaknuto ono nerazumevanje koje je podložilo vatru pod bosanski kazan i ona balkanska ostrašćenost koja je veoma lako zavrtela taj rulet smrti. Srbija je i dalje u svim bošnjačkim medijima opisivana kao bolesno društvo u kojem samo retke i neustrašive osobe poput Sonje Biserko, Pere Lukovića i Željka Mitrovića ulivaju nadu, dočim sve parlamentarne stranke, uključujući i one koje nikada nisu imale dodir sa Miloševićevim režimom, vode Miloševićevu politiku i nakon što su ga poslale u Hag.

Presudom Naseru Oriću je čitavoj srpskoj javnosti poslata veoma jasna poruka – nemojte ni da pomišljate da ste možda vi u ovom ratu bili žrtve, niti da sa ubijenim Srbima u blizini Srebrenice relativizujete zločin koji su počinile Mladićeve jedinice. Baš kao što je skandal u slučaju Qimaj i Musliu (otišli su nevini iz Haga jer su eto haški istražitelji teško dolazili do svedoka i dokumentacije na Kosovu koje je valjda pod međunarodnim protektoratom), tako je i presuda Oriću bila jedan od udaraca ideji međunarodne pravde na Balkanu posle koje se ni najveći zagovornici Haškog suda nisu usudili da daju svoj stav.

Jasno je da će Srbija i posle te presude morati da sarađuje sa Tribunalom, ali je problem što se niko ozbiljan u ovoj zemlji neće usuditi da kaže kako se u tom haškom gradu zaista utvrđuje neka veza sa pravdom i zločinima. Srbija je već poslala u Hag dvojicu predsednika, trojicu načelnika Generalštaba i sve ljude koji su zaista odlučivali o pitanjima života i smrti za vreme prošlog režima, ali to očigledno nije bilo dovoljno da ubedi susede i ekstremnu opoziciju da je ipak napravljen neki raskid sa prošlošću.

 

Presuda Oriću i srebrenička godišnjica zajedno šalju Srbiji sasvim novu poruku koja je teško prijemčiva za medije, jer je nemoguće smestiti u nekoliko rečenica ili minut televizijske vesti, ali ipak visi negde u vazduhu, ona deluje nekako nejasno ali je svejedno nad svojim glavama osećaju sasvim obični, politički nepismeni građani. Ona bi mogla da glasi prilično jednostavno – i demokratska Srbija će nastaviti da plaća sve poraze svojih prethodnika, a svaki drugi nacionalizam, svako drugo kršenje ljudskih prava će se gledati samo kroz dvogled odbrane od srpske hegemonije.

Srbija bi, ma kako to zvučalo, morala da bude ponosna što ima Sonju Biserko ili druge borce protiv klerofaštističke vlasti, jer srpska javnost još nije videla nijedan primer takve borbe za ljudska prava na Kosovu ili, ne daj Bože, u Crnoj Gori, gde su svi borci prošli ili maštaju da prođu obuku u službama za velike državotvorne ciljeve.  

Ali ta širina ili demokratičnost neće pomoći Srbiji da shvati slabost sopstvenog položaja – ona dakle treba da shvati da je i dalje doživljavana kao pretnja na Balkanu, a da Zapad, osim redovnih stipendija za aktiviste i medijske radnike, još nije pokazao ozbiljnu želju da Srbiji pomogne da se odvoji od Miloševićevog nasleđa. Za zemlju, za koju i dalje misle da su njen najveći brend ratni zločini, to bi moralo da bude veliki pomak.

 

 

 
 
Copyright by NSPM