Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

BiH - deset godina posle Dejtona

   

 

Saša Bižić

Zaokret zlatnih ribica

Najzanimljiviji akter aktuelne predizborne kampanje u Bosni i Hercegovini sigurno nije predsjednik Građanske demokratske stranke BiH Ibrahim Spahić. On je tek nezavisni kandidat, kamufliran u prvog čovjeka minorne partije, čiji je skandalozni histerični nastup na takozvanoj državnoj televiziji tempiran da bude povod za uzvike odobravanja Spahićevog kafanskog društva, a postao je perfektna ilustracija jednog patološkog stanja svijesti. Sa mentalnom matricom koja ne može da podnese postojanje Republike Srpske u okviru BiH u proteklim danima suočile su se daleko autoritativnije figure od fantomskog obezbjeđenja „javnog servisa“ tamnog vilajeta, nezainteresovanog za transfer zapjenušanog pajaca Spahića u znatno prikladniji ambijent ulice ili pijace. Dakle, ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu Daglas Meklheni i diplomatski predstavnik Velike Britanije u BiH Metju Rajkroft gotovo u isto vrijeme prevalili su preko usana svojevrsnu jeres, kada je riječ o tom tandemu „zlatnih ribica“, u bliskoj prošlosti spremnih da ispune svaku uvrnutu ambiciju bošnjačkih maksimalista.

Lutka na koncu

„Ne možete obećati ukidanje entiteta, organizovanje referenduma i odlazak, stvaranje trećeg entiteta. To su neustavne kategorije“, procijedio je Meklheni. „Republika Srpska neće biti ukinuta. Neće se ni izdvojiti“, poentirao je Rajkroft. Šture formulacije dvojice diplomata dokaz su da Meklhenijeve i Rajkroftove silne rečenice o neophodnosti centralizacije policijskih struktura, obrazovanja ili medija, ipak, moraju da imaju tačku, kao i svaka priča o pecarošu sa prilikom da mu se ostvare tri želje. Doduše, taj naprasni manjak unitarističkog entuzijazma nije znak realizma ambasadorskog para sa potpuno apstraktnim predstavama o kompleksnim međunacionalnim odnosima na Balkanu, već posljedica činjenice da i oni imaju poslodavce. U pauzama između dva duga pogleda na Bliski istok, uticajni kreatori političkih i ekonomskih prilika u Jugoistočnoj Evropi sa kabinetima u Vašingtonu i Londonu procijenili su da je truli status kvo manje loša opcija od eksplozivnog potencijala drastične prekompozicije BiH.
Tako će biti sve dok namjera o skoroj nezavisnosti Kosova ne bude jednostrano realizovana, uprkos protivljenju zvaničnog i opozicionog Beograda, a onda nije isključeno novo miješanje karata u Bosni i Hercegovini.
Do tada će zapadni centri moći imati igračku na kojoj će iskušavati svoje opasne fantazije o zemlji sa jakom centralnom vlašću. Ta lutka na koncu zove se Brčko Distrikt. Sa patetikom teškom šesnaest tona, ambasador SAD Daglas Meklheni nedavno piše o „veličanstvenim rezultatima“ minijaturne teritorijalne jedinice na desnoj obali Save: „Danas Brčko može biti ponosno na svoje impresivne uspjehe postignute u privredi, povoljnu poslovnu klimu, integrisane školske sisteme i multietničku vlast“.
„Fantastični učinak“ brčanske ekonomije nije originalan, jer je sličnu vrstu „prosperiteta“ za svoju švercersku monarhiju još prije desetak godina obezbijedio crnogorski vladar Milo Đukanović, uz veoma široko shvatanje legalnih okvira za trgovinu cigaretama, naftnim derivatima i sličnim profitabilnim artiklima. Osim novokomponovanih lokalnih „biznismena“, u Meklhenijevoj finansijskoj idili uživa ograničen procenat zaposlenih u izdašno sponzorisanoj administraciji, dok većinskoj srpskoj, bošnjačkoj i hrvatskoj populaciji skromnog materijalnog stanja preostaje da ne talasa, da se zadah, navodnog, sklada u školskim i odborničkim klupama Distrikta ne bi osjetio u kancelarijama međunarodnih iluzionista.

Jedanaesti kanton

Isprazna retorika o „neviđenom usponu“ Potemkinovog sela nije naročita novost, ali jeste najava da će radna grupa pod američkim patronatom pripremiti pravni akt kojim će se regulisati budući odnos Brčko Distrikta i države BiH. U tom tijelu, ambasador Meklheni ističe „pozitivnu ulogu“ predsjedavajućeg Savjeta ministara u odlasku Adnana Terzića i gradonačelnika Distrikta Mirsada Đape. Znajući raspoloženje ta dva potrošena funkcionera prema „manjem entitetu“, krajnje je vrijeme da relevantne stranke iz Republike Srpske posvete maksimalnu pažnju na klin koji se ubrzano zabija između zapadnog i istočnog dijela RS.
Dok čelnici Saveza nezavisnih socijaldemokrata, Srpske demokratske stranke, Partije demokratskog progresa i njihovi kritičari iz narogušenih manjih stranaka obilaze sela i gradove, zagonetno namigujući publici na predizbornim promocijama prilikom pominjanja referenduma o mogućem izdvajanju Republike Srpske iz sastava BiH, pred nosom im stasava bizarna kreacija, čije „državotvorne“ osobine mnogo jače obesmišljavaju priču o povlačenju RS iz tamnog vilajeta od bilo kakvih nestalnih diplomatskih vjetrova iz Evropske unije i Amerike.
Kakva će biti svrha referenduma ako na prostoru nekadašnjeg koridora prema Srbiji nastane jedanaesti kanton Federacije BiH i hipotetički osamostaljenu zapadnu polovinu RS ostavi u potpunom okruženju „ožalošćene porodice“ iz drugog entiteta? Teritorijalni kontinuitet Republike Srpske preduslov je svake rasprave o referendumu kao odgovoru na višegodišnju „spahićevštinu“ u Bosni i Hercegovini, a ignorisanje kancerogenog problema u zoni Brčkog predstavlja prvorazrednu neodgovornost političke elite u Banjaluci. U novijoj istoriji, nekoliko tvorevina nije izdržalo test fizičke razdvojenosti, pa se Ujedinjena Arapska Republika brzo raspala na Egipat i Siriju prije pola vijeka, a ni unija Pakistana i Bangladeša nije imala duži rok trajanja, bez obzira na činjenicu da su oba „integraciona procesa“ imala podršku euforičnog islamskog svijeta.
Ukoliko se nastavi transformacija Distrikta u „državu u državi“, Republika Srpska će se od simptomatičnih slučajeva iz Azije razlikovati po tome što njena dva dijela neće nastaviti samostalnu egzistenciju, već će se s lakoćom utopiti u kaljugu koncepta Bosne i Hercegovine sa pet regija.
Valjda će se u jeku predizborne jagme za pozicijama u RS neko sjetiti i dva imperativa, a to su jačanje srpske pozicije u Brčkom i insistiranje na priznavanju tronacionalne realnosti u eksperimentalnoj laboratoriji planiranog „bosanstva“, čije će rodno mjesto prije biti „Distrikt“, nego Sarajevo.
Republika Srpska nije Bilino polje i govornicima sa vodećih položaja u RS poslije 1. oktobra zbog slučaja „Brčko“ niko neće, kao Blažu Sliškoviću, skandirati: „Pederu“ ili „Ustašo“. Međutim, zbog ravnodušnosti kojoj se ne nazire kraj, za takve prilike dovoljno je surov i treći, najbenigniji epitet sa Bakinog nezasluženog „jelovnika“: „Kockaru“!

(tekst je objavljen u banjalučkom „Novom Reporteru“ 13.9.2006.)

 

 
 
Copyright by NSPM