Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Srbija među ustavima

   

 

Boško Jovanović

POUKE REFERENDUMSKE APATIJE

Mala izlaznost građana Srbije na referendum treba sve ozbiljno da nas zabrine? Zašto? Iz više razloga koji su simptomi duboke društvene krize i nezadovoljstva građana postojećim stanjem, a koju pogoršavaju realne i naduvane podele u našem društvu od strane određenih političara i medija. Umesto da probaju da stavilizuju politički život, oni koriste svaku priliku da prodube političko-ideološke podele i raskole, a sve zarad čvršćeg vezivanja glasača za svoje stranke i par procenata boljeg izbornog rezultata.

Predlog novog ustava je nastao kao plod dogovora svih glavnih parlamentarnih stranaka uz objašnjenje da je on neophodan za napredak Srbije i opstanka Kosova i Metohije u njoj. Prvi put u novijoj srpskoj istoriji je postignut tako važan dogovor o nacionalno bitnom pitanju, bez negativne kampanje o političkim protivnicima, što je pravo čudo Božije u jednoj ovako raspolućenoj zemlji kao što je Srbija. Pa ipak, referendum je imao jedva nadpolovičnu izlaznost. Zašto?

Referendumska apatija ima uzrok u teškom socijalnom stanju «tranzicionih gubitnika», a to znači većine građana Srbije, ali u tome što je ljudima dosta političkih i partijskih sukoba i prepucavanja. No i pored toga se i dalje sistematski radi na podeli Srbije na dva dela. Za jednu se tvrdi da je navodno napredna, obrazovana, okrenuta evropskim vrednostima i demokratskim idealima. Ovu Srbiju „ predstavljaju ” Boris Tadić, predsednik Srbije i Demokratske Stranke, njegova stranka i stranke, mediji i drugi koji su okupljeni oko nje. Za drugu Srbiju se tvrdi da je zaostala, anti-evropska, retrogradna, pa čak i da je skona «ratnim zločinima». Ovu Srbiju „ predstavlja ” Srpska Radikalna Stranka, uz koju se nekad dodaje i SPS. Za njihove glasače važe brojni negativni stereotipi: da su neobrazovani, siromašni, neinteligentni i obavezno „okrenuti prošlosti“ itd.

Dominacija ovakvih stereotipa u medijima nastala je odmah posle peto-oktobarske revolucije. U ovoj kampanji su prednjačili prozapadni mediji poput B92 i reciklirani komunistički kadrovi koji su se preko noći preobratili u zastupnike slobode i liberalizma, naravno uz zadržavanje stare komunističke agresivnosti i isključivosti prema političkim i ideološkim neistomišljenicima. Ova podeljenost je pojačana tezom Predsednika Republike Borisa Tadića na konvenciji svoje stranke, da postoje dve Srbije. Jedna bolja i okrenuta napretku i prosperitetu, okupljena oko Demokratske stranke, i druga Srbija koja donosi „propast i mrak“ okupljena oko Srpske radikalne stranke. Neko se može pitati da li je gospodin Boris Tadić ovo izrekao kao predsednik stranke ili kao predsednik Republike Srbije. Kao predsednik političke partije, ili kao predsednik Republike Srbije? Ako je ovo rečeno u svojstvu predsednika stranke, onda je ova izjava legitimna i može se posmatrati u sklopu političke borbe. Ali ako je data u svojstvu predsednika Republike, onda je ona nedopustiva jer predsednik republike treba da radi na jačanju jedinstva države čiji je šef, a ne da stvara nove podele i da produbljuje postojeće. Da bi se u budućnosti ovakve dileme izbegle najbolje bi za sve bilo da Gospodin Boris Tadić ne bude istovremeno i predsednik svoje stranke i predsednik države.

Da bi se bolje shvatila podela na dva politička tabora, navešćemo jedan očit primer koji na najbolji način pokazuje kakve su podele na našoj političkoj sceni. Nekoliko dana pred održavanje referenduma održao se drugi krug izbora za predsednika opštine Leskovac. U drugom krugu bili su kandidati Demokratske stranke i Srpske radikalne stranke. Posle pobede kandidata Demokratske stranke, odmah su počela prepucavanja.

E sad, deo glasača je mogao da se pomisli da se iza novog ustava krije neka prevara, jer su se oko njega na prečac složili svi oni koji se između sebe stalno svađaju, i rešili da i zbog ovog ne krenu ka glasačkim kutijama.

Drugi je problem beznađe koja vlada među građanima Srbije. Ovo je naravno posledica neuspeha reformi da dovedu do razvoja, pre svega do zapošljavanja i rešavanja socijalnih pitanja. No i takvo stanje apatije i apolitičnosti građana se koristi od određenih političkih struktura. Cilj političkog establišemnta i ekonomskih moćnika je da održe status kvo , a to može najlakše da se učini tako što bi se građani demotivisali da se interesuju za politiku. Jer, da su ljudi motivisani da se sami interesuju za politiku, i naučeni da politički rezmišljaju, ne bi bili lak plen za predizborne manipulacije i „lažna obećanja“. Umesto toga, većina stanovnika Srbije smatra da je politika nešto suštinski negativno i nemoralno i da tamo pošteni ljudi nemaju šta da traže.

Takvo stanje stvari koriste ambiciozni, iskompleksirani, uobraženi, neostvareni i pohlepni ljudi koji samoživo slede samo svoj interes i zbog toga se učlanjuju u političke stranke i počinju da se bave politikom da bi se promovisali, ekonomski situirali i izlečili svoje komplekse. Partijske strukture kod nas su primer negativne selekcije gde do vrha dolaze uglavnom ovakvi kadrovi. Teško je naći leka dominaciji neurotičnih poltrona i korumpiranih hohštaplera u domaćoj politici, ali bi možda malo pomoglo da se uvede obavezan medicinski pregled i psiho-test za sve kandidate za javne funkcije.

KREATORI MEDIJSKE APATIJE

Treći faktor koji utiče na političku apatiju su mediji. Zašto? Zato što Srbi sve manje i manje čitaju. Knjige su skupe, a političare u Srbiji nikada nije zanimalo da pomognu izdavaštvo, da olakšaju položaj izdavača i da subvencionišu štampanje domaćih i prevođenje stranih kapitalnih dela na srpski jezik. Nekome se ovo pitanje može učiniti nevažnim, ali da bi naše elite donosile valjane odluke i pravila odgovarajuće strategije za rešavanje gorućih problema u Srbiji, potrebno je da se bitna literatura iz prirodnih i društvenih nauka prevodi odmah po objavljivanju na izvornim jezicima. Tako bi naši đaci, studenti i profesori lakše pratili svetske trendove u nauci i bili bi motivisani da intelektualno napreduju u zemlji i svetu.

Pošto ljudi sve manje čitaju (tiraži knjiga u Srbiji su bednih 500 ili 1000 primeraka), kako onda dolaze do informacija? Preko tabloidnih medija (elektronskih i pisanih), gde ima puno slika, a malo teksta, i preko televizija koje banalizuju stvarnost „zabavnim programom“ tok i rialiti programima. Sveopštoj medijskoj strategiji zaglupljivanja se pridružuju i mediji „misionarske inteligencije“ koji se komesarski bave ismevanjem naše tradicije i ideološkim ispiranjem mozga građana Srbije.

Kao primer možemo uzeti tabloide koje ko zna ko kontroliše. Većina je očigledno sklona „demokratskoj opciji“, ali se tu očito prave različiti „dilovi“. Neko će reći, pa šta – mnoštvo slika, trivijalnih vesti i senzacionalističkih naslova. No, problem je što ovi „neozbiljni mediji“ imaju ozbiljnu političku funkciju – da se utiče na političke stavove javnosti preko vešto plasiranih „činjenica“ koje se saznaju iz „poverljivih izvora“. Tako lako može da se oblati neki političar od svojih političkih protivnika, a da nije jasno ko je „naručilac posla“. Isto tako je moguće preko tabloida lansirati kampanju protiv neke državne ili društvene institucije (vlada, skupština, vojska, crkva...) tako što se proturaju neke „spinovane“ vesti sa efektnim naslovima.

Kao što znamo, danas većina ljudi nema strpljenja da čita nešto ozbiljnije i teže od tabloidnih medija, o mladima da ne govorimo, te je prirodno što su glavni izvori informacija i znanja upravo ovi tabloidi. Muškarci govore da su žene površne i da čitaju „površnu žensku štampu“ a pri tom čitaju isto tako površne tabloide. Kada se to ima u vidu onda ni ne čudi odakle toliki stepen političke neobaveštenosti i pasivnosti kod naših građana.

No kako su za mnoge i ti i takvi tabloidi teško intelektualno gradivo, a i koštaju 15-20 dinara, naš čovek se ipak najčešće informiše preko televizije. Tu je dovoljno uključiti televizor i isključiti mozak – informacije same u njega ulaze. Tako se kao argument istinitosti ili ozbiljnosti može često čuti „bilo je na televiziji“. A tu, nažalost, što se tiče ozbiljnosti nije bolja situacija no u tabloidima, tabloidizacija elektronskih medija je naša realnost. Tu sve vrvi od „slika“ tračeva, političkih prepucavanja i medijskih podmetanja. Stoga televizije nemaju nikakvo moralno pravo da sa nipodaštavanjem govore o tabloidima, oni su u nekim elementima i gori od njih.

Elektronski mediji podstiču političku apatiju kod građana tako što prave cirkus od politike. Pozivaju se karikature od političara koji se u medijskom ultimat fajtu međusobno sukobljavaju do iznemoglosti (ne njihove, već građana). Takav izbor političara i način vođenja tih emisija mogu samo da zgade politiku građanima (posle prvog efekta zgranutosti i iznenađenosti). Čak i oni koji redovno i sa pažnjom prate ovakve političke brbljaonice, to ne čine iz poštovanja već neretko iz perverznog zadovoljstva («ovi su gori od nas»).

Osim toga čudno je kakve sve pojave mogu da budu medijski prisutne na domaćem elektronskom nebu. Tu imamo minorne političare, nebitne ljude iz bitnih stranaka, kojekakve «eksperte» i samozvane borce za «ovo i ono». Postoje i oni koje bi ljudi već zaboravili da ih mediji, iz ko zna kog razloga, ne recikliraju. Da smo mi normalno demokratsko društvo, takvi kao što je Batić bi nestali iz svesti građana, da smo mi normalno društvo, ali tu su mediji koji imaju „ plemenit ” zadatak da reanimiraju političke mrtvace, da bi još koji put sablaznili domaću javnost svojim stavovima.

Pored ovih «bivših» kojih je jedno godinu dana bilo dosta u medijima, imamo mnogo medijskih ljudi za koje nije baš jasno ko su i šta rade u životu. Samozvani «stručnjaci» za domaću i svetsku politiku koji nisu ništa značajno napisali, politički analitičari bez analiza, ali sa jasnom porukom «za koga treba», a za koga ne treba glasati, profesionalni i dobro plaćeni borci za «ljudska prava» i «multi-kulti» vrednosti Velikog Sveta, «kulturni radnici» koji odrađuju posao za svoju politiku opciju, «intelektualne gromade» koje nisu napisale ništa vredno, ali zato imaju «politički korektne stavove», bivše sportske i muzičke zvezde koje hoće nešto da ućare pojavljivanjem u medijima i vezama sa politikom i tako dalje. Medijski urednici i voditelji prave program tako da u svoje emisije dovode ljude koji treba da malo talasaju površnim, ali efektnim izjavama, ali da ipak ostanu u domenu politički korektnog. Dakle medijski cirkus za narod treba da ima zabavnu funkciju, ali i da usemerava političke stavove javnosti. Narodu očigledno više prija da gleda gluposti na televiziji nego da razmišlja kako da popravi svoj i onako bedan položaj. Kako najlakše napraviti cirkus, nego pozvati nekoliko politikantskih klovnova koji u odsustvu argumenata koje nikada nisu ni imali, jer slabo čitaju i još slabije razmišljaju, ali zato vole da se ekponiraju i da larmaju!

Na našim medijima takođe ima i puno emisija koje se bave prošlošću. To bi bilo sasvim u redu da takve emisije prave redakcije za istoriju obrazovno-naučnog programa, ali kod nas mnoge televizije nemaju takve emisije i takve redakcije, jer njihov cilj nije da obrazuju nego da zaglupljuju. Kod nas se prošlošću televizije uglavnom bave u okviru političkih emisija. Zašto? Pa zato što se u tim emisijama novinari bave Karadžićem, Mladićem, Miloševićem i ratnim zločinima koji su činjeni u građanskom ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Potrebno je baviti se i neprijatnim detaljima iz prošlosti, ali ne na račun naše sadašnjosti i budućnosti. Devedesetih se otišlo u jednu krajnost pa su ovi ljudi kovani u zvezde, dok se sada često ide u drugu krajnost pa se oni prikazuju kao najgori zločinci, iako većina zna da ni jedno nije objektivan pristup temi. Međutim, treba razumeti i novinare jer je lakše optuživati nekoga ko je mrtav ili dve osobe za koje i najmoćnije obaveštajne službe ne znaju gde se one nalaze. Zašto? Zato što je lakše i bezbednije prozivati, optuživati bivše političare nego sadašnje, a uz to je i probitačno.

Još jedan razlog da se ova ideologizovana priča o „suočavanju sa prošlošću“ nametne svakom žitelju Srbije, jeste želja da se skrene pažnja sa privatizacije tj. rasprodaje domaće privrede. Dok siromašni - naročito selo, ali i cela srpska provincija, ona ista zbog koje deo urbanog Beograda prosperira - ubrzano propadaju zbog nemara centralne vlasti i pljačke lokalnih kabadahija, bez obzira da li se nazivaju „demokratama“ ili „patriotima“, položaje, na koje ih je narod izabrao da mu bude bolje, političari koriste za svoje lično bogaćenje i lečenje frustracija.

 

 

 
 
Copyright by NSPM