Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija

   

 

Mario Brudar

Odlazak „najvećeg Kosovara“

„Vratiću se na Kosovo kada vaš san postane stvarnost.“-

S. Jesen Petersen poslanicima Skupštine Kosova

Šesti po redu specijalni predstavnik generalnog sekretara UN za Kosovo i Metohiju i šef UNMIK-a Soren Jesen Petersen bio je vidno uzbuđen tokom oproštajne svečanosti koju su mu u centru Prištine, 30. juna, priredili kosovski Albanci na kraju skoro dvogodišnjeg službovanja na Kosovu. S dlanovima spojenim u molitvu, stojeći je posmatrao albanske dečake i devojčice koji su u njegovu čast igrali i pevali obučeni u nacionalne nošnje ispred pokrajinskog narodnog pozorišta koje od leta 1999. godine nosi ime po Ademu Jašariju, novom nacionalnom junaku kosovskih Albanaca. Petersen je, gledano s albanske strane, veličanstveni ispraćaj pun emocija i zaslužio. Nije, uostalom, ovog danskog diplomatu, Veton Suroi bez razloga nazvao „najvećim Kosovarom“, a Škeljzen Malići ocenio da je, prema preovlađujućem mišljenju na Kosovu, bio najuspešniji i najbolji šef UNMIK-a. Za vreme njegovog mandata (avgust 2004 - jun 2006) počeli su, dugo očekivani, pregovori o statusu Kosova, uspešno su održani drugi izbori za kosovsku skupštinu, u miru je okončano Rugovino razdoblje (1990-2006) i počeo postrugovin period, albanski optuženici (Haradinaj i Ljimaj) otišli su i vratili se iz Haga, kosovska vlada dobila je ministarstva policije i pravde, privatizacija društvenih preduzeća je intenzivirana. Jednom reči, Kosovo je pod Petersenom ušlo u završnu fazu prelaznog perioda koji je počeo polovinom juna 1999. godine stavljanjem Kosova i Metohije pod upravu Ujedinjenih nacija, a trebalo bi da bude završen do kraja ove godine utvrđivanjem konačnog statusa. I sam Petersen, obaveštavajući 12. juna pismom javnost da odlazi sa Kosova, poručio je da je on „otvorio poslednje poglavlje UNMIK-ove misije na Kosovu“ i da je siguran kako će njegov naslednik to poglavlje i zatvoriti.

Uz sve to, Petersen je otišao i korak dalje. Izjavom u listu Koha ditore „da će se san Kosova, a ... to je nezavisnost, ostvariti“, Petersen je, na kraju mandata, javno priznao ono za šta su ga već poodavno optuživali kosovski Srbi (1) – da se stavio na stranu kosovskih Albanaca. To javno nije učinio nijedan Petersenov prethodnik. Brazilac S. De Meljo, (2) prvi (privremeni) šef UNMIK-a, jun-jul 1999, nije učinio ništa, a objektivno nije ni mogao, jer je na Kosovu bio manje od mesec dana, a tada, kada je najveći broj Srba otišao (oteran) sa Kosova, KFOR je vodio glavnu reč. Njegov naslednik B. Kušner (jul 1999-decembar 2000), veliki prijatelj kosovskih Albanaca još od kraja 80-ih godina prošlog veka, priznao je da njegova misija nije u potpunosti uspela i za nezavisnost Kosova otvoreno se izjasnio tek kada je otišao s Kosova. Danac H. Hakerup (januar-decembar 2001) doneo je Kosovu privremeni ustav i prve izbore za Skupštinu Kosova, ali i sporazum UNMIK-SR Jugoslavija, čime se zamerio Albancima, i za razliku od svog zemljaka Petersena praktično je pobegao sa Kosova. (3) Nemac M. Štajner (februar 2000-jul 2003) ustanovio je politiku standardi pre statusa, započeo privatizaciju preduzeća, obećao Srbima decentralizaciju ukoliko izađu na lokalne izbore (2002), odobrio slobodnu trgovinu između Kosova i Albanije i novi krivični zakon. Bio je najduže na Kosovu i Metohiji, skoro dve i po godine; Srbi njime nisu bili zadovoljni (obmanuo ih je u vezi sa decentralizacijom, na Kosovo se vratilo samo 2. odsto raseljenih), ali ni Albanci, (4) jer je, prema njima, mogao da učini više za albansku stvar, tim pre što je na Kosovu postao albanski zet. Nekadašnji finski premijer H. Holkeri (avgust 2003-maj 2004), primajući se dužnosti na Kosovu i Metohiji, izjavio je da je to „najteži zadatak koji je ikada dobio“. Na početku mandata suočio se sa ubistvom dvoje mladih Srba u Metohiji, a u martu 2004. zadesio ga je dvodnevni albanski pogrom Srba, tokom kojega je proterano oko 4 hiljade Srba, uništeno i oštećeno oko 800 srpskih kuća i 30 crkava, ali su Albanci napadali i objekte i vozila UNMIK-a i KFOR-a. Holkeri je nastojao da umanji razmere albanskog napada na Srbe, a oni su, zauzvrat, sakupili 14 hiljada potpisa za njegovu smenu. Tokom Holkerijevog mandata usvojeni su standardi za Kosovo koji je trebalo da budu ispunjeni kako bi mogao da počne razgovor o statusu Kosova i Metohije. Holkeri se ubrzo posle pogroma od 17. marta, iznenada razboleo i otišao sa Kosova pokazavši se nedoraslim (N. Čović) zadatku koga se prihvatio. No svi šefovi UNMIK-a (jedino De Meljo više nije živ), kao da su odlaskom sa Kosova zaboravili taj deo svoje karijere. Primetan je, do sada, izostanak njihovih komentara o Kosovu, sem Kušnera u nekoliko navrata.

S. Jesen Petersen, „najveći Kosovar“ među dosadašnjim šefovima UNMIK-a, obećao je Albancima da će doći na Kosovo kada ono postane nezavisno. Za Kosovo ga, prema sopstvenom priznanju, vezuje i prijateljstvo sa liderom Alijanse za budućnost Kosova i bivšim premijerom R. Haradinajem, jedinim haškim optuženikom kome je dozvoljeno političko delovanje. Srbi, sa druge strane, ne samo da nemaju razloga da žale za Petersenom, već su ga proglasili najgorim od svih šefova UNMIK-a. Petersen očigledno nije mario za Srbe i nije uspeo, a nije se ni trudio, da ih uključi u rad kosovskih institucija, pre svega, skupštine i vlade. (5)

Možda nedovoljno poznata činjenica, da su svi dosadašnji zamenici šefova UNMIK-a bili Amerikanci, baca, međutim, drugačije svetlo na stvarnu moć funkcije prvog čoveka UN za Kosovo i Metohiju. Teško je prihvatiti mogućnost da su svi redom, od De Melja do Petersena, mogli da budu u toj meri samostalni i da vuku poteze nezavisno od volje SAD. Zbog toga je teško poverovati da izuzetna bliskost Petersena sa albanskim liderima i njegova otvorena podrška nezavisnosti Kosova nije bila odobrena od strane Amerikanaca. U situaciji u kojoj pregovori o statusu Kosova ulaze u završnu fazu i kada postoji glavni pregovarač (Marti Ahtisari), uloga šefa UNMIK-a, osim u formalnom vidu, gubi svoj smisao, tako da zaista nije važno ko će naslediti Petersena, kada se već zna da je Amerikanac zamenik i da on, zapravo, u ime svoje vlade vodi glavnu reč. A šefovi UNMIK-a su tu da za izuzetno veliku mesečnu platu budu hvaljeni i kritikovani, voljeni i kuđeni - i budu zabeleženi u istoriji ovog područja.

Albanci u kosovsku završnicu ulaze sa statusom favorita u odnosu na Srbe. Iako znaju da kosovski Albanci nisu zreli da imaju svoju državu na Kosovu, da je organizovani kriminal usko povezan sa politikom i vlašću, međunarodna zajednica predvođena SAD želi da Kosovo postane (uslovno) nezavisno. Da u Srbiji nije došlo do dolaska na vlast demokratskih i prozapadno orijentisanih političkih snaga, prelazni UN-period na Kosovu trajao bi kraće i ono bi već imalo novi status. Đinđićeva, Živkovićeva i sadašnja Koštuničina vlada odložile su tokom prvih pet godina 21. veka rešavanje kosovskog pitanja u albansku korist. Odlaganja, međutim, više nema i Srbi trpe pojačan pritisak da priznaju volju većinskih Albanaca na Kosovu i Metohiji. Predsednik SAD Buš, poručio je nedavno u Beču da srpska strana treba da „prizna potrebe albanske većine na Kosovu u zamenu za garancije prava srpske manjine“ (Glas javnosti, 23.06.2006.). I poziv američkih vlasti predsedniku i premijeru Srbije da posete SAD u funkciji su nagovaranja Srbije da prizna Kosovu nezavisnost. Ne treba smetnuti s uma i da je bivši finski predsednik M. Ahtisari, glavni pregovarač UN za Kosovo, zastupnik ideje nezavisnog Kosova, a i njegov zamenik austrijski diplomata A. Roan, u intervjuu Politici od 21. juna o.g. nije krio uverenje da je za Srbiju najbolje da se odrekne Kosova i Metohije.

Srpskoj strani nije ostalo mnogo prostora za delovanje. Podrška Rusije i Kine nije nešto na šta će moći sigurno da računaju kako bi zadržali Kosovo pod srpskim suverenitetom. Najzad obelodanjeni plan (pregovaračka platforma) Srbije za Kosovo, Albanci su već odbacili. Pored tog plana, Srbi imaju još dva pregovaračka poteza, koji su od strane srpske strane već otvoreno najavljeni: da neće prihvatiti nezavisnost kao rešenje i da Srbi neće participirati u kosovskim institucijama. Insistiranje na ovim trima stvarima (plan, nepriznavanje nezavisnosti, neučestvovanje Srba u kosovskim organima vlasti) kao osnovama političkog nastupa srpske strane, koji može da se sažme u rečenicu: sve osim nezavisnosti za Kosovo i Metohiju, pandan je albanskom stavu – ništa osim nezavisnosti za Kosovo. Ukoliko Albanci i Srbi ne popuste (a ishod bečkih pregovora o decentralizaciji, februar-jun 2006. godine, pokazao je da suštinskog popuštanja nema ni sa jedne strane), međunarodna zajednica, pod uslovom da princip bude da nema nametanja rešenja, mogla bi jedini izlaz da potraži u, do sada odbačenoj, mogućnosti podele Kosova i Metohije.

U slučaju da se međunarodna zajednica, tj. velike sile, definitivno priklone nametanju rešenja i daju (uslovnu) nezavisnost Kosovu, Srbi bi, racionalno gledano, mogli da prihvate takvo rešenje, ali tražeći zauzvrat značajne ustupke u pogledu statusa srpskog naroda na Kosovu i Metohiji (ustavom zagarantovanu konstitutivnost) i decentralizacije (odgovarajući broj srpskih opština i njihova povećana samouprava kao i insititucionalne veze sa Beogradom). Međunarodna zajednica bi, verovatno, bila spremna da Beogradu izađe u susret, bez obzira na albansko nezadovoljstvo koje bi usledilo, ali da li u meri dovoljno prihvatljivoj za srpsku stranu – nepoznanica je.

Ako bi pak bila proglašena (uslovna) nezavisnost Kosova i Metohije, a Srbi ne dobiju dovoljno, moglo bi da dođe do (organizovanog) pomeranja srpskog stanovništva iz svih delova Kosova i Metohije ka severu, Gračanici, Štrpcu i ka nekoliko srpskih sela u kosovskom pomoravlju. (6) Severno Kosovo (srpski deo K. Mitovice, Zvečan, Leposavić i Zubin Potok), Gračanica, Štrpce i Srbi u kosovskom pomoravlju (npr. u Ranilugu i Partešu) mogli bi da proglase samostalnost ili autonomiju. (7) Ukoliko bi ova akcija bila vođena iz Beograda na pravi način, međunarodna zajednica bila bi stavljena pred svršen čin, isto kao što bi ona pre toga učinila Beogradu i Srbima na Kosovu dajući Kosovu nezavisnost. Veliki pristalica nezavisnog Kosova Ričard Holbruk ponovio je nedavno još jednom da je Srbija definitivno izgubila Kosovo, ali je, doduše uz dva možda, ostavio mogućnost „da se postigne neki kompromis kada je reč o severu Kosova“ (Kurir, 28.06.2006.). Beograd bi, međutim, trebalo da se postara da severno Kosovo ne bude sve (ne računajuči nekoliko manastira) što će ostati srpsko na Kosovu. Može se, na kraju, dogoditi i da Kosovo dobije (uslovnu) nezavisnost, da nezadovoljni Srbi u znak revolta počnu stihijno da odlaze, a euforični Albanci uz prećutnu saglasnost KFOR-a i UNMIK-a izvedu napad na severno Kosovo. Koliko god bio slab, Beograd ne bi mogao da sedi skrštenih ruku i imali bismo nove sukobe sa posledicama koje sada nije moguće sagledati.

No, ono što je izvesno jeste da je međunarodna zajednica odlučila da direktni pregovori na vrhu između Beograda i Prištine o statusu Kosova i Metohije počnu krajem jula i da status bude rešen do kraja godine (jedino Rusija smatra da rešenje statusa ne bi unapred trebalo striktno oročiti za kraj 2006. godine). Albanci su već odredili pregovarački tim, a srpski premijer nalazi se u veoma važnoj poseti Americi. (8) Vrelo političko leto u vezi sa Kosovom i Metohijom tek je počelo, a vruća će sigurno biti i jesen. A Jesen Petersen se, kako je najavio, pridružio porodici u Vašingtonu; da uživa plodove svoga rada i, možda, očekujući da jednog dana dobije svoju ulicu u Prištini. (11.07.06.)

Fusnote:

1. Na Kosovu i Metohiji skupljeno je 25 hiljada potpisa za Petersenovu smenu.

2. Na sajtu UNMIK-a (www.unmikonline.org) De Meljo se ne spominje, već je Kušner prvi šef UNMIK-a.

3. Hakerup se zamerio i time što nije dozvolio da porodica Adema Jašarija prisustvuje konstitutivnoj sednici Skupštine Kosova. N. Čović, prvi operativac tadašnje srpske vlade za Kosovo, izrazio je žaljenje zbog Hakerupovog odlaska.

4. A. Demaći nazvao je Štajnera despotom.

5. Ministar za povratak S. Petković nije uspeo da se nametne kosovskim Srbima kao treći put između opcija koje simbolizuju M.Jakšić i M. Ivanović, s jedne, i O.Ivanović, s druge strane. Stranka mu se pocepala, nađene su nepravilnosti u radu njegovog ministarstva, obećanja o povratku nisu ispunjena. Ostao je, sa svoja dva poslanika u Skupštini Kosova, usamljena figura bez političkog uticaja.

6. UNHCR je napravio plan zbrinjavanja 57-70 hiljada srpskih izbeglica u slučaju nezavisnosti Kosova.

7. Da je srpska vlast u vreme Miloševića imala i ostvarila takav plan, veći deo Srba ostao bi u junu 1999. godine na Kosovu i Metohiji.

8. Što se srpskih aktivnosti na Kosovu tiče, praktično bez ikakve reakcije u javnosti, odlukom Vlade Srbije, početkom juna, smenjen je Radivoje Papović, rektor Univerziteta u Prištini, sa privremenim sedištem u K. Mitovici. Izgubio je, posle dve godine, podršku istih onih koji su ga aprila 2004. izvukli iz anonimnosti u koju je otišao 1998. godine, kada se posle sedam godina rektorovanja Univerzitetom u Prištini preselio u Beograd.

 

 

 
 
Copyright by NSPM