Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija

   

 

BRANKO V. JOKIĆ

UZROCI I POSLEDICE NEGATIVNE KADROVSKE SELEKCIJE NA KOSOVU I METOHIJI (1945-2006)

Otpočinjanje pregovora o budućem statusu Kosova i Metohije podstaklo je neke „političke predstavnike“ srpskog naroda sa ovog dela Srbije da konačno javno projave ono što su u proteklom periodu (od 1999. do danas), mucavo i mimikrično nagoveštavali. Nazivam ih „političkim predstavnicima“ srpskog naroda pod znacima navoda, jer ih iz konkretnih i poznatih razloga ne mogu tretirati legitimnim predstavnicima srpskog naroda na Kosovu i Metohiji.

Ova pojava mora da uozbilji srpsku političku scenu i dobije dugo očekivan pravedan epilog. Ako smo odgovoran narod, onda njegovi predstavnici, nosioci vlasti, pa i svako ponaosob, mora da potraži odgovor na pitanje kako se dogodilo da nas pojedini samozvanci „predstavljaju“ u ovako kritičnim i prelomnim trenucima? Kako se dogodilo da generalno postanemo nemoćni pred naletom neodgovornih pojedinaca? Koje su to društvene i političke okolnosti utrle put takvom ponašanju i odnosu punom nepoverenja i omalovažavanja? Radi potpunijeg sagledavanja ovog fenomena potrebno je rasvetliti neke događaje nakon II Svetskog rata, kojih smo bili savremenici.

PLEDOAJE ZA SRPSKU DRAMU NA KOSMETU

Srpsko pitanje u Brozovoj Jugoslaviji bilo je tabu tema o kojoj se razgovaralo samo u užim intelektualnim krugovima. Dugotrajno stanje proizvelo je plejadu srpskih kadrova na svim nivoima, koji su za svoju poslušnost nagrađivani doživotnim bitisanjem na društvenoj i političkoj sceni. Takva praksa je imala neizbežan uticaj i na srpske kadrove na Kosovu i Metohiji. Oni su u bespogovornoj poslušnosti išli još korak dalje. Dobar deo tih kadrova nagrađivan je prelaskom na više funkcije na republičkom i saveznom nivou. U tome su svesrdno podržavani i sa strane političke elite kosovskih Albanaca. To je stvorilo uslove da kadrovi kosovskih Albanaca sistematično preuzmu skoro sve poluge vlasti u južnoj srpskoj pokrajini. Drugi ešalon srpskih kadrova, da bi se zadržao na zatečenim pozicijama, duboko uvlači svoje vratove i glorifikacijom bratstva i jedinstva, pristaje na svaku vrstu poniženja. Časni izuzeci su kao po pravilu od takvih poslušnika satanizovani i prošli su kako su prošli.

Nakon Brionskog plenuma i demonstracija kosovskih Albanaca 1968. godine proces razgradnje srpske države na Kosmetu dobija značajno ubrzanje. Univerzitet u Prištini formiran 1970. godine postao je osnovni generator separatističke velikoalbanske politike. Ali, on je bio i mesto stvaranja srpskih aparatčika koji su u najvećem broju prihvatili majorizaciju albanske većine kao tekovinu samoupravnog socijalizma i tzv. „nacionalni ključ“ kao najefikasnije sredstvo za zatvaranje svih vrata, u prvom redu pripadnicima srpskog naroda, a na kraju i njima samima.

Po prvi put na Univerzitetu i u Pokrajini studenti koji slušaju nastavu na srpskom jeziku pokreću pitanje majorizacije i vlastitog učešća u društveno-političkom životu 1971. godine. Svakako dobro uigrani zaštitnici „bratstva i jedinstva i tekovina revolucije“ proglašavaju vođe studentskih okupljana za državne neprijatelje i srpske nacionaliste. Studenti su krajem 1971. godine pohapšeni i na sudskom procesu polovinom 1972. osuđeni. Autor ovog teksta bio je prvooptuženi na pomenutom sudskom procesu.

Refleksije na stanje na Kosovu i Metohiji imala je i poznata sednica CKSKJ u Karađorđevu 1971. godine. Maspok u Hrvatskoj je prividno zaustavljen smenom hrvatskih funkcionera. Međutim, procesi su nesmetano tekli dalje i oni će u perspektivi dati konkretne rezultate. Već sledeće godine uspostavljena je ravnoteža na relaciji Hrvatska-Srbija, odstranjivanjem tzv. liberala u Srbiji. Napominjem da je smenjeno srpsko rukovodstvo dalo punu podršku srpskim studentima i delu profesora na prištinskom Univerzitetu koji su se borili za svoja elementarna prava, a protiv albanske majorizacije i uticaju albanskih predavača iz Tirane na Univerzitet u Prištini.

Na mesta smenjenih srpskih rukovodilaca na vlast u Srbiji dolaze novi-stari kadrovi koji su dali ogroman doprinos u obezglavljivanju srpske inteligencije, kao i privrednog i svakog drugog života. Na Kosmetu nije bilo očekivanih kadrovskih promena. Albanski kadrovi su učvrstili svoje pozicije, a sa njima i proizvedena inteligencija, koja će nepogrešivo slediti političke tokove u ondašnjoj Jugoslaviji. Srpki kosovsko-metohijski kadrovi dali su se u poteru za „povampirenim srpskim nacionalizmom“.

Nakon donošenja Ustava SFRJ 1974. godine proces albanizacije Kosmeta dobio je na intenzitetu. Vremenom, stanje postaje nepodnošljivo. Srpsko stanovništvo se nasiljem i ubistvima proteruje. Naziru se neke promene u stavu zvaničnog Beograda prema položaju srpskog naroda na Kosmetu. Narod je u izvesnoj meri ohrabren i samoorganizovanjem nastoji da promeni postojeće stanje. Vaskrsavaju kosovsko-metohijski lideri i staju na čelo naroda bez jasne vizije pokrenutog otpora. Otpor je bio neminovan i opravdan. Ali, pravo pitanje je da li je bilo efikasnijih i za sve zainteresovane strane u SFRJ prihvatljivijih formi?

Sa preuzimanjem vlasti u Srbiji od strane Miloševićevog režima 1989. godine formiraju se nove političke strukture i uspostavlja nova vlast na Kosovu i Metohiji. Ali, vrlo brzo dolazi do njenog raslojavanja. Nosioci političkih struktura uglavnom se bave sami sobom. Po grupama odlaze prema Beogradu i nastoje da pridobiju naklonost Miloševića za svaku od opcija. Nepromišljena, plitkoumna politika je na delu.

Albanska strana pomno prati događanja, vešto koristi propuste, homogenizuje svoju populaciju i uspostavlja paralelnu vlast na Kosmetu. Istovremeno, srpska strana vodi državnu politiku u svojim nepresušnim pričaonicama-kafanama. Vremenom podele zahvataju i institucije. Tako, jedna grupacija preuzima pokrajinsku vlast, druga, vlast u opštini grada Priština, gde je počivala i velika ekonomska moć. Treća grupacija je zagospodarila Univerzitetom, šepureći se dostignutim „intelektualnim visinama“. Četvrta je bila negde između i ona je, nažalost, vešto vodila zelenašku politiku. Nastaje potpuni galimatijas. Da bi pred centralnom vlašću prikrili toliki stepen podela sve grupacije su imale u svojim redovima po nekog „prebega“ iz druge grupacije. Hiperprodukcija kadrova na srpskom Univerzitetu obezbeđivala je prostor za neslućenu kombinatoriku i slobodno kreiranje radnih mesta „prema zasluzi“. Nikada više vatrenih i ispraznih govora o „svetoj srpskoj zemlji“ nije održano.

Vlast u Beogradu, zabavljena o svom jadu, postaje talac sopstvene zablude, nemoći i neznanja. Kriza na Kosovu i Metohiji se produbljuje, a da srpska strana, sada sasvim očigledno, ne uspeva da se konsoliduje. Rukovodstva kosovsko-metohijskih Srba su protiv bilo kakvih kompromisa sa albanskom stranom. Lični interesi, nevešto prikrivani, preplavili su celokupnu političku i društvenu scenu. Pregovore koje na pritisak međunarodne zajednice pokreće vladajući režim, na udaru su doskorašnjih odanih Miloševićevih kadrova, sada naprasno „nacionalno osvešćenih“. Tako je vreme za mirno i kompromisno rešenje kosovskog problema uludo protraćeno.

KOSOVO I METOHIJA NAKON „5. OKTOBRA“

Vreme uspostavljanja nove demokratske vlasti posle petog oktobra 2000. godine nije donelo očekivane promene i dovoljnu brigu za procese na Kosovu i Metohiji. Stvoren je prostor, po ko zna koji put, da samozvani predstavnici srpskog naroda na Kosmetu nastave sa vođenjem politike nezavisno od zvaničnog Beograda. Uviđajući opasnost koja dolazi sa te strane, vlada državne zajednice SCG i vlada RSrbije formiraju Koordinacioni centar za Kosmetu u cilju prevazilaženja „ličnih politika“ i radi koordiniranog rada institucija koje će se baviti rešavanjem stanja na Kosmetu.

Usledilo je i formiranje kolacije Povratak. Delokrug rada Koalicije nikada do kraja nije bio jasan, pa je svojom bezobalnom i nedovoljno kompetentnom politikom još više usložnjavala nedaće srpskog naroda na Kosovu i Metohiji. Nastojanja (retkih) pojedinaca da se konstruktivno rešavaju problemi, nisu donela rezultate, jer Koalicija vremenom postaje poligon za stranačka potkusurivanja i većina članova dobija političke tutore iz Beograda. Time je to političko nedonošče prestalo da hoda.

Neslavan početak (za kraj je, sudeći prema intenzivnim kontaktima sa predstavnicima PIS-a i Ahtisarijem, očigledno još rano govoriti) imala je i Srpska lista za Kosovo i Metohiju. Situacija oko izbora i formiranja Srpske liste bila je odraz pojedinačnih pretenzija za uticaj u biračkom telu kosovsko-metohijskih Srba. Bio je to jasan signal svima da u Beogradu ne postoji jedinstvena i obavezujuća politika prema Kosmetu. To je stvorilo prostor da pojedini članovi Srpske liste vode ličnu politiku, koja se (pre)često kosila sa politikom zvaničnog Beograda. Time je pred međunarodnim činiocima Beograd dovođen u vrlo nezavidnu situaciju, što će postati još uočljivije kako se pregovori o budućem statusu Kosmeta budu bližili završetku.

GDE SU DANAS SRPSKI INTELEKTUALCI NA KOSMETU?

Posle svega rečenog nameće se pitanje uloge i mesta srpskih intelektualaca na Kosovu i Metohiji. Stiče se utisak da ih uopšte i nema. Opravdano je postaviti pitanje, kako to da takva koncentracija profesorskog kadra na Univerzitetu sa sedištem u Kosovskoj Mitrovici ne nudi odgovor na bilo koji društveni problem, pa ni na ulogu i značaj Univerziteta u stvaranju pretpostavki za očuvanje vitalnih interesa svog naroda i države na Kosmetu. Na primer, zaštita kulturne baštine i svetinja srpskog naroda i države na Kosmetu jeste prioritetno pitanje za koje su, pre svega, zaposleni u kulturi poodavno morali da daju svoj odgovor i predlog rešenja. Stiče se utisak da u potrebnoj meri nisu zainteresovani ili pak niko od nadležnih ne uvažava njihove stavove, ili, što je najgore, nizašta nisu ni pitani. Neko je izgleda umislio da se taj problem može rešavati „daljinski“ i bez konkretnih uvida u stvarno stanje na terenu.

Odnos nekih medija (pisanih i elektronskih) u znatnoj meri je doprineo da pomenute „anomalije“ budu u našoj javnosti prisutne kao potpuno legitimne i ničim ometane pojave. Na taj način je dodatno zamagljena naša društvena i politička scena i stvoren je ambijent koji obeshrabruje pojedince i institucije koji teže odgovornom pristupu u rešavanju tako gorućih problema. Srpski mediji na Kosmetu su „kaskali“ za svim događanjima. I onda kada su pokušavali da nešto saopšte, činili su to na neprofesionalan način, bez koncepcije za ulogu koja im je poverena i podršku koju je država u finansijskom smislu natprosečno nudila. Pristup srpskim medijima na Kosmetu su imali, i danas imaju, upravo oni „politički predstavnici“ srpskog naroda, o kojima se u ovoj tekstu i govori.

Sve razmatrane okolnosti ohrabrile su pojedince da participiraju u Privremenim institucijama samouprave (PIS) i u lokalnim strukturama vlasti pod albanskom upravom. Ti pojedinci (nisam siguran da se i dalje radi samo o pojedincima), višestruko privilegovani, stupaju pod okrilje „nevidljivih međunarodnih autoriteta“ i postupno se distanciraju od Beograda. Tu su i neizbežni opštinski koordinatori od kojih je dobar deo, do nedavno, radio i kod Administracije UNMIK. U proteklom periodu bila je evidentna kohabitacija koordinatora i lokalnih predstavnika. Njihova saradnja, u većini slučajeva, bila je u sukobu sa interesima srpskih lokalnih zajednica. Oni su često zajedno, ili odvojeno, pohađali različite seminare sa temama koje su u skladu sa proklamovanom politikom PIS-a. Ali, potpuno je nelogično to što je država Srbija finansirala te strukture i pojedince na Kosmetu ako je njihovo delovanje bilo u suprotnosti sa plano i procesom decentralizacije za koji se Srbija zalaže. Nepripremljeni za posao koji su preuzeli, bez jasnih uputstava i kontrole rada, srpski predstavnici na lokalnom nivou i koordinatori i dalje su lak plen za sprovođenje različitih partukularnih „politika“, koje se često kose sa zvaničnom državnom politikom. Nažalost, nije poznato da su državni organi i institucije zadužene za rešavanje problema na Kosmetu, organizovale seminare edukacije za svoje kadrove, zbog čega se može steći utisak da država nema jasnu strategiju jačanja svog uticaja i organizovanog nastupa na terenu Kosova i Metohije.

PARADOKS SRPSKE KADROVSKE POLITIKE NA KOSMETU

Srbija je, preko svojih najslabijih kadrova sa Kosmeta, do danas, nastavila da „kažnjava“ svoje građane i državljane sposobne i kadre da se nose sa svim izazovima albanskog separatizma. Posledica sprovođenja jedne ovakve politike, stihijne i slabo pripremane sa srpske strane, jeste i činjenica da nijedan pripadnik srpskog naroda koji je učestvovao u studentskom pokretu 1971. godine, nije mogao da se zaposli, a kamoli dobije kakvu društvenu ili političku funkciju. U tom smislu, važno je znati, da se stanje ni „čuvene“ 1989. godine nije bitnije promenilo. Jedinstven je paradoks, da ni nakon 2000. godine nije došlo do suštinske promene po ovom pitanju.

Sa druge strane, svi oni koji su se, u različitim vremenima, našli „pri ruci“ albanskim interesima na Kosmetu, napredovali su u svakom pogledu, do dana današnjeg. Jedni su se 2000. godine odmah uključili u novonastale procese. Drugi su se ispočetka malo „mrštili“, ali su se i oni vremenom uključili u političku igru. Kako je vreme odmicalo, scena je više puta bivala prekomponovana, ali uvek po onom istom starom „principu“. I tako smo dobili nekoliko srpskih ekstrema koji su se uredno brinuli, a to i danas čine, da u određenim prilikama „pouče“ ili čak i disciplinuju aktuelnu vlast u Beogradu. Društvene i političke okolnosti u kojima su izrasli ovi kadrovi, njihova ničim ometana delatnost, izostanak pravovremenog kritičkog odnosa vlasti u Beogradu, neograničeno korišćenje državnih finansijskih sredstava (stanovi, automobili, enormna primanja za sveukupne uslove života na Kosmetu, pa i u ostalom delu Srbije), jeste slučaj za posebna sociološka istraživanja.

Beograd, 29. 08 2006.

Autor je direktor Muzeja u Prištini (sa izmeštenim sedištem u Beogradu)

 

 

 
 
Copyright by NSPM