Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija

   

Direktno

Ljubodrag Stojadinović

IZAZIVANjE HRABROSTI

Balkanske varnice

Premijer Koštunica se vratio sa Atosa. Tamo je, na svetom mestu još jednom rekao da je Kosovo srce Srbije, pa će tako i ostati. Pre toga, ista misao upućena je mladim srpskim oficirima, usred Beograda. Ali, prvi ministar srpske vlade nije pretio vojnom silom. On još pomalo veruje u demokratski model i u demokratski svet. Ko je pokušao drugačije, doveo nas je u apsurdnu nacionalnu defanzivu.

Ipak je Koštunici ponegde pripisano zveckanje oružjem, mada osim hladnih sablji pred velikim parlamentom drugih ubojnih sredstava nije bilo. Mladi srpski oficiri samo su simbolika uspravljanja jedne istrošene države. Ništa više i ništa manje.

Ni rat ni pakt sa đavolom nisu u ovom času dobri za Srbiju. A ipak su nam saveznici potrebni kao hleb. Jesu li nam se iz romantične prošlosti vratila sećanja na velikog zaštitnika? Putin je rekao da se Rusija neće ustezati da lupi šakom o astal. I to ako bi nezavisnost Kosova ugrozila njene interese. Dakle, veliki Vladimir brine o opasnim presedanima, a ne o srcu Srbije. No, svejedno, i to je nešto. Zato je iz Beograda put Moskve otišla učtiva nota zahvalnosti: spasiba, po sto puta!

Predsednik Tadić se sreo sa Džordžom Bušom, na okruglom stolu o demokratiji u Njujorku. A onda i na radnom ručku. To je bio sažet razgovor, preko zalogaja. Ali, vredelo je pokušati. Tadić je rekao svoje a Buš svoje. Možda je ipak bolje nego što se misli. Da nas ne hvata veliki nespokoj bez razloga? Nema više svetske zavere, imamo moćne prijatelje na sve strane. Još samo da negde zateknemo Kineze.

No ipak, kad se iz hladne Moskve i razbarušenog Njujorka vratimo na Balkan, problem dobija sasvim druge dimenzije. Veliki je raskorak između visoke političke učtivosti, i stvarnosti. Jer, u Prištini živi čovek koji se zove Agim Čeku. A on je premijer Kosova, bivši oficir JNA, hrvatski legionar i general.

 Osumnjičen je za mnoga zla, uglavnom prema Srbima, ali se izvukao uz moćnu podršku. Skinuo je mundir, okačio kalašnjikov o klin i sada je uveren da lično kroji istoriju. A možda je i tako. Srbija, čije je Kosovo, ne može ništa premijeru pokrajine koji je inače prioritet na svim srpskim poternicama.

E sad, takav premijer je dao izjavu, koja je jako čudna. I prilično glupa, ako se ima u vidu stanje stvari. Ona je čudna zato što je izrečena „bez političkog mozga”, a da nije takva bila bi samo izazivačka. Jedno prostačko čikanje, koje bi ostalo bez odjeka da nema političke funkcije koja je danima drži u balkanskoj javnosti.

 Čeku je zauzeo tragikomični izazivački gard, čiji se povodi ipak mogu lako obrazložiti. U njegovom pamćenju nasilje se uvek isplatilo. U srpskom nikada. Sve političke koncesije Albanci su dobili do krajnosti dajući na volju svojoj violentnosti. Njihov oblik terorizma ostao je izvan okvira važeće definicije. Zato je tvrdnja da „Srbija nema hrabrosti da ponovo osvaja Kosovo!”, u stvari ekstremna verbalna agresija i nadmeno uzdizanje sopstvene (inače delotvorne) verzije nasilja.

To je prirodni nastavak izjave predsednika kosovske skupštine, o latentnoj pobuni Albanaca, samo ako Kosovo ne postane država. Konačno, iz tog se konteksta nipošto ne mogu odstraniti neobjašnjivi ispadi Martija Ahtisarija. Podsetimo samo na njegovu apologiju kolektivne krivice Srba i na okončanje te bezvezne hipoteze tvrdnjom da „Srbija ponovo zvecka oružjem!”

Srbija je odgovorila u skladu sa očekivanjima provokatora. A to znači da je „reagovala”. Kao da su se ponovila neka stara vremena, u kojima je jedna rečenica bila dovoljna za kolektivni bes. A onda su potrebne sedmice i velika količina žuči da bi se stiglo do kakvog-takvog katarzičnog opuštanja. Tako sa Ahtisarijem, pa i sa Berišom. Tako i sa Čekuom, koji nam je sipao jodiranu so na svežu ranu. Smeje nam se preko tarabe i još javno tvrdi da nemamo hrabrosti. Nemamo kuraži da zaposednemo ono za šta tvrdimo da je naše, pa da će tako i ostati za vjeki vjekov.

Državni činovnici su potrošili mnogo vremena učeći tvrdoglavog Ahtisarija. Naravno da on nije želeo da izmeni svoju stupidnu izjavu, a reakcije iz sveta su bile blage ili nikakve. Srbija nije uspela (a možda ni želela) da ugrozi Ahtisarijevu poziciju. Ali, nije mogla da promeni koncepcijski okvir za rešavanje konačnog statusa. Tri nedelje smo izgubili u jakoj svađi, a Marti nas nije učinio dostojnim izvinjenja. Još je tvrdio da ga nismo dobro razumeli.

To, naravno, izaziva jaku ljutnju, ali od nje se ne može ni živeti ni preživeti. Čak i naš politički vrh nije uspeo da kontroliše bes. A vreme, koje je valjalo potrošiti na važnije stvari, otišlo je u nepovrat. Ahtisari će nam, takav kakav je, predložiti konačni kroj za kapu. Čeku će i dalje rabiti svoj neodoljivi osmeh i izazivati Srbe poput uličnog nasilnika. Ali, Srbija nije u moći da njihove pozicije menja. Iz pesimističke realnosti se možda nešto može i spečaliti .

Na primer, da saznamo šta nam je činiti ako ne bude onako kako je nama po volji. Još nismo spremni da znamo, i to je svejedno samo nama.
[objavljeno: 25.09.2006.]

 

 
 
Copyright by NSPM