Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija

   

 

Zoran Stokić

ZLOČIN I KAZNA

Prošle nedelje u Kruševcu je boravila grupa učenika iz srpskih naselja sa Kosova i Metohije, među njima i jedanaestogodišnja devojčica Jovana. Na uobičajeno novinarsko pitanje «Šta vam se najviše dopalo u Kruševcu?», Jovana je odgovorila da je Kruševac lep grad, ali da joj je najveći utisak to što Kruševljani «mogu da biraju gde će da žive i kako će da žive». Na pitanje kako ona živi u svom kosovskom zavičaju, Jovana kaže: «Živim, ali živim kao ptica u kavezu...».

Zamislite sad da neko, Deus sive Natura , postroji sve aktere - srpske, albanske i “ međunarodne ” - koji su danas odgovorni za Jovanin život i postavi im pitanje: «Ko, od vas, sme da pogleda Jovani u oči?» Naslućujete li njihove odgovore? Vidite li tu galeriju pognutih glava?

Ali nije najvažnije to što bi u toj epski neodgovornoj skupini postojala svest o nekakvoj zajedničkoj krivici za takvo stanje. Ono važnije je da li među pomenutim akterima danas postoji ikakva svest o sopstvenoj odgovornosti za katastrofalno stanje u kojem se nalazi srpska mladež i ceo srpski narod na Kosmetu. Što se nas samih tiče, potcenjivanjem Albanaca i njihove, od strane posleratne komunističke nomenklature pothranjivane želje za nezavisnim Kosovom, kao i potonjom zloupotrebom kosovskog problema u dnevnopolitičke svrhe, i uz našu nesposobnost da u dogovoru sa ključnim svetskim akterima prava Albanaca na Kosmetu poštujemo i štitimo na pravi način, doveli smo svoj narod u Pokrajini u gotovo tragičan položaj.

Danas, nakon uspešnog proterivanja dve trećine kosovskih Srba, albanski lideri Agim Čeku i Hašim Tači tvrde da kosovski Srbi zapravo i nisu realno ugroženi i da njihov strah potiče od pogrešne percepcije kosovske realnosti, navodno pothranjivane od strane Beograda. Cinizam par ekselans.

Ipak, ono što je novo u vekovnoj albansko-srpskoj igri međusobnog tlačenja je što se, ovoga puta, albanski tlačitelji Srba nalaze pod pokroviteljstvom ne jedne pojedinačne sile, kao u prošlim vekovima (Turske krajem 17. veka, Austrougarske početkom 20. veka, Italije u toku II svetskog rata), već oni sada deluju pod okriljem celokupne tzv. međunarodne zajednice – UN, EU i NATO. I dok je albansko etničko čišćenje 230 hiljada Srba i drugih nealbanaca juna 1999. godine (na Kosmet se vratilo manje od pet hiljada raseljenih), od strane nekih međunarodnih činilaca svojevremeno pravdano kao “ razumljiva osveta ” za prekomernu upotrebu sile srpskih snaga na Kosmetu '98/'99.g., danas više ne postoji slično “ objašnjenje ” albanskog nasilja nad Srbima koji su ostali u svojim kućama. Zapravo, sadašnje neprekidno albansko nasilje više se ne može razumeti drugačije nego kao albanski pokušaj potpunog istrebljenja Srba sa prostora Kosova i Metohije. O tome govori albansko sistematsko zaposedanje i uništavanje srpske privatne, crkvene i državne imovine, kulturnih i verskih spomenika, kao i institucionalna i neinstitucionalna diskriminacija Srba po pitanju svih «standarda» - prava na slobodno kretanje, pristupa svojini, zapošljavanju, upotrebi jezika, kulturnih i religijskih prava i dr. (prema podacima međunarodnih organizacija, na Kosmetu je nasilno zaposednuto oko 700.000 katastarskih parcela i oko 45.000 stambenih i drugih objekata, dok u nadležnom sudu u Prištini trenutno leži nerešeno oko 44.000 tužbi za nadoknadu uništene i otuđene imovine, stanova, i drugih objekata kosovskih Srba.)

Ali, o pravim namerama Albanaca najbolje govori način na koji se oni odnose prema golim životima kosovskih Srba, tj. albanska taktika nasilja koju praktikuju proteklih godina posebno prema Srbima koji žive u enklavama, u tim - nazovimo stvar pravim imenom - kosovskim etničkim rezervatima. Naime, poznato je da albanski nasilnici danas najčešće ubijaju i ranjavaju srpsku decu i omladinu, dok srpske starce “ samo ” prebijaju i pljačkaju, usput uništavajući njihovu imovinu. Primenjuju drevni varvarski princip – «Da im se seme zatre»! I, kako danas tzv. međunarodna zajednica reaguje na albanski, vremenom sve uspešniji projekat istrebljivanja kosovskih Srba?

U najboljem slučaju – “ izražavanjem žaljenja ” i verbalnim osudama zločina. I neispunjenim obećanjima da će «prevrnuti i Nebo i Zemlju dok ne otkriju krivce i privedu ih pravdi». Danas, ubice slobodno šetaju Prištinom, Goraždevcem, južnom Mitrovicom. Umesto uvođenja vladavine prava, kažnjavanja zločinaca i pružanja pravde žrtvama nasilja, u UN(MIK)-u se nestrpljivo očekuje određenje budućeg statusa Kosova. I dan kada će, nadaju se u Prištini, sve: neokrivljene, neosuđene, njihove nesuđene sudije i njihove žrtve - prekriti sneg (ili kakav drugi beli kosovski prah).

I kao što Srbija, i njena prošla i sadašnja elita, ne mogu izbeći istorijsku odgovornost za sudbinu Kosmeta i kosmetskih Srba, tako tu odgovornost – posebno za položaj i budućnost Srba na Kosmetu - ne može izbeći ni albanska politička elita. Ali, takođe, tu vrstu odgovornosti ne mogu, iako, izgleda, misle da mogu, izbeći ni zemlje članice UN, EU i NATO, niti sadašnji politički lideri ključnih zapadnih zemalja.

Hana Arent je pisala svojevremeno o surovom evropskom kolonijalizmu koji se, u svoj svojoj bestijalnosti, Evropi vratio kroz dva svetska rata. Etjen Balibar danas upozorava da će se evropska neprincipijelnost u rešavanju etničkih odnosa na Balkanu, Evropi vratiti kroz oživljavanje tek utrnule arene «evropskih rasnih odnosa». Danas, u krugovima međunarodnih bezbednosnih analitičara važi kao notorna činjenica stav da su cinizam SAD i EU i njihova pristrasnost prema Muslimanima devedesetih godina u Bosni, praktično proizveli globalizaciju Al Kaide, a ova potom 11. septembar, i masakre u Madridu i Londonu. Šta će proizvesti sadašnji cinizam SAD i EU na Kosovu – ostaje da vidimo.

A što se tiče kosovskih administratora i međunarodnih “ posrednika ” , od Kušnera do Ahtisarija i Roana, i njihovih političkih mentora, neka ne čekaju, kao neki, duboku starost, da bi priznali da su, nekada davno, na Kosovu, oni bili samo “ stražari u logoru ” i da “ nisu znali šta se unutra dešava ” . Jer svi mi znamo da oni znaju šta se tamo dešava. Ali znamo i da oni ne žele da priznaju da su pogrešili u vezi s Kosovom. I u vezi sa kosovskim Albancima. No, svi mi: Srbi i Albanci, Nemci i Amerikanci, putnici smo i smrtnici, i svi mi jednom, kao pojedina čne Ličnosti, stignemo pred gorepomenute Nebo i Zemlju. I svi mi tamo nosimo sa sobom svoj karakter i svoj moralni prtljag. I svoje činjenje i nečinjenje, zborenje i prećutkivanje, ali i svest o patnji za koju smo znali da se, i našom krivicom, događa nekome, a ipak nismo hteli da se menjamo, niti da pomognemo.

 

 
 
Copyright by NSPM