Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

   

 

Slobodan Durmanović

Početak kraja “dejtonske” Bosne i Hercegovine

Dve hiljade i šesta godina bila je još jedna prelomna godina za Bosnu i Hercegovinu. Ipak, retko šta se sasvim prelomilo, a mnogo šta je tek počelo da se prelama. Izgleda, zapravo, da je veoma izvesno da će politička sezona 2006/2007. ostati upamćena kao period koji je označio početak kraja “dejtonske” Bosne i Hercegovine, onakve kakva je proteklih godina “izgrađivana” – prema tumačenjima i naredbama visokih predstavnika i briselskih i američkih činovnika zaduženih za ovaj deo sveta. “Jedino” što još niko ne zna je kako će i kada skončati “dejtonska” BiH.

Odumiranje “dejtonske” države

Među Srbima, Bošnjacima i Hrvatima ostale su ozbiljne, nepomirljive razlike, i to je bilo vidljivo u 2006. godini kao retko kada u postdejtonskom periodu. Ugledni banjalučki filozof dr Miodrag Živanović primećuje da su na ovogodišnjim izborima “nacionalne partije pobedile ubedljivije nego 1996. godine”. “Do izražaja je došlo ovih vodećih osam nacionalnih partija sa Strankom za BiH i SNSD-om na čelu, čak i sa SDP-om BiH, bez obzira na to što se on deklarativno izjašnjava drugačije. Jednostavno, nije moguće učiniti ništa nego dati legitimaciju tim zaista dubokim etničkim podelama u našoj zemlji. Ono što se pokazalo kao sasvim očigledno jeste da projekat zvani BiH stoji pod velikim znakom pitanja. Jer niko od vodećih političkih snaga nije za državu BiH, koliko sa srpske strane, toliko i sa hrvatske, a naravno i sa bošnjačke, pošto bošnjački političari predlažu nemoguća i neverovatna rešenja za ovu našu državu, što znači da ni oni nisu ozbiljno za njeno postojanje”, zaključuje dr Živanović, inače jedan od retkih doslednih bosanskohercegovačkih mislilaca građanske provenijencije.

Kao u 2006, tako i u narednoj godini ustavne promene i restrukturisanje policijskih snaga predstavljaće najveći kamen spoticanja među “zaraćenim” političarima. Novi bošnjački vođa Haris Silajdžić, ratna leva i desna ruka Alije Izetbegovića, ne pokazuje ni najmanji znak popuštanja u stavu da ne prihvati nijedan paket amandmana na Ustav BiH u kojem nije sadržano ukidanje entitetskog glasanja u Parlamentu BiH. Za Silajdžića tu nema kompromisa, a lopticu mudro prebacuje na Brisel: on nepokolebljivo zahteva da iz sedišta EU odrede “da li BiH vide kao etničku ili građansku demokratiju”. U Briselu, pak, mudro ćute, ostavljajući da se, je li, o tome “lokalni političari dogovore”, iako i vrapci na grani znaju da je u sadašnjoj i budućoj konstelaciji političkih snaga u BiH takvu vrstu dogovora teško i zamisliti.

Zato jedna od poslednjih Silajdžićevih poruka u 2006. godini glasi: “Sprema se podela Bosne”!? To što je ova poruka upućena sa Silajdžićevog sastanka sa nekadašnjim borcima Armije BiH može nam ukazivati i na to da se “podela Bosne”, u Silajdžićevoj demagoškoj interpretaciji, mora sprečiti svim sredstvima. No, kako se manje-više dobro zna da “podelu Bosne” u Briselu nameravaju da spreče svim sredstvima, onda se iz Silajdžićevog “alarma” nameće snažan utisak da je novi bošnjački vođa izuzetno gadljiv na svakog ko BiH ne vidi kao “građansku” i, naravno, centralizovanu državu bez “dejtonskih” entiteta. Ko takvu viziju nema, automatski je, dakle, državni neprijatelj koji je za “podelu Bosne”! A Silajdžić ne ostavlja nikakvih dilema u svojoj viziji: sadašnja “podeljena Bosna” treba da se sruši, a na njenom “zgarištu” ima da se izgradi “100 posto BiH”, kako je glasio njegov slogan iz poslednje izborne kampanje.

Za Silajdžića i njegove mnogobrojne sličnomišljenike među Bošnjacima u SDA i SDP BiH, ustavne promene treba da predstavljaju početak kraja “dejtonske” BiH, u čemu Srbi, međutim, vide isključivo početak kraja bilo kakve države BiH. Ove dve suprotstavljene koncepcije nisu nove, ali su koncepcijski sukobi izraženiji nego pre, i teško će ih biti prigušiti u budućnosti. Pitanje je samo hoće li se odumiranje “dejtonske” BiH završiti odumiranjem entiteta ili odumiranjem sadašnje disfunkcionalne države, nesposobne da izdrži stalne unutrašnje političke, društvene, ekonomske i socijalne tenzije.

Elem, ni mnogo snažnije zemlje teško da bi mogle da izdrže sve izazove s kojima se Bosna i Hercegovina suočava više od deset godina posle rata i koji samo prividno bivaju manji nakon novih reformi. Svaka nova sistemska reforma košta zemlju više od prethodnog sistema, izazivajući hronično nezadovoljstvo među nacionalnim elitama. Primera radi, nova reformisana vojska iliti Oružane snage BiH koštale su samo u 2006. godini BiH dvadesetak miliona evra više nego prethodne entitetske vojske zajedno, a u 2007. godini troškovi će biti veći za još čitavih četrdeset miliona evra! A stranci su svoje namere u ovoj reformi obrazlagali potrebom da se država rastereti vojnih troškova, što je, dakle, bila čista laž. Da ne pominjemo da bi se ta “ujedinjena” vojska podelila po nacionalnim šavovima pri nešto većim međunacionalnim gibanjima, tim pre što je ionako formacijski izdeljena po nacionalnim pukovima. Dalje, raspodelu prihoda od PDV-a između entiteta iz meseca u mesec prate sve žešća međusobna prepucavanja: kako nema saglasnosti oko univerzalnog modela podele para sa jedinstvenog računa, koeficijenti raspodele utvrđuju se s velikom mukom iz meseca u mesec, a RS redovno optužuje Federaciju BiH da je zakida za po nekoliko miliona evra mesečno. Sa visokom javnom potrošnjom, znatno višom u FBiH, usled preglomaznog administrativnog aparata u deset kantona i na entitetskom nivou, te sa stopom nezaposlenosti koja prelazi 40 odsto, polovinom siromašnog stanovništva i negativnim demografskim pokazateljima – “dejtonska” BiH je zemlja koja već polako, ali sigurno odumire.

Paradoksalno je da Federacija BiH, iliti “bošnjačko-hrvatski entitet”, u svemu ovome prednjači u odnosu na Republiku Srpsku. Čak su i predstavnici Evropske komisije u BiH morali krajem 2006. godine da priznaju da je ekonomska situacija u RS znatno stabilnija nego u FBiH, a da je razlika između efekata strukturalnih ekonomskih reformi i privatizacije u entitetima – ogromna, u korist RS.

Pendrečenje na putu za Brisel

No, kako se po zamisli briselskih “stratega” veštački političko-ekonomski balans u “dejtonskoj” BiH mora pošto-poto održati, onda valja barem političke tenzije održavati. Najupečatljiviji primer u 2006. godini bio je proces “reforme” policijskih snaga u BiH. Krajem godine Upravni odbor Direkcije za restrukturisanje policijskih snaga u BiH usvojio je, bez predstavnika RS, konačan izveštaj o uspostavljanju jedinstvene policijske strukture, ali, na sreću, ni “policijski eksperti” nisu imali drskosti da u svom izveštaju iscrtaju novu shemu policijske organizacije u BiH. Tako je to vrlo osetljivo pitanje u “policijskoj reformi” ostalo da se rešava u 2007. godini, i to na političkom nivou. Sem tog pitanja, u institucijama entiteta i BiH valja tražiti i odgovor na veoma važno pitanje: kako namaći pare za “novu” policiju? Jer, da se ne lažemo, kao ni “reformisana” vojska, ni “reformisane” policijske agencije neće koštati manje građane oba entiteta nego sve sadašnje policijske snage u BiH zajedno. A ako nema političke stabilnosti, teško da će građanima BiH bezbednost moći da garantuju “reformisani” policajci, dakako isti ovi što i sada o tome treba da vode brigu.

Na političkom planu, RS insistira na opstanku entitetske policije, kao i na kontroli dela budžeta koji bi se skupljao u RS i odlazio u zajedničku kasu u Sarajevu, da bi se potom izdvajao za lokalne policijske strukture. No, i ovi legitimni autonomistički zahtevi, uz to sasvim usklađeni sa postojećim ustavnim rešenjima, nailaze na sablažnjavanje u Sarajevu, uz neizostavno pozivanje Brisela na arbitražu. “Policijski” zahtevi iz RS u očima bošnjačke političke elite predstavljaju još jedan “dokaz” za “spremanje podele Bosne”, dok se, je li, sarajevsko insistiranje na maksimalnoj unifikaciji i centralizaciji policijskih agencija u BiH predstavlja isključivo kao težnja ka izgradnji “normalne evropske BiH”. Ne pomažu tu previše ni argumenti koje sve češće potežu u RS: da policijske snage mogu biti strukturisane jedino na osnovu važećeg ustava, te da i u složenim, decentralizovanim evropskim zemljama i policijske agencije dele nadležnosti u skladu sa ustavnim rešenjima.

U Briselu, dakako, ćute, za sada bežeći od arbitraže, i ističu jedino opšte principe na kojima, zarad ispunjavanja uslova za potpisivanje SAA, treba da počiva sektor javne bezbednosti u BiH: depolitizacija i funkcionalnost policije, te zakonska regulativa i budžet na nivou države. Kako ovaj treći princip nužno zahteva prethodnu promenu Ustava BiH, priča se ponovo vraća na početak. I to neodoljivo podseća na onu sliku kada se pas do iznemoglosti vrti u krug jureći sopstveni rep.

Sporazumni nesporazumi?!

Ista slika prisutna je i u procesu formiranja vlasti u Federaciji BiH i na nivou BiH. Ni tri meseca nakon završetka izbora nema ni naznaka kako će politički Bošnjaci i Hrvati međusobno podeliti vlast. Istina, nikada do sada bošnjačko i hrvatsko biračko telo nije tako podelilo glasove kao na poslednjim izborima. Jačanje Silajdžićeve Stranke za BiH, uz zadržavanje snažnog uticaja SDA i SDP BiH, te podela poslaničkih mandata po pola između dva žestoko posvađana HDZ-a – učinili su da je veoma teško složiti bošnjačko-hrvatske političke karte. Uz međusobne omraze i povređene sujete, postoje i koncepcijske razlike, a nijedna osovina nema dovoljno poslanika da sama formira vlast: SDA, SDP BiH i HDZ BiH baziraju savezništvo na podršci tzv. aprilskom paketu ustavnih promena, a Stranka za BiH i HDZ 1990. na protivljenju tim promenama. Pokušaj pravljenja snažne “svebošnjačke” koalicije SDA– Stranka za BiH s vremenom će sve više biti opterećen međustranačkom podelom funkcija, dok dve najjače hrvatske partije ni ne pomišljaju da mogu zajedno u koaliciju sa Sulejmanom Tihićem i Harisom Silajdžićem. U svemu tome ni međunarodni “medijatori” ne pokazuju previše želje da koliko-toliko ispeglaju koncepcijske razlike među “ljutim” političkim protivnicima.

Zato je možda opravdana sumnja srpskih političara – kako onih koji su odavno napravili funkcionalnu vladajuću koaliciju (Dodikov SNSD i Ivanićev PDP), tako i opozicionog SDS-a – da Bošnjaci i Hrvati smišljeno otežu sa formiranjem vlasti na nivou BiH kako bi dali prostora svojim lobistima u Briselu da omoguće produženje mandata OHR-u na duži period od jula 2007. godine, kada se planira transformacija OHR-a u EUSR. Sumnja srpskih političara uverljivija je utoliko što – i tu se opet vraćamo na početak ove priče – Haris Silajdžić kontinuirano “apeluje” na briselsku arbitražu u aktuelnim sporovima među političkim Srbima, Bošnjacima i Hrvatima. Naposletku, i ponašanje OHR-a i Brisela u ovoj “zgodi” daje osnova za sumnju političara u Banjaluci: iako neprestano insistiraju na formiranju državne vlasti, ni OHR, ni sarajevska ekspozitura EK ne žele jasno da ukažu na neodgovornost političkih Bošnjaka i Hrvata.

Možda zato što bi na kraju ustanovili da komplikovana ustavna struktura “bošnjačko-hrvatskog entiteta” generiše sve dublje nezadovoljstvo lokalnih Hrvata. Oni su, bez obzira na to za koji HDZ glasaju, ipak jedinstveni u stavu da, ako već ne mogu odmah da dobiju “svoj” entitet, u “svojim” kantonima treba da zadrže što više nadležnosti, a da na državu prenesu samo koliko se mora. Politički Hrvati bi, izgleda, koliko već sutra zdušno poradili na rasturanju “dejtonske” BiH samo kad bi im Bošnjaci garantovali da bi u “novoj” državi bili sigurno “svoji na svome”. To, međutim, bošnjački političari izbegavaju da im garantuju, a Srbima, opet, ne pada na pamet da podrže bilo koga ko, makar i prećutno, podržava sužavanje autonomije RS.

Damoklov mač nad RS

A zahteva za sužavanje autonomije, odnosno ukidanje i poslednjih ostataka “dejtonske” RS biće i u 2007. godini.

Neprikosnoveni i predominantni vođa Srba u RS Milorad Dodik konačno je kao srpsku političku meru prema Sarajevu javno formulisao – interes RS. “Nemamo mnogo ljubavi za BiH”, rekao je Dodik u jednoj od poslednjih poruka u 2006. godini, još jednom “ujevši” za srce sarajevske domoljube odavno poznate po svojoj “ljubavi” za RS. Ali čovek koji je – sâm se politički budeći – nacionalno razbudio i Srbe u RS, imaće još mnogo problema pred sobom. Pored učestalih pretnji od (ne)imenovanih atentatora, premijer RS i Narodna skupština RS već se susreću sa zahtevom Ustavnog suda BiH za promenu sadašnjih simbola RS – grba i himne – koje je taj sud proglasio diskriminirajućim za nesrbe.

A početkom 2007. godine uslediće i odluka Međunarodnog suda pravde u Hagu po tužbi Izetbegovićeve ratne vlade protiv Srbije i Crne Gore za navodno počinjeni genocid u BiH. Eventualna sudska odluka koja se s nestrpljenjem čeka u Sarajevu – da RS u tekstu presude bude pomenuta kao tvorevina nastala kao posledica počinjenog genocida nad nesrbima – predstavljaće Damoklov mač nad glavama političkih Srba. Ispod tog mača Srbi će, sasvim izvesno, otvoriti široku debatu o uzrocima i posledicama poslednjeg rata u BiH. Još je izvesnije da će današnje političke Srbe teško iko moći da primora da plate za grehe svojih ratnih prethodnika, a pogotovo ne rastakanjem autonomne pozicije RS. Ukoliko se, pak, sud proglasi nenadležnim, sarajevsko razočaranje biće neizmerno zbog “pomilovanja agresora”, a bošnjačke frustracije “nepravednom” presudom će osnažiti. Bilo koji ishod doprineće, na ovaj ili onaj način, početku kraja one države kojoj je Ričard Holbruk, kako se posle vajkao, navukao “ludačku košulju”. Nije jasno “samo” to šta će biti s pacijentom kad neki novi “ekspert” poput Holbruka pokuša da skine to “ruho”. Još ako nesrećnom pacijentu nekako ne odvrate pogled sa novoskrojenog kosovskog odela u najbližem komšiluku, eto nama, vama i njima u Bosni i Hercegovini kompletnog političkog ludila.

Povratak u budućnost

Mnogi su, manje ili više, uvereni da je ludilo počelo već nakon oktobarskih izbora plebiscitarnim izglasavanjem Harisa Silajdžića i Milorada Dodika za nove vođe Bošnjaka i Srba. Ali međunarodni predstavnici i “medijatori” i dalje su skloni različitom tretmanu Silajdžića i Dodika. Dok se novom bošnjačkom vođi i dalje toleriše, kao sasvim legitimna, težnja ka rasturanju “dejtonske” BiH i stvaranju centralizovane države, Dodiku slede oštre opomene kad god na Silajdžićeve ideje odgovori idejom o referendumu u RS. Drugim rečima, izgleda da se u Silajdžićevom uglađenom demagoškom nastupu ogleda slika koju većina briselskih činovnika prepoznaje u svojim zemljama. U Silajdžićevoj retorici dominira isključivo zalaganje za “građansku BiH”, pri čemu se mehanizmi zaštite kolektivnih prava svode, zapravo, na mehanizme zaštite manjinskih naroda u zemljama EU. Razlika je “samo” u tome što se ama baš nijedna evropska zemlja danas ne može porediti sa BiH ni po etničkoj i verskoj strukturi stanovništva, niti po društveno-političkim okolnostima u kojima je nasta(ja)la, a pogotovo ne po dubokim etničkim podelama.

Za razliku od Silajdžića, čijem briselskom imidžu ne šteti čak ni njegov snažan ratni angažman, izgleda da većina službenika u Briselu doživljava Milorada Dodika – uprkos njegovom suprotstavljanju politici Radovana Karadžića – samo kao još jednog “nepopravljivog” Srbina. I tu se nalazi tačka na kojoj će se lomiti odnos Brisela i Banjaluke: time što mnogi van zemlje Dodika etiketiraju kao “lažnog socijaldemokratu”, a radikali ga u zemlji nazivaju “lažnim nacionalistom” – zamagljuje se postojanje opšte težnje bosanskohercegovačkih Srba da sačuvaju što snažniju autonomnu poziciju RS. Dodik, dakako, nije nesklon bahatom političkom ponašanju; šta više, bilo je i biće još situacija kada će se on manje ili više tako ponašati u svojoj političkoj borbi, pogotovo u odnosu sa Sarajevom. Ali, ni indolentno i politički korektno ponašanje samog Dodika i njegovih prethodnika u RS u proteklih nekoliko godina spram maksimalističkih zahteva i kinjenja iz Sarajeva nije doprinelo prestanku omalovažavanja pozicije RS od strane sarajevskih “komšija”, niti je donelo međunarodnu garanciju za opstanak RS u okviru “dejtonske” BiH. Naposletku, i manje ili veće omalovažavanje ustavne pozicije RS u BiH od strane većine bošnjačkih političara ne može se tretirati drugačije nego kao bahato ponašanje.

Problem, dakle, nije na političkoj relaciji Silajdžić–Dodik već u živim konceptima, koji, snažno ukorenjeni u narodima koji su ih izabrali, nadrastaju dvojicu vođa. Ako se, kojim čudom, neko od međunarodnih predstavnika reši da ukloni jednog od njih ili obojicu iz političkog života, time neće eliminisati koncepte koje zastupaju. Naprotiv, Srbi će postati samo još veći autonomaši, Bošnjaci još veći “čuvari bosanske državnosti”, a Hrvati će još nestrpljivije vrebati pravu priliku da i oni ugrabe parče “svoje” zemlje, a da pri tome ne dobiju po glavi. Ne bude li među političkim Srbima, Hrvatima i Bošnjacima kompromisa, od “dejtonske” BiH nastaće ili jaka centralizovana država s Bošnjacima na čelu kao temeljnim političkim narodom, ili će se, pak, zemlja izdeliti u zasebne nacionalne (polu)državice. Ako se, ipak, postigne neki ozbiljniji politički srpsko–bošnjačko–hrvatski sporazum, “dejtonska” BiH pretopiće se u jednu drugačiju federalnu državu, stabilniju i manje komplikovanu. Možda je to zemlja koja ima dugovečniju budućnost. Ova sadašnja, sasvim sigurno, nema nikakvu.

 

 

 
 
Copyright by NSPM