Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Kuda ide Srbija?

   

 

Milorad Vukašinović

GEOPOLITIČKA ŠIZOFRENIJA U SRBA: SUKOB „DVA PRINCIPA“

Često se zapitamo zašto nam se, kao naciji i državi, dešava to što nam se događalo kroz ceo tragični 20. vek. Naučna misao nekako uspeva da solidno opiše istorijska i društvena dešavanja, ali postaje slaba i neuverljiva kada treba da objasni suštinu i smisao “istorijskih preokreta”. Stoga se pored klasične istorijske i društvene analize moraju uključiti i neki novi i drugačiji pristupi u razrešavanju istorijskih enigmi i „sivih zona“.

Jedan od teorijskih modela koji obećava u objašnjavanju dublje logike istorijskog procesa je geopolitička teorija o “velikom sukobu kontinenata“. Reč je o dinamičnom sučeljavanju dva geopolitička načela: pomorskog i kopnenog, koji ima planetarnu dimenziju i svetskoistorijski značaj. Prema ovom modelu, svesno simplifikovanom radi jasnoće i operativne efikasnosti, narode sveta možemo grubo podeliti na pomorske i kontinentalne, u zavisnosti od toga da li osvajanju prostora pristupaju suvozemnim ili morskim putem. Ovde nije reč samo o različitim načinima komunikacije i transporta, već i o dva različita pogleda na svet, dva tipa civilizacije, koji na osoben način određuju unutrašnju i spoljnu politiku država i naroda, neretko i nezavisno od trenutnog konteksta događaja.

Da počnemo od morskog principa. Najopštija karakteristika “pomorskog tipa civilizacije“ je primat ekonomskog nad političkim faktorom, iz kojeg kao da zakonomerno nastaje “liberalni tržišni model“ i njemu prilagođena “parlamentarna demokratija” u kojoj novac dominira nad društvom. Tipičan predstavnik ovakvog geopolitičkog opredeljenja u novovekovnoj istoriji (u antici bi to bili „talasokratija“ Atina i Rim) jeste bivša “kraljica mora“ Engleska, čija su kolonijalna osvajanja bila u funkciji širenja pomenutog civilizacijskog modela i stvaranja globalne pomorske imperije. Skoro identična misija pripada danas Sjedinjenim Američkim Državama, koje su geopolitički naslednik i sledbenik Velike Britanije, gde je atlantizam poprimio najradikalnije karakteristike u ekonomskoj, socijalnoj, političkoj i duhovnoj sferi. Anglosaksonci su kroz Makindera i Mahana definisali, a kroz Kisindžera i Bžežinskog i skoro sproveli, svoj viševekovni „vodeni princip“ – dominacija na morima, koja je put ka uspešnoj kontroli Hartlanda (srca Zemlje), koje se u velikoj meri poklapa sa evroazijskim prostranstvima Rusije. Da bi to ostvarili, moraju onemogućiti „koaliciju kontinentalista“ ili, recimo to malo politički aktuelnije, na evropskom prostoru spregu Pariz-Berlin-Moskva.

Nasuprot ovom, postoji i drugi “kontinentalni geopolitički princip“, čija je osnova u “primatu političkog nad ekonomskim faktorom“, gde je interes zajednice u važnim istorijskim momentima bio iznad pojedinačnih utilitarnih interesa. Njegova karakteristika je relativno čvrsta hijerarhija, ekonomija sa naglašenom etatističkom i socijalnom dimenzijom, kao i duhovnost koja, nasuprot zapadnoj racionalističkoj religioznosti, ima jaku crtu mističnog. Uprošćeno rečeno, naspram liberalnog individualističkog “Ja” stoji kolektivističko “Mi”. Takav model civilizacije nastao je u pravoslavnoj Rusiji i kulturama Bliskog i Dalekog istoka. Hantington govori, a mnogo zapadnjaka to misli, da je granica liberalnog i individualističkog Zapada u Evropi tamo gde počinje autoritarno i kolektivističko pravoslavlje.

Dakako da i među “kontinentalnim” društvima postoje ogromne civilizacijske razlike, ali ih radi uopštavanja ovde nećemo posebno analizirati, osim što možemo razlikovati zapadnoevropski kontinentalizam (nemački i francuski), zatim ruski i na kraju azijske tipove „kontinentalizma“. Možemo reći da se ispod površine haotičnih istorijskih događaja odvija drama u kojoj se neprestano sučeljavaju ova dva društvena modela i načina mišljenja, kako na planetarnom, tako i na unutrašnjem političkom nivou pojedinih društava.

Ispod pokorice ideologije...

Čini se da hladnoratovske i posthladnoratovske podele i sukobe ne mogu analitički savladati ni klasični ideološki modeli (dualizam kapitalizam–komunizam), ali ni Fukujamin progresistički “kraj istorije”, pa ni Hantingtnonov sukob civilizacija. Sukob SAD–SSSR, razaranje Istočnog bloka, iscrtavanje nove karte Evrope u posthladnoratovskoj epohi događaji su koji se mogu razumeti samo ako se ovi teoretski modeli primenjuju u geopolitičkom ključu. Naime, ispod površine prolaznog ideološkog sukoba krile su se dublje struje geopolitičkih „procesa dugog trajanja“, u kojima je ideologija bila malo više od maske koja je varala površne posmatrače. Ako se, recimo, ovako analizira sovjetska i američka politika u Avganistanu, onda je jasno da je ona samo nova runda u sukobu ruskog kontinentalnog bloka sa anglosaksonskim, koja se na sličan način za isti prostor vodila i u 19. veku. Celokupna strategija obuzdavanja „komunističke zle imperije“ (Regan) zapravo je geopolitičko okruživanje SSSR-a lancem „saveznika“ od zapadne Evrope, preko Bliskog istoka i Azije do Japana, pa tako predstavlja samo ponavljanje strategije Velike Britanije prema Rusiji, ali i prema bilo kome ko iz Hartlanda može da bude pretnja njihovoj hegemoniji.

Posthladnoratovska epoha geopolitičkom sučeljavanju dva geopolitička načela mora i kopna dala je dodatni impuls, nove forme, koje prevashodno proističu iz nove tehnološke revolucije, koja prouzrokuje pojavu novih geopolitičkih igrača na evroazijskoj šahovskoj tabli (Kina, pre svega). Tehnološki razvoj i nova geopolitička realnost američke globalne hegemonije menjaju način života, ali i način određenja onoga što zovemo državom, nacijom, teritorijom… Teško je danas govoriti o razlici između unutrašnje i spoljne politike, o oštroj granici između rata i mira (primer Kosmeta). Tako su atlantizam i kontinentalizam postali ne toliko geografski, koliko ideološki i kulturološki pojmovi.

Geopolitički pristup analizi položaja Srbije u svetu za našu političku klasu je, čini se, nešto egzotično, ako ne i glupo. Nasuprot toj domaćoj naivnosti i gluposti, mi vidimo da ovako shvaćena spoljna politika predstavlja osnov na kome se gradi svaka iole ozbiljna strategija. Naročito u tome prednjače vodeći američki geostratezi koji, poput Hantingtona, ističu da “strateška pobeda u hladnom ratu nije i civilizacijska“. Suprotno naivnom optimizmu mondijalista, oni naglašavaju da je trijumf zapadne ideologije u tuđim civilizacijama i kulturama površan i verovatno privremen. Zbog toga je jedna od njihovih “preporuka” ne toliko direktno nametanje sopstvenog modela civilizacije nezapadnim narodima, koliko usmeravanje tuđeg kulturnog i civilizacijskog obrasca u određenom pravcu stvaranjem brojnih “centara uticaja“ u ideološkoj, medijskoj, ekonomskoj i političkoj sferi, koji kod nezapadnih naroda održavaju stanje u korist njihovih interesa. Dakle, mehanizmi direktne vesternizacije (koja je i “proces” i “projekat”) nadograđuju se ili zamenjuju nastojanjem da se pragmatično iskoriste lokalne tradicije zarad sopstvenih strateških i ekonomskih ciljeva.

Slavizam i atlantizam

Da bismo razumeli o čemu govorimo, počnimo od analize ideje jugoslovenstva koja predstavlja balkanski odjek starijih panslavističkih težnji, koje su u Rusiji bile razvijene posebno u drugoj polovini 19. veka. Podsetimo, reč je o pokretu koji je u Rusiji težio objedinjavanju svih Slovena (pravoslavnih i katolika) tako što bi ruski nacionalizam vremenom prerastao u panslovenski, iako za ostvarenje takvih težnji nije bilo realnog raspoloženja kod Slovena katolika. Naprotiv, ruski panslavizam kao “projekat” rusifikacije neruskih Slovena samo je jačao otpore i antiruska i antipravoslavna osećanja, pretvarajući ove narode u puki instrument britanske, ali i nemačke (geo)politike. Osim tog ruskog panslavizma postojao je i katolički panslavizam, naročito kod Čeha, koji je želeo da iskoristi rusku vojnu moć kako bi ih oslobodio germanske dominacije. Na opasnost prerastanja ruskog u panslovenski nacionalizam posebno je upozoravao veliki diplomata i filozof Leontjev, izrekavši u jednoj polemici sa slovenofilima čuvenu rečenicu da “slovenstvo postoji, ali slavizma nema“. On je osećao da je ovakva ideološka konstrukcija (kopija pangermanizma) štetna kako za sve Slovene, tako i za same Ruse i shvatao da slovenstvo nema dubok istorijski sadržaj i smisao, dok, nasuprot tome, to „vizantinstvo“, kao temelj ruske kulturne matrice, i te kako ima. Zato je on tretirao slovenofilski romantizam kao ideološko kukavičje jaje koje stvara samo nove zabune, a i nevolje.

Da to nisu bile samo intelektualne konstrukcije, pokazaće istorija. Tragični događaji iz Prvog svetskog rata, ogromna nepotrebna stradanja ruskih vojnika na istočnom frontu pod pritiskom zapadnih saveznika doveli su do ljuljanja istočne imperije i revolucionarnog talasa. Pokazalo se i da je panslavistička ideologija mrtvo slovo na papiru jer su Sloveni ratovali protiv Slovena, i to, čini se, oni pod komandom Beča sa velikim žarom protiv svoje “braće” Srba i Rusa. Rusija, kao iznutra podeljeno društvo (Hantington kaže “šizofreno”) na zapadnjačku elitu i na evroazijsku narodnu masu, nije mogla da podnese takva iskušenja. Država je propala, a vakuum moći iskoristila je najorganizovanija i najfanatičnija “sekta” – boljševici da se dočepaju vlasti. Uz to, treba dodati da su nemački generalštab i američki bankari pomagali i finansirali Lenjina i njegov revolucionarni eksperiment iz strateških, geopolitičkih i ekonomskih razloga. Na taj način su i Nemci i Anglosaksonci hteli da izbace iz igre jedinog ozbiljnog konkurenta na ogromnim prostorima Evroazije. No, na kraju se to i Nemcima vratilo kao bumerang, pa su za neko vreme van igre bili i Berlin i Moskva. Dakle, potpuni trijumf atlantističke strategije „zavadi pa vladaj“.

Posle prve faze “svetske revolucije” u kojoj je, po rečima Trockog, Rusija trebalo da posluži samo kao šibica koja bi zapalila svetski požar, nastupila je stabilizacija komunističkog poretka i stvaranje komunističke imperije pod vlašću Staljina. Tako se kroz jednu radikalno modernističku i zapadnjačku ideologiju formirala nova evroazijska imperija na kolektivističkim principima. Sa jedne strane, agresivna i brutalna sekularizacija i vesternizacija ruskog društva, a sa druge obnova nekakvog “ruskog imperijalizma”, doduše, sada sa petokrakom. Staljin postaje boljševički “samodržac”. Tokom Drugog svetskog rata Staljin, ugrožen od nacističke Nemačke, forsira i panslavizam kao način da mobiliše slovenske mase protiv germanskog okupatora. To je bio pokušaj, doduše ne preterano uspešan, da se panslavizam iskoristi u strateške svrhe. No, na kraju krajeva, sa propašću komunizma i Varšavskog (više-manje panslovenskog) saveza ostao je samo animozitet Poljaka i Čeha prema Rusima. To su, naravno, iskoristile zapadne zemlje da, pod plaštom “oslobađanja” od Rusa i komunizma, ova društva pretvore u vazalna. Dakle, od tog i takvog panslavizma imali su štete gotovo svi Sloveni.

Na sličan način panslovenstvo je (zlo)upotrebljeno i na balkanskim prostorima. Ruski panslavizam je delovao sa pozicija ruskih aspiracija na Balkanu, dok je onaj zapadni austroslavizam imao za funkciju da veže Srbe za Hrvate i Slovence kako bi ih odvojio od ruskog uticaja, ali i pretenzija da stvore samostalnu državu i vode nezavisnu spoljnu politiku. Iz tog tazloga bilo je neophodno na kraju Prvog svetskog rata sprečiti “trijumf Srba na Balkanu”, koji bi, po britanskom istoričaru Sitonu Votsonu, “predstavljao veliku nesreću za evropsku kulturu i civilizaciju”. Ovo se moglo postići stvaranjem “multikulturalne” jugoslovenske zajednice u kojoj bi Srbi i srpski nacionalizam bili neutralisani i kontrolisani. Preko jugoslovenske ideologije Srbija se pretopila u Jugoslaviju, koja je bila geopolitički tampon prema germanskim i ruskim aspiracijama na balkanski region. Po sadržaju je taj tip jugoslovenstva bio mnogo bliži austroslavizmu (pa i ilirstvu), te je značio odvajanje od drugih neslovenskih i pravoslavnih naroda, dok je, s druge strane, bio suprotstavljen germanskom faktoru. Sve ovo odgovaralo je Francuskoj i Anglosaksoncima. Iako je jugoslovenstvo bilo proizvod i domaćeg idejnog toka srpske i hrvatske političko-intelektualne scene, ono je i poslužilo konkretnim geopolitičkim interesima pojedinih zemalja.

Rezultat ovakve čudne državne i ideološke tvorevine su neprekidni unutrašnji sukobi i konfuzna spoljna politika. U toj i takvoj državi Srbija i Srbi gubili su svoj identitet i integritet, a pri tome su bili neprekidno optuživani od drugih da dominiraju tom rogobatnom državom sa pozicija “velikosrpske hegemonije”. Ovakvo mutno jugoslovenstvo samo je još više pojačavalo istorijske nesporazume i animozitete, naročito Hrvata prema Srbima. Epilog ovakvog “multi-kulti” eksperimenta je krah države 1941, građanski rat, etnički sukobi, genocid nad Srbima u Hrvatskoj. Pritom, moramo se podsetiti britanske uloge u podstrekavanju Srba da Hitleru kažu “ne” i tako započnu sopstvenu golgotu. Dakle, posledica panslavizma u jugoslovenskoj „redakciji“ slična je onoj koju je imao ruski – još jači animozitet Slovena prema Slovenima. Onde Poljaka prema Rusima, ovde Hrvata prema Srbima.

Te 1941. godine Anglosaksoncima je bilo potrebno da se otvori još jedan front na Balkanu, a možda kao i 1914. da se na taj način u svetski rat uvuče i Rusija (doduše, sada kao SSSR). Oni su zato podržavali pokrete otpora – četnike i partizane, da bi vezivali što više nemačkih divizija na ovom prostoru. Istovremeno, nisu mnogo marili za genocid nad Srbima u Hrvatskoj jer im je Zagreb gotovo uvek bio simpatičniji od Beograda (uostalom, samo su drugi bombardovali 1944).

Da bi se razumela britansko-anglosaksonska politika na Balkanu u Drugom svetskom ratu, u geopolitičkom ključu dovoljno je pogledati kakav su odnos imali prema Titu i Draži. U prvo vreme bili su više naklonjeni četničkom pokretu kao jugoslovenskom i demokratskom, koji bi restaurisao predratnu jugoslovensku državu, na čelu sa dinastijom Karađorđević, koja je bila pod njihovim tutorstvom. No, kako je genocid nad Srbima u Hrvatskoj izazvao “pomeranja” unutar četničkog pokreta od jugoslovenskog ka srpskom nacionalizmu, to je on bio sve manje pozitivno ocenjivan u Londonu. Sâm Čerčil rekao je da Anglosaksonci ne mogu podržati četnički pokret jer je postao “srpski i nacionalistički” i da im je stoga bliži Titov austroslavizam koji će obnoviti jugoslovensku državu. Bez obzira na to što je reč o boljševičkom revolucionaru – geopolitički princip ih je vodio ka tome da „rusofila“ Dražu odbace, a „katoličkog ateistu” Tita podrže.

Tito je bio boljševik, ali i čovek okrenut Zapadu. Njegov katolički i austrougarski kulturni bekgraund imao je velik uticaj na njegovu političku orijentaciju. Zato je č esto bio sumnjiv “evroazijskom” Staljinu, koji ga je 1948. optužio da je čovek Zapada u redovima komunista. Do sada se nisu ozbiljno uzimale u obzir te Staljinove optužbe, a naročito se nisu sagledavale u geopolitičkom ključu sukoba „atlantista“ i „kontinentalista“. Mi, naravno, ne tvrdimo da je to jedina dimenzija sukoba, već samo da je veoma značajna. Da te „staljinističke“ optužbe nisu bez osnova, pokazuje i politička istorija Josipa Broza Tita posle 1948. On je, naime, ne samo u vreme sukoba sa SSSR-om već i posle toga bio čovek od izuzetnog poverenja Anglosaksonaca. Treba samo podsetiti na to kako je preko Pokreta nesvrstanih pacifikovao i od SSSR-a odvojio mlade tek dekolonizovane države Afrike i Azije. Iz tog razloga ne začuđuje što je prema njemu animozitet gajio De Gol, koji je klasični predstavnik zapadnoevropske “kontinentalne ideje”, a što su ga američki finansijski centri zasipali milijardama “donacija i kredita”.

Isto tako je moguće i sukob Tita i Rankovića na Brionskom plenumu tumačiti, između ostalog, i kao Josipov konačni obračun sa “kontinentalnim opredeljenjem” u partiji i sa ozbiljnim državnim centralizmom koji je predstavljao ovaj drugi. Problem kralja Aleksandra i Aleksandra Leke bio je (ma koliko oni bili različiti) isti – oni su jako ozbiljno shvatali jugoslovenstvo i jugoslovensku državu koju su hteli da očuvaju. Može se, u tom kontekstu, tumačiti i to što je na nedavnom skupu OEBS-a u Varšavi britanski ambasador Kroford pominjao tobožnje Rankovićevo “nasilje na Kosovu“ kao jedan od važnih argumenata u prilog nezavisnom Kosovu.

Jugoslovenstvo protiv atlantizma

Anglosaksonska geostrategija devedesetih godina prošlog veka pravi prividan zaokret odbacivanjem ideje jugoslovenstva. Reč je o manevru koji najčešće zbunjuje tzv. istraživače površnih činjenica, koji zanemaruju dublje istorijske i geopolitičke tokove. Jugoslavija je imala svoju funkciju i, čini se, rok trajanja. Posle ishoda Osme sednice Saveza komunista Srbije, a i nakon „ozloglašenog“ memoranduma, jasno je da je u Srbiji ideja “naivnog jugoslovenstva“ evoluirala u ideju “racionalnog jugoslovenstva“. Nestala je, ili se izgubila postepeno, ona „srpska zaljubljenost“ u Jugoslaviju radi koje je Beograd bio spreman da žrtvuje nacionalne interese. Pored toga, sa raspadom SSSR-a nestalo je potrebe da Jugoslavija bude tampon prema „istočnoj imperiji“. Upravo te okolnosti uticale su na planere anglosaksonske geostrategije, potpuno svesne toga da nestajanje granica između nove interpretacije jugoslovenstva i zaštite srpskih nacionalnih interesa nosi potencijal geopolitičkog “kontinentalizma”. Ali, ipak nisu bili tako radikalno protiv opstanka Jugoslavije, kao što je to bila Nemačka podržavajući Zagreb i Ljubljanu, pod uslovom ako bi je „restaurirao“ još jedan Hrvat, ovaj put Ante Marković.

Zbog toga je otpor takvom modelu opstanka ili raspada SFRJ-a državnog rukovodstva Srbije, na čelu sa Miloševićem, pa i otpor srpskog naroda rastakanju njegovih istorijskih i etničkih prostora bio toliko medijski demonizovan. Sa stanovišta Zapada predvođenog Anglosaksoncima, Srbi su počinili neoprostiv greh jer su bili prepreka njihovom „prodoru na Istok“, ali i zato jer su se navodno opirali globalizmu-atlantizmu kao ideji, o čemu je nedavno pisao nekadašnji zamenik državnog sekretara SAD Stroub Talbot.

Linija podela u Srbiji

Treba napomenuti da osnovni cilj atlantskih “agenata uticaja“ nije toliko borba protiv srpskog nacionalizma, koliko borba protiv njegove interpretacije u “kontinentalnom geopolitičkom ključu“. Postoji čitav spektar političkih pokreta i stranaka koje su od devedesetih godina bile pod posrednim i neposrednim uticajem “morskog principa“. Ako izuzmemo levičarske nevladine grupacije, koje su otvoreno finansirale zapadne vlade i njihove specijalističke službe, veoma je zanimljivo da značajan broj „srpskih atlantista“ deluje pod maskom “nacionalne desnice“. Istina, članovi njihovih organizacija često su bili iskrene patriote, koji ni do danas ne shvataju da su izmanipulisani. Sva ta servilnost se racionalizovala „srpskoj naivi“ kroz floskule, poput one „da smo Amerikancima dali baze, sada bismo imali sve što hoćemo“, ili danas: „ako bismo bili kooperativniji, dobili bismo možda pola Kosova“.

Tipičan primer takvog delovanja bio je proamerički Srpski pokret obnove, čiji je lider Vuk Drašković školski primer “nacionaliste atlantiste”. Emil Vlajki pisao je o tome da je Amerika promovisala „četništvo“ i „antikomunizam“ na ovim prostorima radi ostvarivanja svojih strateških interesa. Setimo se samo Draškovićeve retorike o “odsecanju ruku svima onima koji u Srbiji nose neku drugu zastavu osim srpske“. Takva demagogija mogla je samo da produbi postojeće nacionalne antagonizme na tlu nekadašnje Jugoslavije. Posledica tog i takvog delovanja je smanjenje šanse da se realizuje kontinentalna ideja “racionalnog jugoslovenstva“ u korist angloameričkih interesa kontrole srpskog istorijskog i etničkog prostora, pod izgovorom borbe protiv izmišljenog bauka Velike Srbije. Posle početka ratnih događanja SPO je “evoluirao” u pacifističku i građansku partiju koja je takvim ponašanjem izgubila kredibilitet u široj javnosti, ali je zato uvek bila na liniji „političke korektnosti“.

Sasvim suprotan evolutivni put imala je ideja Velike Srbije, u interpretaciji Srpske radikalne stranke i njenog predsednika Šešelja. Naime, za razliku od “atlantiste Draškovića“, lider radikala prešao je devedesetih put od “nacionaliste atlantiste“, koji je pokazivao razumevanje za američku agresiju na Irak, u “nacionalistu kontinentalistu“ čije je konkretno političko delovanje u osnovi bilo blisko Miloševićevom „racionalnom jugoslovenstvu”, što je obojici obezbedilo moćne neprijatelje i hašku tamnicu. Vrhunac takvog otpora anglosaksonskom geopolitičkom prodoru na Balkan iskazan je prilikom formiranja vlade koja je dočekala kosovske sukobe i NATO bombe. Upravo zbog suprotstavljanja atlantističkoj strategiji i nekakvog “govora mržnje“, lider radikala zatočenik je Tribunala u Hagu, koji je neskriveno sredstvo geopolitičke prekompozicije Balkana i reinterpretacije njegove novije istorije.

Geopolitički dualizam posebno je bio zanimljiv u politici pokojnog premijera dr Zorana Đinđića. Njegova geopolitička orijentacija dugo je bila neodređena i konfuzna. Kao predsednik Demokratske stranke, Đinđić je bio čovek posvećen modernizaciji i evropeizaciji Srbije. Međutim, on nije bio po volji Anglosaksonaca koji su ga doživljavali kao bliskog nemačkom faktoru (i tom bloku u EU). Zato su ga tretirali kao potencijalnog “kontinentalistu“, kojem nikada nisu mogli verovati. Atlantistima je posebno smetala Đinđićeva samostalnost i napor da se Srbija približi najjačoj evropskoj državi. Čak se i pokušaj “svrgavanja” od strane Vuksanovića 2000. može tumačiti u tom ključu, jer se tu angažovao i američki izaslanik Gelbard. Da je u Đinđiću postojao “kontinentalni” potencijal, govori i njegova poslednja faza kada se, verujemo iskreno, angažovao oko internacionalizacije kosovskog pitanja. Njegova tragična smrt, čija je politička pozadina još uvek misteriozna, prekinula je evoluciju ka „kontinentalnom“ patriotskom političaru, kako ga je i Dobrica Ćosić prepoznao. Po insajderskim izjavama Bebe Popovića, američki faktor je rušio Đinđićeve ljude u vladi. Nesporno je da se nakon toga politika Srbije i DS ubrzano preusmerila u pravcu otvorenog “atlantizma”. Umesto pronemačkog Đinđića, dobili smo Tadića, koji je sasvim okrenut Anglosaksoncima.

Srbija okrenuta protiv sebe

Srbija se posle referenduma u Crnoj Gori našla na geopolitičkoj i istorijskoj raskrsnici. Raspad državne zajednice predstavlja završni udarac atlantske geostrategije ideji “racionalnog jugoslovenstva“, koja je svoj kontinentalni potencijal pokušala da održi čak i u jednom pravnom provizorijumu, kakva je bila konfederacija Srbije i Crne Gore. Jasno je da bez otvorene podrške Evropske unije i SAD Crna Gora nikada ne bi postala nezavisna država. Istovremeno je „nezavisnoj Srbiji“ poručeno da je “trenutak da se okrene sama sebi“. Reč je o geopolitičkom izboru, koji, ukoliko bi bio ostvaren, sadrži perspektivu zatvaranja u „samu sebe“ i dalje slabljenje. To bi otvorilo i pitanja novih oblika fragmentiranja po regionalnom principu. Na državnom planu, takva Srbija bila bi potpuno indiferentna prema sudbini svojih sunarodnika na postjugoslovenskim prostorima i praktično bi vodila potpuno anacionalnu unutrašnju i spoljnju politiku.

Ovakva “srbijanska” orijentacija znači potpuni krah srpske nacionalne ideje koju je u novom veku počeo da ostvaruje Karađorđe i njegovi ustanici. Ovakav klaustrofobični izolacionizam odgovara minornoj ulozi Srbije na Balkanu kakvu joj daju atlantisti. Nosioci ovakvih političkih ideja u Srbiji danas su “partizani 5. oktobra ”, pre svega i iznad svega Demokratska stranka, G 17 plus, Srpski pokret obnove. Neoliberalni koncept „otvorenog tržišta“ (čitaj: ekonomske kapitulacije), koji u Srbiji od 5. oktobra sprovodi G17, predstavlja čist izraz atlantističkog ekonomizma. U ekstremnijem i čistijem obliku ove ideje zagovara Čedin LDP, kao i čitav spektar malih regionalnih stranaka i predstavnika tzv. NGO sektora. Reč je zapravo o svojevrsnoj reciklaži ideje “naivnog jugoslovenstva“ pod drugačijim ideološkim sloganima poput “multikulturalizma” i “regionalizma”.

Pored te „neojugoslovenske“ opcije, koja se ogleda i kroz jugonostalgiju, verovatna je opcija manipulisanja “srpskim nacionalizmom”. On bi spolja imao obeležja povratka tradicionalnim vrednostima, naciji i porodici, dok bi suštinski to bila simulacija bez sadržaja. Jedan takav “narodnjački pokušaj” je i Bogoljubov PSS. Pored nacionalista „Srbijanaca“, u stvaranju “politički korektnog” patriotizma određenu ulogu imaju i neki konzervativni crkveni krugovi sa kojima se odavno manipuliše preko ideološkog monarhizma i formalnog tradicionalizma. Ovakva orijentacija karakteristična je za delovanje jednog krila Demokratske stranke Srbije, koji je na jedan gotovo neobjašnjiv način bio amnestiran od bilo kakve medijske kritike aktuelne vlade, poput ministara ekonomista Bubala i Parivodića. Ovde je reč o ljudima koji očigledno odgovaraju interesima „demokratskog bloka“ i stranim finansijskim centrima moći.

Drugo krilo, očito iznutra podeljene Demokratske stranke Srbije, nosi u sebi kontinentalni geopolitički potencijal. Njegovi predstavnici su, kako izgleda, ministar pravde Stojković i šef BIA Rade Bulatović, koji su poslednjim akcijama, posebno pokušajima suzbijanja korupcije, pokazali ako ništa drugo a ono barem državotvorne namere u vremenu sveopšteg rastakanja države i nacije. Tu treba dodati i Sandu Rašković-Ivić i Velju Ilića. Između ova dva krila je premijer Koštunica, mada njegova retorika i delovanje oko Kosmeta odaju ličnost intimno bližu “kontinentalistima”. No, on je izgleda u manjini u vrhu svoje stranke i ovakve vlade.

Čini se da velik “kontinentalni“ potencijal sadrži Srpska radikalna stranka. Koliko je bitna geopolitička orijentacija, može da ilustruje kakav bi „pozitivan preokret“ percepcije SRS-a u svetskim i domaćim atlantističkim medijima imalo njeno okretanje „atlantskim integracijama“. Od ružnog pačeta postali bi divan „demokratski labud“. Ali, problem radikala nije samo to što su na atlantističkom „indeksu zabranjenih partija“ već i njihova koncepcija Velike Srbije, koja u sadašnjem istorijskom trenutku deluje potpuno nerealno, a neretko i kontraproduktivno. To je okolnost koja zakonomerno vodi “atlantizaciji radikala” ili barem njihovom iskorišćavanju u atlantističkoj strategiji podele Srbije na dva politička tabora.

Povratak stare radikalske retorike sužava im politički manevarski prostor. Šteta od snažne retorike zasnovane na “nacionalnim emocijama” je višestruka, ne samo za radikale već i za ceo “kontinentalni blok u Srbiji“. Na unutrašnjem planu ona direktno vodi homogenizaciji svih “atlantista“, dok na spoljašnjem dovodi u pitanje i kontinentalnu (a u okviru toga naročito prorusku) orijentaciju kojoj teži ova stranka. Naime, putinovska geopolitika Rusije, zasnovana na načelu umerenog strateškog pragmatizma, sigurno da nije spremna da odnose sa Srbijom gradi na atlantističkoj “sveslovenskoj pravoslavnoj solidarnosti”, već na konkretnim “kontinentalnim strategijskim povezivanjima“, pre svega u ekonomskoj sferi.

Ova analiza domaćeg političkog spektra pokazuje da je naša elita nezrela i geopolitički nepismena. A ono što je još gore od toga jeste da pokazuje opasne simptome geopolitičke šizofrenije, jer se neprekidno lomi između servilnosti atlantističkoj strategiji s jedne, i neartikulisane kontinentalne orijentacije s druge strane, koja često svojom neumerenošću samo predstavlja rad u „korist sopstvene štete“.

 

 

 
 
Copyright by NSPM