Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Opstanak zajednice SCG - Prenosimo Politiku

   

Život u sivoj zoni

Ljubodrag Stojadinović

Zanos poraženih

U ovom času već znamo šta se dogodilo u Crnoj Gori, je li bilo pevanja i pucanja, i ko je pobedio. Mada je to najteže izračunati, jer se od pobednika u poraženim državama naprosto ne može uteći.

Šta god da je bilo, svi osećamo da smo na nekom drugom mestu, pa nam život u „sivoj zoni” ne gine. A to znači da ništa ne može biti jasno, da su naše podele ipak dramatične bez obzira na matematiku, statistiku i procente. Građani Srbije i Crne Gore ipak su objekti, pa i žrtve jedne šizofrene stvarnosti. Ma koliko se trudili, ne možemo saznati koja je naša. I šta nas čeka iza kulisa, i u konfuznoj istoriji koju već godinama ispisujemo tuđom rukom.

Srbija nespremna dočekuje bilo kakvu političku budućnost. Posebno se boji samostalnosti. Njena elita ne veruje da bi umela da izađe na kraj sa tom vrstom samoće. Tuga i bes se ne mogu sakriti brigom za „jedinstveni prostor”. Svi koji su bili sa nama žele da odu. A mi se grčevito držimo bilo kakvog oblika udruživanja, bilo kakve unije. Kao mlada sa falinkom, koja se više od svega plaši svoje usedeličke sudbine.

Umesto da vidi šta će sa sobom i kako da reši svoje sudnje muke, Srbija se mesecima bavila braćom i njihovim referendumskim rascepom. Danas je „dan posle”, a niko ovde ne zna šta treba činiti. Crna Gora koja odlazi svedoči o uzaludnosti bratskih apela. Crna Gora koja ostaje ne može ostati u istom političkom okviru. Sve se mora promeniti, a Srbija ne želi da menja ništa. Njoj je dobro i u najgorem rešenju, sve iz straha da bi moglo da bude još gore.

Građane Srbije niko nije pitao šta misle o svojoj sudbini. Biće onako, ili onako je, kako želi nešto više od polovine manjeg dela državne zajednice. Ovde se opravdano sumnja u racio aktuelne nacionalne politike. Najglasnije se bave sudbinom Srbije oni koji imaju bar po jednu rezervnu državu.

Oni su neumorno držali svoje vatrene govore, potencirajući raskol, i tražeći „večno jedinstvo” samo u rigoroznom rascepu. To nije samo sukob koncepcija, nego sistematska sumnja u punoletnost Srbije. Umesto vizije šta konačno učiniti kad maloletna državna zajednica prestane sa radom, srpska politička elita apeluje. Za svoj novogovor, ona je uzela epsku patetiku, onu vrstu retorike koja naročito guslare ne ostavlja ravnodušnim.

Ali, reč je o životu u sivoj zoni. Vojni rukovodioci stalno ponegde drže svoje govore. Tvrde da će „vojska poštovati rezultate referenduma!” Naravno da će poštovati. To su dobre vesti, koje svedoče o bitnoj promeni armijskog stava „o neraskidivoj zajednici”. Nema više Miloševićevih snaga za nasilnu unitarizaciju Crne Gore. Njegovi generali-seizi su odavno u penziji i više ne mogu da naređuju ko i kako mora da glasa za opstanak otadžbine.

Danas se više ne zna šta je to opstanak, niti šta je otadžbina. I koliko traju dugovečna rešenja. Okvir za vojsku je samo legitimna politička odluka, ili demokratsko, plebiscitarno glasanje. Ali, šta učiniti posle toga? Ko je pripremio oružanu silu za „dan posle!”

Dan posle – to je danas. Ma šta se dogodilo prošle noći, Vrhovni savet odbrane je izgubio svoj dobar glas. Dakle, vojska je ostala bez svoje vrhovne komande, što joj neće mnogo smetati. I do referenduma nije se znalo ko koga sluša i kojim povodom. Sveto Marović već pola godine sedi na dve fotelje.

Predsedava konfederacijom koju ruši. Komanduje vojskom koju razdvaja. Ta cinična uloga se u političkom smislu i mogla razumeti, ali u etičkom ne. Zašto vlada Srbije nije prvo apelovala na Marovića, da „sačuva i Dunav i Budvu za sve nas”, nego na druge Crnogorce? Zato što je Sveti svejedno šta je i ko je, on bar leti gde hoće, on je svoj hedonizam na naš račun izgradio do perfekcije. Među nama, u Srbiji, u Beogradu je usavršio svoju jezuitsku filozofiju raskola, nikada ne podigavši ton. I posle svega ima gde da ode, za razliku od većine nas.

To je osećanje koje autora ovih redova drži u prvom danu posle referenduma. Šta će se događati dalje, to je samo pitanje procesa. Da bismo bolje razumeli Srbiju, moramo pojmiti da ona već decenijama živi u stanju političke privremenosti. Dakle, u hemisferi osvita i sumraka koja nas drži hibernirane, u statusu rovite poludržave. To je ta „siva zona”, koja za nas nikada nije ni prestajala.

Ne možemo se sačuvati arhaičnim mitinzima, niti razvaljivanjem taraba koje postavljaju odeljena braća. Već šesnaest godina naši voždovi gledaju preko plotova, u komšiluk, a država nam sve manja.

Pobednik nije na crnogorskom referendumu, on je na Kalemegdanu. On posramljen i plašljiv ćuti u praznim srcima poraženih.

 
 
Copyright by NSPM