Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija - Prenosimo Politiku

   

 

Ljubodrag Stojadinović

SRBIJA KOJA OSTAJE

Srpski premijer Vojislav Koštunica je održao značajan politički govor u Gračanici. Bila je to erupcija različitih osećanja, uz prizivanje prošlosti i snažan spor sa stvarnošću. Emocije premijera su svakako važna politička stavka, isto kao i njegova metaforična projekcija: „Kosovo je uvek bilo i zauvek će biti deo Srbije.”

Na svoj put prema simboličnom Gazimestanu, premijer je krenuo iz Londona, gde se sreo sa Tonijem Blerom. Britanski prvi ministar je jedan od tvoraca evropske i globalne politike prema Srbiji devedesetih. On i danas misli da je vojna akcija 1999. bila „dobra stvar, kampanja koja se nije mogla izbeći.”

Taj susret u Londonu, mora da je bio dramatičan za Koštunicu. Ali, ne zbog 1999. i divljačkog bombardovanja Srbije. Čak su i piloti iz Avijana svratili na jedno od mesta zločina. Znamo da srpski avijatičari nisu bilo očarani tom vizitom. Ali, gost je gost, ipak je bolje da nam doleću ovako.

Možda je izvesnost nove budućnosti Kosova podstakla premijerov rodoljubivi prkos. Mada je ambijent bio pomalo nestvaran, epski nadrealan i pun idealističkog patosa. Svuda oko Gračanice bile su jedinice Kfora i Kosovske policije. Sloboda na srpskoj kosovskoj zemlji je uslovna.

Ona ne zavisi od Srbije, niti od snage jednog govora. Niti od nadahnuća, a još manje od ideja koje se ne mogu ostvariti. Nego samo od odnosa snaga. A on nije dobar za nas. Aduti Srbije povodom Kosova samo su još u traganju za principima koji su porušeni. Uvek nam govore da je Kosovo presedan, i da je to kazna što smo trpeli Miloševića. Jer, još je on navodno izgubio sve što se nije smelo izgubiti. Koštunici samo ostaje da ne prizna ono što vidi i oseća. I da kaže ono što bi želeo da zaista jeste: Kosovo, zauvek deo Srbije!

Takva emotivna ekspresija možda dovodi do katarze. Nećemo dati ono što su već uzeli. Ali, šta će se dogoditi kad i ako bude drugačije od onoga što je premijer obećao tako krupnim rečima! 

Milošević je davne 1989. na Vidovdan sleteo s neba i obratio se svome narodu. Jednom smo već gubili na Kosovu, ali to se ne može ponavljati zauvek. „Mlad i lep govornik sa suncem u kosi”, kako je Slobu tada opevao pesnik udvorica, uverio je oduševljeno stado kako je porazima kraj.

Ali, oni su tada tek počeli. Kosovo se moglo sačuvati samo bez rata. Tada Srbija nije imala pameti. Mudraci su probali da to urade uz rat, ali nije bilo snage. Srpska elita devedesetih izabrala je gubitak teritorije uz rat i razaranja. A onda su u junu 1999. proglasili pobedu nad onim pred kojim su potpisali kapitulaciju.

U najgorim vremenima rasula i poraza, čuveni dvorski vojskovođa je kazao: „Naši životi bez Kosmeta, ne vrede ništa...” Ta zastrašujuća inverzija, koja u sebi sadrži neizmerne količine lažnog patriotizma, stalno nas je vodila u zablude. Nećemo dati, nećemo dozvoliti, izginućemo svi kao jedan, život damo – Kosovo ne damo, sve se to pretvorilo u pohabane dežurne parole. Naravno, bez značaja, jer konačno u njih više niko nije verovao. Kao ni u zavet vladajuće klike devedesetih: „Tuđa čizma neće gaziti svetu srpsku zemlju!”

Danas, tamo gazi samo tuđa čizma, ako se to tako može nazvati. Srpske crkve i manastire, škole i lokalne puteve, pa i premijera – kad ga puste da tamo dođe – obezbeđuje tuđa policija. Na svetoj srpskoj zemlji, izvan rizičnih enklava ne stišava se mržnja. Premijer kosovske vlade poziva izbegle Srbe da se vrate, ali tek njemu niko ne veruje. Nije on taj koji bi pozivao, njegova biografija je u apsolutnoj koliziji sa bilo kakvim pristajanjem na žive Srbe.

Ostaje nam, dakle, samo inovirano rodoljublje, kao poslednja mogućnost. Ona vrsta otpora prema stvarnosti koja bi bila kombinacija inata i lutanja. Nepriznavanje i nepristajanje, ljutnja na nepravdu i svetsku zaveru. Jedan sveopšti nacionalni bunt u sebi, sa erupcijama neshvaćenih osećanja, uz veliku neizvesnost: šta nas to čeka? Ne šta će učiniti svet, to već odavno naslućujemo. Nego šta ćemo učiniti mi. Jedino nas to može iznenaditi.

Kad nam nešto ne ide, ili je čak sve usporeno, kad ne znamo gde otići i koga okriviti, ostaje nam Kosovo. Ono je večna metafora ponosa, krivice, izdaje, srama i nade! Ima li nade, ili ona ostaje samo u večnom negovanju mita o nedostižnom?

Dok je premijer govorio u Gračanici, znalo se da je taj govor poseban. Njegove reči o večnoj Srbiji na Kosovu, sačuvane su među uspomenama. A onda se uz pratnju tuđe policije vratio Srbiji koja nam je ostala. 

Politika 3 7 2006

 

 

 
 
Copyright by NSPM