Marijana Milosavljević

Mostarska razglednica – Ko će zapaliti fitilj?

Posle završetka rata rat se u Mostaru vodi alternativnim sredstvima. Počnimo od simbola jer su vidljivi od trenutka ulaska u grad. Hrvati se bore protiv uvreženog mišljenja da Stari most i Stari grad koji svojom decentnom lepotom i jednostavnom elegancijom personifikuju dušu grada pripadaju samo bošnjačkoj strani. Oni taj i takav Mostar ne priznaju kao svoj, svojim ga priznaju u paketu i zato nameću drugačiju simboliku. Svoj ekstravagantni doprinos zakucali su na vrh brda Hum - ogroman križ koji pobednički dominira mostarskom panoramom. I to nije sve. Obnovljena je stradala u ratu Franjevačka crkva ali sada je drugačija nego pre. Iz nadogradnje iznikao je najviši zvonik u zemlji. Ne možete se oteti utisku da je tu da nezgrapnom visinom i vitkošnju prkosi gustom nizu minareta na suprotnoj strani Neretve. Svaki Hrvat ili Bošnjak koji drži do sebe odnosno do svog nacionalnog identiteta sa ponosom će istaći da nikad (ili skoro nikad) ne idu na drugu stranu, na stranu onih drugih, svojih sugrađana. Višednevna anketa (na slučajnom uzorku) pokazuje da samo oko 20 odsto ljudi cirkuliše i na jednu i na drugu stranu a skoro isključivo je reč o onima iz tzv. mešovitih brakova, ili "starim" Mostarcima romantičarima.

"Čistokrvni" Hrvati i Bošnjaci žele da sačuvaju svoju čistotu. Tako recimo u oglasima možete kao najnormalniju stvar da pročitate: "Potrebna ozbiljna gospođa ili djevojka katolkinja za kuhanje i čišćenje stana tri puta tjedno" ili "Tražimo gospođu katolkinju za čuvanje djece i vođenje domaćinstva na duže vrijeme, urednu, bez obaveza"... Ateisti kao da su netragom nestali. Sveta misa se podrazumeva za osnovnoškolce, stariji naglašavaju da su baš posle jutarnje mise svratili na Rondo da popiju kavicu. Naravno u verskom transu je i druga strana, a rođeni Mostarci prosto ne mogu da se načude broju zabrađenih mladih i obrazovanih devojaka. Džamije su pune u vreme molitve muškaraca koji veruju da ih samo vera u Alaha može spasiti... Bulevar narodne revolucije i danas je kao i u ratu linija razdvajanja istočnog i zapadnog dela grada. I zaista tužna je slika grada uveče. Mladi Bošnjaci izmešani sa turistima u prelepom Starom gradu načičkanom kafićima i kafanicama a mladi Hrvati u dozlaboga nemaštovitoj novogradnji gde jedan kafić guta drugi a svi jednako bezlični - kao u bilo kojem provincijskom gradiću na svetu. Ipak, ni po cenu najveće dosade ne bi se izmešali jedni sa drugima. Tako se većina Bošnjaka dobrovoljno odriče čari "Merkatora" i drugih velikih megamarketa na zapadnoj strani a većina Hrvata odrekla se rafinirane jednostavnosti i topline Starog grada odakle se prostire najlepši pogled na Neretvu.

Kako je ovakva slika moguća ako se zna da je još pre dve godine Pedi Ešdaun tadašnji visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH doneo odluku (čitati naredio) da se Mostar definiše kao jedinstvena gradska celina?

O viziji ujedinjenog Mostara, grada bez granice, svedoči niz dokumenata pod nazivom "Novi statut Grada Mostara" - koji obavezuje lokalne političare da sprovode jasno propisane odredbe. Gradom Mostarom upravlja Gradska uprava s dva čelna čoveka - Ljubom Bešlićem, gradonačelnikom i Muratom Ćorićem, predsednikom Gradskog veća. Na čelu sa njima većinska vlast u gradu koje predvode nacionalne stranke ne ustručava se da pokaže kako je jedinstvena vizija Mostara propao projekat. Ni Bošnjaci ni Hrvati se ne libe da kažu da ne žele da žive jedni sa drugima nego eventualno jedni pored drugih. Tužna je činjenica da ni posle završetka rata političke krize, nacionalna previranja niti netrpeljivost nisu prestali. Proces naručenog i nametnutog multietničkog i multikulturalnog društva može se uporediti sa bosanskim vicem: Učiteljica izvodi malog Muju na tablu da reši matematički zadatak. Koju metodu ćeš primeniti, pita ga ona a Mujo odgovara - metodu uzaludnih pokušaja.

Iako su institucije u gradu formalno ujedinjene zadržani su svi paralelizmi. Bošnjaci tako imaju Narodno pozorište, Univerzitet, osnovne i srednje škole a Hrvati Hrvatsko narodno kazalište, Sveučilište, osnovne i srednje škole. Jedni uče na bosanskom a drugi na hrvatskom jeziku. Predmeti društvenih nauka pod uticajem su dnevne politike. Pred početak školske godine misija OESS-a u BiH još jednom je izrazila razočarenje i zabrinutost sporošću vlasti da rade na usklađivanju obrazovnog sistema sa domaćim zakonima i preuzetim međunarodnim obavezama: "Misija OESS-a smatra da se što žurnije mora prekinuti sa ignorirajućim i prezrivim odnosom prema Okvirnom zakonu o osnovnom i srednjem obrazovanju... To što tijela vlasti i dalje čine sve da razdvoje učenike po etničkoj pripadnosti u okviru često iste zgrade svjedoči o kontinuiranom neuspehu političkih vođa ove zemlje"... Mostarske vlasti već dugo ne mogu da postignu dogovor ni oko jednog pitanja a u poslednje vreme to čak ni ne pokušavaju.

Kristijan Švarc-Šiling, Visoki predstavnik u BiH, jedno vreme je pretio i dao rok vlastima do 15. septembra da donesu važne a zapostavljene odluke zapretivši da u suprotnom "neće vladati gradom". Situacija je međutim, i posle pretnji ostala ista a po mnogim lokalnim analitičarima i gora nego što je bila. Iako je malo ko verovao Šiling je održao obećanje. Po isteku zadatog roka imenovao je nemačkog diplomatu Norberta Vinterstina za svog posebnog izaslanika za Mostar koji će posredovati u cilju ujedinjenja etnički podeljenog grada, kako međunarodna zajednica ne bi morala i zvanično da prizna da je njena projekcija Mostara definitivno propala. Da je i dalje aktuelna Bobanova i Karadžićeva projekcija, na koju je na kraju i Izetbegović pristao. Kako stvari stoje možda najbolje ilustruje nedavno održana sednica Gradskog vijeća grada kada su sami odbornici zatražili međunarodnu arbitražu jer po kozna koji put nisu uspeli da se dogovore o statusu HTV-a Mostar. I ranije se sednica oko istog pitanja prekidala jer Klub hrvatskog naroda pogotovo u tekućem predizbornom periodu pitanje HTV-a Mostar doživljava kao "pitanje vitalnog nacionalnog interesa". Kako nemaju većinu Hrvati su otvoreno tražili međunarodnu arbitražu samo što se ona po svemu sudeći neće završiti nad lokalnom televizijom, već će po svemu sudeći važiti za čitav grad.

Da međunarodna zajednica ozbiljno želi da preuzme stvar u svoje ruke dokazuje i to što su pre 15. septembra međunarodni zvaničnici zatražili da Srećko Glibić, komesar MUP-a Hercegovačko-neretvanske županije hitno podnese ostavku a da prethodno suspenduje načelnika Kriminalističke policije MUP-a i načelnika Operativnog odjela MUP-a zbog istrage koju protiv njih zbog zloupotrebe dužnosti vodi državno Tužilaštvo. Istraga se vodi i protiv županijskog ministra MUP-a Tomislava Martinovića. Hrvatski tisak objašnjava kako je čitava priča o malverzacijama i proneverama počela od osmorice pripadnika MUP-a bošnjačke nacionalnosti koji su u međuvremenu penzionisani. Ako se oduprete teoriji zavere ispada da je policijska vrhuška jednako kriminalna vrhuška.

Predizborna atmosfera još više komplikuje opisanu situaciju. Sve stranke predstojeće izbore vide kao "najsudbonosnije posle završetka rata". Za razliku od bošnjačkih nekoliko hrvatskih stranaka se ujedinilo sa mostarskom HDZ 1990. strankom u koaliciju Hrvatsko zajedništvo. Lično ih je podržala "centrala" - okupljenima se na programskoj konvenciji stranke videolinkom obratio premijer Ivo Sanader što je izazvalo ovacije. Svojim prisustvom skup je uveličao glavni tajnik HDZ-a Ivan Jarnjak apelujući: "Nažalost, postoje tri koalicije, a broj Hrvata u zemlji je malen, pa postoji mogućnost rasipanja glasova. Ipak bih pozvao sve koji su se kandidirali da pokušaju uvidjeti da je to protiv interesa Hrvata u BiH, te da njihova eventualna pobjeda može biti Pirova pobjeda, a sve nauštrb hrvatskog čovjeka".

S druge strane Stranka za BiH koju predvodi Haris Silajdžić koji je i kandidat za člana Predsjedištva BiH odlučila je da iskoristi lepo vreme pa je predizborni skup organizovala na mostarskoj Musali (trg) uz estradne zvezde - Hanku Paldum, Halida Bešlića, Tifu, Muharema Serbezovskog. Slogan stranke glasi "Sto posto za BiH". Silajdžić je okupljenima poručio: "Želimo jedinstvenu BiH i u njoj jedinstveni Mostar"... Dok su se nizala slična obećanja iz obližnjeg kafića treštao je turbo folk a jedan stih zazvučao je proročki: "Da dogovor kuću gradi rekao je neko, s tobom kako stvari stoje temelj je daleko"...

Većina građana Mostara za sada je ravnodušna i skeptična prema obećanjima političara već ozbiljno zahvaćenih izbornom groznicom. Podsmevaju se natpisima komunalne inspekcija koja trenira strogoću: "Zabranjeno je plakatiranje po drveću", ali rat plakatima odavno je u toku. "Užasavam se i na mene neće utjecati to što su oni polijepili po banderama, mogu samo pljunuti na onoga prvog koji kaže da je iz naroda", razočarana je jedna učiteljica u penziji. Slažu se sa njom i mnogi drugi sugrađani koji tvrde da su zasićeni jednih te istih političara koji iznova samo obećavaju a obećanja ne realizuju: "Ljudi mogu prepoznati one koji rade u interesu naroda, ovi s plakata rade za sebe a ne za narod", najčešći su komentari prolaznika sa koje god strane grada da žive.

Običan čovek i ovde je kao i širom Balkana preokupiran borbom za preživljavanje. Pre rata Mostar je bio jedno od jačih privrednih središta u SFRJ - Hidroelektrane na Neretvi, Aluminijski kombinat, vazduhoplovna industrija "Soko", poljoprivredni sistem APRO Hercegovina, Fabrika duhana, Fabrika kompresora... U ratu je privreda uništena pa je danas turizam najrazvijenija grana privrede u Mostaru. Posla osim u uslužnim delatnostima i državnoj administraciji skoro da nema. Prosečna plata iznosi oko 400 konvertibilnih maraka odnosno oko 200 evra. A samo knjige za jednog đaka pred školsku godinu koštale su oko 80 KM, žalili su se roditelji... Situacija je toliko teška da gradske vlasti kontinuirano upozoravaju građane kako je neplaćanje računa za struju, vodu i telefon jednako krađi.

U potrazi za bilo kakvim poslom mnogi su prevareni još mnogobrojnijim lažnim oglasima za posao u inostranstvu. Reagovala je i Agencija za rad i zapošljavanje BiH upozoravajući da je reč o lažnim obećanjima. Kao primer navedena je nepoznata firma koja objavljuje oglas za zapošljavanje farmera u Portugalu, građevinskih radnika u Francuskoj, nekoliko hiljada medicinskih sestara u Italiji... Nedavno je udar groma potpuno uništio kuću sedmočlane porodice koja je živela jedino od primanja koju je baka dobijala kao socijalnu pomoć u iznosu od 50 KM. Nezaposleni roditelji kažu da im je četvoro dece ostalo bez krova nad glavom i bez ičega drugog osim garderobe koju su u trenutku udara groma imali na sebi. Građani se mole da pomognu... S druge strane uobičajena slika za tranziciona vremena. Uvredljiva raskoš i blještavilo u kojem uživa oko deset odsto ratnih profitera koji su se u međuvremenu pretvorili u najuglednije privrednike i vlasnike nekretnina u opštini.

Logično je da posle svega nabrojanog ni suočavanja sa prošlošću ne ide lako. Kulturni spomenici su stalne mete vandala. Još uvek nije jasno zbog čega im je omiljeno mesto za iživljavanje Partizansko spomen groblje. Ono je u poslednjem ratu devastirano i obnovljeno je pre samo godinu dana. Dovoljno vremena međutim da ponovo bude skoro sasvim uništeno. Ni Brus Lija više nema, odnet je na popravku i ko zna da li se isplati vratiti ga. A podignut je uz pokliče: "Svi smo mi Brus Li", po zamisli Urbanog pokreta Mostara.

Trenutno se na hrvatskoj strani u svakoj trafici, knjižari i samoposluzi može naći svojevrsna odbrana haškog optuženika generala bojnika Slobodana Praljka pod nazivom: "Kako je strušen Stari most - činjenice". U prvoj rečenici se kaže da je biser otomanske arhitekture iz 16. veka srušen 9. novembra 1993. "u sukobu dviju vojski upućenih da se bore jedna protiv druge, iako su obije u tom ratu bile zapravo branitelji, žrtve agresije osvajača koji je želio pokoriti cijelo područje i njime dominirati, a njegovo izvorno stanovništvo pretvoriti u ljude nižeg reda". Na kraju Praljak pred čitaoca postavlja zadatak: "Istražite kome je i u koje svrhe odgovaralo izazivanje i produbljavanje hrvatsko-muslimanskog sukoba, kome je sve odgovaralo da se Hrvati izjednače sa Srbima u krivici proizvodnje rata i načinu vođenja rata".

Sve u svemu general bojnik Slobodan Praljak sugeriše da je još JNA postavila eksploziv u Stari most i da je baš taj odavno postavljeni eksploziv eksplodirao jer ga je aktivirao neko sa istočne odnosno muslimanske strane. "Ostaje činjenica da je tom prilikom tukla artiljerija HVO-a, ali i druga činjenica da je to ustvari bila eksplozija većih razmera nego što može učiniti jedna granata... Kako je to organizirano da zapuca topništvo HVO-a u određenom momentu kada je zatrebano i kada su izvršene sve pripreme za snimanje događaja, i to s nekoliko mijesta, još uvijek ostaje tajna. Međutim, video snimak potvrđuje sumnju da Stari most nije srušen granatama nego golemom količinom postavljenog eksploziva", tvrdi Praljak skidajući sa sebe svaku odgovornost iako je ona baš njemu bila pripisivana. Lično ga je istim povodom skoro pa optužio i pokojni Franjo Tuđman, "otac nacije".

Stanovnici Mostara skloni su da tvrde da je rat u njihovom gradu i okolini bio najtragičniji i da su se njima dogodila najteža razaranja. Izgled svog grada 1994. godine upoređuju sa izgledom Hirošime posle atomske bombe. Krvna slika stanovništva tvrde starosedeoci gotovo je u potpunosti promenjena. Kažu da je zauvek otišlo oko 70 odsto gradskog stanovništva, na njihovo mesto došli su neki drugi. Po popisu iz 1991. godine u na području opštine živelo je 43.930 Bošnjaka a danas ih je 50.019. Hrvata je pred rat bilo 42.648 a danas ih je 50.929. Srbi su temeljno počišćeni i svedeni na minimum - bilo ih je 23.909 a sada ih je ostalo oko 3.500. Netragom su nestali Jugosloveni, njih 12.654 kako su se 1991. godine izjašnjavali. Zanimljivo je da su prve posleratne donacije i na jednoj i na drugoj strani grada iskorišćene za obnovu i zidanje novih verskih objekata. Od pravoslavnih svetinja ostala je samo Stara crkva iznad pravoslavnog groblja. Jedan od kulturnih simbola grada Saborna crkva minirana je i do temelja uništena 1992. godine. Tadašnja ratna propagandna mašinerija hrvatske i muslimanske strane grmela je da su je "srpski teroristi sami srušili pred povlačenjem". Iako su u međuvremenu obnovljeni svi kulturni simboli grada još se ne da ni naslutiti da slična sudbina čeka pravoslavnu Sabornu crkvu.

Hrvati i Muslimani ipak dele jedan zajednički užitak. Iz kafića i sa jedne i sa druge strane podeljenog grada trešti srpski turbo folk. Neprikosnovena kraljica i ovde je Svetlana Ceca Ražnatović.