Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

Kulturna baština na Kosovu i Metohiji - paradoks međunarodnog sistema zaštite kulturnih i prirodnih dobara:

Mirjana Menković

CARSTVO (NE)ODGOVORNOSTI

„Stav, da kulturnom nasleđu na Kosovu i Metohiji nije poklonjena odgovarajuća pažnja u okviru sprovođenih programa političke stabilizacije i ekonomskog razvoja, može se smatrati paradoksalnim ako se imaju u vidu osnovni uzroci rata vođenog na tom delu države Srbije i ako se sagleda konkretna situacija i ekonomska kriza na terenu. Ne postoji globalna vizija na političkom, strateškom ili metodološkom nivou u vezi s upravljanjem kulturnim nasleđem, a nedostatak povezanosti između različitih oblasti i administrativna iscepkanost sprečavaju razmišljenje o adekvatnom i delotvornom procesu reforme koji treba sprovesti i koji treba organizovati na srednjoročnom nivou. U ovom trenutku, kada je zaštita kulturnog nasleđa u pitanju, međunarodna zajednica kao celina i svi potencijalni partneri rade bez dogovorenog ili koordiniranog okvira. Sve zainteresovane strane teže ostvarivanju kratkoročnih ciljeva definisanih u skladu s nekim određenim interesom, koji često nemaju mnogo veze sa stvarnim potrebama na terenu “.

- Ovoj oceni koju su izneli stručnjaci angažovani sa strane Saveta Evrope u Izveštaju objavljenom u Strazburgu 18. januara 2001. godine (CC-PAT (2001)6/AT01 001), teško da bi se danas šta moglo pridodati. Međutim, paradoksalno je da ovaj, inače veoma značajan Izveštaj zbog niza više nego korisnih i dobrih ocena, ni jednom rečju nije spomenuo razmere uništavanja srpske kulturne baštine počinjene od juna 1999. godine koje je, u toku izrade Izveštaja, sasvim izvesno neometano teklo i dalje.

Paradoksalno je i to da su sva potpuno ispravno postavljena pitanja uvaženih eksperata SE u vezi strategije za kulturno nasleđe na Kosovu i Metohiji - šta obuhvata kulturno nasleđe, ko je nadležan za donošenje odluka o kulturnom nasleđu na različitim nivoima odlučivanja, ko je odgovoran i sa kime se odgovornost može deliti, na nivou vlasništva, ko je odgovoran za produkovanje laži i ko ih lansira i na koji način, kakvi su odnosi između nadležnih institucija, ko je publika za koju se radi i kakvu korist ona ima od kulturne baštine i, konačno, koji je način na koji se meri uspeh - u međuvremenu dobila odgovore koji nisu poznati u dosadašnjoj evropskoj i svetskoj praksi zaštite kultune baštine . Bez jasne definicije šta čini kulturno nasleđe na Kosovu i Metohiji, kako su podeljene odgovornosti i kako se odvija proces donošenja odluka, svi akteri suočeni su, već punih sedam godina, sa proceduralnim nejasnoćama na institucionalnom nivou, a svaka uspešna organizacija koja želi da pomogne mora ispočetka da otkriva sve zamršenije procese u administriranju i zaštiti kulturnih dobara. Zato se, sa aspekta kulturne baštine, opravdano postavlja pitanje o svrsishodnosti donošenja brzih i uslovljavajućih odluka o budućem statusu ove srpske Pokrajine koja je pod privremenom upravom Misije UN.

Takođe, Izveštaj UNESCO-a iz 1999. godine o stanju kulturne baštine na Kosovu i Metohiji, koji, istina, nema status zvaničnog Izveštaja iz 2003. godine, po oceni stručnjaka SE nije propraćen izuzetno važnim dokumentom koji bi se ticao institucija, odnosno međusobnih odnosa institucija privremene samouprave i njihovih nadležnosti u oblasti zaštite graditeljskog nasleđa i međusobnih odnosa tih institucija i Administracije UNMIK. Realno je pretpostaviti da je ta činjenica jedna od ključnih u pojašnjenju zašto ni Izveštaj UNESKO-a iz 2003. godine, nije dao zadovoljavajuće predloge rešenja za probleme zaštite i konzervacije multietničke baštine u opasnosti. Šta više, i pored ispravnog tumačenja o primeni Konvencije o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba (Hag 1954.), objektivno, neefikasnim delovanjem UNESCO-a u toku 1999-2000. godine, stvoren je prostor za presedan, po kome, jedna privremena Misija UN preuzima pravo da, bez obrazloženja, tumači međunarodnu Konvenciju na takav način da „ignoriše tumačenje nadležne organizacije i to u situaciji kada sprovođenje ostavlja trajno svedočanstvo o uništavanju kulturne baštine jedne zemlje“.

Na teritoriji na kojoj UN priznaju suverenitet te zemlje, privremena Misija UN izvršila je prenošenje nadležnosti koje Konvencija rezerviše samo za zemlju–ugovornicu (Srbija), na privremene institucije samouprave na Kosovu/UNMIK, i tako otvorila pitanja u domenu kulturne baštine sa dalekosežnim posledicama. Konstatacija stručnjaka SE je izričita i kaže da se nadležnost, za razliku od odgovornosti, ne može prenositi na druge činioce. Jasno je i načelo 9 iz Deklaracije Konferencije o ljudskim naseljima (Vankuver , 1976 ), u kome se ističe da je neotuđivo pravo svake zemlje da sa punim suverenitetom bude baštinik sebi svojstvenih kulturnih vrednosti koje su plod cele njene istorije i da ne postoji osnov po kome se ovo pravo može preneti na neku drugu zemlju, etničku ili versku zajednicu.

Ispravno postavljena pitanja i pogrešni odgovori, pa i rešenja, u okviru kojih trenutno dominira inicijativa SE ozvaničena Memorandumom o razumevanju i dogovorenim opštim principima za obnovu objekata Srpske Pravoslavne Crkve koji je potpisan između SPC i PIS-a uz prisustvo UNMIK-a, propraćena su sa strane državnih organa Srbije i zaduženih institucija na isto tako nejasan i nedosledan način. Vrhunac predstavljaju inicijative definisane početkom 2006. godine koje su, sve pozivajući se na Izveštaj Kai Eidea i Principe Kontakt grupe, do krajnjih granica „pobrkale lončiće“ u pogledu nadležnosti, privatnog vlasništva i konkretnih mehanizama zaštite kulturnih dobara.

Odabrani strateški ciljevi u kulturnoj baštini na Kosovu i Metohiji koji su podrazumevali bavljenje samo manjim brojem nepokretnih kulturnih dobara čiji značaj i ulogu niko ne može da spori, a što je učinio Koordinacioni centar 2001. godine, u startu su nas lišili nekih vitalnih temelja i potencijala: zanemaren je totalitet kulturne baštine i obaveza prema ostalim vidovima kulturnih dobara, na sporedan kolosek stavljena je izuzetno značajna inicijativa EK/SE koja je preuzela primat na terenu nad svim ostalim međunarodnim aktivnostima, samoorganizovanje i nuđenje rešenja koja su održiva, posebno, borba za institucionalni nastavak rada srpskih stručnjaka, samo su neka od ključnih nerazmatranih i nerešavanih problema. Nekoordinirano ponašanje nadležnih institucija - u čemu prednjače Koordinacioni centar, Ministarstvo kulture i Ministarstvo spoljnih poslova - traje do danas. Dijalog zainteresovanih strana, odgovornost, stručno uvažavanje i kompetentno odlučivanje nisu dobili „prelaznu ocenu“. Realno, načinjena je ogromna šteta, a da odgovornost niko nije preuzeo.

U finansijskom pogledu, Srbija je uložila i ulaže enormna sredstva koja, još uvek, nažalost, nemaju dobrog domaćina. Podaci koji su dostupni, pre svega, kroz Izveštaj o radu za period od 2001. do februara 2004. godine Sektora za očuvanje kulturne baštine Koordinacionog centra, ukazuju na znatan utrošak sredstava koja država ulaže u zaštitu i očuvanje srpske kulturne baštine na Kosovu i Metohiji. Tako je za 2003. godinu uloženo 107.509.520,00 dinara, za 2004. godinu 120.000.000,00 dinara, a za 2005. godinu bio je predviđen utrošak od 208.000.000,00 dinara. Analiza poslova predviđenih za tu godinu pokazuje u kom smeru je, generalno, zaštita kulturnih dobara usmerena – predviđeno je da se radi na 36 objekata, od kojih 19 ima svojstva kulturnih dobara, a 17 objekata su svetinje bez tih svojstava. Vrsta planiranih poslova govori još rečitije – u 20 objekata (11 kulturnih dobara i 9 svetinja) radiće se smeštajni kapaciteti, konaci i parohijski domovi, a za tu vrstu poslova predviđen je utrošak od 160.000.000,00 dinara. Na 5 objekata radiće se prostorno uređenje (zid, kapija, pomoćni objekti), u 2 objekta izvodiće se vodovod i elektro instalacije, na 13 objekata vršiće se saniranje vlage, a na 1 objektu izvodiće se konzervatorsko-restauratorski radovi. Neka buduća, vrlo skora analiza, morala bi da ponudi informacije o stvarno realizovanim poslovima.

Utrošku ovih sredstava treba dodati i sredstva koja su izdvojili i izdvajaju Ministarstvo kulture, Ministarstvo vera, Fond vlade RSrbije za Kosovo i Metohiju, kao i donacije međunarodnih organizacija ugrađene u kulturu u Srbiji. Tako npr., za 2004. godinu Ministarstvo kulture za potrebe institucija kulture i ostale aktivnosti na Kosovu i Metohiji izdojilo je 83.877.794,00 dinara, od čega je 62.729.729,00 dinara utrošeno na lične dohotke angažovanih/neangažovanih stručnjaka i radnika, a 21.148.065,00 dinara na programske aktivnosti. Za tu godinu sve proterane matične ustanove kulture (arhiv, muzej, biblioteka, galerija, pozorište) ukupno su utrošile 4.746.000, 00 dinara programskih sredstava, a samo Dom kulture u Gračanici utrošio je 3.370.000,00 dinara za programske aktivnosti dobijenih od Ministarstva kulture i oko 500.000,00 dinara dobijenih od Koordinacionog centra. Samo za 2004. godinu, Srbija je u kulturnu baštinu i u kulturu na Kosovu i Metohiji uložila oko 2,5 miliona evra. Dakle, država Srbija je u proteklom, veoma nepovoljnom periodu od 1999. do danas, uložila oko 5 miliona eura u kulturnu baštinu na Kosovu i Metohiji.

Što se ulaganja međunarodne zajednice tiče, od obećanih 4,2 miliona evra EU/EK za obnovu spomenika i objekata uništenih u martovskom pogromu i od oko 10 miliona evra donatorskih sredstava UNESCO-a, ništa značajnije (barem što bi bilo javnosti poznato) nije stiglo ni do jednog srpskog srednjovekovnog spomenika ili oštećene i uništene svetinje na Kosovu i Metohiji. Realno je očekivati i da će poreski obveznici u EU kad-tad u većem broju postaviti pitanje o sredstvima utrošenim na proces legalizacije jednog bespravnog i opasnog presedana u međunarodno-pravnom sistemu, a rok za uvođenje reda u finansiranje koje sprovodi država Srbija je gotovo pri samom kraju. Srbija mora da prema svojim građanima na Kosovu i Metohiji, obespravljenom i diskriminisanom srpskom narodu u enklavama (1), otvori dvosmernu ulicu u pogledu odgovornog i domaćinskog ponašanja, pre svega (projekti, izveštaji, kontrola utroška novca).

Sporno prebacivanje nadležnosti na privremene isntitucije, ne sme da uskrati otvaranje pitanja o nadležnosti proteranih institucija, koje su silom prilika redukovane. Takođe, ni jedna od institucija, državnih ili crkvenih koje su u proteklom periodu pokušavale da se prema međunarodnom faktoru pozicioniraju kao monopolističke institucije u pogledu rešavanja svih bitnih pitanja (donošenja liste spomenika na kojima će se raditi, šta će se raditi i kako će se raditi), ne mogu da pruže niti da izgrade neophodni institucionalni okvir za nastavak rada srpskih stručnjaka. Redukovani sistem zaštite kulturnih dobara Srbije (kao realna posledica uspostavljanja međunarodne uprave na Kosovu i Metohiji) i sužena lista kulturnih dobara (koju je instalirao Koordinacioni centar 2001. politikom zaštite kulturnih dobara) mora se revitalizovati uvođenjem svih oblika kulturnih dobara u zaštitu i obezbeđivanjem institucionalnog partnera međunarodnim organizacijama i PIS-u na Kosovu i Metohiji. Rad jednog broja srpskih stručnjaka koji deluju u okviru „povereništva“ ili „kancelarije“ u Leposaviću zaduženih za zaštitu samo dela nepokretnih kulturnih dobara, nedovoljna je, ili gotovo nepostojeća institucionalna garancija za nastavak rada srpskih stručnjaka.

Zato se, konačno, mora uspostaviti „karika koja nedostaje“ - institucija koja će biti deo institucionalnog i zakonodavnog sistema zaštite kulturnih dobara Srbije, a u perspektivi i deo institucionalnog sistema na Kosovu i Metohiji.

Centar MNEMOSYNE smatra da budućnost kulturne i prirodne baštine mora da se reši po najvišim standardima, bez obzira na budući politički status Kosova i Metohije, pa se izneti stavovi odnose isključivo na:

•  Principe pregovaranja o problemima i temama iz oblasti zaštite kulturne i prirodne baštine na Kosovu i Metohiji, i

•  Načela uspostavljanja održivo delotvornog sistema zaštit e kulturne i prirodne baštine na Kosovu i Metohiji.

 

Principi pregovaranja o problemima i temama iz oblasti zaštite kulturne i prirodne baštine na Kosovu i Metohiji

•  Pregovori o zaštiti kulturne i prirodne baštine na Kosovu i Metohiji, a naročito o očuvanju umetničko-istorijskih dobara, koja su deo nacionalnog nasleđa Srbije ili kulturne baštine od značaja za etnički identitet Srba na Kosovu i Metohiji, treba da se vode nezavisno od izgleda na uspeh bilo koje od opcija o budućem statusu Kosova i Metohije, u bilo kojoj fazi pregovaranja.

•  Najznačajnija rešenja za uspešno i održivo očuvanje baštine na Kosovu i Metohiji mogu se ostvariti kroz sistem posebnih mera (u duhu tačke 5 Vodećih principa Kontakt grupe ).

•  Nadležnost za vršenje zaštite umetničko-istorijskih dobara i upravljanje spomenicima kulture može se rasporediti kroz sistem uporednih institucija (u duhu tačke 23 Izveštaja Kaija Ejdea ) , čije bi se delovanje organizovalo zonalno, a nosilac aktivnosti određivao prema kategoriji kulturnog dobra, teritorijalnom rasporedu i etničkom sastavu lokalnih zajednica.

•  Nadležnost zaštite umetničko-istorijskih dobara i upravljanja spomenicima kulture treba organizovati isključivo u skladu sa stručnim kriterijumima i po zakonima.

•  Nesporno je da je moderna ekspertnost za srednjovekovna pravoslavna sakralna umetnička dobra nastala i razvila se u okviru konzervatorske službe Republike Srbije, pa se i referentni konzervatorski personalni i institucionalni kapaciteti danas pretežno nalaze u centrima Srbije izvan administrativnih granica Kosova i Metohije . Ne postoji stručno opravdanje za izbegavanje ili odlaganje upotrebe tih potencijala , posebno, onih koji su na Kosovu i Metohiji ili privremeno izmešteni i onemogućeni u vršenju zaštite.

•  Zaštita kulturnog nasleđa nije sama sebi cilj, jer je i održivost zajednice Srba na Kosovu i Metohiji povezana sa očuvanjem umetničko-istorijskog nasleđa (tačka 55 Izveštaja Kaija Ejdea) .

•  Bez obzira kako se ta pojava shvata, ocenjuje i tumači, u pregovorima se ne može ignorisati činjenica da Srbi, bilo gde u svetu, kosovsko-metohijske spomenike sakralnog nasleđa smatraju svojim etničkim svetinjama, a teritoriju Kosova i Metohije svojom duhovnom kolevkom i svetim mestom stradanja. Uništavanje ili zapuštanje tih mesta Srbi osećaju kao smrtni greh. Ta vrsta kolektivnog osećanja ne sme se ocenjivati kao anahronizam i ne-evropska opterećenost prošlošću, već se mora poštovati u okviru prava svakog naroda na negovanje svojih tradicija radi očuvanja kulturnog diverziteta i nematerijalne baštine. Shodno tome, mora se obezbediti zaštita identiteta kosovskih Srba (u skladu sa Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (Rim, 4. novembar 1950); Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i njeni protokoli; Evropskom konvencijom o kulturi (Pariz, 19. de­cem­bar 1954); Deklaracijom Ministarskog komiteta o ljudskim pravima (27. april 1978); članom 5 Opšte deklaracije o kulturnoj raznolikosti, UNESCO: Pariz, 2. novembra 2001; i u duhu tačke 44 Izveštaja Kaija Ejdea).

Načela uspostavljanja održivo delotvornog sistema zaštite kulturne i prirodne baštine na Kosovu

•  Kontroverznost poimanja istorijskog nasleđa na Kosovu i Metohiji, opterećenje nedavnim oružanim sukobima i uništavanjem najvećih sakralnih spomenika kulture, kao i produžena osetljivost sadašnjih međuetničkih odnosa, zahteva preduzimanje posebnih mera i uspostavljanje potpuno novog i složenog sistema zaštit e kulturne i prirodne baštine na Kosovu i Metohiji.

•  Nosilac zaštite umetničko-istorijskih dobara, koja su deo nacionalnog nasleđa Srbije ili kulturne baštine od značaja za etnički identitet Srba na Kosovu, treba da bude nova institucija Republike Srbije.

•  Nova institucija bi delovala paralelno i komplementarno sa odgovarajućom centralnom institucijom Kosova i Metohije i institucijama samouprave.

•  Nova institucija treba samostalno da upravlja srpskim spomenicima i da bude nadležna za njihovu zaštitu i održavanje u zonama koncentracije srpskih spomenika najviših kategorija.

•  Nova institucija treba da upravlja srpskim spomenicima i da bude nadležna za njihovu zaštitu i održavanje u zonama srpske etničke predominacije sa disperznim srpskim i albanskim spomenicima najviših kategorija. U toj zoni albanskim spomenicima upravljaju sporazumno i zajednički nova institucija i odgovarajuće institucije samouprave. Nova institucija treba da upravlja srpskim spomenicima sporazumno i zajednički sa odgovarajućim centralnim i institucijama samouprave u zonama albanske etničke predominacije sa disperznim srpskim spomenicima najviših kategorija.

•  Nova institucija treba da upravlja kategorisanim srpskim spomenicima bez obzira da li se koriste u memorijalne, verske ili sekularne, obrazovne, turističke ili druge svrhe.

•  Zajednički i paralelni rad nove institucije sa komplementarnim institucijama samouprave treba organizovati tako da se najracionalnije iskoriste ljudski i materijalni resursi, a naročito ogromni dokumentacioni fondovi koji su nastajali tokom višedecenijskog rada na konzervaciji.

•  Zaštita spomenika treba da bude uvek tako prostorno organizovana, da omogućava nesmetan i bezbedan pristup posetiocima, korisnicima i konzervatorima.

•  Novi sistem zaštite treba da održi kontinuitet odnosa prema već evidentiranoj, zaštićenoj i predloženoj kulturnoj baštini i donetim odlukama, programima razvoja i zaštite, kao i odgovarajućim urbanističkim dokumentima.

Beograd, avgust 2006.

( Autorka je predsednica Centra MNEMOSYNE u saradnji sa stručnim timom Centra )

Fusnote:

1. Važno je napomenuti, da kriterijum po kome se život na Kosovu i Metohiji odvija u (albanskim) slobodnim gradovima i selima i (srpskim) getoizovanim enklavama, nije nametnuo srpski narod, Srbija i Beograd. Takav način življenja, podržavan sa strane jednog dela neodgovorne međunarodne javnosti, jedinstven je proizvod „specifičnog procesa demokratizacije“ koji albanska politička elita sprovodi na Kosovu i Metohiji od 1999. godine. Do tada, albanska etnička zajednica je u Srbiji i od srpskog naroda dobila svaku vrstu institucionalne podrške za proces istinske kulturne emancipacije – i obdaništa i škole i univerzitet, kulturne i druge institucije.

 

 

 
 
Copyright by NSPM