Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija

   

 

Goran Nikolić

KRETANJE STANOVNIŠTVA KOSOVA I METOHIJE IZMEDJU DVA SVETSKA RATA

Pogleda li se albanska, zapadna i delom srpska (prokomunistička i promondijalistička) literatura koja se bavi stanovništvom i prilikama na Kosovu i Metohiji izmedju dva svetska rata zapaža se da njome preovladavaju stereotipi i neka „opšta mesta“ (1). Ove predstave su izrasle iz nastojanja da se „podrži naša stvar“ (kod albanskih autora) ili nadje „pravda za Albance“ (kod većine zapadnih i srpskih autora gorepomenutog usmerenja). Nošeni duhom vremena, resentimanom i konkretnim interesima (geostrateškim, nacionalnim, materijalnim…) autori ove provenijencije neprestano ponavljaju klišee o „velikosrpskoj hegemoniji“, „represiji“, „otimanju zemlje Albancima“, „proterivanju“, „etničkom čišćenju“ itd.
Uvid u istorijsku gradju daje, medjutim, nešto drugačiju sliku pa ćemo stoga tu temu razmotriti još jednom. Pojave i procese ćemo pokušati da razumemo i objasnimo, trudeći se da to učinimo, što je više moguće, sa stanovišta „nezainteresovanog posmatrača“.

Jugoslovenski popisi stanovništva obavljeni izmedju dva svetska rata

U periodu izmedju dva svetska rata na teritoriji Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije (od 1929. godine), u čijem okviru se nalazila i teritorija današnje južne srpske pokrajine, obavljena su dva opšta i više regionalnih i lokalnih popisa stanovništva. Prvi opšti popis stanovništva uradjen je 1921, a drugi 1931. godine. Zbog neposredne ratne opasnosti i početka rata, 1941. godine nije obavljen popis stanovništva. Za temu ovog članka je interesantan i regionalni popis stanovništva sproveden 1939. godine na teritoriji tadašnjih pokrajina Južna i Stara Srbija, a u čiji sastav je ulazila i teritorija današnjeg Kosova i Metohije.
U redovima koji slede biće reči o pomenutim popisima, a dacemo i našu procenu učešća pojedinih etničkih grupa u strukturi stanovništva kod onih popisa gde za odredjene strukture nedostaju egzaktni podaci.

Popis stanovništva od 31.01. 1921. godine

Prvi popis stanovništva na teritoriji novonastale južnoslovenske države – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) izvršen je 31.01.1921. godine. U trenutku njegovog obavljanja spoljnje granice države još nisu bile definitivno odredjene, a zemlja je bila podeljena na pokrajne zatečene nakon stvaranja nove države.

Današnja teritorija Kosova i Metohije nalazila se te godine u sastavu pokrajne Severna i Južna Srbija (2). Ova pokrajna je obuhvatala teritoriju Kraljevine Srbije u granicama utvrdjenim ugovorom u Bukureštu 1913. godine. Nakon Prvog svetskog rata ovim teritorijama je Nejinskim ugovorom o miru sa Bugarskom iz 1919. godine pridodato još 40 novih opština u Istočnoj Srbiji i Makedoniji.

Prilikom stvaranja Kraljevine SHS delovima severne i južne Srbije su pridodati i oni delovi Raške oblasti i Metohije koje je Crna Gora dobila od Turske u balkanskom ratu 1912. godine. Pokrajine su u Kraljevini Jugoslaviji bile podeljene na niže administrativne jedinice - okruge, srezove i opštine. Teritorija današnjeg Kosova i Metohije ulazila je u sastav nekoliko okruga: Prizren (opština Prizren i srezovi Gora, Podgora, Podrina, Has i Šarplanina), Metohija (opština Peć i srezovi Djakovica, Istok i Peć), Zvečan (opština Kosovska Mitrovica i srezovi Vučitrn, Drenica i Mitrovica) i deo okruga Skoplje (srez Kačanik) (3). Na osnovu ovog prvog popisa nije, medjutim, moguće utvrditi preciznu nacionalnu strukturu stanovništva Kosova i Metohije. Popis nije sadržavao pitanja o nacionalnoj pripadnosti ispitanika, pa tako do podataka o nacionalnoj strukturi stanovništva južne srpske pokrajne možemo doći samo indirektno - preko podataka o maternjem jeziku i veroispovesti ispitanika. Na ovoj teritoriji evidentirano je na dan pomenutog popisa ukupno 439.010 stanovnika (4). Od tog broja najviše njih je izjavilo da za svoj maternji jezik smatra albanski - 288.907 ili 65,08%. Odmah iza njih su došli oni, koji su srpsko-hrvatski smatrali svojim maternjim jezikom (Srbi, Crnogorci, Hrvati, Muslimani i delimično Romi) - 114.095, ili 26%.

Od tog broja, smatramo, na osnovu podataka o veroispovesti ispitanika da je bilo 92.490 ili 21.01% Srba i Crnogoraca, 13.630 ili 3,01% Muslimana, 11.000 ili 2,05% Roma i 2.700 ili 0,6% Hrvata. Za turski kao maternji jezik se opredelilo 27.920 ili 6,4% stanovnika (5). Ostalih je bilo 2.360 ili 0,5% (vidi tabelu 1). Medjutim, ove podatke treba uzeti uslovno. Bilo zbog metodologije popisa, bilo zbog nekonstituisanosti nekih nacija nije moguće dati precizan, vec samo približan broj pripadnika pojedinih etničkih zajednica.

Nekoliko teškoća nam onemogućava tačno izračunavanje. Prva poteškoća leži u samoj metodologiji popisa i u objavljivanju njegovih rezultata. Evidentirano je, naime, samo prisutno stanovništvo, što znači da time nije obuhvaćen onaj deo populacije koji je u vreme popisa bio odsutan iz mesta prebivališta. Dalje, rubrika "srpskohrvatski jezik" je ostala neraščlanjena, a prilikom publikovanja rezultata popisa podaci o veroispovesti nisu ukršteni sa podacima o maternjem jeziku ispitanika, što znatno otežava identifikaciju pojedinih nacionalnosti. Na Kosovu je egzistiralo više etničkih grupa koje su srpskohrvatski jezik smatrale maternjim (Srbi, Crnogorci, Hrvati, Muslimani i delom Romi). Sa druge strane, linija verskog se nije poklapala sa linijom etničkog razgraničenja. Srbi, Crnogorci, Rusi i Rumuni bili su pravoslavne veroispovesti, Turci, Muslimani (u smislu etničke pripadnosti) i većim delom Albanci i Romi - bili su muslimani, dok su Hrvati i manjim delom Albanci bili - katolici (6). Jedan od problema leži i u tome sto prilikom ovog popisa drzavna statistika nije evidentirala pojedine etničke grupe, jer one u ovom periodu nisu bile konstituisane kao nacije (Crnogorci, Muslimani). Imajući sve to u vidu, jasno je da iznete podatke treba uzeti kao približne, ali ne i kao sasvim precizne (7).

U periodu izmedju dva popisa stanovništva (1921 i 1931) izvršene su i dve administrativne podele Kraljevine SHS. Prvo je u skupstini Kraljevine SHS 26.04.1922. izglasan Zakon o ustanovljenju oblasti čime je dotadašnja teritorijalna organizacija na pokrajine prestala da važi, dok je država podeljena na 33 oblasti. Teritorija današnjeg Kosova i Metohije je ušla u sastav Kosovske, Raške, Skopske i Zetske oblasti (8). Ova administrativna podela je ostala na snazi do 1929. godine, kada je nakon zavodjenja šestojanuarske diktature kralja Aleksandra zemlja podeljena na devet banovina. Današnja južna srpska pokrajna se nalazila u sastavu Zetske, Moravske i Vardarske banovine (9). Ta teritorijalna organizacija je ostala na snazi sve do nestanka Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, i prema njoj je izvršen popis stanovništva 1931. godine.

Popis stanovništva od 31.03. 1931. godine

Drugi popis stanovništva, u zemlji koja je od 1929. godine nosila naziv Kraljevina Jugoslavija, obavljen je 31.03. 1931.godine. Kako je prethodno već rečeno, teritorija današnjeg Kosova i Metohije se nalazila u sastav tri banovine. Najveći deo se nalazio u okviru Vardarske (srezovi Gnjilane, Gora, Gračanica, Kamenik, Nerodimlje, Podgora i Šar planina), a manji u sastavu Zetske (srezovi Drenica, Djakovica, Istok, Kosovska Mitrovica, Peć i Podrima) i Moravske banovine (srezovi Lab i Vučitrn) (10).

Prilikom ovog popisa evidentirani su veroispovest, maternji jezik i nacionalno osećanje ispitanika. Prema uputstvima za sprovodjenje ovog popisa bilo je predvidjeno da se Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci i Muslimani popisuju kao Jugosloveni po narodnosti, dok su pripadnici nacionalnih manjina navodili svoju narodnost (11). Zbog takvog načina davanja odgovora na pitanje o narodnosti nije ni na osnovu ovog popisa moguće direktno odrediti nacionalnu strukturu Kosova i Metohije. Da stvar bude teža, nekoliko godina nakon ovog popisa (1938) publikovani su podaci o verskoj pripadnosti, ali ne i oni o maternjem jeziku i nacionalnom opredeljenju ispitanika. U medjuvremenu se, naime, bilo odustalo od politike integralnog jugoslovenstva, pa više nije bilo oportuno publikovati podatke dobijene po zahtevima te politike. Zvanična jugoslovenska statistika podatke o nacionalnoj pripadnosti i maternjem jeziku ispitanika prema ovom popisu nije publikovala do današnjeg dana. To medjutim ne znači da nema podataka na osnovu kojih se može odrediti nacionalna pripadnost ispitanika.

Neposredno nakon ulaska u Beograd 1941. godine, nemačke okupacione trupe su zaplenile dokumentacioni material popisa stanovništva iz 1931. godine. Podaci su sredjeni i dve godine kasnije (1943) publikovani u Beču pod naslovom: Die Gliederung der Bevoelkerung des ehemaligen Jugoslawiens nach Muttersprache und Konfession nach den unveröffentlichten Angaben der Zaehlung von 1931. U toj publikaciji podaci o maternjem jeziku su ukrštani sa podacima o veroispovesti ispitanika i tabelarno prikazani po srezovimai banovinama. Podaci o nacionalnom osećanju ispitanika verovatno su nepovratno nestali u toku nemačkog bombardovanja Beograda 06.04.1941. godine (12). No i pored toga na osnovu pomenutog materijala nije moguće napraviti preciznu sliku nacinalne strukture Kosova i Metohije te godine. Razlog tome leži u činjenici da se granice tadašnjih srezova i banovina ne poklapaju sa granicom današnje južne srpske pokrajne. Zato iznete podatke treba, baš kao i one iz 1921. godine, uzeti kao približne, ali ne i kao sasvim precizne.

Prema rezultatima ovog popisa na teritoriji današnjeg Kosova i Metohije je pomenutog dana (31.03.1931) evidentirano 552.064 stanovnika. Kao i prilikom prethodnog popisa, najviše je bilo onih koji su izjavili da za svoj maternji jezik smatraju albanski – 331.549 ili 60,01% od ukupnog stanovništva. Odmah iza njih dolazili su oni koji su svojim maternjim jezikom smatrali srpskohrvatski – 179.524 ili 32,05%. Od toga broja pretpostavljamo da je bilo 133.800 odnosno 24,02% Srba, 15.000 ili 2,7% Crnogoraca, zatim 24.760 Muslimana, 5.500 ili 1,0% Hrvata i 400 ili 0,1% Makedonaca (13). Turaka je bilo 23.698 ili 4,3%, Roma 14.014 ili 2,5% i ostalih 3.279 ili 0,7% (14) (vidi tabelu br.1).

Uporede li se rezultati ovog popisa sa onim iz 1921. godine, vidi se da se u toku ove decenije stanovništvo Kosova i Metohije povećalo za 26%. Uvećao se takodje broj pripadnika svih etničkih grupa, sem Turaka, ali je većina njih promenila stepen svog učešća u strukturi stanovništva Kosova i Metohije. Povećano je učešća Srba i Crnogoraca (sa 21,1% na 26,9%), Muslimana (sa 3,1%na 4,55) i Hrvata (sa 0,6% na 1,0%). Učešće Roma je ostalo isto (2,5%) dok se učešće Albanaca i Turaka smanjilo (sa 65,8%na 60,1% kod prvih i od 6,3% na 4,3% kod drugih). O uzrocima ovih promena biće reči u kasnijem delu teksta.

Popis stanovništva Kosova i Metohije iz 1939. godine

Krajem 1939. godine na područiju tzv. Stare Srbije, pod kojom su u to vreme podrazumevane teritorije današnjeg Kosova i Metohije, Južne Srbije i Makedonije, a koja su se nalazila u sastavu Vardarske, Zetske i Moravske banovine, obavljen je popis stanovništva. Podatke su prikupljala sreska načelstva, a prema njihovim rezultatima na teritoriji današnje južne srpske pokrajne bilo je na dan popisa prisutno ukupno 645.017 stanovnika (15). Od toga je neslovenskog življa bilo 422.827 ili 65,6%. Slovena je bilo 162.826 ili 25,2%, a medjuratnih naseljenika, koji su upisivani posebno, bilo je 52.294 ili 9,2%. Ovde je važno istaći da su u neslovenski element osim Albanaca i Turaka ubrajani i Muslimani (u smislu nacije). U slovenski element su računati starosedeoci koji su se na Kosovu i Metohiji nalazili 1918. godine, kao i svi oni koji su se nakon 1918. naselili po gradovima ili sami kupili zemlju. Kao „naseljenici“ iskazani su svi kolonisti prispeli ovamo izmedju Dva svetska rata, a koji su zemlju dobili od agrarnih vlasti (16). Iako se za ovaj popis može reći da je nepotpun i delimično nejasan, na osnovu njega se ipak može odrediti približno tačna struktura stanovništva Kosova i Metohije. Prema našoj proceni, napravljenoj na osnovu podataka o prirodnom (stopa radjanja i stopa smrtnosti) i mehaničkom (doseljavanja i odseljavanja) kretanju stanovništva, u južnoj srpskoj pokrajni je prilikom pomenutog popisa bilo 350.946 ili 54,4 Albanaca, 192.194 ili 29,8% Srba, 26.215 ili 4,0% Muslimana, 24.946 ili 3,8% Turaka, 21.552 ili 3,3% Crnogoraca, 15.221 ili 2,3% Roma, 7.998 ili 1,2% Hrvata i 5.940 ili 0,9 ostalih (vidi tabelu 1).

Uporede li se podaci ovog popisa sa onim iz 1931. godine, uočava se da je ukupno stanovništvo Kosova i Metohije povećano za 17%. Povećao se broj pripadnika svih etničkih grupa ali se pri tome izmenio stepen učešća pojedinih etničkih grupa u strukturi stanovništva. Dok se broj jednih povećao (Srbi, Crnogorci, Hrvati, Romi i grupa „ostali“), broj drugih se smanjio (Albanci, Turci, Muslimani). Razlozi ovih pomeranja u strukturi stanovništva leže kako u prirodnom (veći čisti prirodni priraštaj hrišćanskog u odnosu na muhamedanski živalj) tako i u mehaničkom kretanju stanovništva (iseljavanje Albanaca, Turaka i Muslimana i doseljavanje Srba, Crnogoraca i Hrvata). U poglavljima koja slede biće reči o svakom od ovih činilaca.

Godina popisa

Nacionalnost

1921

%

1931

%

1939

%

Albanci

288.907

65,8

331.549

60,1

350.946

54,4

Srbi i Crnogorci

92.490

21,2

148.809

26,9

213.746

33,1

Muslimani

13.630

3,1

24.760

4,5

26.215

4,0

Turci

27.920

6,3

23.698

4,3

24.946

3,8

Romi

11.000

2,5

14.014

2,5

15.221

2,3

Hrvati

2.700

0,6

5.555

1,0

7.998

1,2

Ostali

2.360

0,5

3.679

0,7

5.940

0,9

Ukupno

439.010

100%

552.064

100%

645.017

100%

Tabela br. 1 Nacionalna struktura stanovništva Kosova i Metohije prema popisima iz 1921, 1931 i 1939. godine (17).

Prirodno kretanje stanovništva (natalitet, mortalitet i prirodni priraštaj)

Od početka 30-tih godina, statistika Krajevine Jugoslavije počela je da evidentira i vitane podatke o prirodnom kretanju stanovništva. Ovi podaci su u periodu 1931-1940. godine redovno publikovani tako da raspolažemo podacima o nataitetu, mortaitetu i smrtnosti odojčadi, na nivou države i banovina po veroispovestima (18).

Na osnovu ovih podataka jasno se vidi da prirodno kretanje stanovništva na Kosovu i Metohiji ima sve karakteristike tradicionalnog društva koje ne poznaje kontrolu radjanja – visoke stope nataiteta, mortaliteta i smrtnosti odojčadi.

Natalitet je u toku ovog perioda visok, ali ima tendenciju pada. Njegovo smanjivanje je uzrokovano doseljavanjem stanovništva koje ima niži prirodni priraštaj, ali i početkom procesa modernizacije. Stopa nataliteta je pala sa 37,5‰ u 1931. na 31,5‰ u 1939. godini (19).

Smrtnost odraslih i odojčadi takodje je imala tendenciju pada. Stopa mortaliteta kod odraslih se smanjila sa 24,6‰ u 1931 na 17,6‰ u 1939. godini, a kod odojčadi sa 196,5‰ u 1931. na 161,7‰ u periodu 1934-1937 (20) (vidi tabelu br. 2).

Ovo smanjenje je postignuto pre svega poboljšanjem zdravstvene zaštite, podizanjem životnog standarda, boljom ishranom širenjem obrazovanja i prosvećivanja itd.

GODINA

STOPA NATALITETA

INDEX KRETANJA STOPE NATALITETA ‰

STOPA MORTAITETA ‰

INDEX KRETANJA STOPE MORTAITETA ‰

1931

37,5

100,0

24,6

100

1934

37,6

100,3

20,6

83,7

1935

35,6

94,9

19,3

78,5

1936

35,8

95,5

18,5

75,2

1937

35,0

93,3

17,7

72,0

1938

35,2

93,9

19,2

78,0

1939

35,5

94,0

17,6

71,5

GODINA

STOPA SMRTNOSTI ODOJČADI

KRETANJE STOPE SMRTNOSTI ODOJČADI ‰

STOPA PRIRODNOG PRIRAŠTAJA ‰

INDEX STOPE PRIRODNOG PRIRAŠTAJA ‰

1931

196,5

121,5

12,9

100

1934

-

-

17,0

131,8

1935

161,7

100,0

13,3

126,4

1936

-

-

17,3

134,1

1937

-

-

17,3

134,1

1938

-

-

16,0

124,0

1939

-

-

13,9

107,8

Tabela br. 2: Prirodno kretanje stanovništva Kosova i Metohije u periodu 1931-1939.godine (21).

Pad nataliteta, mortaliteta i smrtnosti odojčadi nije, medjutim, bio tipičan za sve etničke grupe u južnoj srpskoj pokrajni. On je karakterističan pre svega za pravoslavni deo kosovsko-metohijske populacije, dok su muslimani (Albanci, Turci i Muslimani u smislu narodnosti) i katolici (Albanci i Hrvati-Janjevci) tek dodirnuti ovim kretanjem. To dolazi odatle što su Srbi i Crnogorci, i to pre svega doseljenici, daleko više zahvaćeni procesom modernizacije nego ostali. Oni, u ovom periodu, imaju viši životni standard, više se školuju, bolje se hrane i imaju daleko veći procenat nepoljoprivrednog stanovništva. Procesi raspadanja tradicionalnog društva, emancipacije žena i promene tradicionalnih pogleda na kontrolu radjanja su medju Srbima i Crnogorcima tekli daleko brže nego kod ostalih etničkih grupa, pa se sve to odrazilo i na prirodno kretanje stanovništva.

Na osnovu porasta stanovništva izmedju dva poratna popisa (1921-1931.), realno je pretpostaviti da je prirodno kretanje stanovništva u periodu od završetka Prvog svetskog rata do 1931. godine imao isti smer kao i ono, pomenuto, 30-tih godina. Izuzetak čini nekoiko posleratnih godina, kada je na prirodni priraštaj znatno uticao fenomen tzv. Posleratnog demografskog skoka. Tih godina, kada je stanovništvo još bilo pod snažnim utiskom protekle katastrofe (Prvi svetski rat), na radjanje su pored nekih “objektivnih” (povratak ratnika, ženidbe i udaje onih koje je rat u tome sprečio itd.) uticali i iracionalni faktori, pre svega nagonska reakcija ljudi da se radjanjem odupru katastrofi i nestajanju.

Mehaničko kretanje stanovništva – odseljavanja i dosejavanja

Promene u nacionalnoj strukturi stanovništva Kosova i Metohije u periodu izmedju dva svetska rata nisu rezultat samo prirodnog, već i mehaničkog kretanja stanovništva – doseljavanja na ovo područje i iseljavanja s njega. Kada su ove seobe u pitanju, dva svakako najznačajnija procesa su iseljavanje stanovništva musimanske veroispovesti (Albanaca, Turaka i Muslimana) u Tursku i Albaniju i naseljavanje južnoslovenskog življa na Kosovo i Metohiju. Pogedajmo kako je tekao svaki od ovih procesa.

Iseljavanje stanovništva musimanske veroispovesti

Odseljavanja stanovništva muslimanske veroispovesti (Albanci, Muslimani, Turci, Čerkezi itd.) s Kosova i Metohije u Tursku počinje odmah po završetku Prvog balkanskog rata (1912) i spontanog je karaktera. Deo stanovništva se iseljava tokom povlačenja turske vojske ili neposredno posle njega, što je bilo u skladu s tadašnjim turskim običajem, da se u slučaju poraza carske vojske, muslimanski živalj poziva da skupa s vojskom napusti izgubljenu teritoriju. Turska država je to učinila i posle ovog izgubljenog rata. Što otvoreno, što posredno ona je podsticala (apelima, emisarima itd.) stanovništvo muslimanske veroispovesti s Kosova i Metohije, Makedonije, Grčke, Bugarske i Rumunije da se doseljava u Tursku. Cilj je bio da se prostrani, a slabo naseljeni ili ispražnjeni krajevi Turske nasele življem koji je po mentalitetu i veri bizak Turcima.
U toku Prvog svetskog rata ovo iseljavanje se zaustavlja, da bi se posle njegovog završetka nastavilo i trajalo sve do početka Drugog svetskog rata. U ovom periodu trajao je i proces iseljavanja u Albaniju, ali je broj iseljenika bio znatno manji u odnosu na broj onih koji su otišli za Tursku. O obimu ovih iseljavanja nema, nažalost, potpuno preciznih podataka.

Jugoslovenska statistika je uspostavljena odmah nakon završetka Prvog svetskog rata, ali je iseljavanje u Tursku i druge zemlje počela da prati tek od sredine 20-tih godina, kada je najveći deo iseljenika već otišao. Iz tih podataka se vidi da je iz tadašnje Stare i Južne Srbije (u čiji sastav je ulazila i teritorija današnjeg Kosova i Metohije) u toku 1929. godine iseljeno u Tursku 426 njenih stanovnika (22). Sa teritorije cele države (Kraljevine Jugoslavije) iseljeno je u periodu 1928-1937. u Tursku ukupno 17.084, a u Albaniju 3.902 stanovnika (23).

Albanski izvori navode da se od završetka balkanskih ratova (1913) do početka Drugog svetskog rata (1941) iselilo u Tursku preko 100.000, a u Albaniju nekoliko hiljada stanovnika današnje južne srpske pokrajne (24).

Srpski autori navode da je iseljenih bilo oko 45.000, ali kako oni uzimaju period od završetka Prvog do početka Drugog svetskog rata može se reći da su neslaganja medju njima minimalna (25).

Tvrdnje Ali Hadrija da su samo u periodu 1910-1920 Kosovo i Metohija izgubili, uglavnom zbog iseljavanja, 150.000 stanovnika smatramo neutemeljenim (26). On, tačno, navodi da je na teritoriji današnjeg Kosova i Metohije 1910. godine evidentirano 475.000 stanovnika, a jedanaest godina kasnije (1921) 439.000. To praktično znači da je apsolutni gubitak stanovništva iznosio 36.000. Doda li se ovome prirodni priraštaj dolazi se do gubitka od 150.000 stanovnika u ovom periodu. Ovo izračunavanje smatramo u osnovi tačnim, ali ne i tezu da je ovaj gubitak stanovništva prvenstveno uslovljen iseljavanjem muslimanskog življa. U periodu izmedju 1910-1921. godine Kosovo i Metohija su bili poprište dva rata i više manjih i većih pobuna. U toku prvog svetskog rata harala je epidemija pegavog tifusa, a nakon njegovog završetka epidemija španske groznice. Uz to, i ovaj rat su pratili demografski gubici pa tako pored poginulih u obzir treba uzeti nerodjene, izbegle itd. Sve ovo je odnelo na Kosovu i Metohiji kao i u drugim delovima Kraljevine Srbije veliki broj ljudskih života, pa stoga gore pmenute tvrdnje Ali hadrija smatramo preteranim.

Koji su glavni razlozi ovih iseljavanja? Stanje na teritoriji današnjeg Kosova i Metohije je bilo, nakon proterivanja Turaka iz ovih krajeva (1912), dosta teško. Državne vlasti i institucija u zapadno-evropskom smislu gotovo i da nije bilo. Zemljom je haralo bezvlašće. Pljačke, ucene, otimačine I ubistva od strane mnogobrojnih bandi bile su svakodnevna pojava. Albansko stanovništvo, naviklo u dotadašnjem periodu na privilegije, nezadiranje državnih vlasti u njihove običaje i život uopšte, odbijalo je da plaća porez, daje regrute za vojsku, poštuje autoritet i arbitražu državnih organa.

Privreda aktivnost je bila na prilično niskim granama. Uprkos velikim prirodnim predispozicijama za brz privredni razvoj (plodno zemljište, rudno bogatstvo, vodeni tokovi, pogodan geografski položaj itd.) bilo nerazvijeno područije. Tržišna privreda je tek počela da prodire, a poljoprivreda kao glavna privredna grana je bila autarhična. Zemlja se obradjivala na primitivan način, uz minimum navodnjavanja, tako da je stanovništvo jedva uspevalo da se prehrani. Rudna blaga Novog Brda, Kišnice, Trepče, Zvečana i ostalih rudnika eksplatisanih u toku srednjeg veka, sada su bila potpuno neiskorišćena. Industrija, ako se izuzme nekoliko manufaktura, ciglana i pilana, nije postojala. Razvoj trgovine i zanatstva je bio veoma spor i umnogome sputan pravnom nesigurnošću i nerazvijenošću novčane privrede i tržišta. Suočene sa ovakvom situacijom, srpske vlasti su želele da ove krajeve modernizuju po zapadno-evropskim uzorima. Zato se odmah po oslobodjenju ovih krajeva od turske vlasti počelo sa uvodjenjem poreza, sudstva, administracije, regrutovanjem za vojsku i drugim merama. Uporedo se sprovodila i agrarna reforma koja je trebalo da razgradi ostatke feudalnih odnosa na Kosovu i Metohiji. Ove mere su zadirale u običaje i ugrožavale neke, tradicionalne, privilegije Albanaca, koji su se i inače teško mirili sa činjenicom da su potpali pod vlast “nevernika”, pa je njihova reakcija bila vrlo burna.

Odmah nakon završetka Prvog svetskog rata i pokušaja da se sredi postojeće stanje uklanjanjem reciditiva rata (oduzimanje oružija, likvidacija ratnog profiterstva i bezvlašća) počele su da izbijaju pobune Albanaca. Najžilaviji deo tih ustanaka činile su manje i veće grupe kačaka (hajduka), koje su kod albanaca imale dugu tradiciju. Taj pokret je bio dosta šarolik i u njemu je bilo od razbojnika, preko begunaca od krvne osvete i regrutacije do nezadovoljnih plemenskih i feudalnih poglavara. Godine 1919. u Metohiji je izbio veliki ustanak i broj pobunjenika se u jednom trenutku popeo na 10.000 (27). Sledeće godine došlo je do pobune Albanaca u Dreničkoj i Lapskoj oblasti. Ustanici predvidjeni Azemom Bejtom zauzimaju teritoriju koju nazivaju “Dreničkom republikom” (28). Bili su to samo naj krupniji dogadjaji tih nemirnih godina na Kosovu i Metohiji.

Za ove sukobe, u kojima su se Albanci i Srbi našli na suprotnim stranama, teško se može reći da su imali karakter medjunacionalnog konflikta. U čitavom medjuratnom periodu (1918-1941) Albanci još nisu bili nacija u modernom smislu te reči. Oni nisu “imali oformljenu nacionalnu svest niti su, izuzev malog broja prosvećenih plemenskih prvaka, shvatali svoja pitanja kao nacionalna, van uskih plemenskih i konfesionalnih okvira” (29) .Tu treba dodati i malobrojne intelektualce, čija su uverenja često bila mešavina komunizma I nacionalnog romantizma. U suštini bio je to sukob tradicionalnog društva sa počecima moderne države, odnosno otpor pokušajima da se ovi krajevi preurede po zapadno-evropskim uzorima. To ni u kom slučaju nije bilo karakteristično samo za ovaj period. Tokom čitavog XIX, i prve decenije XX veka, Kosovo i Metohija su područije na kome izbija čitav niz većih i manjih pobuna. One nastaju ne samo kao rezultat sve očiglednijeg slabljenja otomanskog carstva, već prvenstveno kao reakcija na pokušaje da se ono modernizuje. Pokušaji turskih sultana Selima III, Mahmuda II, Abdula Medžida i Mladoturaka da reformišu i modernizuju upravni sistem, uvedu poreze, ukinu anarhiju i izjednače muslimane i nemuslimane nailazili su na žestok otpor konzervativaca širom Otomanske imperije. Medju onima koji su pružali najveći otpor bili su Albanci, koji su želeli da sačuvaju postojeće privilegije, dobiju više samostalnosti, a po mogućstvu i nekakav stepen autonomije. Te pobune predvodile su manje ili veće grupe albanskih velikaša, koje su koristili svoj uticaj medju stanovništvom. Oni su nezadovoljstvo Albanaca, pogodjenih zadiranjem države u njihove tradicionalne običaje, artikulišu i usmeravaju, vodeći pri tom strogo računa o svojim statusnim (plemenskim i feudalnim) interesima.

Državne vlasti Kraljevine SHS su ovo područije pacifikovale sa dosta muke. Pobune su ugušivane u krvi i uz velike žrtve na obe strane. I jedni i drugi su pri tom pokazali dosta surovosti. Pobunjenici su ubijali žandare i vojnike, uništavali urede, napadali sudove i vozove, pljačkali stoku i palili srpska sela. Žandarmerija i vojska su odgovarali odmazdama, represalijama, plenidbom odmetničke imovine i paljenjem pobunjeničkih uporišta.

Pacifikacija Kosova i Metohije je ostvarena tek 20-tih godina, kada je režim shvatio da se situacija može stabilizovati samo kompromisima i saradnjom sa albanskim plemenskim i feudalnim prvacima. Data je široka amnestija za pobunjenike, a likvidaciji feudalnih odnosa na kosovskom selu se pristupilo opreznije, postupnije i uz dosta velikodušnosti (pre svega u novcu) prema “oštećenim” feudalcima.

Ovaj nemirni period svakako je uticao da jedan broj Albanaca, Turaka i Muslimana izlaz iz postojeće situacije potraži u iseljavanju u Tursku. Manji broj intelektualaca, plemenskih i feudalnih uglednika i begunaca (od krvne osvete, regrutacije, kazne itd.) odlučio se za iseljavanje u Albaniju.

Na iseljavanje stanovništva muslimanske veroispovesti sa Kosova i Metohije, u periodu izmedju dva svetska rata uticala je i privlačna snaga Turske. Ona je za ovdašnje muhamedansko stanovništvo, tradicionalno, bila “zvezda na nebu islama”. Mnogi, a naročito neobrazovani i verski fanatizovaniji stanovnici muslimanske veroispovesti, su predstavljali Tursku kao obećanu zemlju sa velikim mogućnostima, obiljem oranica, pašnjaka, a bez vlasti “nevernika”. Tamo se, verovali su oni, živelo po šerijatskom pravu, dok su “nevernici” (hrišćani) imali samo status “raje”. Taj mit je bio široko rasprostranjen, pa su mnogi izlaz iz teškoća (prenaseljenost, nedostatak plodnog zemljišta i zaposlenja, sukob sa vlastima itd.) tražili u iseljavanju u Tursku.

Privlačna snaga Albanije je bila u životu sa sunarodnicima, mogućnošću školovanja na maternjem jeziku i dobijanju azila.

Kako je već napomenuto, Turska država je doseljenike muslimanske veroispovesti rado primala. Godine 1936. Ataturkova vlada je zaključila sporazum sa vladom Kraljevine Jugoslavije o iseljavanju 200.000 Albanaca sa Kosova, Metohije i drugih krajeva zemlje u Tursku. Ovaj sporazum nije realizovan pre svega zbog nedostatka finansijskih sredstava.

Pri tome Turska nije bila motivisana samo unutrašnjim, već i spoljno političkim razlozima.

Njeni interesi na ovom delu Balkana direktno su se sudarali sa interesima Italije. Iseljavanje Albanaca sa Kosova, Metohije i Makedonije bi tako smanjivalo mogućnost italijanskog uplitanja u unutrašnje odnose Kraljevine Jugoslavije sa kojom je Turska u to vreme imala prisne odnose. U krajnjoj liniji, to je značilo jačanje jednog saveznika (Jugoslavije) i samim tim slabljenje pozicije suparnika (Italije).

Agrarna reforma i doseljavanje slovenskog življa

Jedan od važnih uzroka promena nacionalne strukture stanovništva Kosova i Metohije u periodu izmedju dva svetska rata bio je proces agrarne reforme i kolonizacije. Naseljavanje ovih krajeva je počelo odmah nakon njihovog oslobodjenja od Turaka i priključenja Srbiji i Crnoj Gori (1914). Kraljevina Srbija je donela 20.02.1914. Uredbu o naseljavanju u novooslobodjenim i prisjedinjenim oblastima, a Kraljevina Crna Gora 27.02. 1914. Zakon o naseljavanju novooslobodjenih predela (30).

U jesen 1914 naseljavanje je zaustavljeno da bi odmah nakon završetka Prvog svetskog rata bilo nastavljeno. Već 27.02. 1919. godine donesene su prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme, a ubrzo zatim i uredbe o naseljavanju južnih krajeva. Time je počela izmena agrarnih odnosa i kolonizacija, koja je trajala sve do početka Drugog svetskog rata (1941).

Naseljavanje Kosova i Metohije teklo je u tri faze. U prvoj fazi koja je trajala od 1919 do 1921. godine, naseljavanje je bilo slabog intenziteta. U toku 1919. godine naseljeno je ukupno 25 porodica. Sledeće, 1920. godine, došla je 321 porodica i to pretežno u pećki, lapski i istočki srez (31). U drugoj fazi, koja je trajala u periodu izmedju 1921-1931. godine, zemlju je dobilo 5.795 porodica iz drugih krajeva Jugoslavije i inostranstva, kao i mesni agrarni interesenti (i Srbi i Albanci) – bezzemljaši, čime su feudalni odnosi u potpunosti likvidirani. U trećoj fazi, sprovedenoj nakon donošenja Zakona o naseljavanju (1931) u periodu izmedju 1931 i 1941. godine, naseljeno je 5588 porodica iz drugih krajeva zemlje i inostranstva (32). Njima su dodeljene utrine, šume, pašnjaci i šikare. Od sredine 30-tih godina jugoslovenske vlasti su počele, zbog sve većeg uplitanja Italije u unutrašnje stvari Kraljevine Jugoslavije (u cilju njene destabilizacije), da naseljavaju koloniste duž albanske granice. Manjim delom oni su dobili zemlju albanskih seljaka, koje je država obeštećivala u novcu ili im davala u zamenu zemlju istog kvaliteta u drugim krajevima Kosova i Metohije, dalje od državne granice. Takvih albanskih porodica je bilo 112 i one su u zamenu dobile 388 ha zemlje (33).

Rezultati agrarne reforme i kolonizacije, u današnjoj južnoj srpskoj pokrajni, izmedju dva svetska rata bili su impozantni. Na Kosovu i Metohiji i drugim delovima tadašnje Južne Srbije (južni deo današnje Republike Srbije i bivša jugoslovenska republika Makedonija) su do po početka Drugog svetskog rata feudalni odnosi u potpunosti ukinuti.

Seljaci – kmetovi su oslobodjeni feudalnih obaveza pa su skupa sa naseljenicima, kao i mesnim i agrarnim interesentima dobili zemlju (ukupno 32.314 porodica) (34).

Begovi i ostali feudalni velikaši su takodje dobro prošli, jer im je država oduzetu zemlju dobro platila (više od tržišne cene). U istom periodu na Kosovo i Metohiju je naseljeno 11.383 porodica sa 53.884 člana, najvećim delom iz krševitih i neplodnih krajeva Kraljevine. Najviše porodica je stiglo iz Crne Gore – 6.513, zatim iz Srbije – 4.387, Bosne i Hercegovine – 1.943, Hrvatske – 554, Vojvodine – 172, Makedonije – 16 i Kosova i Metohije – 172. Iz inostranstva (Albanija, Italija itd.) je, koristeći pravo opcije, na područije Kosova i Metohije stiglo 255 porodica (35).

Što se nacionalne strukture doseljenika tiče, najviše je bilo Srba i Crnogoraca – 49.244, zatim Hrvata – 5.148, Slovanaca – 162, kao i pripadnika ostalih etničkih grupa koje su živele na teritoriji Kraljevine Jugoslavije, a koje statistika naseljavanja nije registrovala (Albanaca – katolika, Muslimana Nemaca,Slovaka itd.). Treba reći da u ovaj broj (53.884) nisu uračunate one porodice koje su se u medjuratnom periodu naselile po gradovima, kao i one koje su zemlju kupile na slobodnom tržištu. Stoga pretpostavljamo da su na Kosovo i Metohiju u periodu izmedju dva svetska rata naselilo ukupno preko 60.000 osoba.

U toku ovog procesa podeljeno je ukupno 192.212 ha zemlje. Od toga je 100.346 ha bilo vlasništvo turske države. Opštinskom zemljištu je pripadalo 75.502 ha. Od crkvi i manastira je nacionalizovano, i podeljeno agrarnim interesentima, 246 ha. Od feudalaca su oduzeta 4.253 ha, a 4.530 ha je konfiskovano od albanskih odmetnika (36). Feudalcima je, kako je već rečeno, oduzeta zemlja dobro plaćena ili im je data druga istog kvaliteta. Kolonisti su dobili 35% zemljišta (65% su dobili lokalni interesenti Albanci, Srbi i ostali) ili im je nad njim bilo priznato svojinsko pravo. Najveći deo te zemlje pokrivale su šume, pašnjaci i utrine (95%), a tek manjim delom obradivo zemljište (5%). Svaka naseljenička porodica dobila je prosečno 8,47 ha zemljišta.

Naseljavanje je imalo značajnog uticaja na privredni i kulturni razvitak Kosova i Metohije. Dolazak kolonista iz različitih krajeva Kraljevine Jugoslavije, kao i iz susednih zemalja značio je mešanje različitih običaja i navika, što je stvaralo pretpostavke za modernizaciju prema zapadno-evropskim uzorima i smanjenje uticaja orijentalne letargije i autarhije. Svako je donosio sa sobom nešto svoje, što je u spoju sa sredinom i susedima davalo novi kvalitet. Kolonisti iz Vojvodine i Slavonije donosili su znanje i umešnost pri obradi zemlje i izgradnji kuća. Naseljenici iz Srbije, vičnost vinogradarstvu i voćarstvu. Svi oni su se od starosedelaca (i Srba i Albanaca) učili primeni navodnjavanja. Doseljenici su sa sobom doneli i pozitivniji odnos prema školastvu. Oni se nisu opirali, već su insistirali na školovanju dece, što kod starosedelaca, naročito kas su ženska deca u pitanju, nije bio slučaj (37). Posledica svega toga bila je promena duhovne klime, koja se posebno ogledala u stavovima prema privredjivanju, školstvu, uslovima stanovanja i higijeni. Konzervativizam i zatvorenost su ustupali mesto spremnosti za prihvatanje noviteta, što je rezurtiralo bržim privrednim I kulturnim razvojem.

Razlozi i ciljevi agrarne reforme i kolonizacije na Kosovu i Metohiji

Koji su razlozi za sprovodjenje agrarne reforme i kolonizacije na Kosovu i Metohiji u periodu izmedju dva svetska rata i šta se njome htelo postići?
Sprovodjenjem ovih mera državne vlasti su želele da ostvare nekoliko ciljeva.
Na prvom mestu bila je namera da se ukinu feudalni odnosi i zemlja podeli bezemljašima. Dodela zemlje lokalnim interesentima i doseljenicima trebalo je da smanji posleratnu socijalnu tenziju i da stvaranjem društveno-ekonomskih uslova za slobodnu kapitalističku poljoprivredu bude podsticaj njenom bržem razvitku. Jedan od važnih ciljeva bilo je nastojanje da se naseljavanjem slovenskog življa uspostavi etnička ravnoteža i tako otkloni ili barem umanji opasnost od destabilizacije ovih krajeva od strane albanskog življa. Trebalo je da doseljenici da budu faktor koji će ubrzati integraciju ove oblasti u novu državu, odnosno da budu protivteža Albancima, koji su, sa stanovišta državnih interesa, bili nepouzdan element koji je bilo teško integrisati u južnoslovenski nacionalni korpus. Ovakva politika jugoslovenskih vlasti prema Albancima imala je uporište u stvarnosti.
Od samog formiranja (01.12.1918), Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je bila predmet teritorijalnih pretenzija susednih naroda. To je nagonilo državne organe da, logikom samoodržanja, potencijalne ili stvarne prevratničke elemente drže pod stalnom kontrolom. Problem je bio naročito izražen na Kosovu i Metohiji, gde se većinski albanski živalj ponašao nelojalno, što je stvaralo prostor za mešanje drugih država u unutrašnje stvari Kraljevine. Najveća opasnost je dolazila od strane Italije: „samo dva dana po proglašenju države SHS, zamenik načelnika italijanske vrhovne komande, general Pietro Badoljo, podneo je svojoj vladi memorandum o njenom razbijanju. Badoljo je u uvodnom delu naglasio kako su uslovi za potencijalni unutrašnji sukob izvanredni, samo ih treba podsticati. Ukazao je na potrebu da se svim silama radi na rasplamsavanju regionalnih partikulizama…Vlada je prihvatila memorandum, koji je dugo godina činio osnovu italijanske politike prema! Jugoslaviji“ (38). U konkretnom slučaju, na Kosovu i Metohiji, to je značilo da će italijanska propaganda i tajne službe podržavati i podsticati separatističke tendencije Albanaca. Na sve ovo nadovezivala se i delatnost albanskih emigranata s Kosova i Metohije. Oni su već u jesen 1918. u Skadru osnovali Komitet za odbranu Kosova – popularno nazvan „Kosovski komitet”. Njegovi članovi su krijumčarili oružje i podsticali antijugoslovensku delatnost u krajevima naseljenim Albancima. „Kosovski komitet” je vremenom uspostavio vezu s italijanskom obaveštajnom službom i ostalim separatističkim pokretima na tlu Kraljevine Jugoslavije (s makedonskim VMRO-om i više skupina hrvatskih separatista od kojih su najznačajniji bili Frankovci, a kasnije ustaški pokret Ante Pavelića).
Jugoslovenska država je reagovala kao i svaki drugi organizam suočen s opasnošću. (Pro)radio je instikt za samoodržanjem, pa je telo na sve načine nastojalo da strani element drži pod kontrolom.

Fusnote:

1 Iz obilja literature ove provenijencije ovde ćemo navesti samo neka dela: Konrad Clewing Mythen und Faktaen zur Etnostruktur in Kosovo-Ein geschitlicher Überblick, objavljeno u Zborniku radova Der Kosovo Konflikt , München, 2000 ; Noel Malcolm, Kosovo, A short history, London 1998; Piraku Muhamed, Kulturno-prosvetni pokret Albanaca u Jugoslaviji (1919-1941); Popov, Nebojša: Srpski populizam, objavljeno kao specijalni dodatak nedeljnog lista Vreme, br. 135, Beograd 1993; Hadri, Ali: Nacionalno ugnjetavanje šiptarske narodnosti i stav i borba KPJ za nacionalna prava Šiptara za vreme stare Jugoslavije, Gjurmime Albanologjike, br. 2, Priština 1965; Jens Reuter: Die Albaner in Jugoslawien, Oldenbourg, München 1982; Jens Reuter/Konrad Clewing: Der Kosovo Konflikt - Ursachen , Verlauf, Perspektiven. Bayerische Landeszentrale für politische Bildungsarbeit. Klagenfurt 2000; Holm Sundhaussen: Kosovo: Eine Konfliktgeschichte objavljeno u Zbotniku radova Der Kosovo Konflikt München, 2000 ; Tim Judah: Kosovo. War and Revenge. New Heaven/London 2000; Vickers: Between Serb and Albanian . A History of Kosovo. London 1998; John Julius Norwich: Byzanz. Tom 1-3, Bechtermünz-Verlag 2000; Steven W. Sowards: Moderne Geschichte des Balkans. Der Balkan im Zeitalter des Nationalismus , BoD 2004; Bartl, Peter: Albanien. Vom Mitttelalter bis zur Gegenwart . Regensburg, 1995; Hösch, Edgar: Geschichte der Balkanländer. Von der Frühzeit bis zur Gegenwart , München 2002; Michael Weithmann: Der ruhelose Balkan . München 1993; Gjon Bisaku, Shtjefën Kurti u. Luigj Gashi: La Situation de la minorité albanaise en Yougoslavie . (Albanski memorandum predat Društvu Naroda), Ženeva, 1930; Popov, Nebojša: Srpski populizam, objavljeno kao specijalni dodatak nedeljnog lista Vreme , br. 135, Beograd 1993 ; Istorija Saveza Komunista Jugoslavije, Rad-Komunist, Beograd, 1985; Tucović, Dimitrije: Srbija i Arbanija . Beograd 1914; Matthias Rüb: Kosovo. Ursachen und Folgen eines Krieges in Europa . München 1999 ;

2. Simeunović, Vladimir: Stanovništvo Jugoslavije i socijalističkih republika 1921-1961, Savezni zavod za statistiku, Beograd, 1964, str.16

3. Isto str. 16

4. Definitivni rezultati popisa stanovnistva po maternjem jeziku od 31.01.1921, Opšta državna staristika, Sarajevo,1932. Str.

5. Isto str. 16

6. Najvećibroj kosovskih Albanaca je islamske veroispovesti (oko 95%). Katolika ima oko 4%, dok je pravoslavnih manje od 1%.

7. Albanski istoričar Muhamed Piraku iznosi tezu da je u publikovanim rezultatima ovog popisa broj Albanaca u Kraljevini SHS prepolovljen. On navodi da ih te godine bilo izmedju 800.000 -1.000.000, a da je zvanična statistika evidentirala "samo" 441.740 prema prethodnim i 439.657 Albanaca prema definitivnim rezultatima popisa. Ovu tezu smatramo neutemeljenom iz dva razloga. Prvo, zato što autor ne navodi izvore za podatke koje iznosi, a drugo zato što se na osnovu kasnijih popisa (1931,1939 i 1948) i podataka o kretanju stanovništva nikako ne može zaključiti da je bilo ovolikih odstupanja u iznošenju podataka o prisutnom stanovništvu na sam dan popisa. O ovome vidi: Piraku Muhamed, Kulturno-prosvetni pokret Albanaca u Jugoslaviji (1919-1941), Jugoslovenski istorijski časopis br. 1-4, Beograd, 1978, str. 357.

8. Službene novine Kraljevine SHS, Br.22, Beograd, 1922.

9. Službene novine Kraljevine Jugoslavije, Br.200, Beograd, 1931.

10. Simeunović, Vladimir: Stanovništvo Jugoslavije i socijalističkih republika 1921-1961, Savezni zavod za statistiku, Beograd, 1964, str.17

11. Petričević, Jure: Nacionalnost stanovni š tva Jugoslavije, 1983, str. 16

12. Kočović, Bogoljub: Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, Svjetlost, Sarajevo 1990, str.7

13. Današnji Crnogorci, Muslimani i Makedonci u ovom periodu ne egzistiraju kao posebna nacija, a pretpostavku o njihovom broju iznosimo radi mogućnosti poredjenja sa popisima obavljenim nakon Drugog svetskog rata i današnjim relacijama.

14. Kočović, Bogoljub: Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji , Svjetlost, Sarajevo 1990, str.130

15. Obradović, Milovan: Agrarna reforma i kolonizacija na Kosovu (1918-1941) , Jedinstvo, Priština, 1981.

str. 223

16. Isto str. 224

17. Definitivni rezultati popisa stanovnistva po maternjem jeziku od 31.01.1921 , Opšta državna staristika, Sarajevo, 1932; Die Gliederung der Bevoelkerung des ehemaligen Jugoslawiens nach Muttersprache und Konfession nach den unveroeffentlichten Angaben der Zaehlung von 1931 , Wien 1943; Obradović, M

18. Kočović, Bogoljub: Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji , Svjetlost, Sarajevo 1990

19. Isto

20. Simeunović, Vladimir: Stanovništvo Jugoslavije i socijalističkih republika 1921-1961 , Savezni zavod za statistiku, Beograd, 1964, str.43

21. Isto

22. Statistički godišnjak Kraljevine Jugoslavije za 1929. godinu, Opšta državna staristika, Beograd, 1932, str. 122

23. Statistički godišnjak Kraljevine Jugoslavije za 1939. godinu, Opšta državna staristika, Beograd, 1940, str. 168

24. Enciklopedija Jugoslavije, Jugoslovenski leksikografski zavod, Zagreb, 1967, tom 6, str.608

25. Kosovo i Metohija u srpskoj istoriji, Beograd, 1989, str. 303

26. Hadri, Ali: Nacionalno ugnjetavanje šiptarske narodnosti i stav i borba KPJ za nacionalna prava Šiptara za vreme stare Jugoslavije, Gjurmime Albanologjike, br. 2, Priština 1965.str. 148

27. Horvat, Branko, Kosovo republika, Globus, Zagreb, 1989. str. 63

28. Isto

29. Kosovo i Metohija u srpskoj istoriji , Beograd, 1989, str. 198.

30. Gaćeša, Nikola: Naseljavanje kosova i Metohije posle Prvog svetskog rata i agrarna reforma, objavljeno u Zborniku: Kosovo i Metohija u prošlosti i sadašnjosti, Medjunarodna politika, Beograd, 1989.str. 95

31. Obradović, Milovan: Agrarna reforma i kolonizacija na Kosovu (1918-1941) , Jedinstvo, Priština, 1981.

str. 130-136

32. Isto str. 215

33. Isto str. 215

34. Isto str. 215

35. Božović, Branislav i Vavić, Milovan: Surova vremena na Kosovu i Metohiji , Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1991.str. 18

36. Obradović, Milovan: Agrarna reforma i kolonizacija na Kosovu (1918-1941) , Jedinstvo, Priština, 1981.

str. 229

37. Isto str. 229

38. Isto str. 10

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM