Oliver Potežica
ORGANIZACIJA ISLAMSKE KONFERENCIJE
Uticaj islamskog faktora
na međudržavne odnose i saradnju muslimanskih zemalja posebno je
došao do izražaja, u protekle četiri
decenije, kroz delovanje Organizacije islamske konferencije. Zbog
toga je, između ostalog, neophodno da se ova
međudržavne organizacija islamskih zemalja
i njene aktivnosti u savremenoj medjunarodnoj zajednici što
celovitije opišu i objasne, kao i da se sagledaju u ukupnosti
aktuelnih medjunarodnih procesa. Poseban razlog za to je i činjenica
da je Organizacija islamske konferencije bila vrlo aktivna i
„ofanzivna“ tokom jugoslovenske krize,
pre svega gradjanskog rata u bivšoj jugoslovenskoj republici Bosni i
Hercegovini.
Organizacija islamske konferencije je jedina
medjunarodna organizacija u savremenom
svetu koja je utemeljena i deluje na verskoj osnovi[1].
Po brojnosti zemalja
članica,
57 zemalja članica, kao i 3 zemlje sa statusom
posmatrača[2],
ona je druga
medjudržavna organizacija u svetu, posle Organizacije ujedinjenih
nacija. U zemljama
članicama Organizacije islamske konferencije, na četiri kontinenta,
živi oko 1,3 milijardi ljudi, što čini približno više od petine
svetske populacije.
Uticaj islamskog faktora na medjunarodne odnose
konstantno je jačao (naravno, sa različitim "frekvencijama") u
periodu posle Drugog svetskog rata. Naročito je počeo da se
ispoljava sa stvaranjem Svetske islamske lige - Rabite (početkom
šezdesetih godina 20. veka), najšire medjunarodne asocijacije koja
okuplja tzv. islamske zajednice (preciznije rečeno islamske verske
entitete, koji nisu države)[3]
i Organizacije islamske konferencije (krajem šezdesetih godina 20.
veka), kao medjudržavne organizacije islamskih država.
U toku skoro četrdeset godina svog postojanja, od
prvog skupa islamskih zemalja 1969. godine[4],
Organizacija islamske konferencije je prešla put od jednog ad hoc
sastanka lidera islamskih država do današnje moderne medjunarodne
organizacije, sa definisanim mestom i subjektivitetom u
medjunarodnim odnosima, sa razvijenom i stabilnom institucionalnom
strukturom i sopstvenim pravnim i administrativnim sistemom[5],
sa definisanim političkim ciljevima, sa planiranim i koordiniranim
aktivnostima.
Sa druge strane, u proteklom periodu je rastao i
uticaj Organizacije islamske konferencije na medjunarodne odnose,
kako na globalnom planu, tako i u kontekstu razvoja situacije u
pojedinim regionima. Pomenuti porast uticaja povezan je i sa
razvojem Organizacije islamske konferencije na institucionalnom,
normativnom, administrativnom, organizacionom i funkcionalnom planu.
Sa institucionalnim i političkim
razvojem, povećavao
se broj članica
Organizacije islamske konferencije –
od 30
zemalja osnivača
do današnjih
57 članica (podaci
OIK-a).
U ovoj organizaciji su danas okupljene države
sa četiri
kontinenta (Azije,
Afrike,
Evrope i Latinske Amerike),
što je,
samo po sebi, čini
globalnim faktorom u medjunarodnim odnosima.
Islamske zemlje čine
danas trećinu
svetske zajednice,
sa preko milijardu i
trista miliona stanovnika.
Predstavljaju –
pojedinačno,
u odredjenim medjunarodnim grupacijama i
ukupno – značajne
geopolitičke,
geoekonomske,
geokonfesijske,
geokulturne i civilizacijske faktore.
Organizacija islamske konferencije je
sveopšta
medjunarodna organizacija jer se njena
delatnost odnosi na sve oblike spoljnih aktivnosti država
članica.
Reč
je o medjunarodnoj
organizaciji posebno zainteresovanih država,
jer su njene članice
islamske zemlje.
Organizacija islamske konferencije ne može biti odredjena kao
regionalna, jer njeno članstvo čine zemlje sa četiri kontinenta,
niti, pak, kao univerzalna medjunarodna organizacija, jer njeno
članstvo čine samo one zemlje koje sebe smatraju islamskim[6].
Kada je reč o pitanju koje su zemlje islamske, treba
istaći da su to one zemlje koje su sopstvenom voljom prihvatile član
5 Povelje OIK-a da „samo
islamske zemlje mogu biti članice Organizacije islamske konferencije“.
Istina, ustavi nekih zemalja odredjuje te konkretne zemlje kao
sekularne (Turska), dok su u nekim drugim slučajevima muslimani samo
manjina u tim zemljama (Uganda, Benin, Mozambik i druge) ili je,
pak, šef države obavezno hrišćanin (Liban). Ipak, svaka od tih
zemalja je prihvatila pomenuti član 5 Povelje OIK-a i na taj način
sebe odredila i kao islamsku zemlju[7].
Organizacija islamske konferencije poseduje sve
konstitutivne elemente medjunarodnih organizacija.
S obzirom na njeno institucionalnu strukturu,
normativni sistem i aktivnosti,
uopšteno se može
konstatovati da je ona slična drugim sveopštim medjudržavnim
organizacijama,
kao na primer Organizaciji afričkog
jedinstva i Organizaciji američkih
država, ili, u
nešto manjoj meri, Arapskoj ligi.
Organizacija islamske konferencije je nastala,
dakle, saglasnošću volja suverenih država, koje su potpisale i
prihvatile njenu Povelju[8].
Reč je o funkcionalnom i institucionalizovanom obliku uspostavljanja
i održavanja posebnih spoljnih odnosa islamskih zemalja, čemu je
prilagodjeno i njeno ustrojstvo. Organizacija islamske konferencije
kontinuirano obavlja svoje aktivnosti, preko mehanizama i stalnih
organa, čija je je struktura i priroda odredjena Poveljom i drugim
dokumentima ove organizacije[9].
Organizacija islamske konferencije je posebna i samostalna pravna
ličnost, čiji organi donose, unapred utvrdjenom procedurom,
odluke i sopstvene pravne akte potrebne za ostvarenje zajednički
utvrdjenih političkih, diplomatskih i drugih ciljeva organizacije.
U preambuli Povelje Organizacije islamske
konferencije istaknuta je politička platforma koja je poslužila za
okupljanje i organizovanje islamskih zemalja na medjunarodnom planu.
Posebno je naglašeno da su zemlje članice uverene da njihova
zajednička religija predstavlja moćan činilac zbližavanja i
solidarnosti islamskih naroda; da su rešene da sačuvaju duhovne,
moralne i socijalno-ekonomske vrednosti islama, koji ostaje jedan od
najvažnijih činilaca u ostvarivanju progresa čovečanstva; da su
odlučne da učvrste veze bratskog i duhovnog prijateljstva koje
postoji medju svojim narodima, kao i da sačuvaju slobodu i tekovine
zajedničke civilizacije; da su opredeljene da ujedine svoje napore u
stvaranju sveopšteg mira koji će moći da garantuje bezbednost,
slobodu i pravdu za sve islamske narode i narode čitavog sveta; kao
i da potvrdjuju privrženost Povelji Organizacije ujedinjenih naroda
i osnovnim pravima čoveka, jer ciljevi i principi Povelje
Ujedinjenih nacija čine osnovu za plodnu saradnju medju svim
narodima.
U ostvarivanju pomenutih ciljeva, Povelja utvrdjuje
načela koja su Organizacija islamske konferencije i zemlje članice
dužne da poštuju. Ta načela su: potpuna jednakost država članica
Organizacije islamske konferencije; poštovanje prava na
samoopredeljenje i obaveza nemešanja u unutrašnje stvari država
članica; poštovanje suvereniteta, nezavisnosti i teritorijalnog
integriteta svake države; obaveza rešavanja eventualnih sukoba medju
državama članicama mirnim putem, kroz pregovore, posredovanje,
mirenje ili arbitražu; obaveza uzdržavanja, u odnosima sa drugim
zemljama članicama, od upotrebe sile ili pretnje upotrebom sile
protiv celovitosti i teritorijalnog integriteta ili političke
nezavisnosti bilo koje zemlje članice.
Dakle, Organizacija islamske konferencije poseduje
sve konstitutivne elemente medjunarodnih organizacija – države kao
članice; Povelju kao medjunarodni ugovor; stalne organe; ciljeve,
načela i oblasti delatnosti; i poseban status.
S obzirom na stepen otvorenosti za stupanje u
članstvo, Organizacija islamske konferencije bi mogla biti odredjena
kao zatvorena organizacija, jer njeni članovi mogu biti samo
islamske zemlje. U odnosu na ovlašćenja sa kojima raspolaže i obim
tih ovlašćenja, ona je deliberativna, odnosno nadnacionala
medjunarodna organizacija. U odnosu na svojstva svojih članica,
ona je medjudržavna organizacija. Imajući u vidu
kontinuiranost obavljanja aktivnosti, reč je o stalnoj
medjunarodnoj organizaciji.
Kao subjekt medjunarodnog prava, Organizacija
islamske konferencije poseduje svoja prava i obaveze saglasno
medjunarodnom pravu; samostalno deluje u odnosu na druge subjekte
medjunarodnog prava i na treća pravna lica; i autonomna je u odnosu
na države članice, što se ispoljava u raspodeli nadležnosti izmedju
organa Organizacije islamske konferencije i zemalja članica, kao i u
pripisivanju njenih akata samoj organizaciji, a ne islamskim
zemljama koje je čine.
Postoji i značajna
sličnost,
na organizacionom, institucionalnom i
normativno-administrativnom planu, sa modelom Organizacije
ujedinjenih nacija,
zbog čega
neki autori i navode da su islamske zemlje pokušale
da stvore svoje „Ujedinjene
nacije“, kao i da
prekopiraju strukturu „svetske
organizacije“ u
islamskim uslovima.
U
Povelji su sadržane odredbe kojima se reguliše pravni status
Organizacije islamske konferencije, odnosno njeno svojstvo pravnog
lica. Za
subjektivitet Organizacije islamske konferencije od posebnog je
značaja Sporazum o imunitetima i privilegijama za Organizaciju
islamske konferencije,
koji je stupio na snagu 1972. kada su ga ratifikovale zemlje
osnivači,
jer je njim
odredjen je medjunarodnopravni subjektivitet OIK-a
u medjunarodnim
odnosima, kao i tzv. diplomatski subjektivitet, identičan po
svom sadržaju, formi i cilju sa diplomatskom subjektivitetom
Organizacije Ujedinjenih nacija i nekih drugih medjunarodnih i
regionalnih organizacija.
Pomenuti sporazum o imunitetima i privilegijama potpisale su i druge
zemlje koje su kasnije bile primljene u članstvo.
S obzirom na to da je reč o funkcionalnom i
institucionalizovanom obliku uspostavljanja i održavanja
posebnih spoljnih odnosa islamskih zemalja,
tome je prilagodjena i ukupna struktura i sve
aktivnosti Organizacije islamske konferencije.
U cilju koordinacije i podsticanja zajedničkih
akcija, usaglašavanja stavova i ostvarivanja medjusobne saradnje
islamskih zemalja na političkom, ekonomskom, kulturnom, socijalnom,
duhovnom, naučnom i drugim poljima, usvajanja relevantnih političkih
odluka o delovanju organizacije i njenih članica, kao i donošenja
različitih medjunarodnopravnih akata, u Povelji Organizacije
islamske konferencije je precizirano i njeno organizaciono
ustrojstvo, koje je, kasnije, značajno razvijeno i dopunjeno na
osnovu odluka rukovodećih organa ove organizacije.
Organizacija islamske konferencije je trajni oblik
institucionalizovanog opštenja islamskih država zasnovan na
višestranom ugovoru, s posebnim statusom i stalnim organima, u
okviru kojeg se, na način predvidjen i utvrdjen osnovnim dokumentima
organizacije, odvijaju procesi multilateralnog pregovaranja i
zajedničkog odlučivanja država članica u odgovarajućim oblastima
medjunarodne saradnje.
Organizacija islamske konferencije je,
danas,
razvijena medjunarodna organizacija,
koja kontinuirano obavlja svoje aktivnosti,
preko mehanizama i organa,
čija su struktura i funkcije odredjene
Poveljom i drugim dokumentima OIK-a.
Pomenuti organi, tela, institucije i mehanizmi su
toliko brojni i raznovrsni, tako da se, s pravom, može govoriti o
„sistemu Organizacije islamske konferencije”
(slično „sistemu Organizacije Ujedinjenih nacija“). Taj sistem se
razvijao postepeno i u skladu sa dugoročnim razvojnim ciljevima
Organizacije islamske konferencije, dok su se, istovremeno, širile
njene aktivnosti i oblasti delovanja.
Poveljom su odredjeni osnovni organi zaduženi za
ostvarivanje zajedničkih ciljeva islamskih zemalja radi kojih je
Organizacija islamske konferencije i formirana, kao i njihove
nadležnosti, obaveze, organizacioni oblici i procedure po kojima
obavljaju svoje aktivnosti.
Na osnovu dokumenata OIK-a, organi i tela
Organizacije islamske konferencije se dele na primarne i sekundarne.
Primarni organi su oni politički,
administrativno-tehnički i sudski organi koji su ustanovljeni samom
Poveljom[10]
Organizacije islamske konferencije.
Primarne političke organe čine predstavnici svih
zemalja članica i oni su ovlašćeni da, u okvirima svoje nadležnosti,
u skladu sa unapred utvrdjenom procedurom, donose odluke i preporuke
koje obavezuju zemlje članice. Najviše političko i rukovodeće telo
Organizacije islamske konferencije je Samit kraljeva i šefova država
ili vlada[11].
Drugo po važnosti političko telo odredjeno Poveljom Organizacije
islamske konferencije je konferencija ministara inostranih poslova
zemalja članica, ili njihovih „propisno
akreditovanih predstavnika“,
koja se po „pravilu“
sastaje jedanput godišnje, a vanredno „po
potrebi“. Reč je,
medjutim, o najvažnijem operativno-političkom telu,
„odgovornom za
odredjivanje i sprovodjenje politike“
Organizacije islamske konferencije, o čemu usvaja odgovarajuće
rezolucije, deklaracije, akcione programe i slične pravne dokumente[12].
Postoje, takodje, posebni oblici i mehanizmi
delovanja primarnih političkih organa (koji su, takodje, deo sistema
Organizacije islamske konferencije), koji se dele, generalno
gledano, na dve grupe: a) Stalne komitete[13],
i b) Specijalizovana tela Organizacije islamske konferencije[14].
Pored primarnih (osnovnih) organa odredjenih njenom
Poveljom OIK-a, u protekle skoro četiri decenije stvorena su brojna
tela, institucije i mehanizmi u okviru sistema Organizacije islamske
konferencije i pod njenim okriljem, čime se, takodje, potvrdjivao
medjunarodni subjektivitet ove organizacije.
Sekundarni organi su svi oni organi i institucije
koji deluju u pravcu ostvarivanja ciljeva OIK-a, na kulturnom,
naučnom, pravnom, finansijskom, sportskom, tehnološkom,
informativnom, obrazovnom, profesionalnom, socijalnom, humanitarnom
i drugim poljima.
Reč je o telima koja nisu određena Poveljom
Organizacije islamske konferencije, već su formirana ili na osnovu
posebnih odluka primarnih organa ili su priključena sistemu
Organizacije islamske konferencije. Sekundarni organi se dele na
Subsidijerne (Pomoćne) organe[15],
Specijalizovane institucije i organe[16]
i Pridružene institucije[17].
Organizacija islamske konferencije je, vremenom,
postala i organizaciono i institucionalno razvijenija od bilo koje
druge medjudržavne organizacije, osim Organizacije ujedinjenih
nacija.
U okviru sistema
OIK-a deluje blizu 50 posebnih tela, organa, institucija i
mehanizama,
formiranih u protekle četiri decenije postojanja ove organizacije.
Pod okriljem Organizacije islamske konferencije deluje i izvestan
broj islamskih nevladinih organizacija.
Upravno-administrativni organ Organizacije islamske
konferencije je Generalni sekretarijat, koji se, takođe, u proteklim
decenijama značajno razvio na organizacionom, administrativnom,
funkcionalnom i normativnom planu[18].
Generalni sekretarijat predstavlja vrlo složenu i razgranatu celinu
i u njegovom okviru deluje više sektora i generalnih direkcija, kao
i drugih tela i organa.
Ovaj izvršni i
administrativni organ je zadužen za sprovodjenje rezolucija i odluka
usvojenih na samitima i ministarskim sastancima. Svoje aktivnosti
obavlja u skladu sa akcionim planovima, koji su usvojeni, po raznim
pitanjima i u raznim oblastima, na samitima i ministarskim
konferencijama. Generalni sekretarijat je dužan da podnosi
političkim organima OIK-a redovne izveštaje o svojim aktivnostima.
Pored toga, ovaj organ se stara i o sprovodjenju Pravilnika o radu
Organizacije islamske konferencije i njenih organa, kao i odluka
primarnih političkih organa. Sprovodjenje zadataka i aktivnosti
Generalnog sekretarijata je podeljeno po sektorima, organizovanim u
vidu generalnih direkcija, kojima rukovode pomoćnici Generalnog
sekretara.
Kao posebna tela
Generalnog sekretarjata, treba pomenuti, izmedju ostalih,
Odeljenje za Palestinu i Al Kods (Jerusalim),
Islamski biro za vojnu koordinaciju sa Palestinom, Biro za islamski
bojkot Izraela, Odeljenje za muslimanske manjine, kao i Odsek za
„Da'avu“,
koji koordinira rad različitih islamskih organizacija zaduženih za
pitanja širenja islama, misionarstvo, islamsku propagandu, delovanje
verskih organizacija, humanitarne aktivnosti i druga slična pitanja.
U okviru sektora OIK-a za širenje islama i misionarstvo, stvoreno je
posebno telo pod nazivom „Front
za zajedničku akciju islamskih zemalja“.
U okviru Generalnog
sekretarijata deluje još i Medjunarodni biro, koji čine Stalna
posmatračka misija OIK-a u Organizaciji ujedinjenih nacija u
Njujorku i Stalna posmatračka misija OIK-a u Organizaciji
ujedinjenih nacija u Ženevi, kao i Stalno predstavništvo za
Avganistan, sa sedištem u pakistanskom gradu Karačiju.
Može se očekivati da će se diplomatska služba
Organizacije islamske konferencije dalje razvijati, kao i da će se
širiti mreža predstavništava[19].
Tokom skoro četiri decenije svog postojanja i
delovanja, Organizacija islamske konferencije je širila svoje
aktivnosti, pored političkog polja, i na druge posebne oblasti za
koje su islamske zemlje ispoljavale značajniji zajednički interes.
Institucionalizovani su novi oblici saradnje islamskih zemalja u
različitim oblastima. Na primer, ustanovljene su redovne
konferencije resornih ministara informisanja islamskih zemalja,
ministara kulture, ministara nauke, ministara obrazovanja, ministara
turizma i drugi stalni oblici rada.
Održano je, sa druge strane, više tematskih
konferencija, na visokom nivou, posvećenih različitim pitanjima od
šireg značaja za islamske zemlje. Na primer, konvencija o zašititi
prava dece ili konferencija posvećene eliminaciji rasne
diskriminacije, konferencija o problemu izbeglica i druge.
Kao brojna medjunarodna organizacija, Organizacija
islamske konferencije je usvojila više konvencija i višestranih
ugovora, koji su svim državama članicama
„otvoreni“
za potpisivanje i u kojima se, u većini slučajeva, predividja da
stupaju na snagu kada ih ratifikuje odredjeni broj zemalja članica.
Na taj način se stvara autohtoni medjunarodno-pravni sistem
Organizacije islamske konferencije. Ovaj sistem je, istina, još uvek
u formiarnju, ali nesumnjivo postoji. Verovatno njegov razvoj nije
do sada ispunio ambicije zemalja sa najvećim uticajem u Organizaciji
islamske konferencije, pre svega Saudijske Arabije, jer su mnoge
islamske zemlje još uvek podozrive prema ovakvom sistemu ili ne vide
razloge za „dupliranje“
odredjenih institucija (jer mnoge već postoje, na primer, u sistemu
Organizacije Ujedinjenih nacija).
Pomenimo samo neke od konvencija ili višestranih
ugovora koje je, do sada, Organizacija islamske konferencije ili
usvojila ili su u postupku suvajanja (ratifikacije od strane zemalja
članica): 1. Opšti sporazum o ekonomskoj, tehničkoj i trgovinskoj
saradnji medju državama članicama OIK-a (1977); 2. Sporazum o
imunitetima i privilegijama za Organizaciju islamske konferencije
(1972); 3. Sporazum o unapredjenju, zaštiti i garantovanju
investicija izmedju zemalja članica OIK-a; 4. Okvirni sporazum o
sistemu trgovinskih preferencija izmedju zemalja članica OIK-a; 5.
Protokol o šemi preferencijalnih tarifa; 6. Statut
telekomunikacionih unija islamskih zemalja; 7. Statut Instituta za
standarde i merenja islamskih zemalja; 8. Statut Saveta islamskih
civilnih vazdušnih plovidbi; 9. Konvencija o pravima dece u islamu;
10. Konvencija organizacije islamske konferencije o borbi protiv
terorizma (1999).
Krajem devedesetih godina prošlog veka, zemlje
članice Organizacije islamske konferencije su počele da
uspostavljaju i razvijaju parlamentarnu saradnju. U Teheranu je
1999. godine održana osnivačka konferencija Parlamentarne unija
zemalja članica Organizacije islamske konferencije. Stalno sedište
ove unije je u Iranu, a njeni članovi su parlamentarnih predstavnici
iz 47 islamskih zemalja. Odnos izmedju Organizacije islamske
konferencije i Parlamentarne unija zemalja članica Organizacije
islamske konferencije nije jasno preciziran. Reč je, ipak, o dve
medjunarodne organizacije, koje čine čine iste zemlje članice,
okupljene oko sličnih ciljeva, ali na drugačijim principima[20].
Pored organa, organizacija i institucija koje se
nalaze u sistemu Organizacije islamske konferencije, u saradnji i
direktnoj koordinaciji sa Organizacijom islamske konferencije, ili
čak pod indirektnim okriljem ove organizacije, deluju mnogobrojne
medjunarodne i regionalne islamske asocijacije i tela. Mnogi autori
smatraju da Treći samit Organizacije islamske konferencije održan u
Meki-Taifu (Saudijska Arabija) januara 1981. godine predstavlja
prekretnicu u delovanju islamskih organizacija u svetu i njihovog
povezivanja na zajedničkoj panislamskoj platformi, što je kao
posledicu imalo i ima sve intenzivnije nastup i aktivnosti
Organizacije islamske konferencije i islamskog faktora uopšte u
svetu[21].
Primera radi, na svim skupovima Organizacije
islamske konferencije aktivno učestvuju predstavnici
„Svetske islamske lige“
(Rabita), „Islamskog
evropskog saveta“
(iz Londona), „Svetskog
islamskog kongresa“
(iz Karačija), „Svetske
skupštine muslimanske omladine“
(iz Rijada), i „Medjunarodna
islamska dobrotvorna fondacija“
(iz Kuvajta). Pomenute organizacije se na skupovima OIK-a tretiraju
kao tela u okviru sistema Organizacije islamske konferencije ili
punopravni posmatrači, a ne kao gosti ili pozvani predstavnici
drugih organizacija.
Organizacija islamske konferencije ima razvijenu
saradnju sa drugim islamskim organizacijama, kao što je
„Medjunarodna islamska
organizacija za pomoć“
(sa sedištem u Džedi), koja učestvuju na skupovima OIK-a kao tzv.
pozvani gosti. Kao što smo već naveli, isti status često imaju
„Akcioni komitet
za islamska pitanja u Velikoj Britaniji“,
„Svetski savet za
džamije“ (i
„Evropski savet za
džamije“) i neke
druge organizacije.
Pitanja političkog i organizacionog jačanja
Oraganizacije islamske konferencije ostaju su u središtu pažnje
islamskih država. Generalni sekretar Ekmeledin Ihsanoglu, koji je
stupio na dužnost prošle godine, preduzeo je niz ambicioznih koraka
„koji bi trebalo da omoguće islamskoj zajednici (uma) da se
suoči sa izazovima 21. veka“.
U rezoluciji OIK-a sa Samita u Maleziji 2003. godine eksplicitno se
govori o „modernizaciji“
i „restrukturiranju
sistema Organizacije islamske konferencije“,
kao i o planiranju njenog budućeg razvoja i aktivnosti. U islamskim
krugovima se u poslednje dve godine obnavlja ideja o jačanju vojne
saradnje, što bi trebalo da pretvori Organizaciju islamske
konferencije u moćan medjunarodni faktor.
Ispoljavanje ovih političkih ambicija sve je
očiglednije od 1990. godine, odnosno od nestanka jednog od
vojno-političkih blokova (Varšavskog ugovora). Interesantno je da se
danas, na primer, medju najofanzivnijim protagonistima sličnih
islamističkih pretenzija nalaze zemlje članice OIK-a koje se
uobičajeno smatraju za tradicionalne saveznike Zapada, kao što su
Saudijska Arabija, Pakistan, Malezija i, uslovno rečeno, Egipat, da
ne pominjemo Tursku, jedinu islamsku zemlju koja je članica
Severno-atlanskog pakta (NATO)
[22].
Ipak, poslednji vanredni samit Organizacije islamske
konferencije održan u Meki (Saudijska Arabija) 6-7. decembra 2005.
godine pokazao je da su još uvek nerealne ambicije pojedinih
islamskih zemalja i odredjenih krugova u islamskom svetu da ova
organizacija može tako brzo da se pretvori u jedan od vodećih
globalnih vojno-političkih faktora.
Podsetimo se da je, preko jugoslovenske krize,
delovanje islamskog faktora je sve više dobijalo novu globalnu
dimenziju, bez obzira na to što se njegov medjunarodni značaj se ne
može meriti, jasno je, sa uticajom velikih sila i globalnih
„centara moći“
na genezu jugoslovenske krize. Na globalnom planu, tokom rata u
bivšoj jugoslovenskoj republici Bosni i Hercegovini i, u nešto
manjoj meri, prilikom agresije NATO-a na SR Jugoslaviju (u cilju
odvajanja Kosova i Metohije), posebno je bila eksponirana
Organizacija islamske konferencije, kao medjudržavna organizacija
koja okuplja sve islamske zemlje.
Kada je reč o zemljama članicama
Organizacije islamske konferencije, može se konstatovati da je
isprepletenost duhovne i svetovne komponente u savremenim
religijsko-političkim kretanjima u islamskom svetu veoma složena. Sa
druge strane, postoje razlike geopolitičkih, geoekonomskih,
strategijskih, kulturnih i ideoloških pozicija sa kojih same
islamske zemlje pristupaju pojedinim aspektima ili celini fenomena
islama. Konačno, pomenuti proces jačanja islamskog faktora u svetu
je imao i svoje „naličje“
koje se izražavalo kroz oživljavanje i širenje islamskog
fundamentalizma i islamskog radikalizma (odnosno terorizma)
[23].
Već krajem osamdesetih godina 20.
veka Organizacija islamske konferencije je počela sve više da se
bavi širim pitanjima koja se tiču položaja islama u svetu, kao što
su pitanja muslimanskih manjina u neislamskim zemljama i pitanja
ljudskih prava u islamskim i neislamskim zemljama[24].
Islamske zemlje su medju prvima shvatile značaj koncepta ljudskih
prava u izgradnji “novog svetskog poretka”. Organizacija islamske
konferencije usvojila je na ministarskoj konferenciji u Kairu 1990.
godine jedan relativno celovit pravni akt, poznat pod nazivom
Deklaracija iz Kaira o ljudskim pravima, koja je u više navrata
potvrdjivana na potonjim skupovima ove organizacije.
*
Organizacija islamske konferencije je stekla u
protekle četiri decenije jasno „definisano“
mesto u savremenoj medjunarodnoj zajednici,
uspostavljajući
i održavajući
stalne i regulisane odnose sa drugim medjunarodnim subjektima,
kako državama,
tako i drugim medjunarodnim organizacijama.
Današnji
broj članica
OIK-a je skoro
udvostručen u
odnosu na broj zemalja koje su potpisale Povelju
ove organizacije
1972. godine.
Prvi koraci Organizacije islamske konferencije na
medjunarodnom planu bili su relativno skromni.
Medjutim, kao što
smo ukazali, ona
se u proteklim decenijama značajno
razvila na političkom,
institucionalnom,
normativnom,
administrativnom,
organizacionom i funkcionalnom planu.
Danas je Organizacija islamske konferencije
razvijena i dinamična medjunarodna organizacija, što ju je učinilo
faktorom u medjunarodnim odnosima i priznatim subjektom
medjunarodnih odnosa, čiji se značaj ne sme zanemarivati, ali ni
prenaglašavati. U svakom slučaju, Organizacija islamske konferencije
je faktor koji mora biti uzet u obzir u svakoj ozbiljnijoj analizi
medjunarodnih odnosa.
Fusnote:
[1]
Ovim se podrazumeva da je Organizacija islamske konferencije
zapravo jedina verska medjunarodna (medjudržavna)
organizacija u užem ili pravom smislu te reči, sa svim
atributima i karakteristikama takvih organizacija, u
savremenom smislu.
Postoji, naravno,
i „papska
država“
(Vatikan), koja je u stvari paradržavni entitet (ima, čak, i
neke elemente medjunarodne verske organizacije), sa
priznatim medjunarodno-pravnim subjektivitetom. Reč je o
specifičnom medjunarodnom subjektu koji realizuje i snažno
zastupa (globalne) interese katoličke crkve.
Ostale značajnije
svetske religije (pravoslavci, hinduisti, budisti,
protestanti itd.) nisu, bar do sada, vršile veći uticaj na
medjunarodne odnose, u smislu da nije bilo značajanijih
pokušaja da se naprave „sopstvene“
medjudržavne, odnosno institucionalizuju medjuvladine
organizacije, utemeljene na verskim principima.
[2]
Pokret nesvrstanih
zemalja,
čije je članstvo brojnije od Organizacije islamske
konferencije, ima neke karakteristike medjunarodnih
organizacija (države kao članice; povelju kao medjunarodni
ugovor; stalne organe; ciljeve, načela i oblasti delatnosti;
i poseban status), zbog čega u medjunarodnom javnom pravu i
teoriji medjunarodnih organizacija postoje značajna
neslaganja o pitanju da li je Pokret nesvrstanih zemalja
medjunarodna organizacija ili ne.
Ipak, preovladjuje mišljenje da ovaj Pokret nije
medjunarodna organizacija u užem smislu reči, već je reč o
medjudržavnoj asocijaciji nesvrstanih zemalja.
Formalnopravno gledano, Pokret nesvrstanih zemalja nema
povelju (medjunarodni ugovor), niti ima stalne organe (na
primer, stalni sekretarijat i slično).
[3]
Svetska islamska liga (na arapskom Rabitat al Alam al
Islami) ili skraćeno Rabita je najveća
medjunarodna islamska asocijacija. Na osnivačkoj
konferenciji 1962. godine prisustvovale su brojne delegacije
iz 43 islamske zemlje. Generalni sekretarijat se nalazi u
Meki (Saudijska Arabija), dok je sama organizacija
savetodavni član u sistemu Organizacije Ujedinjenih nacija,
gde ima i svog predstavnika.
Nastala je
zahvaljujući naporima tadašnjeg kralja Saudijske Arabije
Fejsala bin Abdul Aziza, radi preuzimanja, kako je rekao
glavni urednik njenog organa
„Časopisa
Svetske islamske lige“,
"glavne odgovornosti za ujedinjavanje svih muslimana sveta"
(vidi članak Miroljuba Jeftića Medjunarodne pretpostavke
islamske transformacije u BiH,
u časopisu
„Vojno
delo“
br. 1-2/93, Beograd, 1993. godine).
Zadaci organizacije su odredjeni u njenoj
Povelji, u kojoj se posebno ističe da "Rabita neće
propustiti nijednu priliku da izgradi jedinstvo medju
Muslimanima, kao i da će otklanjati prepreke na putu islama
i da će u tom cilju koristiti sve moralne, kulturne i
materijalne resurse koji su joj na raspolaganju".
Osnovni cilj
Rabite je
„širenje
islama, objašnjavanje njegovih načela i doktrine,
otklanjanje sumnji kojima neprijatelji islama pokušavaju da
ubede vernike da odustanu od njihove vere i unište njihovo
jedinstvo, kao i da onemoguše proučavanje islamskih problema
na dobrobit Muslimana i ostvarivanje njihovih napora".
Aktivnosti ove organizacije su
razgranate, mada nisu toliko vidljive u javnosti.
Ona nastoji, pre svega, da produbi veze
medju postojećim muslimanskim zajednicama u svetu, za
razliku od Organizacije islamske konferencije, koja povezuje
islamske države na institucionalnom i medjudržavnom planu.
Rabita, dakle, daje današnji smisao koncepciji
„islamske
nacije“
(uma) i u njoj su i formalno zastupljeni islamski
narodi, a ne države, čemu je prilagodjena i njena
organizaciona struktura.
U Povelji Rabite se još ističe da
će ona osnivati kancelarije u islamskim i neislamskim
zemljama, u cilju „borbe
protiv ateizma, idolatrije i svih neislamskih novotarija“.
Medjutim, u Povelji se, takodje, navodi da se
„predstavnici
Rabite ne smeju mešati u politiku zemlje u kojoj deluju“.
Osim tzv. misionarskog i propagandnog
delovanja, Rabita značajnim finansijskim sredstvima
doprinosi stvaranju i širenju islamske
„infrastrukture“
(na primer, saudijski kralj Fahd bin Abdul Aziz je
svojevremeno poklonio 250 hiljada dolara za obnovu
Gazi-Husref begove džamije u Sarajevu).
Sa Islamskom verskom zajednicom SFRJ,
Rabita je kontakte uspostavila još početkom šezdesetih
godina, dok je od 1972. godine jugoslovenska Islamska verska
zajednica redovno prisustvovala na svim skupovima koje je
organizovala Rabita.
Ova verska
asocijacija je bila vrlo aktivna na različitim poljima,
posebno na misionarskom, humanitarnom, finansijskom i
propagandnom planu, od izbijanja rata u bivšoj
jugoslovenskoj republici Bosni i Hercegovini, u pružanju
svekolike pomoći muslimanskoj strani.
Slično je, mada
manje otvoreno, ova organizacija nastupala i kada je reč o
Kosovu i Metohiji.
[4]
Dogadjaj koji je neposredno uticao da se ubrza
konstituisanje Organizacije islamske konferencije bila je
paljevina džamije Al-Aksa, koju su 21. avgusta 1969.
u okupiranom delu Jerusalima izvršili jevrejski ekstremisti.
Arapske i islamske zemlje su bolno doživele poraz koji im je
Izrael naneo u junskom ratu 1967. godine, kada su Jordan i
Egipat izgubili odredjene teritorije. Treba podsetiti da je
Jerusalim, odnosno na arapskom Al Kuds ili Beit ul
Mogadis kako je nazvan u Povelji Organizacije islamske
konferencije, treće po važnosti islamsko
„sveto
mesto“,
posle Meke i Medine, u čemu poseban značaj ima i džamija
Al-Aksa (odakle se, po islamskim predanjima sam
Verovesnik Muhamed uzdigao na nebo).
Paljevina
pomenutog islamskog svetilišta bila je direktni i neposredni
povod za sazivanje jednog sveislamskog medjudržavnog
sastanka radi dogovora o zajedničkoj akciji muslimanskih
zemalja za zaštitu džamije Al-Aksa i drugih svetih
mesta muslimana.
U glavnom gradu
Maroka, Rabatu, od 22. do 25. septembra 1969. okupili su se
kraljevi i šefovi država i vlada islamskih zemalja, što je
kasnije proglašeno za Prvi samit Organizacije islamske
konferencije. Kao datum osnivanja ove organizacije
uobičajeno se uzima 25. septembar 1969. godine.
[5]
Kada je reč o institucionalnom razvoju, Organizacija
islamske konferencije je, faktički, utemeljena na prvoj
konferenciji ministara inostranih poslova islamskih zemalja,
održanoj u saudijskom gradu Džedi od 23. do 25. marta 1970.
godine, na kojoj je najvažnija tema bila stvaranje i
institucionalno ustrojstvo organizacije. Medju odlukama sa
ovog skupa najznačajnije su one koje se odnose na održavanje
redovnih (godišnjih) sastanaka ministara inostranih poslova
islamskih zemalja, kao o osnivanju Generalnog sekretarijata
Organizacije islamske konferencije, u cilju koordinacije
aktivnosti islamskih zemalja.
Izabran je i prvi
Generalni sekretar Organizacije islamske konferencije.
Doneta je odluka
da privremeno sedište Generalnog sekretarijata bude u Džedi
(Saudijska Arabija), kako se navodi
„do
oslobadjanja Jerusalima gde će se tada preseliti“
stalno sedište Oganizacije islamske konferencije i njenog
Generalnog sekretara.
[6]
Uporedi: Mišel Lomabardini, Medjunarodni islamski sud
pravde: da li postoji medjunarodni islamski pravni sistema,
časopis Andska inicijativa, Univerzitet u Kitu, Ekvador,
2004. godine.
[7]
Uporedi: Muhamed el Sajid Selim, Organizacija islamske
konferencije u svetu koji se menja, Centar za politička
istraživanja i studije Univerziteta u Kairu, Kairo, 1994.
godine.
Samu odluku o prijemu neke zemlje u članstvo OIK-a donosi
ministarska konferencija zemalja članica, dvotrećinskom
većinom glasova.
Kao što se može
videti, procedura prijema novih članica je relativno
restriktivna.
[8]
U istorijatu Organizacije islamske konferencije
od posebnog značaja je Treća konferencija ministara
inostranih poslova zemalja članica, održana u Džedi od 29.
februara do 4. marta 1972. godine, na kojoj je usvojena
Povelja Organizacije islamske konferencije. Povelja je
revidirana i upotpunjena amandmanima usvojenim na Trećem
samitu kraljeva i šefova država ili vlada islamskih zemalja,
održanom u Meki-Taifu (Saudijska Arabija) 1981. godine.
Tekst Povelje
Organizacije islamske konferencije objavljen je u članku
Olivera Potežice Organizacija islamske konferencije i
kriza u bivšoj Jugoslaviji, (Beograd,
„Medjunarodna
politika“
broj 1027, avgust 1994. godine).
U istom članku,
objavljeno je više dokumenata Organizacije islamske
konferencije.
[9]
S medjunarodnopravne tačke gledišta,
Organizacija islamske konferencije obavlja aktivnosti u
okvirima svoje Povelje i deluje u skladu sa njenim
odredbama. Njena nadležnost je, dakle, funkcionalna, tačnije
rečeno odredjena je ciljevima postavljenim u njenoj Povelji,
za razliku od nadležnosti država članica koja je
teritorijalna i personalna. Kao i neke druge medjunarodne
organizacije, Organizacija islamske konferencije poseduje,
da upotrebimo pojam medjunarodnog prava, svoju volju,
različitu od pojedinačne volje svojih članica. U tim
okvirima, ona preduzima svoje akcije, donosi pravne akte i
neposredno nosi političku i pravnu odgovornost za svoje
aktivnosti.
Uporedi Obrad
Račić i Vojin Dimitrijević, Medjunarodne organizacije,
Beograd, 1990. godine.
[10]
Na osnovu Povelje OIK-a, primarni organi
su: a) Samit šefova država ili vlada zemalja članica; b)
Konferencija ministara inostranih poslova zemalja članica;
c) Generalni sekretarijat; i d) Medjunarodni islamski sud
pravde.
Medjunarodni islamski sud pravde, kao
sudski organ Organizacije islamske
konferencije, još uvek nije
ustanovljen, jer amandaman na Povelju OIK-a o njegovom
formiranju, usvojen 1981. godine, još uvek nije ratifikovao
dovoljan broj islamskih zemalja.
Očigledan je pokušaj islamskih zemalja da
formiraju sudski organ koji bi bio sličan, po ovlašćewima i
delokrugu poslova, sa Medjunarodnim sudom pravde u Hagu,
odnosno koji bi za Organizaciju islamske konferencije bio
isto ono što je Medjunarodni sud pravde u Hagu za
Organizaciju Ujedinjenih nacija. Ovaj primer predstavlja još
jednu potvrdu stavova da su islamske zemlje pokušale da
stvore „islamske
Ujedinjene nacije“.
[11]
Do sada je održano deset redovnih samita
kraljeva i šefova država ili vlada zemalja članica
Organizacije islamske konferencije, kao i tri vanredna
samita. Samiti islamskih zemalja održavaju se, prema
odredbama Povelje OIK-a, svake treće godine.
[12]
Održane su, do sada, 33 redovne
konferencije ministara inostranih poslova zemalja članica
Organizacije islamske konferencije, kao i 11 vanrednih
ministarskih konferencija.
[13]
Stalni komiteti se formiraju na osnovu
posebnih odluka Samita OIK-a radi celovitog praćenja pitanja
iz odredjene oblasti (na primer, kulture, informisanja i
slično) i imaju svoja stalna sedišta.
U ovim telima se nalaze predstavnici svih
zemalja članica OIK-a.
U okviru ove kategorije, postoji sedam
tela OIK-a. To su: 1. Komitet Al
Kuds (Rabat); 2. Stalni komitet za informativna i
kulturna pitanja (Dakar); 3. Stalni komitet za ekonomsku i
trgovinsku saradnju (Ankara); 4. Stalni komitet za saradnju
na polju nauke i tehnologije (Islamabad); 5. Islamska
komisija za ekonomska, kulturna i socijalna pitanja; 6.
Stalni finansijski komitet; i 7. Komisija za finansijsku
kontrolu.
Komitet Al Kuds ima i svoju
(samostalnu) agenciju Bejt Mal Al Kuds, čije je
sedište u Kazablanki.
[14]
Specijalizovana tela odredjenim konkretnim
pitanjima za koje se smatra da su od posebnog značaja za
Organizaciju islamske konferencije ili su od takvog posebnog
interesa za pojedine članice da to može biti značajno za
Organizaciju islamske konferencije u celini. Reč je o telima
ad hoc karaktera, koja nemaju svoja stalna sedišta. Obično
su formirana na osnovu odluka ministarstkih konferencija
OIK-a. Nema nijednog Specijalizovanog tela koje čine
predstavnici svih zemalja članica.
Kao primer ovih tela, treba pomenuti
Komitet OIK-a za sprovodjenje sankcija protiv Jugoslavije
prestao je da postoji onda kada je ukinut embargo
Ujedinjenih nacija, ili Islamski mirovni komitet, osnovan u
cilju mirovnog posredovanja izmedju Iraka i Irana, u vreme
rata koji su vodile te dve zemlje od 1980. do 1988. godine.
Postoji devet Specijalizovanih tela OIK-a,
mada je njihov broj teško precizno utvrditi, jer pojedina
tela prestaju sa radom, dok se druga formiraju. To su: 1.
Komitet za Avganistan; 2. Islamski komitet solidarnosti sa
narodima afričkog Sahela; 3. Ministarski komitet za
muslimane na Filipinima; 4. Komitet za Palestinu; 5. Kontakt
grupu za Džamu i Kašmir; 6. Komitet za Sijera Leone; 7.
Kontakt grupu za Somaliju; i 8. Komitet za reformu
Organizacije Ujedinjenih nacija. (9) Kontakt grupu za Bosnu
i Hercegovinu čine predstavnici devet islamskih zemalja
(Turska, Saudijska Arabija, Pakistan, Malezija, Egipat,
Iran,Maroko, Senegal i Bosna i Hercegovina) i Generalni
sekretar OIK-a.
[15]
Subsidijerni organi su, zapravo, posebna
operativna tela Organizacije islamske konferencije,
uspostavljena sa ciljem da pomognu zemljama članicama u
njihovom ekonomskom, socijalnom i kulturnom razvoju, na
nacionalnom, regionalnom i islamskom (kolektivnom) planu.
Osnivaju se posebnim odlukama primarnih organa, a sve zemlje
članice Organizacije islamske konferencije su, po
automatizmu, članice i pomenutih organa.
Postoji osam organa OIK-a koji se smatraju
subsidijernim organima. To su: 1. Centar islamskih zemalja
za statistiku, ekonomiju, socijalna istraživanja i obuku
(Ankara); 2. Centar za istraživanje islamske istorije,
umetnosti i kulture (Istanbul); 3. Islamski univerzitet za
tehnologiju (Daka); 4. Islamski centar za razvoj trgovine
(Kazablanka); 5. Islamska akademija versko-pravnih nauka
(Džeda, Saudijska Arabija); 6. Fond islamske solidarnosti
(Džeda); 7. Islamski univerzitet Nigera; i 8. Islamski
univerzitet Ugande.
[16]
Specijalizovane institucije i organi se
osnivaju posebnim odlukama primarnih organa Organizacije
islamske konferencije. One, medjutim, imaju značajniji
stepen samostalnosti u svom radu, a njihovi budžeti su
formalno-pravno odvojeni od budžeta Organizacije islamske
konferencije. Članstvo u ovim institucijama je opciono,
odnosno dobrovoljno – nije, dakle, automatsko ili obavezno,
kao u slučaju Subsidijernih organa, niti se članovi ovih
tela odredjuju posebnim odlukama Organizacije islamske
konferencije, kao u slučaju Specijalizovanih tela.
Postoje četiri
specijalizovane institucije OIK-a: 1. Islamska banka za
razvoj (Džeda); 2. Islamska organizacija za obrazovanje,
nauku i kulturu (Fes-Rabat, Maroko); 3. Organizacija
radio-televizija islamskih zemalja (Džeda); i 4.
Medjunarodna islamska novinska agencija (Džeda).
U okviru Islamske organizacije za
obrazovanje, nauku i kulturu (ISESKO), koja predstavlja
„kopiju“
Organizacije za obrazovanje, nauku i kulturu Ujedinjenih
nacija (UNESKO), deluju tri posebne specijalizovane
institucije: 1. Federacija univerziteta islamskog sveta; 2.
Centar za unapredjivanje naučnih istraživanja; i 3. Islamska
uprava za etiku u nauci i tehnologiji.
[17]
Pridružene institucije se osnivaju pod
okriljem Organizacije islamske konferencije, ali ne direktno
od strane same organizacije ili njenih organa.
Ova tela su potpuno nezavisna u svom
radu, a njihovi budžeti su, isto tako, potpuno odvojeni.
Članstvo u ovim institucijama je opciono, odnosno svaka
islamska zemlja samostalno donosi odluku da li će se
učlaniti u neku od ovh institucija. Postoji 13 institucija
koje se ubrajaju u ovu kategoriju.
To su: 1.
Islamska trgovinska i industrijska komora (Karači); 2.
Organizacija islamskih glavnih i drugih gradova (Meka); 3.
Islamska federacija sportske solidarnosti (Rijad); 4.
Islamski komitet medjunarodnog polumeseca (Bengazi, Libija);
5. Islamska brodovlasnička organizacija (Džeda); 6. Svetska
federacija arapskih i islamskih škola (Džeda); 7.
Medjunarodna asocijacija islamskih banaka (Džeda); 8.
Omladinski forum OIK-a za dijalog i saradnju; 9.
Medjunarodna unija muslimanskih izvidjača; 10. Generalni
savet za islamske banka i finansijske institucije; 11.
Federacija kontraktora iz islamskih zemalja; 12. Federacija
konsultanata iz islamskih zemalja; 13. Akademija nauka
islamskog sveta. .
[18]
Generalni sekretarijat je klasifikovan kao
primarni organ OIK-a, jer je formiran na osnovu odredbi
Povelje OIK-a.
[19]
Već je doneta odluka o otvaranju Stalne
posmatračke misije pri Evropskoj uniji, sa sedištem u
Briselu. Ova misija će biti zadužena i za razvijanje odnosa
Organizacije islamske konferencije sa NATO paktom, Evropskim
savetom i ostalim sličnim organizacijama i institucijama.
Postoji i mogućnost otvaranja Stalne posmatračke misije pri
Organizaciji za evropsku bezbednost i saradnju, sa sedištem
u Beču.
[20]
Neki autori smatraju da se Parlamentarna unija
zemalja članica Organizacije islamske konferencije nalazi u
okviru šireg sistema Organizacije islamske konferencije.
Odnos ove
dve organizacije je, medjutim, više sličan odnosu
Interparlamentarne unije i Organizacije ujedinjenih nacija.
[21]
Uporedi: tekst Pakistan – svetionik za muslimane sveta
u indijskom listu „Obzerver“,
16. decembra 1994. godine.
[22]
Čak se i u islamskom
svetu često povlači razlika izmedju tzv. američkog islama i
radikalističkih koncepcija tzv. pravog ili istinskog islama,
koji zagovaraju zemalje kao što su Iran ili, u manjoj meri,
Sudan.
[23]
Uporedi: Danijel
Bučan, Darko Tanasković, Miroljub Jeftić i grupa autora,
Islamski fundamentalizam - pojavni oblici, politčki ciljevi
i pravci delovanja, Beograd 1987. godine.
[24]
Miroljub
Jevtić ocenjuje da se upravo na tim pitanjima vidi kako su
islamsko-fundamentalistički principi ugradjeni u
medjunarodno-pravni poredak Organizacije islamske
konferencije.
Za razumevanje
toga, kao posebno važnu činjenicu on navodi to što je
islamsko pravo personalno, a ne teritorijalno (što znači da
se ono mora primenjivati na sve muslimane). Vidi – Miroljub
Jevtić, Religija i politika, Institut za političke
studije, Beograd, 2002. godine.
.
.
|
|