Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Crkva i politika

   

 

Oliver Potežica

ORGANIZACIJA ISLAMSKE KONFERENCIJE

Uticaj islamskog faktora na međudržavne odnose i saradnju muslimanskih zemalja posebno je došao do izražaja, u protekle četiri decenije, kroz delovanje Organizacije islamske konferencije. Zbog toga je, između ostalog, neophodno da se ova međudržavne organizacija islamskih zemalja i njene aktivnosti u savremenoj medjunarodnoj zajednici što celovitije opišu i objasne, kao i da se sagledaju u ukupnosti aktuelnih medjunarodnih procesa. Poseban razlog za to je i činjenica da je Organizacija islamske konferencije bila vrlo aktivna i „ofanzivna“ tokom jugoslovenske krize, pre svega gradjanskog rata u bivšoj jugoslovenskoj republici Bosni i Hercegovini.

Organizacija islamske konferencije je jedina medjunarodna organizacija u savremenom svetu koja je utemeljena i deluje na verskoj osnovi[1]. Po brojnosti zemalja članica, 57 zemalja članica, kao i 3 zemlje sa statusom posmatrača[2], ona je druga medjudržavna organizacija u svetu, posle Organizacije ujedinjenih nacija. U zemljama članicama Organizacije islamske konferencije, na četiri kontinenta, živi oko 1,3 milijardi ljudi, što čini približno više od petine svetske populacije.

Uticaj islamskog faktora na medjunarodne odnose konstantno je jačao (naravno, sa različitim "frekvencijama") u periodu posle Drugog svetskog rata. Naročito je počeo da se ispoljava sa stvaranjem Svetske islamske lige - Rabite (početkom šezdesetih godina 20. veka), najšire medjunarodne asocijacije koja okuplja tzv. islamske zajednice (preciznije rečeno islamske verske entitete, koji nisu države)[3] i Organizacije islamske konferencije (krajem šezdesetih godina 20. veka), kao medjudržavne organizacije islamskih država.

U toku skoro četrdeset godina svog postojanja, od prvog skupa islamskih zemalja 1969. godine[4], Organizacija islamske konferencije je prešla put od jednog ad hoc sastanka lidera islamskih država do današnje moderne medjunarodne organizacije, sa definisanim mestom i subjektivitetom u medjunarodnim odnosima, sa razvijenom i stabilnom institucionalnom strukturom i sopstvenim pravnim i administrativnim sistemom[5], sa definisanim političkim ciljevima, sa planiranim i koordiniranim aktivnostima.

Sa druge strane, u proteklom periodu je rastao i uticaj Organizacije islamske konferencije na medjunarodne odnose, kako na globalnom planu, tako i u kontekstu razvoja situacije u pojedinim regionima. Pomenuti porast uticaja povezan je i sa razvojem Organizacije islamske konferencije na institucionalnom, normativnom, administrativnom, organizacionom i funkcionalnom planu.

Sa institucionalnim i političkim razvojem, povećavao se broj članica Organizacije islamske konferencijeod 30 zemalja osnivača do današnjih 57 članica (podaci OIK-a). U ovoj organizaciji su danas okupljene države sa četiri kontinenta (Azije, Afrike, Evrope i Latinske Amerike), što je, samo po sebi, čini globalnim faktorom u medjunarodnim odnosima.

Islamske zemlje čine danas trećinu svetske zajednice, sa preko milijardu i trista miliona stanovnika. Predstavljajupojedinačno, u odredjenim medjunarodnim grupacijama i ukupnoznačajne geopolitičke, geoekonomske, geokonfesijske, geokulturne i civilizacijske faktore.

Organizacija islamske konferencije je sveopšta medjunarodna organizacija jer se njena delatnost odnosi na sve oblike spoljnih aktivnosti država članica. Reč je o medjunarodnoj organizaciji posebno zainteresovanih država, jer su njene članice islamske zemlje. Organizacija islamske konferencije ne može biti odredjena kao regionalna, jer njeno članstvo čine zemlje sa četiri kontinenta, niti, pak, kao univerzalna medjunarodna organizacija, jer njeno članstvo čine samo one zemlje koje sebe smatraju islamskim[6].

Kada je reč o pitanju koje su zemlje islamske, treba istaći da su to one zemlje koje su sopstvenom voljom prihvatile član 5 Povelje OIK-a da samo islamske zemlje mogu biti članice Organizacije islamske konferencije. Istina, ustavi nekih zemalja odredjuje te konkretne zemlje kao sekularne (Turska), dok su u nekim drugim slučajevima muslimani samo manjina u tim zemljama (Uganda, Benin, Mozambik i druge) ili je, pak, šef države obavezno hrišćanin (Liban). Ipak, svaka od tih zemalja je prihvatila pomenuti član 5 Povelje OIK-a i na taj način sebe odredila i kao islamsku zemlju[7].

Organizacija islamske konferencije poseduje sve konstitutivne elemente medjunarodnih organizacija. S obzirom na njeno institucionalnu strukturu, normativni sistem i aktivnosti, uopšteno se može konstatovati da je ona slična drugim sveopštim medjudržavnim organizacijama, kao na primer Organizaciji afričkog jedinstva i Organizaciji američkih država, ili, u nešto manjoj meri, Arapskoj ligi.

Organizacija islamske konferencije je nastala, dakle, saglasnošću volja suverenih država, koje su potpisale i prihvatile njenu Povelju[8]. Reč je o funkcionalnom i institucionalizovanom obliku uspostavljanja i održavanja posebnih spoljnih odnosa islamskih zemalja, čemu je prilagodjeno i njeno ustrojstvo. Organizacija islamske konferencije kontinuirano obavlja svoje aktivnosti, preko mehanizama i stalnih organa, čija je je struktura i priroda odredjena Poveljom i drugim dokumentima ove organizacije[9]. Organizacija islamske konferencije je posebna i samostalna pravna ličnost, čiji organi donose, unapred utvrdjenom procedurom, odluke i sopstvene pravne akte potrebne za ostvarenje zajednički utvrdjenih političkih, diplomatskih i drugih ciljeva organizacije.

U preambuli Povelje Organizacije islamske konferencije istaknuta je politička platforma koja je poslužila za okupljanje i organizovanje islamskih zemalja na medjunarodnom planu. Posebno je naglašeno da su zemlje članice uverene da njihova zajednička religija predstavlja moćan činilac zbližavanja i solidarnosti islamskih naroda; da su rešene da sačuvaju duhovne, moralne i socijalno-ekonomske vrednosti islama, koji ostaje jedan od najvažnijih činilaca u ostvarivanju progresa čovečanstva; da su odlučne da učvrste veze bratskog i duhovnog prijateljstva koje postoji medju svojim narodima, kao i da sačuvaju slobodu i tekovine zajedničke civilizacije; da su opredeljene da ujedine svoje napore u stvaranju sveopšteg mira koji će moći da garantuje bezbednost, slobodu i pravdu za sve islamske narode i narode čitavog sveta; kao i da potvrdjuju privrženost Povelji Organizacije ujedinjenih naroda i osnovnim pravima čoveka, jer ciljevi i principi Povelje Ujedinjenih nacija čine osnovu za plodnu saradnju medju svim narodima.

U ostvarivanju pomenutih ciljeva, Povelja utvrdjuje načela koja su Organizacija islamske konferencije i zemlje članice dužne da poštuju. Ta načela su: potpuna jednakost država članica Organizacije islamske konferencije; poštovanje prava na samoopredeljenje i obaveza nemešanja u unutrašnje stvari država članica; poštovanje suvereniteta, nezavisnosti i teritorijalnog integriteta svake države; obaveza rešavanja eventualnih sukoba medju državama članicama mirnim putem, kroz pregovore, posredovanje, mirenje ili arbitražu; obaveza uzdržavanja, u odnosima sa drugim zemljama članicama, od upotrebe sile ili pretnje upotrebom sile protiv celovitosti i teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti bilo koje zemlje članice.

Dakle, Organizacija islamske konferencije poseduje sve konstitutivne elemente medjunarodnih organizacija – države kao članice; Povelju kao medjunarodni ugovor; stalne organe; ciljeve, načela i oblasti delatnosti; i poseban status.

S obzirom na stepen otvorenosti za stupanje u članstvo, Organizacija islamske konferencije bi mogla biti odredjena kao zatvorena organizacija, jer njeni članovi mogu biti samo islamske zemlje. U odnosu na ovlašćenja sa kojima raspolaže i obim tih ovlašćenja, ona je deliberativna, odnosno nadnacionala medjunarodna organizacija. U odnosu na svojstva svojih članica, ona je medjudržavna organizacija. Imajući u vidu kontinuiranost obavljanja aktivnosti, reč je o stalnoj medjunarodnoj organizaciji.

Kao subjekt medjunarodnog prava, Organizacija islamske konferencije poseduje svoja prava i obaveze saglasno medjunarodnom pravu; samostalno deluje u odnosu na druge subjekte medjunarodnog prava i na treća pravna lica; i autonomna je u odnosu na države članice, što se ispoljava u raspodeli nadležnosti izmedju organa Organizacije islamske konferencije i zemalja članica, kao i u pripisivanju njenih akata samoj organizaciji, a ne islamskim zemljama koje je čine.

Postoji i značajna sličnost, na organizacionom, institucionalnom i normativno-administrativnom planu, sa modelom Organizacije ujedinjenih nacija, zbog čega neki autori i navode da su islamske zemlje pokušale da stvore svojeUjedinjene nacije“, kao i da prekopiraju strukturusvetske organizacije u islamskim uslovima.

            U Povelji su sadržane odredbe kojima se reguliše pravni status Organizacije islamske konferencije, odnosno njeno svojstvo pravnog lica. Za subjektivitet Organizacije islamske konferencije od posebnog je značaja Sporazum o imunitetima i privilegijama za Organizaciju islamske konferencije, koji je stupio na snagu 1972. kada su ga ratifikovale zemlje osnivači, jer je njim odredjen je medjunarodnopravni subjektivitet OIK-a u medjunarodnim odnosima, kao i tzv. diplomatski subjektivitet, identičan po svom sadržaju, formi i cilju sa diplomatskom subjektivitetom Organizacije Ujedinjenih nacija i nekih drugih medjunarodnih i regionalnih organizacija. Pomenuti sporazum o imunitetima i privilegijama potpisale su i druge zemlje koje su kasnije bile primljene u članstvo.

S obzirom na to da je reč o funkcionalnom i institucionalizovanom obliku uspostavljanja i održavanja posebnih spoljnih odnosa islamskih zemalja, tome je prilagodjena i ukupna struktura i sve aktivnosti Organizacije islamske konferencije.

U cilju koordinacije i podsticanja zajedničkih akcija, usaglašavanja stavova i ostvarivanja medjusobne saradnje islamskih zemalja na političkom, ekonomskom, kulturnom, socijalnom, duhovnom, naučnom i drugim poljima, usvajanja relevantnih političkih odluka o delovanju organizacije i njenih članica, kao i donošenja različitih medjunarodnopravnih akata, u Povelji Organizacije islamske konferencije je precizirano i njeno organizaciono ustrojstvo, koje je, kasnije, značajno razvijeno i dopunjeno na osnovu odluka rukovodećih organa ove organizacije.

Organizacija islamske konferencije je trajni oblik institucionalizovanog opštenja islamskih država zasnovan na višestranom ugovoru, s posebnim statusom i stalnim organima, u okviru kojeg se, na način predvidjen i utvrdjen osnovnim dokumentima organizacije, odvijaju procesi multilateralnog pregovaranja i zajedničkog odlučivanja država članica u odgovarajućim oblastima medjunarodne saradnje.

Organizacija islamske konferencije je, danas, razvijena medjunarodna organizacija, koja kontinuirano obavlja svoje aktivnosti, preko mehanizama i organa, čija su struktura i funkcije odredjene Poveljom i drugim dokumentima OIK-a.

Pomenuti organi, tela, institucije i mehanizmi su toliko brojni i raznovrsni, tako da se, s pravom, može govoriti o „sistemu Organizacije islamske konferencije (slično „sistemu Organizacije Ujedinjenih nacija“). Taj sistem se razvijao postepeno i u skladu sa dugoročnim razvojnim ciljevima Organizacije islamske konferencije, dok su se, istovremeno, širile njene aktivnosti i oblasti delovanja.

Poveljom su odredjeni osnovni organi zaduženi za ostvarivanje zajedničkih ciljeva islamskih zemalja radi kojih je Organizacija islamske konferencije i formirana, kao i njihove nadležnosti, obaveze, organizacioni oblici i procedure po kojima obavljaju svoje aktivnosti.

Na osnovu dokumenata OIK-a, organi i tela Organizacije islamske konferencije se dele na primarne i sekundarne.

Primarni organi su oni politički, administrativno-tehnički i sudski organi koji su ustanovljeni samom Poveljom[10] Organizacije islamske konferencije.

Primarne političke organe čine predstavnici svih zemalja članica i oni su ovlašćeni da, u okvirima svoje nadležnosti, u skladu sa unapred utvrdjenom procedurom, donose odluke i preporuke koje obavezuju zemlje članice. Najviše političko i rukovodeće telo Organizacije islamske konferencije je Samit kraljeva i šefova država ili vlada[11]. Drugo po važnosti političko telo odredjeno Poveljom Organizacije islamske konferencije je konferencija ministara inostranih poslova zemalja članica, ili njihovih propisno akreditovanih predstavnika, koja se po pravilu sastaje jedanput godišnje, a vanredno po potrebi. Reč je, medjutim, o najvažnijem operativno-političkom telu, odgovornom za odredjivanje i sprovodjenje politike Organizacije islamske konferencije, o čemu usvaja odgovarajuće rezolucije, deklaracije, akcione programe i slične pravne dokumente[12].

Postoje, takodje, posebni oblici i mehanizmi delovanja primarnih političkih organa (koji su, takodje, deo sistema Organizacije islamske konferencije), koji se dele, generalno gledano, na dve grupe: a) Stalne komitete[13], i b) Specijalizovana tela Organizacije islamske konferencije[14]

Pored primarnih (osnovnih) organa odredjenih njenom Poveljom OIK-a, u protekle skoro četiri decenije stvorena su brojna tela, institucije i mehanizmi u okviru sistema Organizacije islamske konferencije i pod njenim okriljem, čime se, takodje, potvrdjivao medjunarodni subjektivitet ove organizacije.

Sekundarni organi su svi oni organi i institucije koji deluju u pravcu ostvarivanja ciljeva OIK-a, na kulturnom, naučnom, pravnom, finansijskom, sportskom, tehnološkom, informativnom, obrazovnom, profesionalnom, socijalnom, humanitarnom i drugim poljima.

Reč je o telima koja nisu određena Poveljom Organizacije islamske konferencije, već su formirana ili na osnovu posebnih odluka primarnih organa ili su priključena sistemu Organizacije islamske konferencije. Sekundarni organi se dele na Subsidijerne (Pomoćne) organe[15], Specijalizovane institucije i organe[16] i Pridružene institucije[17].

 

Organizacija islamske konferencije je, vremenom, postala i organizaciono i institucionalno razvijenija od bilo koje druge medjudržavne organizacije, osim Organizacije ujedinjenih nacija.

U okviru sistema OIK-a deluje blizu 50 posebnih tela, organa, institucija i mehanizama, formiranih u protekle četiri decenije postojanja ove organizacije. Pod okriljem Organizacije islamske konferencije deluje i izvestan broj islamskih nevladinih organizacija.

Upravno-administrativni organ Organizacije islamske konferencije je Generalni sekretarijat, koji se, takođe, u proteklim decenijama značajno razvio na organizacionom, administrativnom, funkcionalnom i normativnom planu[18]. Generalni sekretarijat predstavlja vrlo složenu i razgranatu celinu i u njegovom okviru deluje više sektora i generalnih direkcija, kao i drugih tela i organa.

Ovaj izvršni i administrativni organ je zadužen za sprovodjenje rezolucija i odluka usvojenih na samitima i ministarskim sastancima. Svoje aktivnosti obavlja u skladu sa akcionim planovima, koji su usvojeni, po raznim pitanjima i u raznim oblastima, na samitima i ministarskim konferencijama. Generalni sekretarijat je dužan da podnosi političkim organima OIK-a redovne izveštaje o svojim aktivnostima. Pored toga, ovaj organ se stara i o sprovodjenju Pravilnika o radu Organizacije islamske konferencije i njenih organa, kao i odluka primarnih političkih organa. Sprovodjenje zadataka i aktivnosti Generalnog sekretarijata je podeljeno po sektorima, organizovanim u vidu generalnih direkcija, kojima rukovode pomoćnici Generalnog sekretara.

Kao posebna tela Generalnog sekretarjata, treba pomenuti, izmedju ostalih, Odeljenje za Palestinu i Al Kods (Jerusalim), Islamski biro za vojnu koordinaciju sa Palestinom, Biro za islamski bojkot Izraela, Odeljenje za muslimanske manjine, kao i Odsek za Da'avu, koji koordinira rad različitih islamskih organizacija zaduženih za pitanja širenja islama, misionarstvo, islamsku propagandu, delovanje verskih organizacija, humanitarne aktivnosti i druga slična pitanja. U okviru sektora OIK-a za širenje islama i misionarstvo, stvoreno je posebno telo pod nazivom Front za zajedničku akciju islamskih zemalja.

U okviru Generalnog sekretarijata deluje još i Medjunarodni biro, koji čine Stalna posmatračka misija OIK-a u Organizaciji ujedinjenih nacija u Njujorku i Stalna posmatračka misija OIK-a u Organizaciji ujedinjenih nacija u Ženevi, kao i Stalno predstavništvo za Avganistan, sa sedištem u pakistanskom gradu Karačiju. Može se očekivati da će se diplomatska služba Organizacije islamske konferencije dalje razvijati, kao i da će se širiti mreža predstavništava[19].

Tokom skoro četiri decenije svog postojanja i delovanja, Organizacija islamske konferencije je širila svoje aktivnosti, pored političkog polja, i na druge posebne oblasti za koje su islamske zemlje ispoljavale značajniji zajednički interes. Institucionalizovani su novi oblici saradnje islamskih zemalja u različitim oblastima. Na primer, ustanovljene su redovne konferencije resornih ministara informisanja islamskih zemalja, ministara kulture, ministara nauke, ministara obrazovanja, ministara turizma i drugi stalni oblici rada.

Održano je, sa druge strane, više tematskih konferencija, na visokom nivou, posvećenih različitim pitanjima od šireg značaja za islamske zemlje. Na primer, konvencija o zašititi prava dece ili konferencija posvećene eliminaciji rasne diskriminacije, konferencija o problemu izbeglica i druge.

Kao brojna medjunarodna organizacija, Organizacija islamske konferencije je usvojila više konvencija i višestranih ugovora, koji su svim državama članicama otvoreni za potpisivanje i u kojima se, u većini slučajeva, predividja da stupaju na snagu kada ih ratifikuje odredjeni broj zemalja članica. Na taj način se stvara autohtoni medjunarodno-pravni sistem Organizacije islamske konferencije. Ovaj sistem je, istina, još uvek u formiarnju, ali nesumnjivo postoji. Verovatno njegov razvoj nije do sada ispunio ambicije zemalja sa najvećim uticajem u Organizaciji islamske konferencije, pre svega Saudijske Arabije, jer su mnoge islamske zemlje još uvek podozrive prema ovakvom sistemu ili ne vide razloge za dupliranje odredjenih institucija (jer mnoge već postoje, na primer, u sistemu Organizacije Ujedinjenih nacija).

Pomenimo samo neke od konvencija ili višestranih ugovora koje je, do sada, Organizacija islamske konferencije ili usvojila ili su u postupku suvajanja (ratifikacije od strane zemalja članica): 1. Opšti sporazum o ekonomskoj, tehničkoj i trgovinskoj saradnji medju državama članicama OIK-a (1977); 2. Sporazum o imunitetima i privilegijama za Organizaciju islamske konferencije (1972); 3. Sporazum o unapredjenju, zaštiti i garantovanju investicija izmedju zemalja članica OIK-a; 4. Okvirni sporazum o sistemu trgovinskih preferencija izmedju zemalja članica OIK-a; 5. Protokol o šemi preferencijalnih tarifa; 6. Statut telekomunikacionih unija islamskih zemalja; 7. Statut Instituta za standarde i merenja islamskih zemalja; 8. Statut Saveta islamskih civilnih vazdušnih plovidbi; 9. Konvencija o pravima dece u islamu; 10.  Konvencija organizacije islamske konferencije o borbi protiv terorizma (1999).

Krajem devedesetih godina prošlog veka, zemlje članice Organizacije islamske konferencije su počele da uspostavljaju i razvijaju parlamentarnu saradnju. U Teheranu je 1999. godine održana osnivačka konferencija Parlamentarne unija zemalja članica Organizacije islamske konferencije. Stalno sedište ove unije je u Iranu, a njeni članovi su parlamentarnih predstavnici iz 47 islamskih zemalja. Odnos izmedju Organizacije islamske konferencije i Parlamentarne unija zemalja članica Organizacije islamske konferencije nije jasno preciziran. Reč je, ipak, o dve medjunarodne organizacije, koje čine čine iste zemlje članice, okupljene oko sličnih ciljeva, ali na drugačijim principima[20].

Pored organa, organizacija i institucija koje se nalaze u sistemu Organizacije islamske konferencije, u saradnji i direktnoj koordinaciji sa Organizacijom islamske konferencije, ili čak pod indirektnim okriljem ove organizacije, deluju mnogobrojne medjunarodne i regionalne islamske asocijacije i tela. Mnogi autori smatraju da Treći samit Organizacije islamske konferencije održan u Meki-Taifu (Saudijska Arabija) januara 1981. godine predstavlja prekretnicu u delovanju islamskih organizacija u svetu i njihovog povezivanja na zajedničkoj panislamskoj platformi, što je kao posledicu imalo i ima sve intenzivnije nastup i aktivnosti Organizacije islamske konferencije i islamskog faktora uopšte u svetu[21].

Primera radi, na svim skupovima Organizacije islamske konferencije aktivno učestvuju predstavnici Svetske islamske lige (Rabita), Islamskog evropskog saveta (iz Londona), Svetskog islamskog kongresa (iz Karačija), Svetske skupštine muslimanske omladine (iz Rijada), i Medjunarodna islamska dobrotvorna fondacija (iz Kuvajta). Pomenute organizacije se na skupovima OIK-a tretiraju kao tela u okviru sistema Organizacije islamske konferencije ili punopravni posmatrači, a ne kao gosti ili pozvani predstavnici drugih organizacija.

Organizacija islamske konferencije ima razvijenu saradnju sa drugim islamskim organizacijama, kao što je Medjunarodna islamska organizacija za pomoć (sa sedištem u Džedi), koja učestvuju na skupovima OIK-a kao tzv. pozvani gosti. Kao što smo već naveli, isti status često imaju Akcioni komitet za islamska pitanja u Velikoj Britaniji, Svetski savet za džamije (i Evropski savet za džamije) i neke druge organizacije.

Pitanja političkog i organizacionog jačanja Oraganizacije islamske konferencije ostaju su u središtu pažnje islamskih država. Generalni sekretar Ekmeledin Ihsanoglu, koji je stupio na dužnost prošle godine, preduzeo je niz ambicioznih koraka „koji bi trebalo da omoguće islamskoj zajednici (uma) da se suoči sa izazovima 21. veka. U rezoluciji OIK-a sa Samita u Maleziji 2003. godine eksplicitno se govori o modernizaciji i restrukturiranju sistema Organizacije islamske konferencije, kao i o planiranju njenog budućeg razvoja i aktivnosti. U islamskim krugovima se u poslednje dve godine obnavlja ideja o jačanju vojne saradnje, što bi trebalo da pretvori Organizaciju islamske konferencije u moćan medjunarodni faktor.

Ispoljavanje ovih političkih ambicija sve je očiglednije od 1990. godine, odnosno od nestanka jednog od vojno-političkih blokova (Varšavskog ugovora). Interesantno je da se danas, na primer, medju najofanzivnijim protagonistima sličnih islamističkih pretenzija nalaze zemlje članice OIK-a koje se uobičajeno smatraju za tradicionalne saveznike Zapada, kao što su Saudijska Arabija, Pakistan, Malezija i, uslovno rečeno, Egipat, da ne pominjemo Tursku, jedinu islamsku zemlju koja je članica Severno-atlanskog pakta (NATO) [22].

Ipak, poslednji vanredni samit Organizacije islamske konferencije održan u Meki (Saudijska Arabija) 6-7. decembra 2005. godine pokazao je da su još uvek nerealne ambicije pojedinih islamskih zemalja i odredjenih krugova u islamskom svetu da ova organizacija može tako brzo da se pretvori u jedan od vodećih globalnih vojno-političkih faktora.

Podsetimo se da je, preko jugoslovenske krize, delovanje islamskog faktora je sve više dobijalo novu globalnu dimenziju, bez obzira na to što se njegov medjunarodni značaj se ne može meriti, jasno je, sa uticajom velikih sila i globalnih centara moći na genezu jugoslovenske krize. Na globalnom planu, tokom rata u bivšoj jugoslovenskoj republici Bosni i Hercegovini i, u nešto manjoj meri, prilikom agresije NATO-a na SR Jugoslaviju (u cilju odvajanja Kosova i Metohije), posebno je bila eksponirana Organizacija islamske konferencije, kao medjudržavna organizacija koja okuplja sve islamske zemlje.

Kada je reč o zemljama članicama Organizacije islamske konferencije, može se konstatovati da je isprepletenost duhovne i svetovne komponente u savremenim religijsko-političkim kretanjima u islamskom svetu veoma složena. Sa druge strane, postoje razlike geopolitičkih, geoekonomskih, strategijskih, kulturnih i ideoloških pozicija sa kojih same islamske zemlje pristupaju pojedinim aspektima ili celini fenomena islama. Konačno, pomenuti proces jačanja islamskog faktora u svetu je imao i svoje naličje koje se izražavalo kroz oživljavanje i širenje islamskog fundamentalizma i islamskog radikalizma (odnosno terorizma) [23].

Već krajem osamdesetih godina 20. veka Organizacija islamske konferencije je počela sve više da se bavi širim pitanjima koja se tiču položaja islama u svetu, kao što su pitanja muslimanskih manjina u neislamskim zemljama i pitanja ljudskih prava u islamskim i neislamskim zemljama[24]. Islamske zemlje su medju prvima shvatile značaj koncepta ljudskih prava u izgradnji “novog svetskog poretka”. Organizacija islamske konferencije usvojila je na ministarskoj konferenciji u Kairu 1990. godine jedan relativno celovit pravni akt, poznat pod nazivom Deklaracija iz Kaira o ljudskim pravima, koja je u više navrata potvrdjivana na potonjim skupovima ove organizacije.

 

*

Organizacija islamske konferencije je stekla u protekle četiri decenije jasnodefinisanomesto u savremenoj medjunarodnoj zajednici, uspostavljajući i održavajući stalne i regulisane odnose sa drugim medjunarodnim subjektima, kako državama, tako i drugim medjunarodnim organizacijama. Današnji broj članica OIK-a je skoro udvostručen u odnosu na broj zemalja koje su potpisale Povelju ove organizacije 1972. godine.

Prvi koraci Organizacije islamske konferencije na medjunarodnom planu bili su relativno skromni. Medjutim, kao što smo ukazali, ona se u proteklim decenijama značajno razvila na političkom, institucionalnom, normativnom, administrativnom, organizacionom i funkcionalnom planu.

Danas je Organizacija islamske konferencije razvijena i dinamična medjunarodna organizacija, što ju je učinilo faktorom u medjunarodnim odnosima i priznatim subjektom medjunarodnih odnosa, čiji se značaj ne sme zanemarivati, ali ni prenaglašavati. U svakom slučaju, Organizacija islamske konferencije je faktor koji mora biti uzet u obzir u svakoj ozbiljnijoj analizi medjunarodnih odnosa.

 

Fusnote:


 

[1]              Ovim se podrazumeva da je Organizacija islamske konferencije zapravo jedina verska medjunarodna (medjudržavna) organizacija u užem ili pravom smislu te reči, sa svim atributima i karakteristikama takvih organizacija, u savremenom smislu.

Postoji, naravno, i papska država (Vatikan), koja je u stvari paradržavni entitet (ima, čak, i neke elemente medjunarodne verske organizacije), sa priznatim medjunarodno-pravnim subjektivitetom. Reč je o specifičnom medjunarodnom subjektu koji realizuje i snažno zastupa (globalne) interese katoličke crkve.

Ostale značajnije svetske religije (pravoslavci, hinduisti, budisti, protestanti itd.) nisu, bar do sada, vršile veći uticaj na medjunarodne odnose, u smislu da nije bilo značajanijih pokušaja da se naprave sopstvene medjudržavne, odnosno institucionalizuju medjuvladine organizacije, utemeljene na verskim principima.

[2]              Pokret nesvrstanih zemalja, čije je članstvo brojnije od Organizacije islamske konferencije, ima neke karakteristike medjunarodnih organizacija (države kao članice; povelju kao medjunarodni ugovor; stalne organe; ciljeve, načela i oblasti delatnosti; i poseban status), zbog čega u medjunarodnom javnom pravu i teoriji medjunarodnih organizacija postoje značajna neslaganja o pitanju da li je Pokret nesvrstanih zemalja medjunarodna organizacija ili ne.

                Ipak, preovladjuje mišljenje da ovaj Pokret nije medjunarodna organizacija u užem smislu reči, već je reč o medjudržavnoj asocijaciji nesvrstanih zemalja. Formalnopravno gledano, Pokret nesvrstanih zemalja nema povelju (medjunarodni ugovor), niti ima stalne organe (na primer, stalni sekretarijat i slično).

[3]              Svetska islamska liga (na arapskom Rabitat al Alam al Islami) ili skraćeno Rabita je najveća medjunarodna islamska asocijacija. Na osnivačkoj konferenciji 1962. godine prisustvovale su brojne delegacije iz 43 islamske zemlje. Generalni sekretarijat se nalazi u Meki (Saudijska Arabija), dok je sama organizacija savetodavni član u sistemu Organizacije Ujedinjenih nacija, gde ima i svog predstavnika.

Nastala je zahvaljujući naporima tadašnjeg kralja Saudijske Arabije Fejsala bin Abdul Aziza, radi preuzimanja, kako je rekao glavni urednik njenog organa Časopisa Svetske islamske lige, "glavne odgovornosti za ujedinjavanje svih muslimana sveta" (vidi članak Miroljuba Jeftića Medjunarodne pretpostavke islamske transformacije u BiH, u časopisu Vojno delo br. 1-2/93, Beograd, 1993. godine).

Zadaci organizacije su odredjeni u njenoj Povelji, u kojoj se posebno ističe da "Rabita neće propustiti nijednu priliku da izgradi jedinstvo medju Muslimanima, kao i da će otklanjati prepreke na putu islama i da će u tom cilju koristiti sve moralne, kulturne i materijalne resurse koji su joj na raspolaganju".

Osnovni cilj Rabite je širenje islama, objašnjavanje njegovih načela i doktrine, otklanjanje sumnji kojima neprijatelji islama pokušavaju da ubede vernike da odustanu od njihove vere i unište njihovo jedinstvo, kao i da onemoguše proučavanje islamskih problema na dobrobit Muslimana i ostvarivanje njihovih napora".

Aktivnosti ove organizacije su razgranate, mada nisu toliko vidljive u javnosti. Ona nastoji, pre svega, da produbi veze medju postojećim muslimanskim zajednicama u svetu, za razliku od Organizacije islamske konferencije, koja povezuje islamske države na institucionalnom i medjudržavnom planu. Rabita, dakle, daje današnji smisao koncepciji islamske nacije (uma) i u njoj su i formalno zastupljeni islamski narodi, a ne države, čemu je prilagodjena i njena organizaciona struktura.

U Povelji Rabite se još ističe da će ona osnivati kancelarije u islamskim i neislamskim zemljama, u cilju borbe protiv ateizma, idolatrije i svih neislamskih novotarija. Medjutim, u Povelji se, takodje, navodi da se predstavnici Rabite ne smeju mešati u politiku zemlje u kojoj deluju.

Osim tzv. misionarskog i propagandnog delovanja, Rabita značajnim finansijskim sredstvima doprinosi stvaranju i širenju islamske infrastrukture (na primer, saudijski kralj Fahd bin Abdul Aziz je svojevremeno poklonio 250 hiljada dolara za obnovu Gazi-Husref begove džamije u Sarajevu).

Sa Islamskom verskom zajednicom SFRJ, Rabita je kontakte uspostavila još početkom šezdesetih godina, dok je od 1972. godine jugoslovenska Islamska verska zajednica redovno prisustvovala na svim skupovima koje je organizovala Rabita.

Ova verska asocijacija je bila vrlo aktivna na različitim poljima, posebno na misionarskom, humanitarnom, finansijskom i propagandnom planu, od izbijanja rata u bivšoj jugoslovenskoj republici Bosni i Hercegovini, u pružanju svekolike pomoći muslimanskoj strani. Slično je, mada manje otvoreno, ova organizacija nastupala i kada je reč o Kosovu i Metohiji.

[4]              Dogadjaj koji je neposredno uticao da se ubrza konstituisanje Organizacije islamske konferencije bila je paljevina džamije Al-Aksa, koju su 21. avgusta 1969. u okupiranom delu Jerusalima izvršili jevrejski ekstremisti. Arapske i islamske zemlje su bolno doživele poraz koji im je Izrael naneo u junskom ratu 1967. godine, kada su Jordan i Egipat izgubili odredjene teritorije. Treba podsetiti da je Jerusalim, odnosno na arapskom Al Kuds ili Beit ul Mogadis kako je nazvan u Povelji Organizacije islamske konferencije, treće po važnosti islamsko sveto mesto, posle Meke i Medine, u čemu poseban značaj ima i džamija Al-Aksa (odakle se, po islamskim predanjima sam Verovesnik Muhamed uzdigao na nebo).

Paljevina pomenutog islamskog svetilišta bila je direktni i neposredni povod za sazivanje jednog sveislamskog medjudržavnog sastanka radi dogovora o zajedničkoj akciji muslimanskih zemalja za zaštitu džamije Al-Aksa i drugih svetih mesta muslimana.

U glavnom gradu Maroka, Rabatu, od 22. do 25. septembra 1969. okupili su se kraljevi i šefovi država i vlada islamskih zemalja, što je kasnije proglašeno za Prvi samit Organizacije islamske konferencije. Kao datum osnivanja ove organizacije uobičajeno se uzima 25. septembar 1969. godine.

[5]              Kada je reč o institucionalnom razvoju, Organizacija islamske konferencije je, faktički, utemeljena na prvoj konferenciji ministara inostranih poslova islamskih zemalja, održanoj u saudijskom gradu Džedi od 23. do 25. marta 1970. godine, na kojoj je najvažnija tema bila stvaranje i institucionalno ustrojstvo organizacije. Medju odlukama sa ovog skupa najznačajnije su one koje se odnose na održavanje redovnih (godišnjih) sastanaka ministara inostranih poslova islamskih zemalja, kao o osnivanju Generalnog sekretarijata Organizacije islamske konferencije, u cilju koordinacije aktivnosti islamskih zemalja. Izabran je i prvi Generalni sekretar Organizacije islamske konferencije.

Doneta je odluka da privremeno sedište Generalnog sekretarijata bude u Džedi (Saudijska Arabija), kako se navodi do oslobadjanja Jerusalima gde će se tada preseliti stalno sedište Oganizacije islamske konferencije i njenog Generalnog sekretara.

[6]              Uporedi: Mišel Lomabardini, Medjunarodni islamski sud pravde: da li postoji medjunarodni islamski pravni sistema, časopis Andska inicijativa, Univerzitet u Kitu, Ekvador, 2004. godine.

[7]              Uporedi: Muhamed el Sajid Selim, Organizacija islamske konferencije u svetu koji se menja, Centar za politička istraživanja i studije Univerziteta u Kairu, Kairo, 1994. godine.

                Samu odluku o prijemu neke zemlje u članstvo OIK-a donosi ministarska konferencija zemalja članica, dvotrećinskom većinom glasova. Kao što se može videti, procedura prijema novih članica je relativno restriktivna.

[8]              U istorijatu Organizacije islamske konferencije od posebnog značaja je Treća konferencija ministara inostranih poslova zemalja članica, održana u Džedi od 29. februara do 4. marta 1972. godine, na kojoj je usvojena Povelja Organizacije islamske konferencije. Povelja je revidirana i upotpunjena amandmanima usvojenim na Trećem samitu kraljeva i šefova država ili vlada islamskih zemalja, održanom u Meki-Taifu (Saudijska Arabija) 1981. godine.

Tekst Povelje Organizacije islamske konferencije objavljen je u članku Olivera Potežice Organizacija islamske konferencije i kriza u bivšoj Jugoslaviji, (Beograd, Medjunarodna politika broj 1027, avgust 1994. godine). U istom članku, objavljeno je više dokumenata Organizacije islamske konferencije.

[9]              S medjunarodnopravne tačke gledišta, Organizacija islamske konferencije obavlja aktivnosti u okvirima svoje Povelje i deluje u skladu sa njenim odredbama. Njena nadležnost je, dakle, funkcionalna, tačnije rečeno odredjena je ciljevima postavljenim u njenoj Povelji, za razliku od nadležnosti država članica koja je teritorijalna i personalna. Kao i neke druge medjunarodne organizacije, Organizacija islamske konferencije poseduje, da upotrebimo pojam medjunarodnog prava, svoju volju, različitu od pojedinačne volje svojih članica. U tim okvirima, ona preduzima svoje akcije, donosi pravne akte i neposredno nosi političku i pravnu odgovornost za svoje aktivnosti.

Uporedi Obrad Račić i Vojin Dimitrijević, Medjunarodne organizacije, Beograd, 1990. godine.

[10]             Na osnovu Povelje OIK-a, primarni organi su: a) Samit šefova država ili vlada zemalja članica; b) Konferencija ministara inostranih poslova zemalja članica; c) Generalni sekretarijat; i d) Medjunarodni islamski sud pravde.

Medjunarodni islamski sud pravde, kao sudski organ Organizacije islamske konferencije, još uvek nije ustanovljen, jer amandaman na Povelju OIK-a o njegovom formiranju, usvojen 1981. godine, još uvek nije ratifikovao dovoljan broj islamskih zemalja.

Očigledan je pokušaj islamskih zemalja da formiraju sudski organ koji bi bio sličan, po ovlašćewima i delokrugu poslova, sa Medjunarodnim sudom pravde u Hagu, odnosno koji bi za Organizaciju islamske konferencije bio isto ono što je Medjunarodni sud pravde u Hagu za Organizaciju Ujedinjenih nacija. Ovaj primer predstavlja još jednu potvrdu stavova da su islamske zemlje pokušale da stvore islamske Ujedinjene nacije.

[11]             Do sada je održano deset redovnih samita kraljeva i šefova država ili vlada zemalja članica Organizacije islamske konferencije, kao i tri vanredna samita. Samiti islamskih zemalja održavaju se, prema odredbama Povelje OIK-a, svake treće godine.

[12]             Održane su, do sada, 33 redovne konferencije ministara inostranih poslova zemalja članica Organizacije islamske konferencije, kao i 11 vanrednih ministarskih konferencija.

[13]             Stalni komiteti se formiraju na osnovu posebnih odluka Samita OIK-a radi celovitog praćenja pitanja iz odredjene oblasti (na primer, kulture, informisanja i slično) i imaju svoja stalna sedišta. U ovim telima se nalaze predstavnici svih zemalja članica OIK-a.

U okviru ove kategorije, postoji sedam tela OIK-a. To su: 1. Komitet Al Kuds (Rabat); 2. Stalni komitet za informativna i kulturna pitanja (Dakar); 3. Stalni komitet za ekonomsku i trgovinsku saradnju (Ankara); 4. Stalni komitet za saradnju na polju nauke i tehnologije (Islamabad); 5. Islamska komisija za ekonomska, kulturna i socijalna pitanja; 6. Stalni finansijski komitet; i 7. Komisija za finansijsku kontrolu.

Komitet Al Kuds ima i svoju (samostalnu) agenciju Bejt Mal Al Kuds, čije je sedište u Kazablanki.

[14]             Specijalizovana tela odredjenim konkretnim pitanjima za koje se smatra da su od posebnog značaja za Organizaciju islamske konferencije ili su od takvog posebnog interesa za pojedine članice da to može biti značajno za Organizaciju islamske konferencije u celini. Reč je o telima ad hoc karaktera, koja nemaju svoja stalna sedišta. Obično su formirana na osnovu odluka ministarstkih konferencija OIK-a. Nema nijednog  Specijalizovanog tela koje čine predstavnici svih zemalja članica.

Kao primer ovih tela, treba pomenuti  Komitet OIK-a za sprovodjenje sankcija protiv Jugoslavije prestao je da postoji onda kada je ukinut embargo Ujedinjenih nacija, ili Islamski mirovni komitet, osnovan u cilju mirovnog posredovanja izmedju Iraka i Irana, u vreme rata koji su vodile te dve zemlje od 1980. do 1988. godine.

Postoji devet Specijalizovanih tela OIK-a, mada je njihov broj teško precizno utvrditi, jer pojedina tela prestaju sa radom, dok se druga formiraju. To su: 1. Komitet za Avganistan; 2. Islamski komitet solidarnosti sa narodima afričkog Sahela; 3. Ministarski komitet za muslimane na Filipinima; 4. Komitet za Palestinu; 5. Kontakt grupu za Džamu i Kašmir; 6. Komitet za Sijera Leone; 7. Kontakt grupu za Somaliju; i 8. Komitet za reformu Organizacije Ujedinjenih nacija. (9) Kontakt grupu za Bosnu i Hercegovinu čine predstavnici devet islamskih zemalja (Turska, Saudijska Arabija, Pakistan, Malezija, Egipat, Iran,Maroko, Senegal i Bosna i Hercegovina) i Generalni sekretar OIK-a.

[15]             Subsidijerni organi su, zapravo, posebna operativna tela Organizacije islamske konferencije, uspostavljena sa ciljem da pomognu zemljama članicama u njihovom ekonomskom, socijalnom i kulturnom razvoju, na nacionalnom, regionalnom i islamskom (kolektivnom) planu. Osnivaju se posebnim odlukama primarnih organa, a sve zemlje članice Organizacije islamske konferencije su, po automatizmu, članice i pomenutih organa.

Postoji osam organa OIK-a koji se smatraju subsidijernim organima. To su: 1. Centar islamskih zemalja za statistiku, ekonomiju, socijalna istraživanja i obuku (Ankara); 2. Centar za istraživanje islamske istorije, umetnosti i kulture (Istanbul); 3. Islamski univerzitet za tehnologiju (Daka); 4. Islamski centar za razvoj trgovine (Kazablanka); 5. Islamska akademija versko-pravnih nauka (Džeda, Saudijska Arabija); 6. Fond islamske solidarnosti (Džeda); 7. Islamski univerzitet Nigera; i 8. Islamski univerzitet Ugande.

[16]             Specijalizovane institucije i organi se osnivaju posebnim odlukama primarnih organa Organizacije islamske konferencije. One, medjutim, imaju značajniji stepen samostalnosti u svom radu, a njihovi budžeti su formalno-pravno odvojeni od budžeta Organizacije islamske konferencije. Članstvo u ovim institucijama je opciono, odnosno dobrovoljno – nije, dakle, automatsko ili obavezno, kao u slučaju Subsidijernih organa, niti se članovi ovih tela odredjuju posebnim odlukama Organizacije islamske konferencije, kao u slučaju Specijalizovanih tela.

Postoje četiri specijalizovane institucije OIK-a: 1. Islamska banka za razvoj (Džeda); 2. Islamska organizacija za obrazovanje, nauku i kulturu (Fes-Rabat, Maroko); 3. Organizacija radio-televizija islamskih zemalja (Džeda); i 4. Medjunarodna islamska novinska agencija (Džeda).

U okviru Islamske organizacije za obrazovanje, nauku i kulturu (ISESKO), koja predstavlja kopiju  Organizacije za obrazovanje, nauku i kulturu Ujedinjenih nacija (UNESKO), deluju tri posebne specijalizovane institucije: 1. Federacija univerziteta islamskog sveta; 2. Centar za unapredjivanje naučnih istraživanja; i 3. Islamska uprava za etiku u nauci i tehnologiji.        

[17]             Pridružene institucije se osnivaju pod okriljem Organizacije islamske konferencije, ali ne direktno od strane same organizacije ili njenih organa. Ova tela su potpuno nezavisna u svom radu, a njihovi budžeti su, isto tako, potpuno odvojeni. Članstvo u ovim institucijama je opciono, odnosno svaka islamska zemlja samostalno donosi odluku da li će se učlaniti u neku od ovh institucija. Postoji 13 institucija koje se ubrajaju u ovu kategoriju.

To su:  1. Islamska trgovinska i industrijska komora (Karači); 2. Organizacija islamskih glavnih i drugih gradova (Meka); 3. Islamska federacija sportske solidarnosti (Rijad); 4. Islamski komitet medjunarodnog polumeseca (Bengazi, Libija); 5. Islamska brodovlasnička organizacija (Džeda); 6. Svetska federacija arapskih i islamskih škola (Džeda); 7. Medjunarodna asocijacija islamskih banaka (Džeda); 8. Omladinski forum OIK-a za dijalog i saradnju; 9. Medjunarodna unija muslimanskih izvidjača; 10. Generalni savet za islamske banka i finansijske institucije; 11. Federacija kontraktora iz islamskih zemalja; 12. Federacija konsultanata iz islamskih zemalja; 13. Akademija nauka islamskog sveta. .

[18]             Generalni sekretarijat je klasifikovan kao primarni organ OIK-a, jer je formiran na osnovu odredbi Povelje OIK-a.

[19]             Već je doneta odluka o otvaranju Stalne posmatračke misije pri Evropskoj uniji, sa sedištem u Briselu. Ova misija će biti zadužena i za razvijanje odnosa Organizacije islamske konferencije sa NATO paktom, Evropskim savetom i ostalim sličnim organizacijama i institucijama. Postoji i mogućnost otvaranja Stalne posmatračke misije pri Organizaciji za evropsku bezbednost i saradnju, sa sedištem u Beču.

[20]             Neki autori smatraju da se Parlamentarna unija zemalja članica Organizacije islamske konferencije nalazi u okviru šireg sistema Organizacije islamske konferencije. Odnos ove dve organizacije je, medjutim, više sličan odnosu Interparlamentarne unije i Organizacije ujedinjenih nacija.

[21]            Uporedi: tekst Pakistan – svetionik za muslimane sveta u indijskom listu Obzerver, 16. decembra 1994. godine.

[22]            Čak se i u islamskom svetu često povlači razlika izmedju tzv. američkog islama i radikalističkih koncepcija tzv. pravog ili istinskog islama, koji zagovaraju zemalje kao što su Iran ili, u manjoj meri, Sudan.

[23]          Uporedi: Danijel Bučan, Darko Tanasković, Miroljub Jeftić i grupa autora, Islamski fundamentalizam - pojavni oblici, politčki ciljevi i pravci delovanja, Beograd 1987. godine.

[24]            Miroljub Jevtić ocenjuje da se upravo na tim pitanjima vidi kako su islamsko-fundamentalistički principi ugradjeni u medjunarodno-pravni poredak Organizacije islamske konferencije. Za razumevanje toga, kao posebno važnu činjenicu on navodi to što je islamsko pravo personalno, a ne teritorijalno (što znači da se ono mora primenjivati na sve muslimane). Vidi – Miroljub Jevtić, Religija i politika, Institut za političke studije, Beograd, 2002. godine.

.
 

.

 

 
 
Copyright by NSPM