Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima

   

 

Zoran Avramović

SUOČAVANjE SA PROŠLOŠĆU

Već niz godina upućuju se iz nekih inostranih centara, političke i medijske poruke Srbima da se suoče sa nedavnom prošlošću. Ispod te poruke nalazi se duga koja kaže da Srbi izbegavaju tu vrstu svesti. A nije isključeno da ih prati i ona treća koja sugerira usklađivanje unutrašnjeg pogleda na blisku prošlost sa onim koji je formiran u političkim i medijskim krugovima o kojima je reč. Hajde da se suočimo. Šta to vidimo u godinama koje smo proživeli?

Jugoslovenska država je sedamdeset godina bila ophrvana nacionalnim sukobima i u poslednjoj deceniji 20 veka došla u fazu kada se taj međunacionalni čvor morao rasplesti. Strpljivo, mirno ili mačem. Desilo se ovo drugo. Zašto je jugoslovenska država završila svoje postojanje u ratu a ne drugačije – veliko je pitanje i dugo će se tragati u nauci a još duže u politici za valjanim odgovorom. Ali jedan činjenica ne bi smela da bude predmet spora. U toj fazi ratnog razlaza jugoslovenskih naroda, svi su ispostavili svoja kolektivna državno-politička prava. Slovenci su prvi krenuli u oružanu secesiju a za njima i Hrvati. Nešto kasnije je u BiH organizovan referndum za samostalnost ove republike koji je srpska strana masovno odbila. Sve su ovo dobro poznate istorijsko-političke činjenice. Gde je onda problem? U tumačenju posledica koje je proizveo oružani sukob između naroda i elita bivše države. Srbi u Hrvatskoj (RSK) i Srbi u BiH, kao konstitutivni narodi tih republika nisu mogli da pristanu na lišavanje sopstvenih političkih i državotvornih prava, a druge dve strane su im to pravo poricale. Umesto polemike o kolektivnim političkim pravima i slobodama, hrvatska i muslimansko-hrvatska koalicija u BiH stalno su govorile o agresiji Srba i pri tom ubacivale i Srbiju u takvu interpretivnu strategiju terminom «velikosrpska agresija». To je rečnik kojim se pokriva fizičko proterivanje Srba iz Republike Hrvatske a pridružiće mu se i albanski sa Kosova i Metohije posle proterivanja i bekstva 200.000 Srba sa tog područja. Ta interpretacija je prihvaćena od onih koji nam šalju poruke da je potrebno suočavanje sa prošlošću.

Od «Oluje» je prošlo 11 godina od NATO bombardovanja 7 godina a egzodus i stradanja Srba se i dalje različito interpretiraju. Za Srbe je to ogromna tragedija a za druge je proslava. Ta provalija u oceni posledica oružanih sukoba u bivšoj SFRJ dugo, dugo će ostati. Kao što se pamti seoba Čarnojevića tako će se i ovi događaji držati u glavi naroda. A uz te događaje mora ići i vrednost pravde ili nepravde. Da li su Srbi to zaslužili? Naravno, niko ko drži do morala i činjenica ne može tako nešto potvrditi. Borba za kolektivna politička prava Srba u Hrvatskoj je završena «Olujom» iako je RSK bila zaštićena zona UN a na Kosovu i Metohiji je NATO bombardovao Srbiju zbog legalne i legitimne odbrane svoje države od oružanog ustanka albanske manjine. Odbrana nacionalnih političkih i državotvornih prava završila se progonom na stotine hiljada Srba!

Deceniju posle tih događaja politički predstavnici onih koji slave «Oluju» nastoje da nas uvere u nemoguće. Na ceremoniji proslave u Kninu 5. avgusta 2006., hrvatski premijer je ponovio osnovnu tezu slavodobitne strane. «Hrvatski vojnici nisu išli u Srbiju, nego su srpski dolazili ovamo u osvajačke pohode». Tu je centar stvari. Nešto je tu sakriveno. Najpre, 1991. Hrvatska je bila samo jedna republika međunarodno priznate države koja je imala JNA. Drugo, nisu srpski vojnici dolazili u Hrvatsku već su Srbi iz Hrvatske uzeli oružje da se bore protiv nastajuće hrvatske vojske. I treće, najvažnije. Niko ne može da potvrdi da su srpski vojnici iz RSK išli na Varaždin, Zagreb, Rijeku, Split i druge gradove (Da nema Dubrovnika i Vukovara o čemu bi hrvatska žrtva pričala?). Odbrana srpskih prava na političko uređenje vekovne teritorije na kojoj taj narod živi proglašava se osvajanjem! A nije osvajanje tih teritorija od strane hrvatske vojske?!

Ali, vapijuća nepravda je u sledećem. Republika Hrvatska je isterala Srbe koji su koristili ista sredstva kao i hrvatska vlada za odbranu svojih prava. Za to je blago nagrađena evropskim i svetskim priznanjima. Republika Srbija (SRJ) je branila svoju teritoriju od albanske manjine koja je uzela oružje da bi izdvojila tu teritoriju i zato dobila bombe po glavi stanovnika. Dakle, svakome ko imalo nešto zna o političkim i državnim stvarima kristalno je jasno da su Srbi surovo kažnjeni u Hrvatskoj i u svojoj Republici, samo zato što su branili međunarodno priznata prava. I eto to je suočavanje sa prošlošću. To je naša bliska prošlost. Ona se doživljava kao nacionalna tragedija ali još i više: to je pitanje pravičnosti među narodima i ljudima više nego pitanje nacinalnih interesa.

Srpski pogledi prema prošlosti, da ponovim, po prirodi stvari ne mogu da se zatvore. Ta nepravda prema ovom narodu prenosiće se u duši i svesti sa generacije na generacije. Biće tu građe za poeziju i umetnost ali šta će raditi političari. Naši i inostrani. I da hoće, ne mogu se praviti kao da proterivanja Srba 1995. i 1999. nije ni bilo.

Političko vreme protiče i odmiče, a učesnici ove velike predstave trude se da mire bivše narode i elite, organizuje sastanke, šalju osmehe. Jedni kažu da «normalizaciju odnosa između Srbije i Hrvatske treba nastaviti». Drugi zakazuju satanke sa onima koji su uzeli oružje a ne glasački listić protiv svoje države. A ispod, ispod tih normalizacija i razgovora nalaze se opusteli srpski domovi i imanja u boljem slučaju a razrušeni do temelja u gorem. Ostatak preživelih se okuplja na godišnjice progona, pali sveće po crkvama i nosi slike nestalih ili pobijenih po ulicama. Mi odavde, sve to gledamo i suočavamo se sa prošlošću.

 

 
 
Copyright by NSPM