Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija / Prenosimo Politiku

   

ALBERT ROAN, INTERVJU ZA „POLITIKU” 21 6 2006

Svetlana Vasović-Mekina

Intervju sa Albertom Roanom

Austrijski diplomata Albert Roan, zamenik specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN za pregovore o Kosovu i Metohiji, jeste onaj operativac iz senke koji za Martija Ahtisarija na relaciji Beograd–Priština–Beč kao posrednik u pregovorima između srpske i albanske delegacije traži „konkretna rešenja kako za budući status”, tako i za standarde života na Kosmetu. O njegovoj misiji na Kosmetu i pogledima na pregovarački proces razgovarali smo ekskluzivno za „Politiku” tokom dvodnevne konferencije o ekonomskom i socijalnom razvoju Kosova i Metohije, koju je Roan otvorio u Ljubljani.

Da li je za Kosmet moguć kompromis – rešenje kojim bi tamošnji Albanci postigli nezavisnost, a istovremeno bili očuvani teritorijalni integritet Srbije i nepromenljivost međunarodne, državne granice Srbije? Verovatno Vam je poznat predlog ministra Draškovića, koji je izjavio da Albanci mogu i da spavaju na granici ako to žele, ali da granica mora ostati takva kakva jeste?

– To je rekao i meni… Odgovorio sam da je za nas prihvatljivo bilo šta oko čega se obe strane dogovore tokom pregovora. Međutim, nije realno očekivati da bi Kosovo, koje želi da postane nezavisna država, prihvatilo strane granice. Mada ostajemo potpuno otvoreni za sva rešenja, ipak ne mislim da je takvo očekivanje realistično.

Stvarno verujete da bi vlada u Beogradu pristala na izmenu državnih granica?

– U Beogradu kažu da neće pristati na to, a lično u ovom trenutku ne mogu da govorim o pitanjima koja se tiču statusa Kosova, jer smo u prvoj rundi pregovora, dok razgovore o tim pitanjima planiramo za drugu polovinu jula. Obe strane će do tada predstaviti svoja rešenja, a tek potom ćemo o tome razgovarati. Do sada smo pretresli probleme koji, naravno, nisu potpuno nezavisni od pitanja statusa, ali moraju da budu rešeni bez obzira na to kakav će biti status na kraju, dakle i u slučaju autonomije ili nezavisnosti Kosova. To su pitanja decentralizacije, zaštite manjina i njihovih prava i slično.

Ali mnoga od tih teških pitanja ne mogu se rešiti bez odluke o statusu?

– Ne mislim da je ta pitanja teško rešiti. Pogledajte primer verskih objekata. Naš cilj je da utvrdimo šta verskim objektima Srpske pravoslavne crkve treba za preživljavanje u okruženju gde u njihovoj blizini često više nema značajnije srpske populacije. Svi se slažemo da oni fizički moraju da budu zaštićeni, da su potrebne posebne zaštićene zone za praktikovanje religioznog života, da moraju imati pravo da sami odlučuju o dostupnosti na njihovu teritoriju , da moraju da budu oslobođeni taksa i carina, da sve srušene objekte treba obnoviti, kao i da u vezi s religioznim pitanjima treba da imaju neposredne veze sa Beogradom. Ta pitanja moraju da budu rešena, bez obzira na status Kosova.

Potpuno isto važi za pitanje prava opština i njihovih veza s Beogradom, za prava nacionalnih zajednica, za pravo na upotrebu pisma u sudovima, za garantovana mesta za manjine u parlamentu, kao i za odredbe koje sprečavaju preglasavanje manjina u nekim važnim pitanjima…

Sva ta pitanja je moguće rešiti, bez obzira na status. Nažalost, Beograd odbacuje razgovore o tim pitanjima.

Niste li pomislili da se srpska strana s nepoverenjem odaziva i zato što standardi nisu garantovani? Međunarodne organizacije za ljudska prava, poput Hjuman rajts voča, u poslednjim izveštajima kritikuju činjenicu da niko od počinilaca zločina iz marta 2004. nije kažnjen, osim za beznačajna dela, što svedoči i o neefikasnom sistemu pravosuđa na Kosmetu?

– Kao prvo, to što kažu nije tačno. Kao drugo, morate znati da je veoma teško pronaći svedoke za etnički motivisane zločine. Svakako sudije nisu krive što počinioci nisu osuđeni, jer u tim sudovima sede sudije koje je postavila međunarodna zajednica i oni se sigurno ne boje da presude u tim slučajevima. Osim toga, na Kosovu se često zločinima pripiše „etnički predznak”, iako to neretko uopšte nije slučaj. Imali smo na severu Kosova nekoliko takvih zločina, a kasnije se na sudovima pokazalo da oni uopšte nisu etnički motivisani, već se radilo o normalnim zločinima koji se mogu desiti i u Austriji, Srbiji ili nekoj drugoj zemlji. Dodatan problem jeste to što Srbi kao zajednica odbacuju saradnju u kosovskim institucijama. Za njih su rezervisana mesta u vladi i u parlamentu, ali su popunjena samo delimično ili su upražnjena, jer se Beograd suprotstavlja njihovoj saradnji i integraciji. Ako želite zaštitu manjina i sprovođenje mera, onda morate imati i reakciju druge strane. Tako smo, pre nekoliko meseci, čekali na imenovanje jedanaest srpskih sudija. Na kraju su se prijavila trojica ili četvorica. I oni su posle nedelju dana napustili svoja mesta, jer su dobili takvo naređenje. Ima 500slobodnih mesta za srpske policajce, ali je stiglo tek 10 ili 14 prijava. Kako povećati prisustvo Srba u institucijama, ako niko ne želi da sarađuje?

Možda garancijom lične i kolektivne bezbednosti, vladavinom prava? Spomenuli ste propagandu – ukoliko neki Albanac na Kosmetu ubije Srpkinju, a istraga ne otkrije nikakav motiv izuzev mržnje na nacionalnoj osnovi, zar to ne treba nazvati pravim imenom?

– Naravno. Budite sigurni da međunarodna zajednica oštro osuđuje takve zločine ukoliko se dese, a njih u poslednje vreme, hvala bogu, ima sve manje. Činjenica je, međutim, da se događaju sasvim obični zločini koje propaganda potom okarakteriše kao zločine na etničkoj osnovi, pa se u medijima pojave informacije da je, na primer, „Albanac ubio Srbina”. A često se tu radi o najobičnijim zločinima, koji se dešavaju posvuda. Svakih mesec dana sprovodi se istraživanje koliko se nacionalne manjine osećaju bezbedno. Na pitanje: „Da li putujete”?, čak 80 odsto upitanih pripadnika manjina odgovara: „Da”. To je dobro. A onda čitamo i čujemo za jedan ili dva grozna primera kada je kamenovan autobus prepun srpskih đaka. To ima odjeka, iako se ne čuje ništa o 80 drugih slučajeva, kada su se slobodno kretali po Kosovu!? Zato prvenstveno treba otkloniti tu veštačku atmosferu nesigurnosti. Očekujem da će se posle toga stvari popraviti.

Rekli ste da vam je cilj da se pregovori, koje vodite, završe do početka iduće godine, iako ima primera, poput Kipra, gde pregovori traju decenijama. Hoće li u slučaju Kosmeta međunarodna zajednica posle ovih blic-pregovora možda odlučiti da nametne svoje rešenje? Da prizna nezavisno Kosovo, čak i ako Beograd ne pristane?

– U Rambujeu, na primer, nije bilo nametnuto nikakvo rešenje, jer ništa nije ni bilo dogovoreno! Srpska strana je tada odbacila rešenja koja bi verovatno bila bolja od onih koja se nude danas, jer su se u međuvremenu izdešavale neke stvari koje sada jednostavno ne možemo da zaboravimo. Došlo je do međunarodne intervencije, uvedena je međunarodna uprava, a sve to zato što Milošević nije hteo da pristane na ponuđena rešenja.

Pominjete Miloševića koji na nešto nije hteo da pristane. Zar je on danas važan – u Srbiji vlada demokratska vlast. Zašto je potrebno Kosmet odvojiti od Srbije, zašto ne bi zajedno ušli u evropske integracije? Da li je za Ujedinjene nacije imperativ da Srbe treba kazniti?

– Ne radi se o kažnjavanju…

Kako da ne? U protivnom, u Srbiji ne bi bilo gorčine da je gurnuta u položaj gubitnika…

– Srbija gaji dugu tradiciju „osećanja žrtve”. To u Srbiji ima viševekovnu tradiciju…

Uprkos tome Srbija je, sve do poslednjih ratova i zločina, koji su činili i Srbi, kroz istoriju bila na pravoj strani, i u Prvom i u Drugom svetskom ratu.

Ne bih želeo da pričam o srpskim zločinima, a radije ne bih ni pominjao ulogu Srbije u Prvom svetskom ratu. Ali pustimo te istorijske primere. Činjenica je da je sadašnji položaj neposredna posledica Miloševićeve agresivne politike. Sve je počelo s oduzimanjem autonomije Kosovu i represijom nad kosovskim narodom. Nemoguće je izbrisati ta iskustva. U Beogradu je prisutna tendencija da za njih istorija počinje 1999. godine, kada su, nažalost, počinjeni mnogi zločini nad Srbima i kada su Srbi počeli da odlaze. Ali istorija ne počinje 1999. Počela je, što se te situacije tiče, 1991. I to ne smemo da zaboravimo.

Srbija sasvim sigurno nema nikakvo pravo da obnovi svoju nekadašnju vladavinu nad Kosovom. To se mora prihvatiti. Kad bih mogao da odlučujem u ime Srbije, onda bih se radije odlučio za samostalan život i put u Evropsku uniju. Srbija je jedna od najrazvijenijih zemalja u mnogim pogledima i poseduje potencijal da postane bogata. Srbija je velika, ima institucije, mogla bi da postane deo EU u veoma kratkom roku.

Smatrate da Srbija treba da se odrekne Kosmeta, svoje baštine, istorije, korena?

– To je razmišljanje iz prošlog veka. Pogledajte Austriju – i južna Štajerska je nekada bila deo Austrije, pa smo je izgubili. Da ne govorim o drugim delovima austrijske monarhije.

Kada bi sutra, hipotetično, žitelji Tirola hteli da se otcepe od Austrije – zar biste to prihvatili s radošću?

– Tu je potpuno druga situacija. Tirolci su Austrijanci, govore nemački jezik, tako kao što Italijani govore italijanski. Na Kosovu su u većini Albanci koji u pogledu narodnosti nemaju ničeg zajedničkog sa Srbima. Ne možete da poredite te stvari. Činjenica je da su mnoge države posle ratova izgubile mnoge svoje ključne teritorije. Pogledajte Mađarsku...

Sad je, dakle, na Srbiji red da izgubi teritoriju?

– Možda je došla na red, možda nije, jer te situacije ipak ne možemo da poredimo, ali činjenica da je Kosovo bilo deo Srbije – nije razlog da zaboravimo politiku koju je vodio Milošević.

Nije li Milošević dva metra ispod zemlje, njegova politika takođe?

– Možda. Zar mislite da Nemci nisu platili za Hitlerove zločine, pa makar on bio ispod zemlje? Naivno je očekivati da možete jednostavno izbrisati jedan užasan deo srpske istorije.

Niko to ne očekuje, ali ni mlade generacije u Srbiji ne očekuju da budu teritorijalno kažnjene za grehe Miloševićeve politike. Pomenuli ste paralelu s Nemačkom – da li to znači da Srbija treba da čeka 50 godina kako bi se udružila s južnom srpskom pokrajinom, kao što su se spojile Zapadna i Istočna Nemačka?

– U Zapadnoj i Istočnoj Nemačkoj je živeo isti narod. To ne možete da poredite.

I u Republici Srpskoj i u Srbiji živi isti narod. Da li to onda znači da ta dva dela istog naroda imaju pravo na samoopredeljenje?

– Ne! Jer i u Švajcarskoj, u Austriji i u Nemačkoj žive pripadnici istog naroda i nemaju pravo na samoopredeljenje. Austrijanci ne mogu da se udruže s Nemcima.

Nije li težak zadatak objasniti narodima na Balkanu zašto neki narodi, koji žive unutar nekih država, imaju pravo na samoopredeljenje i otcepljenje, a drugi ne smeju da koriste to isto pravo? U slučaju kosmetskih Albanaca važe jedna, a u slučaju Srba – potpuno druga pravila?

– To je potpuno pogrešno shvatanje. Pogrešno je ako neko tvrdi da kosovski Albanci mogu da se udruže sa Albanijom. To niko u međunarodnoj zajednici ne podržava. Ako dođe do nezavisnosti Kosova, onda će jedno od ograničenja svakako biti zabrana udruživanja sa Albanijom. A druge albanske regije u Makedoniji i u južnoj Srbiji neće imati pravo da narušavaju integritet svojih država. Time bi se sprečio nastavak procesa otcepljivanja.

Sledeći tu analogiju, Republika Srpska nema pravo da se udruži sa Srbijom, ali verovatno ima pravo – kao Kosmet – da osnuje svoju zasebnu državu, bez udruživanja sa Srbijom?

– Ne, to ne bi bilo u redu. Pre nego što je osnovana, Republika Srpska nikada nije bila zasebna jedinica u nekoj državi.

Ni Kosovo nije imalo status republike u SFRJ.

– Većinu u Republici Srpskoj su pre rata i etničkog čišćenja, u vreme nekadašnje Jugoslavije, činili muslimani, Bošnjaci, od 40 do 46 odsto. Republika Srpska je nastala kao rezultat etničkog čišćenja. Bila je priznata kao entitet, jer je Dejtonski ugovor priznao postojeću realnost . Sporazum su potpisale sve tri strane – od predstavnika Srba, preko Hrvata, do Bošnjaka. Kosovo je potpuno drugi slučaj. Od početka Jugoslavije tamo je živela albanska većina, više od 90 odsto Albanaca…

Tako je sada. Nekoliko decenija ranije nije bilo tako.

– Ali danas na Kosovu živi 94 odsto Albanaca. Tu žive i pripadnici drugih manjina, kojih ima gotovo koliko i Srba na Kosovu.

Ne uzimate u obzir podatke da je taj odnos promenjen posle intervencije i proterivanja i da su Srbi na Kosmetu donedavno bili mnogo brojniji?

– Ako baš želite da idemo nazad u prošlost, onda možemo da se vratimo i 300 godina unazad i da opet utvrdimo da je Albanaca bilo više nego Srba.

Možemo i do cara Dušana, pa da ustanovimo upravo obrnuto?

– Ova diskusija zaista ne vodi ničemu.

Podela Kosmeta nije opcija u pregovorima

Da li je ideja o podeli Kosova i Metohije na pregovaračkom stolu?

– Nije. To niko ne zastupa, a nema ni mnogo smisla. Kao prvo, kad bi se razmišljalo o odvajanju Metohije, poznato je da je Metohija, gde ima najviše manastira i crkava – najudaljenija od Srbije. Čak su nam i predstavnici SPC jasno rekli da je razlika između njih, na jugu Kosova, i onih sa severa Kosova, u tome da oni jednostavno ne mogu da se maknu, ne mogu da stave manastire na leđa i da se presele. Zato su veoma kooperativni . Mi smo rekli da smo spremni da im obezbedimo sve što im treba, ali da moraju da nam kažu šta im tačno treba. S njima dobro sarađujemo.

Kontakt grupa, zajedno sa Rusima, odbacila je ideju o podeli Kosova, iz dva razloga. Prvo, to bi izazvalo da se polovina srpskog stanovništva u centralnom i južnom delu Kosova preseli, dok bi druga polovina Srba bila proterana. Međunarodna zajednica jednostavno nema dovoljno vojnika da to spreči.

Šta ako bi Srbi pristali da se presele u severni deo Kosmeta?

Sever nije polovina, to je 15 do 18 procenata. A međunarodna zajednica u 21. veku ne može da pristane na etničko čišćenje i premeštanje stanovništva, kao u vreme tursko-grčkih seoba naroda, iz prošlih vekova . Svako je slobodan da se preseli gde želi, ali mi ne možemo da podržimo nešto tako. Iz naših kontakata sa Srbima koji su ostali na Kosovu znamo da ne žele da se presele zbog imovine i svojih korena.

Tu je još jedna opasnost: ukoliko bi se dozvolilo nešto tako, odmah bi se pojačao pritisak na odvajanja delova Makedonije, onda oko Ulcinja u Crnoj Gori, u Republici Srpskoj i tako dalje. To međunarodna zajednica neće dozvoliti.

A da li bi, po Vašem mišljenju, nezavisnost Kosmeta bila dobra za Srbiju?

– Ako pogledate koliko novca, energije i vremena srpski lideri troše na Kosovo, onda bi trajno rešenje tog problema Srbiji verovatno omogućilo da se koncentriše na svoje prave probleme, a to je blagostanje ljudi.

Mislite da je u Srbiji rođen političar koji bi potpisao priznanje nezavisnosti Kosmeta?

– Morao bi da bude, iako to ne zvuči mnogo realno. Mada, može se izabrati i rešenje prema kome niko ništa ne potpisuje. Ako Savet bezbednosti nešto odluči, onda niko ništa ne treba da potpiše.

 

 

 
 
Copyright by NSPM