Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima

   

 

Milivoj Srebro

Treba li spaliti Handkea

Povampireni duh inkvizicije ponovo kruži francuskom medijskom scenom! Doduše, vremena su se promenila i nije više uputno, nije politički korektno, barem ne javno, tražiti za proskribovanog lomaču ili giljotinu

Medijska hajka koja se već više od mesec dana vodi protiv uglednog austrijskog pisca Petera Handkea, odličan je primer za ilustraciju te nove inkvizitorske prakse. Ostrašćeni vokabular, napadi ad hominem, difamatorsko podmetanje i niski udarci sa kojima su se Novi Inkvizitori obrušili na “jeretičkog” pisca jasno pokazuju da se ovi lažni pobornici “demokratskog dijaloga” i “slobode misli i izražavanja” ne zadovoljavaju klasičnim merama cenzure (koju, uostalom, žele da prikriju iza raznih eufemističkih nadimaka): izbacivanjem iz pozorišnog repertoara Komedi-Fransez Handkeovog komada Putovanje u zvučnu zemlju ili umetnost pitanja. Ne, njima nije dovoljno što je “jeretik” stavljen u “crnu knjigu”, u povampireni Index librorum prohibitorum za koga smo naivno verovali da je odavno istrulio na đubrištu istorije. Oni hoće više, oni bi da neposlušnog umetnika javno, medijski, raspnu na stub srama i da ga, na taj način, zauvek diskredituju i ućutkaju.

Signal za “lov na vešticu” dao je nedeljnik Nuvel observater. U kratkom ali senzacionalistički intoniranom članku, novinarka ovog nedeljnika je uhvatila “vešticu” na delu: Peter Handke je, prema njenom izveštaju, ne samo prisustvovao sahrani Slobodana Miloševića nego je uz to – maliciozne pikanterije koje je pisac odmah demantovao – mahao srpskom zastavom i položio ružu na kovčeg bivšeg predsednika Srbije! Ovaj kratki ali maliciozni tekst bio je sasvim dovoljan da se otvori “sezona lova” koja još traje. Premda je, istinu govoreći, infernalnu medijsku mašineriju pokrenuo Marsel Bozone, direktor Komedi-Fransez, odlukom – zasnovanom upravo na navodima iz Nuvel observatera – da iz repertoara ovog pozorišta izbaci Putovanje u zvučnu zemlju, komad snažne poetske inspiracije koji, naravno, nema nikakve veze ni sa Miloševićem ni sa građanskim ratom u bivšoj Jugoslaviji. Kao jedan od razloga za ovaj besmisleni inkvizitorski gest, Bozone je naveo – ne, nije reč o šali! – sledeći “argument”: Peter Handke je svojim govorom u Požarevcu “izvrgnuo ruglu” “rad ratnih dopisnika naše štampe”!

Cenzorski gest direktora Molijerovog pozorišta, učinjen javno i – gle apsurda! – sa dozom ponosa koja svedoči o pervertovanoj svesti, onoj koja u sramnoj represivnoj meri vidi visokomoralni čin i simbolični omaž bošnjačkim žrtvama, dodatno je okuražio sve one koji su samo vrebali priliku da se definitivno obračunaju sa neposlušnim austrijskim piscem. U prvim borbenim redovima našli su se, naravno, “veterani” medijskog rata, prekaljeni borci protiv “srpskog fašizma” i “velike Srbije”. Prve žestoke salve ispalili su Žan Blan, upravnik Nacionalne scene u Brestu, i njegov kolega Olivije Pi, direktor Nacionalnog dramskog centra u Orleanu. Nikakvo iznenađenje ako se zna da su upravo ova dvojica pozorišnih poslenika učestvovali, zajedno sa Arianom Mnuškin, u čuvenom, medijski izvanredno pokrivenom, štrajku glađu; štrajku organizovanom tokom jula i avgusta 1995. u ime, kako su mediji isticali, “nevinih žrtava rata” u Bosni i bivšoj Jugoslaviji. U ime svih žrtava? Nažalost – ne! Podsetimo se ukratko: iako se ta medijska manifestacija odvijala upravo u vreme hrvatske agresije na Krajinu kojom je izvršeno, kao što se zna, najveće etničko čišćenje na prostorima Balkana, dušebrižni altruisti – Blan, Pi i družina – nisu pokazali nimalo interesovanja, da i ne govorimo o solidarnosti, prema patnjama takođe nevinih ali srpskih žrtava. Još gore: oni su prekinuli svoj štrajk u trenutku kada je NATO intervenisao u Bosni, smatrajući da je time njihov glas “moralnog” protesta uslišen i “pravda” zadovoljena, ne hajući nimalo što je ta smrtonosna vojna akcija prouzrokovala nove – srpske žrtve!

Entuzijazam sa kojim su gospoda Blan i Pi podržali cenzurisanje Putovanja u zvučnu zemlju, kao i njihov frontalni napad na autora ovog komada ne predstavlja, dakle, iznenađenje, premda je teško razumeti njihov otrovni vokabular i, naročito, inkvizitorske ideje upravnika pozorišta iz Bresta: smatrajući valjda da Komedi-Fransez nije bila dovoljno oštra prema austrijskom piscu, koga s indignacijom naziva “brukom evropskog teatra” (!), ovaj će iskoristiti priliku da uputi neku vrstu apela svim evropskim pozorištima, sa predlogom – prosto, za ne verovati! – da tokom cele jedne sezone ne stavljaju na svoje repertoare komade Handkea!

Od ostalih “lovaca na vešticu” pomenimo još samo – pogađate, naravno: ta, zar bi jedna ovako zgodna medijska afera mogla da prođe a da on ne kaže svoju! – Bernara-Anri Levija. Za one retke, još neupućene: neofilozofa i prvoborca protiv srpskog “varvarstva” i “fašizma”. Naročito darovit u manipulisanju zapaljivom retorikom i “rečima-mecima” – da upotrebimo jednu Handkeovu kovanicu – Be-Aš-El, kako ga iz milja zovu u pariskim salonima, pokazao je i ovoga puta izuzetnu originalnost: on je, veli, i “za i protiv” cenzurisanja autora Putovanja u zvučnu zemlju. Da, baš tako: i za i protiv! Kako, onda, razumeti ovu umnu neofilozofovu aporiju? Kao puku besmislicu? Ne sasvim. Be-Aš-El jeste licemer, ali nije glup: on se, naime, zalaže za neku vrstu preventivne cenzure koju, po njemu, treba primenjivati prema sumnjivim piscima. I zamera Marselu Bozoneu nepopravljivu grešku: što je uopšte stavljao na repertoar Komedi-Fransez “kadioničara srpskog fašizma”! Kao da se već trinaest godina ne zna ko je u stvari Peter Handke – “fanatični revizionista” koji se, uz to, usudio da traži “pravdu za srpski narod”. Ali ako je već napravio jednu grešku, zaključuje gotovo ljutito neofilozof, Bozone nije smeo da napravi i drugu: da skine sa repertoara već programirani komad. Drugim rečima, nije smeo da javno počini akt cenzure. Valjda – da se vlasi ne dosete! Eh, da se pitao Levi, vlasi se nikad – treba li u to uopšte sumnjati? – ne bi dosetili. Kao što se nisu “dosetili” ni svih onih godina dok je beskompromisni borac za “ljudska prava” i iskreni branitelj “nevinih naroda” gradio, sa svojim prijateljem Alijom Izetbegovićem, i danas uzorni koncept “multietničke” Bosne.

Medijska hajka na Petera Handkea, u Francuskoj – u zemlji bogate humanističke i demokratske tradicije čiji ustav, naravno, garantuje punu slobodu mišljenja i izražavanja – ne predstavlja međutim, ma kako to izgledalo paradoksalno, ni izuzetak ni presedan. Naprotiv, pokušaj medijske egzekucije austrijskog pisca po mnogo čemu podseća na déja-vu-scenario, i trebalo je, po svemu sudeći, da se odvija po oprobanom receptu koji Novi Inkvizitori – slabo mareći i za francusku tradiciju i za slobode zagarantovane ustavom – primenjuju za “odstrel” nepokornih zastupnika politički nekorektnog mišljenja. Po onom istom receptu koji se pokazao izuzetno efikasnim u beskompromisnom medijskom ratu vođenom za “uspostavljanje” (čitaj: uterivanje) “istine” o krvavoj drami na Balkanu. Po istom receptu koji je, na primer, bio primenjen u medijskom linčovanju Režisa Debrea u proleće 1999, u vreme agresije NATO-a na Srbiju: i tada su kao i sad, da ukratko podsetimo, vodeći francuski dnevnici, Mond i Liberasion, širom otvorili svoje stranice svima onima – od kurte do murte – koji su želeli da iskale bes na prokazanog “jeretika”. Zašto? Samo zato što se ovaj ugledni intelektualac usudio da – posle putovanja po bombardovanoj Srbiji – iznese drugačiju, nijansiranu sliku o “pravednom”, “etičkom ratu” NATO-a i njegovim “kolateralnim štetama”!

Ipak, iako po mnogo čemu sličan “aferi Debre”, “slučaj Handke” se od nje razlikuje po jednom značajnom detalju. Naime, samouvereni Novi Inkvizitori su, u svojoj arogantnoj zaslepljenosti, prevideli činjenicu da javni akt cenzure, stavljanje jednog stvaraoca na Index, ne može baš tako lako da prođe u zemlji Voltera, Igoa i Zole, kao ni u ostalom demokratskom svetu: razlog zbog kojeg se, uostalom, uigrani scenario i oteo njihovoj kontroli. Konkretno, odmah po cenzurisanju Putovanja u zvučnu zemlju oštro su reagovali i francuska i evropska intelektualna i umetnička elita, preciznije onaj njen deo kome je naročito stalo do umetničkih sloboda. Potpisnici peticije “Ne cenzurišite delo Petera Handkea” – među kojima su se našli nobelovci Elfride Jelinek i Harold Pinter, svetski poznati režiseri Vim Venders i Emir Kusturica, eminentni francuski pisci Patrik Modijano i Pol Nizon... – jednoglasno su osudili represivni gest direktora Komedi-Fransez, gest koji je E. Jelinek okvalifikovala kao “zločin ne samo protiv pesnika nego i protiv publike”! Ubrzo potom reagovao je i francuski ministar kulture: u pismu upućenom direktoru Molijerovog pozorišta i javnosti, ministar se decidirano ogradio od postupka Bozonea i najavio da će lično primiti Handkea kao i prevodioca i reditelja cenzurisanog komada – Bruna Bajena. A bezrezervnu podršku proskribovanom piscu izrazili su, između ostalih, i francuski književnici An Veber i Kristijan Solmon, osnivač Međunarodnog parlamenta pisaca.

Odlučna podrška koju je demokratska inteligencija uputila Peteru Handkeu pokvarila je tako, u znatnoj meri, uigrani scenario Novih Inkvizitora. Naravno, ovi su odmah odgovorili jednom “kontrapeticijom” na kojoj se takođe našlo ime jednog nobelovca – kineskog pisca nastanjenog u Francuskoj, Gao Ksingžiana – i, dakako, pojačanom rafalnom paljbom u medijima, o čemu je već bilo reči. Ali, već je bilo kasno! Monolitni front jednoumlja počeo je da puca, a Mond i Liberasion nisu više imali izbora: hteli-ne hteli, po cenu da se definitivno diskredituju u očima demokratske javnosti, morali su da – u ime prava na odbranu – ustupe reč i prokazanom piscu.

To teško povraćeno pravo, Handke je iskoristio da, u tekstu objavljenom pod naslovom “Pričajmo dakle o Jugoslaviji” (Liberasion), pojasni svoje političke pozicije, naročito svoje viđenje građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji. I da svoje oponente pozove – znak intelektualne hrabrosti i tolerancije – na otvoreni i iskreni dijalog koji može biti i debata i “plodna raspra”, i u kojem će reči služiti kao sredstvo razmene ideja a ne kao “automatsko oružje”. Ali ovaj piščev apel, ovaj poziv na razum, ostao je, barem za sada, mrtvo slovo.

Na kraju, jedan od mogućih odgovora na krucijalno pitanje koje dotiče samu srž “slučaja Handke”: naime, otkuda toliko ostrašćenosti, otrovnih reči, prljavih udaraca i čak iracionalne mržnje u napadima na austrijskog književnika? Ili, još preciznije: šta su, u stvari, pravi razlozi medijske hajke na Petera Handkea? Da li samo njegovo putovanje na sahranu u Požarevac i njegove tobožnje ili stvarne simpatije prema bivšem predsedniku Srbije? Odgovor je kratak i jasan – ne!

Medijska hajka na Handkea motivisana je, zapravo, sasvim dugim razlozima. Neuporedivo ozbiljnijim od putovanja u Požarevac. Pođimo redom: u očima Novih Inkvizitora Handke je kriv što ne pristaje na upakovanu, manihejsku “istinu” o građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji koju su stvorili upravo oni i njihovi istomišljenici satanizujući pri tome celi jedan narod; kriv je što “seje sumnju”, ispravlja već napisanu istoriju (čiji su autori, razume se, oni sami) i još se pri tome usuđuje da traži “pravdu za srpski narod”; što vešto i drsko, često sam protiv svih, ruši na Zapadu opšteprihvaćene stereotipe o dobrim i lošim momcima, o žrtvama i yelatima, o “nevinim” i “genocidnim” narodima; što godinama raskrinkava zamku u koju su se mnogi uhvatili: ogavni propagandni amalgam koji je S. Miloševića izjednačio sa Hitlerom, a Srbe – “narod koji ga je izabrao” – sa nacistima; što smelo i sistematično opovrgava gnusne laži o srpskim “koncentracionim logorima” i o masovnim silovanjima koje zapadni mediji još i danas pripisuju isključivo Srbima iz Bosne; što traži samilost za sve žrtve bezumnog fratricida i što zahteva da se čuju jecaji ne samo “majki iz Srebrenice” nego i majki iz Kravice...

Za Nove Inkvizitore Handke je, dakle, idealan krivac. I idealna meta! Ali i, pre svega, izuzetno opasan protivnik! Darovit, inteligentan i nepodmitljiv, nepokolebljiv i kad je sam protiv svih, ovaj čudni David koji ne preza da se uhvati u koštac sa Golijatom, ovaj neobični Don Kihot koji godinama prkosi medijskim vetrenjačama, opasan je naročito za to što uporno seje “crve sumnje” u zapadno javno mnjenje i sistematski drobi, kamen po kamen, Bastilju koja već preti da se uruši kao kula od karata.

Zbog svega toga, Novi Inkvizitori su u panici: napadajući grozničavo kao muve zunzare, oni bi da što pre ućutkaju pisca. Pre nego što im i definitivno strgne maske lažnih pravednika.

Zbog svega toga, danas više nego ikada, treba stati na stranu Petera Handkea. To je, barem za autora ovog teksta, ne samo stvar ličnog izbora nego i svojevrsna moralna obaveza. Jer, podržati autora Putovanja u zvučnu zemlju danas znači i stati u odbranu onih principa na kojima počiva evropska civilizacija.

( Autor je profesor na Univerzitetu “Mišel de Montenj” u Bordou* U knjizi Ecris et cris d'un apatride (Zapisi jednog apatrida), l'Harmattan, Pariz 2005.

 
 
Copyright by NSPM