Stefan Sušić

Ni posle stotinu godina

Opoziciona izborna slika Crne Gore, nakon završenih parlamentarnih izbora 10. septembra ove godine, ostaje neizmenjena u odnosu na aktuelnu vlast. Doduše, za svakog ozbiljnog poznavaoca crnogorskih političkih prilika ona je bila i više nego očekivana. Crnogorska opozicija je godinama konstantno razjedinjena i razmrvljena do samog pojma ordinarne političke gluposti. Sa konstatovanim stanjem, bez strategije i jasne vizije kako smijeniti Đukanovića, pokazalo se (već po ko zna koji put) da je njena politička oštrica toliko otupljena da predstavlja ‘božiji dar' za vladajući režim. Protagonisti koji su je predstavljali, po političkoj težini u biografskom pedigreu i političkom delovanju, zabrinjavaju sve – od prosječnog birača do intelektualaca. Oni više teško mogu povjerovati u ozbiljne namjere i želju da se režim smijeni. Izuzetak je par časnih pojedinaca koji predstavljaju kakvu-takvu opozicionu savjest.

Kako bih potkrijepio dio svojih tvrdnji uzeću slobodu da u jednom površnom krokiu opišem, in concreto, ulogu i značaj nekih od pomenutih protagonista.

Počeću od Predraga Bulatovića i njegovih višegodišnjih upornih obećanja da će smijeniti Đukanovićev režim u što više ne mogu ni djeca povjerovati. Dovoljno je potsjetiti na njegovo javno dato obećanje u Skupštini Crne Gore da će podnijeti ostavku ako Crna Gora postane samostalna i nezavisna država. Uz to se i evidentno potrudio da razbije vlastitu partiju, na čijem je čelu, tako što je u dva navrata odstranio najbolje partijske i poslaničke kadrove. Neću špekulisati da li je to učinio, kao svaki Crnogorac, zato što se plašio boljih od sebe ili u dogovoru sa nekim izvan svoje partijske strukture - iz interesa ili prisile. Međutim, navedeno činjenično stanje više je nego tvrdoglavo.

Dodajmo tome da je i Momir Bulatović neposredno pred izbore u jednom intervjuu na televiziji IN za Predraga Bulatovića doslovce izjavio kako u životu nije sreo „pokvarenijeg čovjeka od Predraga Bulatovića“ (ne „lošijeg“ kako su neki mediji to učtivo krivotvorili). Priznaćete, različiti su kriterijumi za za nešto „loše“ i „pokvareno“. Momir Bulatović je nedvojbeno i eksplicitno stavio do znanja da misli na ljudsku pokvarenost, verovatno i zbog svoje vlastite sudbine. Mada, kada je u pitanju njegov politički protivnik, primjerenije bi bilo da je svoju misao intonirao na pojam ''političke pokvarenosti''. Ne želeći da ulazim u to koliko je Momir Bulatović u pravu, a koliko ne, činjenica je da se u partijske redove do juče najjače opozicione partije SNP uvukao ''crv sumnje'', a tiče se političke egzibicije njenog lidera. Poslednji veliki udarac koji je ta partija doživjela bila je smijena Z. Žižića. On je zamijenjen anemičnim Milovićem uz još anemičnijeg i politički potrošenijeg partijskog aparatčika Srdje Božovića, za kojim plaču davno prošla vremena.

S takvim predsjednikom i dvojicom navedenih potpredsjednika SNP-a, Momir Bulatović je, tvrdim, upravo pred same izbore zadao Predragu Bulatoviću završni udarac, a zaočekivati je da mu i vlastita partija uskoro zada završni politički udarac. Ne treba prenebregnuti ni koaliciono društvo SNP-a sa Narodnom strankom i Demokratskom srpskom strankom u kojem prva insistira na građaninu (doduše sa velikim zakašnjenjem), a druge dvije baštine arhaično srpstvo od ''Dušanovog carstva'' (Šoć) do prerušenih Kadićevih nacionalnih demokrata. U jednom sintetskom osvrtu, kratko kazano, sve je kod ove koalicije izvan konteksta prostora i vremena. Tako je nejaka koalicija SNP-NS i DSS postala objektivno slabašna da bi mogla ugroziti postojeći režim.

Nekadašnja Narodna stranka, sa početka devedesetih imala je 14 poslanika u crnogorskom parlamentu, a sada je spala na svega 2. Moralno je oslabljena, ne zbog Predraga Popovića, dosljednog opozicionara, već zbog Dragana Šoća, nekadašnjeg ministra pravde koji je zapamćen u crnogorskoj javnosti kako se junači u Skupštini Crne Gore cijepanjem vojnog poziva, hrabrenjem drugih da opstruišu vojne obaveze i registracijom Crnogorske pravoslavne crkve. Naročita ljaga (Šoć nije uspio da je spere sa sebe do današnjih dana) je učešće u aferi ''KONING'', teškoj nekoliko miliona 'dojč maraka'. Šoća je Vlada finansirala da kao ministar pravde izvrši reformu pravosuđa koju je 'uspješno' izvršio tako što je oformio 'dunđersku' konsultantsku firmu od svojih podgoričkih poznanika, daleko od bilo kakve profesionalne, naučne institucije ili ustanove. Razumije se, učinio je to iz njemu, ali i nama dobro znanih razloga. Sumnju i njegove finansijske malverzacije prvi je obnarodovao tadašnji pomoćnik ministra pravde, a današnji sudija Vrhovnog suda Crne Gore - gosp. Radulović. Crnogorska javnost je bila šokirana kada je taj grlati poštenjačina optužen u Skupštini Crne Gore i kada je tom prilikom zatraženo skidanje njegovog imuniteta. Ali... avaj... 'hrabri' i drčni ministar se tom predlogu uporno opirao prijeteći čak i 'kolateralnom štetom' (?!). Aluzija je bila jasna – time je ukazivao na još nekog iz vladajućeg establišmenta koji je 'brke omastio'. Navedena afera je mjesecima potresala crnogorsku javnost koja je mogla pratiti sva događanja preko TV ekrana. Ona do danas nije okončana.

Sada zamislite crnogorskog opozicionog birača, ma koliko god on bio naivan i lakovjeran, koji bi svoj glas na izborima, kao nekad, dao Narodnoj stranci, kada je jedan od njenih najpoštenijih predstavnika – kako je sebe papagajski predstavljao javnosti – umočen do grla u nepočinstva koja su antipatična svakom časnom opozicionom biraču. Imajući u vidu da je prvenstveno Šoć sveo Narodnu stranku na 'dva slova' i da se preko 13 godina rotira sa prvog na drugo mjesto poslaničke liste i obratno, postavlja se ozbiljno moralno pitanje: Po kojoj logici može jedan takav čovjek od vladajuće partije tražiti i očekivati rotaciju ili smjenu kada svojim vlastitim negativnim primjerom dokazuje da radi (kada su njegovi interesi u pitanju) sve suprotno. Tako produžava svoj politički život na koalicionoj energiji SNP-a slabeći, kao i Predrag Bulatović, opozicionu energiju uopšte. Ta energija je od nekadašnje ''manje elektrane'' spala na ''akumulator''. Ova dva 'nejaka Uroša', Predrag Bulatović i Dragan Šoć, su se toliko istanjila da je prvi - od debelog postao jako mršav, a drugi – od mršavog postao kostur, blijedji od najblijedje senke.

Demokratska srpska stranka, koalicioni partner prve dve, umjesto da je slijedila jedinstven primer svog Opštinskog odbora iz Herceg – Novog koji se priključio 'Srpskoj listi' Andrije Mandića (uprkos protivljenju Glavnog odbora DSS –a) udružila se u koaliciju sa SNP i NS iz sitnosopstveničkih i šićardžijskih razloga, bolesne taštine i sujete njenog lidera koji je ostao vjeran onoj pošalici 'dva Srbina tri partije'. Rezultat takve politike je da DSS u Skupštini ima svega jedan mandat! Cijela koalicija SNP-NS-DSS ukupno ima 11 mandata u novom sazivu crnogorske skupštine, izgubivši uz to i primat među opozicijom.

Mandićeva 'Srpska lista' je postala vodeća opoziciona grupacija u crnogorskoj skupštini, a uz to je, suma sumarum , brojčano i kadrovski ojačana. Njen potencijal učinilo bi još znatno respektabilnijim i to da je uspjela pročistiti i otarasiti se nekih kadrova, tzv. 'dežurnih Srba'. Takvom maniru u vođenju kadrovske politike može se ozbiljno prigovoriti, kao i jednom perspektivnom političaru kakav je Andrija Mandić, jer rušenje aktuelnog režima ne može se izvesti ''čezama'' u kojima su upregnuti arhaični ''tegljači''.

''Pokret za promjene'' Nebojše Medojevića doživeo je najveći uspjeh na ovim izborima – doduše, ni blizu uspjeha kakav je očekivao njegov lider kada je sebe u predizbornim nastupima proglašavao premijerom u budućoj ekspertskoj Vladi. Njegov krajnje populistički nastup, pred razočaranim i osiromašenim masama, djelovao je na dio biračkog tijela hipnotizirajuće, ali to je još uvijek daleko od toga da bi mogao da ugrozi Đ ukanovićev režim…ili preciznije, da bi ga mogao realno zamijeniti u bilo kojoj varijanti.

Dodajmo tome: U proteklih 100 godina vlast u Crnoj Gori nikada nije bila smijenjena parlamentarnim putem. Istorija za mnoge u Crnoj Gori nikada nije bila učiteljica života.

Značenje liderstva u crnogorskom političkom životu najbolje dokazuje primjer Liberalnog saveza kada je njim rukovodio Slavko Perović. Bilo je to vrijeme kada je Liberalni savez imao relativno političko značenje i 13 mandata u Skupštini Crne Gore. Gašenjem Liberalnog saveza i povlačenjem Slavka Perovića iz politike osnovana je Liberalna partija Crne Gore na čijem je čelu Miodrag Živković, čovjek bez harizme, vizije i uvjerenja. Uprkos mnogim uglednim starim liberalima i to onim najprepoznatljivijim u crnogorskoj javnosti iz starog Liberalnog saveza, Živković je doživeo fijasko na minulim izborima o čemu dovoljno govori činjenica da je u koaliciji sa Bošnjačkom strankom osvojio svega 2, odnosno ukupno 3 mandata.

Zaključak se sam po sebi nameće: Bez pravog vođe ili kako se to popularno kaže LIDERA ne treba ni pomišljati da bi neka politička partija u Crnoj Gori mogla napraviti neki značajniji uspjeh na izborima.

Real politička situacija u Crnoj Gori je takva da Mila Đukanovića može smjeniti samo on sam! To će se dogoditi samo ako se u njemu probudi, kao u Šekspirovoj drami ''Julije Cezar'' jedan Brut ( ''Bruta može pobijediti samo Brut'' ). Da li će se taj 'Brut' doista probuditi u samom Milu Đukanoviću, ili će uslijediti pritisak nekog međunarodnog faktora, ostaje do daljnjeg nepoznanica. No, ako Milo Đukanović i potvrdi ovih dana svoj odlazak sa državničkih funkcija u formi 'ostavke', daleko je od toga da bi mogao biti glup i ispustiti partijsko kormilo. Na to ga niko ne može prisiliti. Svijestan je da bi time dao šansu patvorenim i nalickanim da mu jednog dana počnu raditi o glavi. To bi bila realna šansa i ovakvoj razjedinjenoj opoziciji da smjeni DPS – vjerujem, da bi joj bez Mila na čelu stranke to pošlo za rukom.

Vlast u Crnoj Gori parlamentarnim putem neće za dugo biti smijenjena činodejstvijem opozicije, a bez nekog velikog 'čuda' spolja. To se 'čudo' za sada još uvijek čak ni ne nazire.

Svaka smijena režima u Crnoj Gori pretpostavlja nove ljude u redovima opozicije, jer je crnogorsko biračko tijelo prezasićeno starim kadrovima koji traju još od 1991.godine! Oni nikada za sve ovo vrijeme nijesu znali da osmisle neku strategiju ili zajedničku platformu za rušenje aktuelne vlasti. Mnogi od njih su već dobrano kompromitovani i istrošeni, godinama ponavljaju iste papagajske priče, isprazne i iritirajuće floskule (poput Predraga Bulatovića, Srđe Božovića, Šoća, Kadića i drugih). Toliko je taštine i sujete među vodećim ljudima u crnogorskoj opoziciji, a niko nema sposobnosti, niti svijesti da organizaciono opoziciju okupi oko iste platforme i zajedničkog cilja – rušenja aktuelnog režima. Svima njima su mnogo važnije mrvice sa trpeze vladajuće partije. Nemaju hrabrosti čak da mirno odu sa političke scene kao što su u antibirokratskoj revoluciji poručivali tada aktuelnom režimu: 'Vaše je samo da odete!' Nije tako nešto uradio ni autor citirane parole – Momir Bulatović koji nije htio dragovoljno otići nakon poraza na predsjedničkim izborima.

Nije tačno da u Crnoj Gori nema novih snaga među opozicijom. One ne mogu doći do izražaja zbog političkog egoizma i sebičnosti njima pretpostavljenih u partijskim nomenklaturama. Zar nije najbolji primer Andrija Mandić koji se izborio vlastitim sposobnostima da iziđe iz birokratske ljušture SNS?

Što se Medojevića tiče, teško je zamisliti da će uspeti da dobije najtežu bitku u svom životu – to je bitka sa vlastitim narcisoizmom, sujetom i taštinom. Nije se on slučajno riješio jednog Andrije Jovićevića i Miodraga Lekića. Iz njega je izbio 'crnogorski sindrom' da niko ne voli boljega od sebe. Za razliku od Medojevića, Andrija Mandić je javno pred same izbore izjavio da bi ''Jovićevića i Lekića rado vidio na ministarskim mjestima''. (Medojević je na pitanje TV gledalaca šta misli o Jovićeviću i Lekiću vješto izbjegao svaki odgovor.)

Zato sam ja još prije referenduma napisao u 'Novoj srpskoj političkoj misli' da Medojević ne može iznijeti nikakvu značajniju političku ideju - njegova je taština i sujeta jača od bilo kakve ideje. Pojednostavljeno rečeno: on bi htio sve sam i ne prepušta drugima ništa što bi bilo značajno ili bi moglo ugroziti njegovo samoljublje. Čitav smisao njegove izborne trke je bio kako doći na Milovo mjesto, tj. kako ga smjeniti i zamijeniti. Ispada da je Milo Đukanović postao njegova opsesija i istovremeno idol - kao nedosanjani san o sreći. Stoga je u predizbornim nastupima Medojević bio samozarobljen fiksacijom i fokusiranjem na Mila Đukanovića. Sve njegove kritike korupcije i kriminala crnogorskog društva dovođene su u vezu sa Milom Đukanovićem. On se nije borio sa njegovom partijom, niti sa aktuelnom vlašću, nego sa Milom lično.

Bilo kako bilo, Medojević je ušao u crnogorski parlament i postigao zavidan politički uspjeh, a rekao bih i krajnji domet. U svakom slučaju, sjednice crnogorske skupštine biće manje dosadne i anemične Medojevićevim dolaskom. Međutim, teško je vjerovati da će se opozicija i pred naredne izbore uspjeti ujediniti. Medojević će i tada tražiti da bude prvi.

Crnogorska opozicija podsjeća me na film ''Nema mira među maslinama''. Kako sada stvari stoje crnogorsku vlast niko neće moći smjeniti parlamentarnim putem ni u slijedećem stoljeću. To je zbilja jedinstven fenomen sa aspekta teorije države i prava, sociologije, politikologije i psihologije. Crna Gora do daljnjeg predstavlja interdisciplinarnu enigmu u istoriji svjetskog parlamentarizma.