Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima

   

 

Vasilije Mišković

KADA ĆE MAMBE POSTATI ŠKORPIONI?

Snimak ubijanja srpskih građana u hrvatskoj ofanzivi „Oluja“ nije doneo samo težak i mučan miris rata devedesetih, već je kao pucanje čira izazvao veliko oticanje medijsko–političkog gnoja na sve strane. Na prvi pogled, sve se čini kao mračan istorijski flešbek, kao povratak slika rata i istih propagandnih matrica. Hrvatski političari i mediji i dalje nastoje da izbegnu odgovornost za zločine koji su počinjeni nad Srbima 1995. godine tako što grčevito brane tuđmanovske medijske parole o „slavnom otadžbinskom ratu“ i „danu pobede i domovinske zahvalnosti“, doduše uz određeno distanciranje od starog generala i njegove nacionalističke retorike. Njihovi politički lideri odbili su paralelu sa škorpionima, pa i umerene, do snishodljivosti, opomene koje dolaze od Tadića i Koštunice da ta „operacija“ nije prošla bez zločina nad civilnim stanovništvom. Portparol hrvatske vlade Maček kaže da „s nimak nedvosmisleno potvrđuje da na njoj nisu pripadnici hrvatske vojske“, pa stoga njih nije briga za to. Za ubijenog Srbina su do sada tvrdili da su ga mambe „samo grublje ispitivale, kao što to rade Amerikanci u Iraku“. I dalje Hrvatska ignoriše svoju odgovornost ne samo za zločine nad civilnim stanovništvom RSK, već i za najveće etničko čišenje od Drugog svetskog rata u Evropi. Pritom, Srbija i dalje ispada glupa jer se previše revnosno trudi da osudi svoje zločince. Sve je, čini se, isto, samo što više Slobe i Franje nema.

Na te nesretne devedesete podseća i tretman snimaka ubistava i paljevine u zapadnim medijima. Naime, dok su se štancovali filmovi o „genocidu u Srebrenici“ i često puštali škorpioni, dotle je priča o 11–godišnjici velikog srpskog egzodusa, kao i film u kome mambe&hamze „rade svoj posao“, ostao gotovo nezapažen. A da ne govorimo o tome da je sasvim izostao medijsko–diplomatski pritisak na Zagreb da barem započne istragu. One „naše“ uhapsili su za dva dana, a o „njihovima“ se i ne priča!

Da sve bude jasno, Hag se ekspresno izjasnio da je snimak nejasan, da se ne vidi „ ko je ta jedinica, ko su ti ljudi, samo neke senke“, i da ga stoga, čiste savesti, tretira kao kućni snimak dokonih domaćica. Ovaj zaista smrtno ozbiljan rijaliti program nije mogao da dođe do zapadne publike željne surovog realizma i scena nasilja. Globalni medijski koloseum žedan krvi i dalje pravi selekciju kao i devedesetih: na one čija smrt zaslužuje prikazivanje i one koji tu „privilegiju” nisu dobili.

Neko bi izjave Tadića i Jočića u kojima očekuju da hrvatske nadležne službe preduzmu sve što je u njihovoj odgovornosti i da se obračunaju sa svojim mambama kao Srbija sa škorpionima nazvao naivnim da se kojim slučajem ovako nešto dešava prvi put. No, posle činjenice o mučnoj smrti Miloševića i Babića, uz istovremeno oslobađanje albanskih i muslimanskih vojnih vođa iz Haga, niko nema pravo na kalimerovsku jadikovku o nepravdi i dvostrukim standardima. Iako je jasno da globalni centri moći neće značajno menjati odnos prema Balkanu i stereotipe o zločincima i žrtvama, pa je tako i manevarski prostor za delovanje uzak, ništa ne opravdava državu Srbiju i njene institucije za pasivnost i neodlučnost. Ako određene političke izjave ne prate aktivnosti celokupne diplomatsko–medijske infrastrukture, onda se one svode na praznu retoriku i prikupljanje političkih poena u domaćoj javnosti. Ili, narodski rečeno, ko je nama kriv što smo mi svoje hapsili ekspresno, dok njihovi mirno spavaju?

SRPSKI LOBI U BEOGRADU

Kako Srbija da očekuje od Hrvatske da pokrene suđenja kada ni sama nije identifikovala počinioce, niti je prikupila dovoljno dokaznog materijala, kada nema ozbiljnu instituciju koja se bavi zločinima u ratovima devedesetih, kada nije izvršila diplomatski i drugi pritisak da se stvari pokrenu sa mrtve tačke? Kako da dođe do koliko–toliko uravnoteženog odnosa prema ratovima iz devedesetih u zapadnim centrima moći, a pre svega u SAD, bez agresivne diplomatske, lobističke i medijske kampanje? Uostalom, što bi neko menjao odnos prema nekom ko ga skoro bespogovorno sluša i pritom ne mari za svoje vitalne nacionalne interese?

Kako da se nekome žalimo na dvostruke standarde kada ih sami na sebi primenjujemo? Nacionalna sujeta koja je krasila deo vladavine Miloševića zamenjena je drugom krajnošću – mazohističkim posipanjem pepela, naročito agresivno promovisana od domaće „misionarske inteligencije” ovaploćene u perjanicama NVO sektora. Tako, Žarko Korać, povodom uznemirenja javnosti oko snimaka zločina, u svom komentaru nije propustio da se zapita: „Dakle, da li su sve žrtve iz kolone prognanika nevine žrtve? Imaju li neki od njih i vlastitu odgovornost za ono što se desilo?” („Nezavisne“, 7. 8.) Šta reći na ovo, osim što bismo potpisali emotivni komentar Nataše Odalović: „Ne dopuštam da se o mrtvim ljudima, iz koje god jame bili, sudi i gata i trguje šta su bili, ko su bili, civili ili necivili. Hej, vi, ljudi 21. veka! Operisani od milosrđa, isprogramirani, inkasirani! Ko vam daje za pravo da sudite ko su civili, a ko kobajagi civili među leševima?” To degutantno dovođenje u pitanje „nevinosti” napisano je u kontekstu navodno jednostrane reakcije predsednika Tadića i premijera Koštunice na godišnjicu egzodusa u kojoj se ne spominje Miloševićeva politika i neoprostiv greh lokalnih Srba što su uzeli oružje da se odbrane od napada hrvatskih ekstremista. Ispada da su svi oni bili krivi jer su pružali otpor hrvatskoj agresiji, pa se tako amnestira etničko čišćenje i zločini koje je nad njima počinila hrvatska vojska.

Zbog ovakvog razmišljanja, koje nažalost nije retko, mi moramo dobiti medijsku bitku pre svega u Beogradu, da bismo mogli da se za nju borimo u svetskim metropolama. Stoga bi, čini se, „srpski lobi” trebalo najpre osnovati u prestonici Srbije, da se prvo tu izborimo za ono što se zove minimum dostojanstva i vitalni nacionalni interes. Da ovo nije samo domanovićevsko preterivanje, pokazuje i činjenica da su se ti i takvi snimci vukli po lokalnim televizijama (na novosadskom „Mostu“ prikazani su u martu), a ima ih i na internetu. Ali, na RTS-u nisu našli za shodno da ih prikažu. Jer, ko zna kome „bi se zamerili”?!

KADA ĆE SRBI POSTATI HOBITI?

Na kraju, možemo se zapitati kada će, i da li će ikada, hrvatske mambe ili muslimanske hamze imati isti tretman kao srpski škorpioni? Za to je, s jedne strane, potrebno da se Srbija istrajno bori, a sa druge, da se na Zapadu odustane od nametnutih stereotipa o dobrim i zlim Balkancima. Ma koliko mediji bili moderni, oni funkcionišu na mitskim i simboličkim matricama. Da se izrazimo Tolkinovim rečnikom anglosaksonske neomitologije: Srbi su u ratu devedesetih predstavljeni kao divlji i zločinački Troli koji iz svojih mračnih šuma napadaju miroljubive i urbane Hobite – bosanske muslimane!

Srbi su i dalje negativci, dok stidljivo kritičko medijsko tretiranje „Oluje” u nekim hrvatskim medijima, poput „Jutarnjeg lista“ (4. i 5. 8. '06) gde se govori o „strašnom zločinu ubijanju srpskih civila”, pokazuje da se uloga dobroćudnih Hobita za sada čuva samo za bosanske Muslimane. No, isto tako čuva se i uloga glavnih negativaca za Srbe. Zato ne začuđuje što su neki kafanski teoretičari zavera skloni ideji da tajming puštanja snimka sa „nekompromitirane” B92 predstavlja packu koja treba da smanji „trijumfalizam” hrvatskih domoljuba. Iako ne skloni teorijama zavere, čini se da je puštanje Nasera Orića na slobodu u funkciji održavanja medijskog mita o Srebrenici, po kome su zločinci samo na jednoj strani – srpski Troli, a žrtve isključivo muslimanski Hobiti.

Na gornje pitanje, koje bi se moglo preformulisati u: kada će Srbi (ponovo) biti Hobiti – može nam u značajnoj meri dati odgovor istorija. Kada god je Srbija bila strateški bitna i potrebna nekim imperijalnim centrima, bila je predstavljana kao romantična zemlja slobodnih i hrabrih ljudi, a kada bi se našla na putu nečijih „prodora”, ona je bila orijentalna, primitivna i varvarska. Tu je dovoljno prisetiti se šta je pisala germanska, a šta anglosaksonska štampa tokom Prvog i Drugog svetskog rata.

Dakle, nije dovoljno što je Srbija „hobitski” kooperativna i opredeljena za evroatlantske integracije i što se odrekla trolske „ideologije nacionalizma”. Potrebno je da postane, zbog nečega, regionalno važna globalnim centrima moći i da sa tim zna da uspešno trguje. Ovo je tema o kojoj bi domaći političari morali da počnu da razmišljaju. Pri tome, treba uvek imati na umu da su moć i trajnost postojećeg medijskog mita toliko veliki da limitiraju brzinu i meru njegove moguće promene. Sve se menja, samo su mitovi večni.

 

 

 
 
Copyright by NSPM