Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Srbija među ustavima

   

 

Darko Velimirović

USTAV ILI MRTVO SLOVO – PROBLEM REČI “KOSOVO”

Politička elita u Srbiji uglavnom je došla do saglasnosti da se u novom Ustavu Srbije, umesto kao što je to bilo slučaj sa ovim važećim, gde se reč Kosovo našla u članu 6. (a status pokrajina regulisan od člana 108. do 112.), navedena reč prebaci u preambulu. Tako će ova, po mnogima „najsvetija reč“ u srpskom jeziku, možda dobiti još više na značaju. Dakle, ustav koji će se naći na referendumu, svakako neće biti jedini koji je eventualno donet inspirisan Kosovom. Pre prvih višestranačkih parlamentarnih izbora u Srbiji, dakle početkom devedestih godina prošlog veka, donet je važeći Ustav. Tadašnji Miloševićev režim obrazlagao je potrebu za novim ustavom tezom „o teritorijalnoj celovitosti Republike Srbije“ i potrebom da se redefiniše status pokrajina u odnosu na njihov položaj u Titovo vreme. Danas u Srbiji gotovo da nije moguće uočiti ni jedan „pozitivni“ efekat vezan za pokrajine i samu državnost Srbije, a da je proistekao iz važećeg Ustava. Ova činjenica i više je nego dovoljna da se u ovdašnjem društvu istakne potreba da Srbija dobije novi ustav. Takođe, mora se imati u vidu i činjenica da je postojeći Ustav u mnogo čemu anahron i prevaziđen. Aktuelni Ustav Srbije je jedini u Evropi u kojem se pominje „društvena svojina“, on je poslednji jednopartijski ustav donesen na tlu Evrope! Napokon on je formalno pravno donet u vreme kad Srbija nije bila međunarodno priznata država, već federalna jedinica bivše SFRJ, što pokazuje i potrebu da Republika Srbija i formalno-pravno definiše svoju državnost i na izvestan način podrazumeva uobličavanje te državnosti u pravne okvire.

Ubacivanjem Kosova u preambulu budućeg Ustava, dakle dela teritorije nad kojim je Srbija svoje ingerencije Kumanovskim sporazumom prenela na međunarodnu zajednicu, što je zatim potvđeno i rezolucijom 1244 SB UN, dolazi se do one pravne konfuzije koja bi i budući ustav mogla učiniti anahronim i prevaziđenim i pre nego što je donet! Zamislimo situaciju da Kosovo „eventualno“ dobije nezavisnost, i da ta nezavisnost bude priznata od svih relevantnih institucija na planeti, na kojoj žive između ostalog i građani Srbije, ili pak nezavisno Kosovo bude priznato od većine članica SB UN nizom bilateralnih sporazuma. Veliko je pitanje hoće li nam tada, taj budući ustav osigurati ono što se ovde naziva: „Kosovo u Srbiji“? Prema svim međunarodnim normama ukoliko jedan deo države, u ovom slučaju Kosovo, bude „privremeno zauzeta teritorija“, Srbija ima pravo ali i obavezu da brani svoju teritoriju. Hoće li Srbija sa novim ustavom, eventualno dobiti i proglašenje „jednog dela svoje teritorije“ za „privremeno okupiranu teritoriju“ (što je svojevremeno bio predlog SRS, ali i patrijarha Pavla), pošto je činjenica da ni jedan organ vlasti u Srbiji, zbog svega gorenavedenog, svoju vlast ne može da sprovodi na teritoriji Kosova. Dalje, zamislimo situaciju da Kosovo ne postane samostalna država, već ostane trajno teritorija pod međunarodnim protektoratom UN (što je takodje jedna od opcija). Hoće li tada Srbija vođena svojim ustavom – kao najvišim pravnim aktom jedne države – svoja prava na državnu celovitost zahtevati od međunarodne zajednice? Hoćemo li u tom slučaju umesto partnera, u međunarodnoj zajednici pronaći okupatora naše „privremeno zauzete teritorije“? Konačno, zamislimo situaciju u kojoj budući ustav, čim bude donesen odmah bude nepoštovan, jer pravno ne definiše položaj Republike Srbije – već države Srbije i jedne susedne teritorije – pod međunarodnom ili samostalnom upravom. I zato se čini da, u Srbiji poslednjih dana, nije pitanje donošenja novog ustava ono pitanje koje će sudbinski odrediti položaj građana Srbije u savremenom svetu, već je to pitanje treba li u Srbiji donositi ustav koji brani one poražene političke ideje zbog kojih je pravljen i predhodni, Miloševićev ustav? Sme li Srbija, šest godina nakon vladavine Slobodana Miloševića dovesti sebe u paradoks da kroz svoj Ustav definiše Kosovo kao svoju teritoriju, iako eventualne odluke SB UN budu suprotne. Nije li to ona vrsta paradoksa u koji je svojevremeno upao i sam Slobodan Milošević, tvrdeći da je „pobedio NATO pakt“, a realnost ukazivala na suprotno?

U slučaju da politički motivi vlasti za donošenje novog ustava nisu želja da se ostvari kontinuitet sa Miloševićevom politikom, onda se tom novom ustavu Srbije, od strane ovdašnje političke elite pristupa i više nego neozbiljno. Naime, donošenje novog ustava ovo društvo čeka već godinama. Godinama se pitanje novog ustava predstavlja kao najvažniji posao o ko koga bi svi relevantni politički faktori u ovoj zemlji trebalo da postignu politički konsenzus. U ovdašnjoj javnosti čak se stvorio i jedan, sad se vidi ničim opravdan mit, da se na novi ustav dugo čeka, jer vladajuća politička elita ima želju da se najvišti pravni akt ove zemlje sačini, pre svega kao jedan kvalitetan i funkionalan pravni dokument, čija bi primenljivost i kompetencija bile garant trajnom regulisanju društvenih odnosa unutar ove države. U javnosti su se čak provlačile i izjave da će budući ustav Srbije svoj uzor naći u Ustavu SAD, bar po dugovečnosti. Međutim, odjednom se sa donošenjem novog ustava Srbije požurilo, ne bi li se potpuno prenebreglo eventualno buduće faktičko stanje. Donošenjem novog ustava, koji će biti u suprotnosti sa eventualnim faktičkim stanjem i sa eventualnim međunarodnim pravnim normama, jeste igra sa građanima ove zemlje, i potpuno neshvatanje i nerazumevanje političke odgovornosti koju aktuelna vlast ima pred građanima Srbije.

Sama činjenica da se aktuelna vlast, uključujući i političku elitu, igra sa jednom veoma skupom i veoma komplikovanom procedurom – kakva je donošenje novog ustava, ne samo da govori da će takav ustav biti kratkog daha, već i da ukoliko se takav ustav donese – politička elita ne planira da ga do kraja ispoštuje! Činjenice govore da je i sadašnji Ustav Republike Srbije donesen suprotno faktičkom stanju, i da kao takav nije uspeo da sačuva teritorijalni integritet i suverenitet teritorije za koju je pravljen, a da je Kosovo sada podjednako politički udaljeno od zvaničnog Beograda kao i teritorija npr. Bocvane. Šta je sadašnja politička elita naučila iz navedenog primera? Gotovo ništa! Srpska politička elita i dalje je spremna da lobira za ustav, i što je, možda, još strašnije – da donese ustav suprotan eventualnom faktičkom stanju. U postojećem Ustavu reč Kosovo je pominjana, u novom ustavu ova reč će takođe biti pominjana, ali da li se tu otišlo dalje od sintaksičko–semantičke igre i stiglo do faktičkog stanja, istorija će pokazati.

Sa druge strane, od pojedinih političkih aktera iz tzv. „Druge Srbije“, čuju se izjave koje govore o tome da reč „Kosovo“ treba da bude, ne samo izbrisana iz novog ustava, već i iz srpskog jezika. Kao da se zaboravlja da jedna država, ukoliko želi da bude ozbiljna, mora da vodi računa o svakom svom građaninu (nećemo naći bolji primer od SAD). Činjenice govore da na Kosovu žive građani koji sebe smatraju građanima Republike Srbije. Takođe je činjenica, da ti građani imaju podjednako pravo da se smatraju građanima Srbije (ovo pravo ne proističe samo iz aktuelnog Ustava, već i iz međunarodnog prava), kao što to ima neko iz Beograda, Zaječara ili Subotice... Navedeni građani Republike Srbije imaju sem pasoša, lične karte i državljanstvo ove države. Država Srbija je dužna da se brine o svakom svom građaninu, pa i onom koji živi na Kosovu. Ukoliko bi Srbija prestala da aktivno učestvuje u rešavanju problema Kosova, ili dobrovoljno ustupila svoje građane nekoj drugoj državi, Srbija ne samo što ne bi bila „ozbiljna država“, već je pitanje koliko bi bila država uopšte? Ono što zaprepašćuje, jeste činjenica i da predlog koji kaže da se na Kosovo zaboravi, i drugi predlog u kom Kosovo treba da uđe u preambulu budućeg ustava Srbije – nemaju puno veze sa faktičkim stanjem, ni formalno – ni pravno! Možda ne bi bio problem kad bi samo politički akteri iz tzv. „Druge Srbije“ odstupali od fakticiteta i nudili politička rešenja lišena smisla za realnost. Problem leži u činjenici da onaj ko snosi političku odgovornost, dakle aktuelna vlast – uključujući i političku elitu, pravi mnogo gore greške, jer svoj smisao za odstupanje od fakticiteta - želi da formalizuje, i to ni manje ni više nego u budućem ustavu.

Naravno da budući ustav Srbije koji bude uključivao i reč Kosovo u svojoj preambuli, neće biti samo suprotan eventualnom faktičkom stanju, već i eventualno duboko antireformski. Za sporovođenje i dovršavanje reformi, koje je započeo pokojni premijer Zoran Đinđić, a sa manje ili više uspeha nastavila i aktuelna vlast, pre svega je neophodna koordinacija i saradnja sa međunarodnom zajednicom. Kako i na koji način će međunarodna zajednica prihvatiti državu u čiji je Ustav eventualno ugrađena teritorijalna pretenzija na jednu eventualno suverenu državu, ili entitet pod međunarodnim protektoratom – ostaje da se vidi. No, jedno je sigurno, taj i takav ustav, ukoliko se eventualno, donese neće olakšati integraciju Srbije u međunarodnu zajednicu, već je sva prilika da će ovaj proces znatno otežati.

Ovde dolazimo do onog najznačajnijeg, a to je srpsko državno pitanje. Treba li budući ustav Srbije da bude opterećen sa propalim nacionalno-romantičarskim konceptom i jednom poraženom politikom, koja se u Srbiji sprovodila sa manje ili više kontinuiteta od 1804. godine. Treba li građani Srbije da budu taoci te i takve politike? Zašto se kao primarni motiv za donošenje novog ustava ne navede Srbija kao prosperitento društvo? Zašto se Srbija ne definiše pre svega kao zemlja slobodnih i odgovornih pojedinaca, a ne talac teritorije koju je u ratu sa međunarodnom zajednicom pre sedam godina izgubila? Do razvijenog i prosperitetnog društva, danas u dvadeset i prvom veku, stiže se pre svega ako država počiva na slobodnom i odgovornom pojedincu, a ne na zgarištu razvaljenih mitova, citatima iz guslarskih pesama i ignorisanju faktičkog stanja. Zašto aktuelna vlast ne pita i ne proveri na referendumu, žele li građani Srbije da žive u Srbiji koja ignoriše faktičko stanje ili ne? Zato eventualno postavljeno pitanje građanima Srbije: „Želite li novi ustav?“ deluje suvišno i u osnovi je manipulacija u ime propalog nacionalno -teritorijalnog koncepta koji je i danas podržavan od strane srpske političke elite, gotovo sa istim žarom kao i u Miloševićevo vreme. Građane u Srbiji pre svega treba pitati: „Kakvu to državu želite i sa kakvim ustavom?“.

Na posletku stižemo i do onog dela priče koji se odnosi na referendum, i na broj izašlih glasača na isti. Veruje li iko ovde da će Albanci sa Kosova pohrliti na glasačka mesta u kolonama, i pružiti sveopštu podršku nacrtu novog ustava Srbije? Statistika kaže da ako to ne bude slučaj, male su šanse da novi ustav dobije onu vrstu većine glasova građana, koja je propisana važećim Ustavom, u slučaju da se isti zakonski želi staviti van snage? Prema dosadašnjoj analizi izlaznosti građana Srbije na glasačka mesta, to bi bio presudan faktor za uspeh predstojećeg referenduma.

 

 

 
 
Copyright by NSPM