Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

   

 

Saša Gajić

ZAMKE “PREĆUTANE” NEZAVISNOSTI

Ako je neko uopšte imao sumnje u vezi sa sadržinom Ahtisarijevog plana i načinom na koji će se srpskoj strani prezentovati “gutanje gorke kosovske pilule”, njegova poseta Beogradu i Prištini u petak, 2. februara, otklonila je sve dileme. Umesto “uslovne”, “nadzirane” ili kakve god nezavisnosti pominjane nakon neuspelih prošlogodišnjih bečkih pregovora, Ahtisarijev plan sadrži, naravno bez pominjanja sporne reči „nezavisnost”, praktično punu nezavisnost Kosova. Ta „prećutana nezavisnost” Kosova daruje se uz neizbežni stepen međunarodnog nadzora i prisustva koje se s Ujedinjenih nacija prenosi na Evropsku uniju oličenu u međunarodnom civilnom predstavniku i Misiji EU za pitanja politike odbrane.

Ironično predstavljen u međunarodnoj zajednici kao “fer predlog” i “plod kompromisa”, Ahtisarijev plan srpskoj zajednici na Kosmetu čak više uzima nego daje. Uzima punu faktičku vlast nad severnim delom Kosmeta, a zauzvrat pruža samo ono što savremeno međunarodno pravo ionako garantuje manjinskim zajednicama. Tu su i pojedine dodatne garancije očuvanja kulturne baštine putem formiranja četrdeset zaštitnih zona (koje, zapravo, u celom Ahtisarijevom planu predstavljaju jedinu stavku koja daje dobar osnov za dalje pregovore), kao i predviđanje izvesnog stepena decentralizacije, te lokalnog horizontalnog povezivanja srpskih opština pod vertikalom druge, nastajuće albanske države na Balkanu. Mada, na prvi pogled, deluju obećavajuće po opstanak srpske zajednice na Kosovu, svim ovim rešenjima se zapravo izašlo u susret isključivo albanskoj strani: broj novih opština je znatno manji od onoga zašta se zalagala srpska strana, njihova povezanost je slaba, a mogućnost udruživanja zarad ekonomskog i kulturnog povezivanja sa Srbijom stavlja se pod albansku vlast, tj. njihovu saglasnost, odnosno mogućnost stavljanja veta. Sever Kosova, dosad faktički odvojen od albanske većine i “naslonjen” na srpsku državu, ovim se potpuno stavlja pod nadzor Prištine, s opasnošću da ubuduće zavisi samo od njene dobre volje. Ukupno gledajući, ovakva rešenja predstavljaju nastavak politike konstantnih zamena teza, po pravilu – na štetu srpske strane. Setimo se samo činjenice da se i do sada stav Srbije da su u pregovoru otvorene sve mogućnosti sem nezavisnosti smatrao “nekonstuktivnim”, a stav Albanaca da u obzir ne dolazi ništa osim pune nezavisnosti hvalio kao “konstruktivan”!

S druge strane, Albancima se daruju praktično svi atributi državnosti, od ustava i državnih simbola, preko zaključivanja međunarodnih sporazuma i mesta u međunarodnim organizacijama, do pune sudske, zakonodavne i izvršne vlasti na celoj teritoriji Kosova. Najsramnije je to što plan predviđa i da imovina Republike Srbije, koja je na ovom prostoru ulagala od 1912. godine ogromna materijalna sredstva a koja se, ne računajući pozamašna rudna blaga, meri u desetinama milijardi evra, jednim potezom pera pređe u ruke kosovskih vlasti. Reč je o količini materijalnih dobara koju Srbija ni da je pristupila EU pre njenog proširenja 2004. godine (kad su i njeni fondovi bili znatno izdašniji) ne bi, kao punopravni član, dobila za čitav naredni vek.

Obećanja korišćenja sredstava stranih novčanih fondova kao kompenzacija za prepuštanje imovine na Kosovu, što se civilizacijski kosi sa zapadnim standardima o “svetosti svojine”, u ovom svetlu deluju krajnje bespredmetno. Da upotrebimo paralelu koju će razumeti svaki naš građanin: to bi bilo kao kad biste poklonili vlasništvo nad delom svog stana podstanaru-nasilniku (s mogućnošću da vam on, u budućnosti, nastavi da otima i preostale sobe kad mu je to jednom i “pravno” pošlo za rukom), a da zauzvrat, od treće strane, dobijete uveravanja da možete da dižete male kredite ili da vam on omogući malo veći odlazak u “minus”, taman da pokrijete mesečne troškove stanovanja. Ali, ni to nije kraj apsurda. Trebalo bi, i po njima i po našim “nervoznim reformistima”, da budemo srećni i da taj “uspeh” slavimo kao naš civilizacijski napredak, a ne kao otimačinu podmirenu sitnim bakšišom.

Krajnji cilj “prećutane nezavisnosti”, koja se pomalja iza gotovo svake pojedinosti Ahtisarijevog plana, jasan je: izmeniti Rezoluciju 1244 novom rezolucijom Ujedinjenih nacija u kojoj se ne pominje ni nezavisnost Kosova niti suverenitet Srbije. Ta buduća rezolucija sadržala bi odredbe pomoću kojih bi se otvorio prostor da albanska većina, nedugo nakon toga, proglasi nezavisnost, koju će potom, jedna po jedna, priznati pojedine države.

Ahtisarijevo kršenje povelje UN, međunarodnih principa nepovredivosti državnih granica i poverenog mandata naišlo je isprva na jednodušnu osudu srpskih zvaničnika. Koštunica, premijer vlade u ostavci, nije primio Ahtisarija, uz obrazloženja da nema više mandat za tako nešto, dok je predsednik Srbije Boris Tadić, posle upoznavanja sa sadržinom plana, izjavio da “nikada neće priznati nezavisnost Kosova”. Predsednik Tadić je odmah pozvao na konsultacije predstavnike svih parlamentarnih stranaka radi upoznavanja sa sadržinom Ahtisarijevog plana, kao i zbog konstituisanja novog parlamenta i davanja mandata srpskom pregovaračkom timu za nastavak pregovora povodom ponuđenog plana.

Ove konsultacije, iako složne oko osude sadržine Ahtisarijevog plana, pokazale su i različite pristupe spram pregovora koje zagovaraju pojedine stranke. Dok je jednima, očigledno, bilo važnije da se po svaku cenu pošalje bilo ko na najavljeni nastavak pregovora, drugima je bilo bitnije da se formuliše nova pregovaračka platforma i formira novi tim za nastavak pregovora, čak i po cenu odlaganja pregovora, pa i njihove propasti. Zagovornici prve opcije morali su na ovom sastanku da popuste pred većinskim zahtevima drugih srpskih parlamentarnih stranaka, dok se njihovo prikriveno nezadovoljstvo očitavalo u novinskim kvalifikacijama njima naklonjene štampe da su se razgovori u Predsedništvu pretvorili u “patriotsko ćaskanje”.

Za to vreme, predstavnici EU su, bez većih uspeha, pokušali da približe svoja i ruska mišljenja povodom kosovskog problema. Ruski stav je, po svemu sudeći, ostao nepromenjen: nema nametnutog rešenja s kojim se ne saglase obe pregovaračke strane – Srbija i kosovski Albanci. To znači: rezoluciju SB, bez saglasnosti strana u pregovaračkom procesu o statusu, čeka ruski veto. Zato su i predstavnici SAD i zvaničnici EU brže-bolje pohitali da se sastanu i sa srpskom stranom pre nego što počne nastavak konsultacija u Beču, koji je Ahtisari zakazao za 12. februar, a što je, sada već sigurno, termin na koji srpska strana neće poslati novi pregovarački tim.

U međunarodnoj javnosti se, i pored zaključaka da “Kosovo klizi ka nezavisnosti”, spekuliše o zasad principijelno čvrstom ruskom stavu. Naime, EU je u više navrata dala do znanja da neće moći da učestvuje u implementaciji plana ukoliko nema pravnu osnovu u novoj rezoluciji Saveta bezbednosti. Bez nje, Unija se neće angažovati i cela stvar s Ahtisarijem pašće u vodu, što će dovesti do obnavljanja pregovora. Neimenovani diplomatski izvori tvrde da oni više neći isključivati ni mogućnost buduće podele Kosova. To je zasada, u stvari, samo jedna od budućih otvorenih opcija koju Albanci svesno plasiraju u zapadne medije ne bi li se stvorila negativna slika s početka devedesetih o “mračnim namerama” srpsko–ruskog saveza. Osim toga, finalni deo plana koji se tiče samog statusa, a koji će biti iznet pred Savet bezbednosti tokom proleća, pruža dovoljno osnova za pokretanje pitanja smenjivanja Ahtisarija, jer je s takvim iznošenjem statusne suštine zaobišao obe strane – i srpsku i albansku – tokom celog pregovaračkog procesa.

Snaga ruskog veta i dalji razvoj događaja u UN dobrim delom su u rukama Beograda dokle god je njegova pregovaračka pozicija jedinstvena. Sada više nije dovoljno samo ne priznati “prećutanu nezavisnost” Kosova, pošto to od nas niko ni ne očekuje, a pogotovo ne zbog toga što se sama nezavisnost ni ne spominje, pa se ne može ni odbaciti. S obzirom na silinu spoljnih pritisaka, potrebno je formulisati novu pregovaračku platformu i proširiti pregovarački tim tako da se izbegne mogućnost da se naš “proaktivni, afirmativni pristup” na daljim pregovorima pretvori u puki alibi da Ahtisarijev (očigledno pristrasni tim) utvrdi da je “zaključio pregovore” i da prebaci stvar dalje na UN, gde više ništa neće zavisiti od nas već samo od snage ruske diplomatije.

Želje da se amandmanima suštinski preobrazi Ahtisarijev plan su, naravno, neosnovane zablude. Odlazak novog tima u Beč treba iskoristiti da se izbiju medijski aduti zagovornika kosovske nezavisnosti da Srbi koče i miniraju dalje pregovore. Naprotiv, tamo treba čvrsto oponirati Ahtisarijevom planu u celovitosti, do samih granica iznemoglosti, a nakon što on sâm proglasi navodni kraj pregovora, treba tvrditi da ih ne da nije završio, nego da pravi pregovori tek treba da se vode.

Uz sve navedeno, nužno je da novi parlament zauzme jasan i principijelan stav dokle u tom suprotstavljanju legalizaciji otmice Kosova treba ići, uz sve posledice koje iz takvog postojanog stava proizilaze i – istrajavati u tome. Jednostavno, nema više šta da se izgubi, osim obećanih olakšica i evropskih “goluba na grani”, koji su, realno, celu deceniju daleko. A tu deceniju treba preći dostojanstveno, u sređivanju države i ekonomije upravo prema evropskim standardima, a ne popuštanjem pod kombinovanim ucenama kosovskog bašibozluka, narko-kartela i njihovih stranih zaštitnika. Strah od ozbiljnih međunarodnih sankcija i represalija je neosnovan, jer ništa novo, osim dodatnih pritisaka i specijalnih međunarodnih misija, Srbija negativno ne može da dobije. Bojazan od izolacije nema dovoljno utemeljenja ni u međunarodnom pravu, a ni u realpolitici, kojoj neće odgovarati posledična eskalacija regionalne krize na obodu EU, koju ona želi da po svaku cenu izbegne. Naprotiv, iz te situacije pametna diplomatija može izvući druge pogodnosti za naš položaj spram EU.

Drugim rečima, jedina “puna puška” kojom se ovde preti je ona albanska, na Kosovu, a i ona nije uperena u nas, već u predstavnike UN. Nama, zbog toga, može biti žao, ali to jednostavno – nije naš problem, već problem onih koji su nas bombardovali i potpirivali nezasite težnje Prištine. Naš problem je kako da, nakon što se izborimo za pat poziciju, otpočnemo da s EU i Rusijom tražimo druga, po nas sigurno povoljnija rešenja od Ahtisarijevog, kao i šta da radimo u slučaju jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova i njenog eventualnog priznanja od manjeg broja država.

 

 

 
 
Copyright by NSPM