Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija - Prenosimo Politiku

   

Specijalno za „Politiku” iz Brisela

Aleksandar Mitić

Dve kosovske zamke za Srbiju

Srbija će se, po predstavljanju Ahtisarijevog predloga, suočiti s dvema veoma opasnim zamkama.

Prva zamka će se naći u samoj formulaciji koju će predstaviti Ahtisari. Uvijena u formu „ograničenog suvereniteta”, suština Ahtisarijevog predloga bi, prema očekivanjima, trebalo da bude postepena, nadgledana nezavisnost, što bi u stvari značilo da „Kosovo (još) nije nezavisna država, ali da (već sada) jeste nezavisno od države Srbije”. U praksi, prihvatanje takvog rešenja značilo bi potpisivanje „nezavisnosti na odloženo” i stoga bi Srbija sigurno odbacila takav predlog.

Druga zamka leži u prvom grmu, a tiče se primene sporazuma. Samo neko naivan, s kratkim pamćenjem i površnim posmatranjem situacije, neće se setiti kako je primenjivana rezolucija 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. Polako, iz godine u godinu, na Kosmetu je međunarodna administracija postupno formirala atribute ne „suštinske autonomije”, već državnosti. Umesto da se adekvatno primeni rezolucija, koja ni u jednom svom članu ne spominje nezavisnost, ona se sistemski i sistematično gazila i podrivala.

Rezultat je stvaranje podloge za Ahtisarijevo rešenje „postepene nezavisnosti”, odnosno ulazak u sledeću fazu – „projekta nezavisnosti Kosova”. To nije konačan status Kosova, ali je konačan u njegovom odnosu sa Srbijom, jer predstavlja otcepljenje pokrajine od matice.

Pojam „postepene nezavisnosti”, za koji već nekoliko godina lobiraju Međunarodna komisija za Balkan, Međunarodna krizna grupa i Američki institut za mir, predstavlja, međutim, pravo ruganje ljudskim pravima u 21. veku.

Taj pristup zagovara, naime, trgovinu u stilu „ljudska prava za status” i predlaže da kosovski Albanci dobiju nezavisnost ako počnu da poštuju ljudska prava Srba koja su nasilno kršili u poslednjih sedam godina.

S druge strane, ne pruža se nikakva garancija da će takozvani „standardi” biti postignuti. Pošto je strategija „standardi pre statusa” napuštena zbog političke odluke da se ubrza proces rešavanja statusa, kakva je garancija da ponovo neće biti doneta neka paušalna politička ocena kako su standardi, neophodni za nezavisnost Kosova, ostvareni i da Kosovo može postati punopravna država?

Nadgledana, uslovna, ograničena nezavisnost Kosova u suštini je priča kojom se iz korena menja karakter „pregovora”. To u stvari znači da je kompromis odbačen i da je jedna strana dobila sve (na odloženo), a druga izgubila sve (odmah ). S druge strane, to znači da pregovori sve ovo vreme nisu bili o pronalaženju održivog, kompromisnog rešenja, već o pronalaženju „modaliteta za postizanje nezavisnosti Kosova” i o „statusu kosovskih Srba u nezavisnom Kosovu”.

Ovoj poslednjoj konstataciji idu u prilog informacije onih koji su upućeni u Ahtisarijev predlog o decentralizaciji i koji tvrde da će on biti „prilično korektan” što se tiče položaja Srba… ali na nezavisnom Kosovu.

Na Srbiju će stoga biti izvršen nov pritisak s namerom da se dokaže da Beograd brine samo o „nacionalističkoj prošlosti i teritorijama”, a ne o „evropskoj budućnosti i ljudima”.

Insistiraće se na kvalitetu papira o decentralizaciji, a na mala vrata će se provlačiti postepena nezavisnost, odnosno otcepljenje Kosova od Srbije.

Beograd i kosovski Srbi na takvu igru ne smeju da pristanu.

Naime, 2006. godina je dokazala da Srbija želi, može i mora da igra nezaobilaznu ulogu u određivanju budućeg statusa Kosmeta.

Dok su, pre godinu dana, mnogi proalbanski lobisti i njihova kampanja „spinovanja” u pojedinim medijima zagovarali „da Srbija ne treba da se pita, da se Rusija može kupiti i da je sve gotovo i dogovoreno kad je u pitanju zapadno jedinstvo”, danas uviđamo da nije baš tako.

Rezultat je tu: pozicija Srbije po pitanju Kosova, iako izuzetno teška i nepovoljna, neuporedivo je jača u odnosu na pre godinu dana. Rusija zastupa snažnije nego ikada argumentaciju koja je u potpunosti prihvatljiva za Beograd, a u okviru same Evropske unije raste broj zemalja koje se protive nezavisnosti Kosova kao jedinom rešenju.

Srbija nema nadmoć u međunarodnim odnosima, ali ima nadmoćnu argumentaciju po pitanju Kosmeta i mora da insistira na njoj.
 


[objavljeno: 09.01.2007

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM