Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Srbija i Crna Gora

   

 

Nikola Simićević

CRNA GORA I SRPSKO PITANJE

Od proglašavanja nezavisnosti Crne Gore nakon referenduma o državno-pravnom statusu te republike, održanog u maju prošle godine, krenulo se u intenzivnu javnu raspravu u vezi s donošenjem novog crnogorskog ustava. Jedno od glavnih pitanja koje se postavlja jeste pitanje nosioca suvereniteta, odnosno ustavnog definisanja državno-konstitutivnog naroda. Aktuelna vlast u Crnoj Gori, podržana od dela inteligencije okupljene u Dukljanskoj akademiji nauka i umetnosti (DANU) i delu Crnogorske akademije nauka i umetnosti (CANU), u skladu sa svojom ideološkom orijentacijom, zastupa stav da bi Crnu Goru trebalo definisati kao državu crnogorskog naroda i svih njenih građana, čime bi srpski narod u Crnoj Gori dobio status nacionalne manjine. Protagonisti ovakve ideje najčešće kao argument za svoje stavove uzimaju činjenicu da je moderna evropska država nacionalna država i da Crnogorci, kao i drugi evropski narodi, imaju pravo na svoju nacionalnu državu koja se stoga i naziva Crnom Gorom. Ovakvo argumentovanje teze da je Crna Gora nacionalna država Crnogoraca krije ne samo niz kontradiktornosti već i mnoštvo neistina.

Gotovo sve evropske nacije formiraju se i svoj zreo oblik dobijaju u 19. veku nastajući iz svojih naroda – nemačka iz nemačkog, italijanska iz italijanskog, ruska iz ruskog... Crnogorska nacija se, međutim, ne formira u 19, već u 20. veku, i to ne iz crnogorskog naroda, jer on kao etnička odrednica nikada nije postojao, već iz dela nacionalnog bića druge nacije – srpske. Nacije kao zajednice ljudi međusobno okupljenih postojanjem nacionalne svesti imaju viševekovnu genezu nastajanja koje je produkt niza društvenih i istorijskih procesa, dok crnogorska nacija nastaje političkom odlukom nakon Drugog svetskog rata.

Za potpunije razumevanje ove teme veoma je važno istaći da postoji jasna distinkcija pojmova narod i nacija. Razliku ova dva pojma predstavlja činilac kojeg narod nema, a nacija ga poseduje – nacionalna svest – svest subjekta o posebnosti identiteta skupine kojoj pripada, iz čega nastaje i njegovo emocionalno stanje zadovoljstva, ushita i ponosa usled sopstvenog pripadništva skupini. U tom smislu, kad pominjemo nastanak nacija, valja istaći da ne mora nužno iz jednog naroda proisteći samo jedna nacija, niti pak jedna nacija mora nastati samo iz jednog naroda. Postoje primeri da je iz jednog naroda, iz jedne etničke skupine, nastalo dve ili više nacija. Tako iz nemačkog naroda nastaju nemačka i austrijska nacija; iz ruskog naroda ruska, beloruska i ukrajinska nacija; iz arapskog arabljanska, egipatska, palestinska, marokanska i druge nacije i sl. Takođe, postoje primeri i da se iz dva ili više naroda razvila jedna nacija. Tako je iz vlaškog, moldavskog i transilvanskog naroda nastala rumunska nacija, iz naroda Gega i naroda Toska albanska nacija itd. Protagonisti crnogorstva kao nacionalne kategorije, izuzev manjeg broja njihovih ekstremnih pripadnika koji iznose krajnje pseudonaučne teze o nesrpskom poreklu Crnogoraca, ključ svojih tumačenja nalaze upravo u činjenici da se iz jednog naroda može razviti više nacija. Polazeći od te konstatacije, njihov prividno logički stav ogleda se u tezi i da zato nema ničeg neobičnog da su se i iz srpskog naroda, usled različitih istorijskih procesa, mogle razviti dve nacije – srpska i crnogorska.

Međutim, činjenica je da nacija nastaje iz naroda, ali ne i iz nacije. Prema tome, iz već oformljene nacije ne može se razviti neka druga nacija. Govori se o nastajanju crnogorske nacije iz srpskog naroda na tlu Crne Gore, a pri tome se iz vida ispušta činjenica da je na tom području, daleko pre proglašavanja crnogorske nacionalne samobitnosti, nastala i u zrelom obliku se formirala srpska nacionalna svest. Hipotetički gledano, crnogorska nacija se mogla razviti iz dela srpskog naroda, ali ne i iz dela srpske nacije. U Crnoj Gori je u 19. veku, a sasvim izvesno i ranije, postojala samo srpska nacionalna svest. Dovoljno je pročitati dela Petra II Petrovića Njegoša, koji je i simbol crnogorske kulture kao njen najviši domet, kao i sve što se tiče života i rada knjaza Danila i kralja Nikole, pa zaključiti da su ti ljudi pripadali srpskoj naciji. Vekovima uspostavljan identitet Crnogoraca građen je na negovanju i veličanju onoga što je glavni atribut srpskog nacionalnog bića, na kome se i uspostavlja moderna srpska nacionalna svest – kosovskom mitu. Istovremeno, crnogorstvo je shvatano kao poseban entitet unutar srpske nacije, s izraženim i neospornim specifičnostima koje, međutim, ni na koji način nisu ugrožavale osećaj pripadništva naciji Srba. Pitanje nacionalnog i državnog konstituenta u Crnoj Gori tokom njenog postojanja sve do utapanja u Kraljevinu Srbiju, a preko nje i u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, niko nikada nije ozbiljno dovodio u pitanje. O tome da je Crna Gora srpska nacionalna država nije bilo nikakvog spora. I praktično sve do kraja Drugog svetskog rata na crnogorskom području nema izjašnjavanja o crnogorskom nacionalnom pripadništvu.

Poimanje Crne Gore kao nacionalne države crnogorskog naroda predstavlja, u tom smislu, klasičan primer anahronizma. Dok su sve druge nacionalne države dobile imena prema svojim matičnim narodima – Srbija po srpskom, Nemačka po nemačkom, Mađarska po mađarskom, ovde imamo obrnuti slučaj – da se nacija imenuje po državi, da je, dakle, ime države starije od imena nacije, i da se onda zbog podudarnosti državnog i nacionalnog imena traži pravo na tu državu. Slična je situacija i sa tzv. Bošnjacima, koji su se prozvali po imenu stare srpske srednjovekovne oblasti, potonje države Bosne, pa sada ištu pravo na Bosnu i Hercegovinu kao svoju nacionalnu državu.

U sklopu ove problematike nameće se kao logično i pitanje: otkuda onda postojanje crnogorske nacionalne svesti kod izvesne populacije ljudi (zvanično, prema poslednjem popisu, reč je o nešto više od 40 odsto stanovništva Crne Gore). Na to pitanje odgovor je jednostavan – posleratna vlast u Crnoj Gori i Jugoslaviji (od 1945. godine) iz ideoloških pobuda, a zarad razbijanja srpskog nacionalnog korpusa, proglasila je crnogorsku naciju, pa je činila sve da to što je proglasila odista i stvori. Nešto što nije nastajalo vekovima trebalo je ubrzanim tempom stvoriti, preskačući dug istorijski put u razvitku nacije. U taj posao bili su uključeni obrazovni sistem i mediji, kao i izvesni oblici represije poput pretnji otpuštanja s posla ili obećanja dobijanja radnog mesta i uslovljavanje društvenog napredovanja nacionalnim izjašnjavanjem kao Crnogorac. Kad se decenijama jedan narod neprekidno bombarduje tvrdnjama da on nije to što jeste već nešto drugo, onda je jasno da će se izvestan broj pripadnika tog naroda početi osećati kao pripadnici te druge, projektovane nacije. Dakle, postojanje crnogorske nacionalne svesti, koje je realnost, posledica je ne dugog istorijskog puta i slojevite geneze u nastajanju crnogorske nacije, već dugotrajnih aktivnosti nasilnog izgrađivanja novog nacionalnog identiteta iz ideoloških razloga. Kako je posleratni komunistički režim bio totalitaran, to drugačije mišljenje i drugačiji stavovi nisu ni mogli dopreti do širih narodnih masa u Crnoj Gori.

Istakao bih i nešto važno za današnju demografsku slike Crne Gore – iako prema zvaničnim statistikama udeo Srba u njenom stanovništvu čini nešto više od 30 odsto, jasno je da Srba ima daleko više. Najpre bih pošao od konstatacije da oni koji su se izjasnili kao Crnogorci i oni koji su se izjasnili kao Srbi predstavljaju istu etničku skupinu i, u suštini, jedno nacionalno biće (preci i jednih i drugih izjašnjavali su se do Drugog svetskog rata kao Srbi). Razlog sumnje u tačnost zvaničnog udela srpske populacije u stanovništvu Crne Gore dolazi otuda što se u poslednjih nekoliko godina sprovodi sistematsko potiranje svega onog što poseduje atribut srpskog – protivpravno zauzimanje objekata u legalnom vlasništvu Srpske pravoslavne crkve, antiustavno izbacivanje srpskog jezika kao službenog, otpuštanje s posla onih profesora i intelektualaca koji su se javno suprotstavili odluci o promeni službenog jezika, potpuno potiskivanje ćiriličnog pisma s državnih medija... Time se ugrožavaju elementarna ljudska prava Srba – od prava na školovanje na maternjem srpskom jeziku do prava na rad, pa time i život. U toj situaciji svojevrsne antisrpske histerije u Crnoj Gori veliki broj njenih građana koji se nacionalno osećaju kao Srbi, što govore samo u krugu bliskih osoba, suočeni sa strahom od represije režima, izjasnili su se na popisu kao Crnogorci. Kada se ima u vidu da je ukupna socio-ekonomska situacija u Crnoj Gori katastrofalna, naravno za građane ne za ljude iz vlasti, onda je jasno da eventualni gubitak posla može dovesti u pitanje egzistenciju pojedinca ili čitave porodice. Lično poznajem nemali broj građana Crne Gore koji se osećaju Srbima, a koji su se, iz pomenutih razloga, na popisu izjasnili kao Crnogorci.

No, bilo kako bilo, demografska struktura Crne Gore je, prema zvaničnim podacima, takva kakva jeste. Crnogorci čine nešto više od 40 odsto, Srbi nešto više od 30 odsto, dok ostatak stanovništva čine manjinske zajednice – Albanci, Muslimani, Romi i drugi. Kako crnogorski narod ne predstavlja apsolutnu demografsku većinu kao nužan preduslov uspostavljanja njegove nacionalne države, jasno je da je potrebno naći drugi modus za definisanje ustrojstva države Crne Gore. S obzirom na to da je ukupna istorijska i državotvorna tradicija Crne Gore vezana isključivo za srpski narod, a imajući u vidu činjeničnu sliku o strukturi njenog stanovništva, evidentno je da srpski narod u Crnoj Gori mora imati status državno-konstitutivnog naroda i da se budućnost Crne Gore mora zasnivati na punoj ravnopravnosti crnogorskog i srpskog naroda. Jedini način da se pomire istorijsko i prirodno pravo, da se uvaži istorija Crne Gore i nacionalno ustrojstvo njenog stanovništva jeste da se Crna Gora novim ustavom definiše kao država dva konstitutivna naroda – crnogorskog i srpskog. Svaki drugi pokušaj redefinisanja njenog ustrojstva koji ne bi podrazumevao punu ravnopravnost dva naroda predstavljao bi utiranje puta za nove podele i sukobe i za unutrašnju destabilizaciju prilika u Crnoj Gori.

Očigledno je, iz svega rečenog, da se od aktuelnih crnogorskih vlastodržaca ništa na ovu temu ne može pozitivno očekivati. Na diplomatskom potezu sad su vlastodršci u Srbiji. Međutim, dosadašnja pasivna nacionalna politika srpskog državnog rukovodstva, i po pitanju Srba iz Hrvatske, Srba iz Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, kao i Srba iz Crne Gore, ne pruža nikakvo ohrabrenje. Ostaje samo da se nadamo da će se na tom polju, u dogledno vreme, nešto promeniti.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM