Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Debata

(pošaljite komentar)

Slobodan Antonić

Filozofski fakultet, Beograd

STANJE DEMOKRATSKOG PORETKA U SRBIJI

 

U kakvom su stanju politički poredak i struktura vladajućih elita u Srbiji danas?

Politička elita u Srbiji dočekala je petooktobarski prevrat duboko podeljena. Na jednoj strani, nalazila se vladajuća elita sa svojom ideologijom nacionalizma, izolacionizma, etatizma i klijentizma. Na drugoj strani, nalazila se opoziciona elita, sa čitavom alternativnom kulturom koja je uključivala i ideologiju ljudskih prava, saradnju sa Zapadom, izgradnju demokratskih ustanova i uspostavljanje tržišne privrede. Između ta dva dela političke elite vladalo je duboko neprijateljstvo, kao što je slučaj i kod ostalih autoritarnih i sultanističkih režima (Higley & Lengyel, 2000:3).

Dobar pokazatelj podeljenosti političke elite bio je odnos prema privatizaciji. Prema jednom istraživanju (Antonić, 1995), pripadnici vladajuće elite u 80% slučajeva verovali su kako privreda u Srbiji treba da počiva na državnom vlasništvu, i svega 3% elite iz opozicije. Nasuprot tome, da privreda treba da počiva na privatnom vlasništvu smatralo je 97% opozicione elite i 20% vladajuće. U skladu sa tim, 64% vladajuće elite verovalo je da privatizaciju treba usporiti ili sasvim obustaviti, dok je za ubrzanje privatizacije bilo 61% opozicione elite.

Ipak, ishod saveznih izbora od 24. septembra 2000. duboko je uzdrmao vladajuću elitu. Još više ju je iznenadila snaga narodne pobune, početkom oktobra. Iako je u Miloševićevom okruženju postojala spremnost da se iskoristi represivni aparat za slamanje pobune, policijska i vojna elita, u odlučujućem trenutku, otkazali su poslušnost (Antonić, 2000). Otuda je Petooktobarska revolucija prošla bez krvi. Sve to je znatno doprinelo mirnom prenosu vlasti, tokom naredna dva meseca. Miloševićevska i opoziciona politička elita sklopili su, 16. oktobra, sporazum o raspisivanju vanrednih republičkih izbora i obrazovanju prelazne vlade. Izbori su upriličeni 23. decembra, i na njima je anti-Miloševičevska opozicija ubedljivo pobedila. To je bio kraj Miloševićevog sistema.

 

* * *

Nova vlast se odmah bacila na izgradnju novog političkog i ekonomskog poretka. Ali, to nije bilo lako. Najpre, nije bio jasan državni okvir u kome bi trebalo uvesti demokratske ustanove. Vladajuća elita druge federalne jedinice, Crne Gore, u međuvremenu je iskoristila to što je Milošević bio izašao na rđav glas kao nasilnik i samodržac. Tako je sasvim osamostalila svoju državu. Od federacije je ostala samo zajednička vojska i kontrola leta. Nova vlast u Beogradu ponudila je zvaničnoj Podgorici demokratsku rekonstrukciju federacije. Ali, bila je odbijena. Tako se Srbija našla u protivrečnom položaju. Savezna država je formalno postojala, ali ju je, bez učešća zvanične Podgorice, bilo nemoguće demokratski preurediti. U Srbiji su se mogli doneti novi ustav i sistemski zakoni. Ali, to je izgledalo besmisleno a da se predhodno ne reši pitanje je li Srbija federalna jedinica ili samostalna država.

Tako se nova vlast usmerila na tekuće privredne poslove. A privreda je bila u takvom stanju da se valjalo brinuti o pukom preživljavavanju. Elektro-energetski sistem nije mogao da izdrži još jednu zimu, prosečna plata je pala na 80 dolara (trebalo je 2,9 plata za tzv. potrošačku korpu!), devizne rezerve zemlje srozane su na 260 miliona dolara, a dug inostranstvu je prešao 10 milijardi dolara. Odlučujuću ulogu u održanju socijalnog mira i u izvesnom privrednom oporavku, tokom prve godine nove vlasti, odigrala je pomoć Zapada. Tokom 2001. godine, stiglo je oko 600 miliona dolara različitih donacija, a Zapad je otpisao 66% spoljneg duga i odložio plaćanje 60% kamata.

Ali, na popravljanje privrednih prilika uticali su i mnogo bolje gazdovanje nove političke elite, kao i čvrsta monetarna politika Mlađana Dinkića, novog guvernera Narodne banke. Dinkić se pobirnuo da dinar bude stabilan i učetvorostručio devizne rezerve zemlje (povećane su na 1,125 milijardi dolara). Nova vlada Zorana Đinđića odmah je sprovela budžetsku reformu, odbacivši politiku ogromnih skrivenih deficita (u 2000. godini oni su iznosili čitavih 13% nacionalnog dohotka!). Deficit nije nestao, ali je postao javan, i manje-više uspešno pokriven donacijama i kreditima NBJ. Krajem 2001. godine, vlada se hvalila obaranjem inflacije na 38%, povećanjem prosečne plate na $225 (sada je trebalo 1,75 prosečnih plata za potrošačku kopru) i rastom društvenog proizvoda od 5,5% (sa uračunatom sivom ekonomijom rast je bio i 6-7%; Zoran Đinđić u Danasu, 22-23. decembar 2001, str. 3). Srbija je još uvek bila daleko od stabilne privrede, ali je opšte stanje bilo dosta bolje nego u Miloševićevo vreme.

Ipak, sa stanovišta izgradnje novog poretka najvažniji su bili novi sistemski zakoni. Najpre, tokom marta i aprila doneseno je 11 poreskih zakona, koji su učinili da fiskalni sistem u Srbiji počne da liči na one u uspešnijim privredama u tranziciji. Ministar finansija Božidar Đelić hvalio se da su ovim zakonima srpski porezi postali najniži u regionu i da Beograd zahvaljujući njima može da postane “London jugoistočne Evrope” (Vreme, 21. avgust 2001, str. 19).

U maju mesecu donesen je novi Zakon o privatizaciji. Odabran je model privatizacije “prodajom strateškim partnerima”, primenjen u Mađarskoj, Estoniji i Poljskoj. Taj model, bili su jednoglasni srpski ekonomisti, olakšaće organski razvoj kapitalizma, to jest postepeno dolaženje do savesnog i odgovornog vlasnika, sposobnog za nove investicije i unapređenje proizvodnje. Obezbediće i priliv jake valute, modernu upravu i pojačan izvoz. Zakonom je predviđena prodaja 150 velikih državnih preduzeća u narednih četiri godine, s tim da bi po 15% akcija bilo ustupljeno radnicima i građanima. Srednja i mala preduzeća, njih 7.000, biće prodano na aukcijama. Da bi se obezbedilo lakše prestrukturisanje radne snage po otkupu preduzeća, 12. decembra 2001. donesen je i novi Zakon o radu. Taj zakon je znatno proširio prava poslodavca da otpušta i zapošljava radnike.

Konačno, kako bi se ojačala nezavisnost sudstva, u novembru 2001. godine, doneseni su Zakon o sudijama i Zakon o Visokom savetu pravosuđa. Njima je znatno smanjen uticaj izvršne vlasti kod izbora i razrešenja sudija. Sudije više nije mogao da predlaže samo ministar pravde, već je to sada činio Visoki savet pravosuđa sastavljen prvenstveno od sudija. Slično je bilo i sa izborima tužioca. Ovo telo je dobilo i isključivo pravo imenovanja sudija porotnika i zamenika javnih tužioca. Novostvoreno Veliko personalno veće dobilo je ključnu ulogu u budućim razrešenjima sudija. Tako je, u postojećim ustavnim okvirima, obezbeđena znatno veća nezavisnost ove grane vlasti.

Svim ovim zakonima načinjeni su prvi važni koraci ka izgradnji demokratskog poretka - u smislu autonomije različitih grana strateških elita (Etzioni-Halevi, 1993). Zakon o privatizaciji trebalo je da spreči lako pretvaranje političkog kapitala u ekonomski, odnosno da onemogući legalizaciju špekulativno stečenog bogatstva miloševićevske elite. On je, takođe, imao da oteža, pa i prekine, personalnu simbiozu upravne i privredne elite. Zakoni o sudijama takođe su obezbeđivali veću nezavisnost sudske elite u odnosu na upravnu, premda su je – zbog izbora sudija u Skupštini – i dalje ostavljali u izvesnoj vlasti političke elite. Iako nisu doneseni novi zakoni o univerzitetu i o informisanju, stavljanje van snage starih zakona dovelo je do osamostaljivanja akademske i, donekle, medijske elite. Sve u svemu, počele su da popuštaju klijentističke stege, sa političkom elitom kao dominantnom.

Opšta klima u društvu takođe je pogodovala postepenoj konsolidaciji elementarnih formi demokratije. Svi delovi političke elite prihvatili su demokratiju kao “jedinu igru u gradu”. I ostale strateške elite, pored političke, neprestano su deklarisale odanost demokratskom poretku. Čak i pobuna specijalnih policijskih jedinica, tzv. Crvenih beretki, 10. novembra 2001 (zbog nagoveštenih izručenja nekih policajaca Hagu), više je uzbudila zapadne diplomate od domaće javnosti. Bilo je jasno da je posredi pre usamljeni protest očajnika nego smišljena oružana akcija, povezana sa nekom političkom snagom. Izborna demokratija, taj najjednostavniji oblik demokratskog poretka (Diamond, 1996) učvršćivala se i u Srbiji.

 

* * *

Ipak, mora se primetiti da je politički poredak u Srbiji danas, početkom 2002. godine, i dalje izložen ozbiljnim iskušenjima. Najznačajniji izazov jeste žilavost starog institucionalnog dizajna, ali i stare strukture moći. Ustavni sistem Srbije, krojen po Miloševićevoj meri, ostao je nepromenjen. Razlog nije samo zbrka oko državnog okvira. Taj sistem je obezbeđivao koncentraciju vlasti i priveligija u malo ruku u Beogradu. Nova vladajuća elita dospela je jednostavno u položaj koji ozbiljno kuša i najbolju ljudsku prirodu. Novi upravljači imali su da se doborovoljno odreknu privilegija koje su automatski išle uz položaj. Ali, kako se odreći mesta u upravnim odborima velikih i malih državnih preduzeća, od kojih svako donosi mesečni honorar od jedne do četiri plate? Kako se odreći mogućnosti da na sva važna upravna mesta – od direktora Naftne industrije do direktora poslednje seoske škole – postavite “svog čoveka”? Kako se odreći procenta u švercu cigara “pod državim pokroviteljstvom”? Kako se odreći prenormiranosti društvenih odnosa, kada iza svake norme leži mogućnost vaše arbirtraže i, sledstveno tome, nagrade?

Tako su pojedini pripadnici nove političke elite vrlo brzo počeli da poprimaju navike i ponašanja stare elite. Šef poslaničkog kluba vladajućeg DOS-a, Čedomir Jovanović, paradirao je Beogradom sa šestoricom telohranitelja ili u koloni crnih džipova. Opozicija ga je optuživala da je, 22. februara 2001. godine, prilikom jedne takve parade, bahato vozeći službeni policijski(!?) auto slupao svoj i još četiri druga automobila (Srpska reč, 4. juli 2001, str. 5). Ministar rada Dragan Milovanović, u pauzi skupštinskog zasedanja, 28. novembra 2001, nasrnuo je na opozicione poslanike, psujući “SPS-ovsku bagru da hoće da mu obore Zakon o radu” (Danas, 1-2. decembra 2001, str. 4). Očevici tvrde da je pri tom između njega i poslanika Stevana Gudurića došlo do šaketanja, koje je na jedvite jade zaustavljeno. Član vladajuće Demokratske stranke i gradonačelnik Novog Sada Borislav Novaković, ostavio je, 3. decembra 2001, svoju karticu za glasanje u republičkoj skupštini drugom poslaniku i otišao na službeni put u Solun. Kada su se poslanici iz opozicije požalili na neregularnost takvog “glasanja na daljinu”, Novaković i šef njegovog poslaničkog kluba Čedomir Jovanović, drsko su tvrdili da je Novaković toga dana doleteo iz Soluna, glasao i odmah zatim odleteo nazad u Grčku. To što Novakovića niko nije video u skupštinskoj dvorani, i što toga dana nije bilo letova za Solun, nije ni malo pokolebalo Novakovića i Jovanovića da istrajavaju u svojoj priči.

Javnost se sa pravom pitala – ako novi upravljači tako postupaju kada su izloženi pogledima javnosti, šta li tek rade kada ih niko ne gleda? Najviše optužbi zbog preuzimanja miloševićevske strukture moći i korupcije upućivane su na račun srpskog premijera, Zorana Đinđića. Optuživan je da je skupštinu sveo na glasačku mašinu, koja disciplinovano ispunjava njegove zahetve; da je svu političku moć koncentrisao u vladi, i to u “vladi u užem sastavu” (predsednik i sedmorica potpredsednika); da je preuzeo Miloševićev policijsko-špijunski aparat i stavio ga u svoju službu; da ima udela u unosnom švercu cigareta; da bezobzirno širi svoje pipke u medijima, pa se kritika njegove vlade teško može objaviti u važnijim glasilima u Srbiji; da u svim društvenim ustanovama stvara klijentističku mrežu lične odanosti, upravo onakvu kakvu je imao i Milošević... (Sekelj, 2001; Vukadinović, 2001).

Mnoge od ovih optužbi nisu bile sasvim nezasnovane. Đinđić je vrlo vešto obezbedio veliku institucionalnu moć. Odmah nakon 5. oktobra, on je bio u dubokoj senci Vojislava Koštunice, pobednika nad Miloševićem. Ali, čim su raspisani skupštinski izbori, Đinđić je istakao svoju kandidaturu za budućeg premijera. Koštunica se mislio šta da radi. Od ranije je poznavao Đinđića, i nije mu mnogo verovao. Ali, Đinđić je pokazivao vatrenu lojalnost, a Zapad je pritiskao Koštunicu da se jedinstvo antimiloševićevske koalicije po svaku cenu održi. Tako je Koštunica popustio. Dao je svoje ime DOS-ovoj listi, ostavio svoju stranku u koaliciji, i DOS je osvojo dvotrećinsku većinu u skupštini. Za novog premijera izabran je Zoran Đinđić. On tada povčači vanredno dovitiljivi potez, kojim će da obezbedi prevlast nad glavnim političkim suparnikom. U vladu uvodi predsednike gotovo svih malih stranaka iz DOS-a.

Te stranke, uzete pojedinačno, nisu imale gotovo nikakvo uporište u biračkom telu. U istraživanjima javnog mnjenja one su retko osvajale više od 1% mogućih glasova. Stoga su ih velike stranke – Koštunčin DSS (sa oko 25% glasova) i Đinđićev DS (sa oko 15%), s pravom doživljavale kao neku vrstu parazita. Međutim, Đinđić je shvatio da male stranke donose većinu u Predsedništvu DOS-a. Predsedništvo je bilo rukovodeće telo Koalicije, u kom je svaka stranka, bez obzira na veličinu, imala po jedan glas. A ko je imao većinu u Predseništvu DOS-a, kontrolisao je skupštinsku većinu. Naime, po važećem izbornom zakonu, vrh stranke ili koalicije mogao je u svakom trenutku da smeni bilo kog poslanika! Sa liderima malih stranaka u vladi, Đinđić je zagospodario ne samo izvršnom vlašću. Postao je gospodar i zakonodavne vlasti.

Najbolji primer ove dominacije bio je već pominjani slučaj poslanika Bore Novakovića. Kada je predsednik Skupštine, Dragan Maršićanin, član Koštuničinog DSS-a, takođe doveo u sumnju Novakovićevo “glasanje”, smenjen je po hitnom postupku. Ostali poslanici iz DSS-a stali su u odbranu Maršićanina, upozorivši da zbog njegove smene može pasti vlada. Onda je Zoran Đinđić, 6. decembra 2001, održao konferenciju za štampu na kojoj je zapretio da će, samo li se pokrene pitanje poverenja njegovoj vladi, svim poslanicima DSS-a biti oduzeti njihovi poslanički mandati! Iako je DSS po svim istraživanjima javnog mnenja bila najjača stranka u Srbiji, iako je na vanrednim lokalnim izborima, 4. novembra 2001, sam dobio više glasova od svih ostalih ćlanica DOS-a uzetih zajedno, DSS je mogao da izleti iz parlamenta samo da je Predsedništvo DOS-a tako odlučilo! Koštuničina stranka se na kraju povukla, odustavši od glasanja o poverenju vladi, i DSS je zadržao mandate. Ali ostao je gorak utisak da u Srbiji premijer ne zavisi od poslanika, već obrnuto, da skupštinski poslanici zavise od premijera.

Sa vladom i poslaničkom većinom iza sebe, Đinđić je lako obezbedio prevlast ne samo u skupštinskim odborima, već i u upravnim odborima najvažnijih preduzeća – od državnih glasila do naftne industrije. Najveći deo srednjeg ešalona upravne elite, kao i deo društvene elite sa političko-upravnim ambicijama, pohrlio je da se stavi u njegovu službu. Tako je počela da se nazire nova klijentistička mreža. U nju su bili uključeni, ili su se sami uključili, i mnogi pripadnici medijske elite. To je vodilo ozbiljnom smanjenju nezavisnosti javnosti, što je u situaciji kada je najveći deo opozicije bio teško kompromitovan (SPS i SRS), počelo da otežava demokratsku kontrolu rada vlade. Kada je, u avgustu 2001. godine, došlo do otvorenog sukoba Đinđića i Koštunice, jasno se pokazalo u kojim je sve medijima Đinđić već uspostavio prevagu. Pored najgledanije komercijalne televizije, TV Pink, njegovom taboru su ostavljale utisak da pripadaju i uticajne TV Politika i TV Studio B, dnevnici Novosti i Danas, kao i tiražni Nedeljni telegraf. Ovom prvom pravom pro-Đinđićevskom medijskom kampanjom, koja je pokazala svu snagu novog centra moći, vešto je upravljao Biro za komunikacije vlade Srbije i njegov šef Vladimir (Beba) Popović.

Evo nekih primera. Ljudi iz vlade su, recimo, saznali da će Vreme u svom broju od 23. avgusta, objaviti jedan komentar koji poprilično kritikuje Koštunicu a podržava Đinđića (Miloš Vasić, “Svi predsednikovi ljudi”). Pozvali su Uredništvo i zatražili dozvolu da komentar mogu preneti i drugi mediji pre nego što se broj uopšte pojavi u prodaji. Uredništvo je to odbilo. Istoga dana kada se nedeljnik pojavio (četvrtak, 24. avgust), u glavnim emisijama vesti TV Pinka (“Infotop”) komentar je nekoliko puta pročitan, i to tako što su izostavljena sva mesta iole nezgodna za Đinđića (Vreme, 30. avgust 2001, str. 12-13). Pre toga, na isti način i na istom mestu (Infotop, TV Pink) plasirani su i izrazito pristrasni komenatari iz Danasa (Gordana Logar, “Novi model Pontija Pilata, 20. avgust, str. 7), isčitavan 21. avgusta, zatim uvodnik iz Nedeljnog telegrafa (sa čuvenom, retko prljavom rečenicom: “Mira Marković je mogla da kadruje po srpskoj politici tek posle 11 godina, a Zorica Radović [Koštuničina žena; napomena - A. S] samo posle devet meseci vlasti svoga muža”; Momčilo Đorgović, 22. avgust, str. 3), išćitavan 22. avgusta, i tako redom.

Različiti su motivi zbog kojih su vlasnici medija, ili novinari i urednici državnih glasila, tako lako stali u službu premijera. Neki od njih, poput vlasnika TV Pinka, Željka Mitrovića, ili vlasnika TV BK, Bogoljuba Karića, procenili su da davanjem usluga “pragmatičnom i utilitarističkom” Đinđiću mogu da zadrže većinu privilegija dobijenih od Miloševićevog režima – pre nego da se stave na raspolaganje poštenom ali “zadrtom” Koštunici. Drugi, poput urednika državnih medija (RTS, Novosti, Politika…), razumeli su da njihov položaj zavisi prvenstveno od upravnih odbora i od izvršne vlasti, a tu je Đinđić bio u nadmoći. Bilo je, međutim, novinara i urednika (poput onih iz lista Danas) koji su mrzeli Koštuničin nacionalizam i prezirali njegov legalizam, i koji su iskreno verovali kako je Đinđić političar oslobođen od “tribalističke svesti”, okrenut ka Evropi i posvećen modernizaciji.

To uverenje nije bilo retko u delu društvenih elita pro-zapadne orijentacije (“NGO sektor”, akademska elita, medijska elita…). Ovi “stvaraoci javnog mnenja” bili su svesni duboke ideološke podeljenosti između vladajućeg DOS-a i opozicije koju čine stranke staroga režima (SPS, SRS, pa i SSJ). Podeljenost u političkoj eliti, tipična za nekonsolidovanu demokratiju (Higley & Lengyel, 2000:3), ticala se gotovo svih glavnih tema: saradnje sa KFOR-om, privatizacije, priključenja Evropskoj uniji, a naročito mogućeg priključenja NATO-u. Sa druge strane, Koštunica i njegov DSS ostavljali su utisak da im je nacionalizam bio važniji od ekonomije, legalizam od saradnje sa Zapadom, a postupnost promena važnija od brzih i korenitih reformi. Stoga je veći deo pro-Zapadne elite Srbije počeo da doživljava Đinđića kao jedinog pravog zagovornika tržišnih reformi i ulaska Srbije na Zapad.

To je Đinđić veoma vešto iskoristio i uspostavio svojevsrni ideološki monopol - monopol na reforme i reformizam. Pre nego što se učvrstio u premijerskoj fotelji on je svaku kritiku na svoj račun pripisivao “specijalnom ratu” koji ostaci staroga režima (“vrh SDB zajedno sa vrhom Jula”) vode protiv njega (intervju u listu Blic News, 22. novembar 2000, str. 35-36). Sada je, međutim, svaka kritika, bilo da je dolazila iz domaće ili iz strane štampe, odbacivana još ubojitijim argumentom – to je pokušaj da se “kompromituje reformska politika koja mnogima i u regionu i u Srbiji smeta” (Zoran Đinđić u Politici, 16. avgust 2001, str. 1). Đinđićeva vlada, tako, više nije bila samo vlada sa teškim zadacima, koja, kao i svaka duga vlada, za svoje postupke ipak mora da odgovara skupštini i demokratskoj javnosti. Ona je postala jedina politička grupa koja može da izvede reforme u Srbiji i koju ni jedna druga politička grupa ne sme da ometa.

Jer, ako bi slučajno vlada pala, upozoravao je Đinđić u jednom od svojih intervjua (kome je uredništvo Večernjih novosti dalo karakterističan naslov – U igri sudbina zemlje i nacije!), “šteta bi bila neprocenjiva. To znači ne samo odlaganje reformi, nego, verovatno, stavljanje reformi ad akta za dugi niz godina…Mislim da naša zemlja nije u stanju to da izdrži” (19. avgust, str. 3). Otvaranje krize vlade, sekundirali su i ostali Đinđićevi politički pratioci, poput Nove demokratije, “sprečilo bi vladu da započete reforme dovrši, a poodmaklu borbu sa korupcijom i kriminalnom okonča u korist mira, slobode i pravde za sve građane Srbije” (Politika, 17. avgust 2001, str. 7). “Svakom treba da bude jasno”, upozoravao je potpredsednik vlade Žarko Korać, da u slučaju Đinđićevog pada i “ako se DOS raspadne neće moći da opstane ni Savezna vlada, a ni savezna država” (isto). “Time se izaziva raspadanje Jugoslavije i sprečavaju reforme u Srbiji”, tvrdio je Đinđićev ministar poljoprivrede Dragan Veselinov (Politika, 19. avgust 2001, str. 7). “Ovaj potez (moguće otvaranje krize vlade – A.S) služi da miloševićevska politika doživi novi uzlet”, primećivao je Nenad Čanak (isto).

Dakle, pad Đinđićeve vlade značio bi, redom: prekid inostrane pomoći; slom reformi “za dugi niz godina”; pad savezne vlade; raspad savezne države; povratak na vlast miloševićevaca, i ko zna šta još sve ne! Možda bi se otvorio bezdan i cela Srbija propala u zemlju, a možda bi usledio četrdestodnevni dažd i opšti potop?

nastavak 1

 (pošaljite komentar)

Copyright by NSPM