(pošaljite
komentar)
Slobodan
Antonić
Filozofski
fakultet,
Beograd
STANJE
DEMOKRATSKOG
PORETKA
U
SRBIJI
U
kakvom
su
stanju
politički
poredak
i
struktura
vladajućih
elita
u
Srbiji
danas?
Politička
elita
u
Srbiji
dočekala
je
petooktobarski
prevrat
duboko
podeljena.
Na
jednoj
strani,
nalazila
se
vladajuća
elita
sa
svojom
ideologijom
nacionalizma,
izolacionizma,
etatizma
i
klijentizma.
Na
drugoj
strani,
nalazila
se
opoziciona
elita,
sa
čitavom
alternativnom
kulturom
koja
je
uključivala
i
ideologiju
ljudskih
prava,
saradnju
sa
Zapadom,
izgradnju
demokratskih
ustanova
i
uspostavljanje
tržišne
privrede.
Između
ta
dva
dela
političke
elite
vladalo
je
duboko
neprijateljstvo,
kao
što
je
slučaj
i
kod
ostalih
autoritarnih
i
sultanističkih
režima
(Higley
&
Lengyel,
2000:3).
Dobar
pokazatelj
podeljenosti
političke
elite
bio
je
odnos
prema
privatizaciji.
Prema
jednom
istraživanju
(Antonić,
1995),
pripadnici
vladajuće
elite
u
80%
slučajeva
verovali
su
kako
privreda
u
Srbiji
treba
da
počiva
na
državnom
vlasništvu,
i
svega
3%
elite
iz
opozicije.
Nasuprot
tome,
da
privreda
treba
da
počiva
na
privatnom
vlasništvu
smatralo
je
97%
opozicione
elite
i
20%
vladajuće.
U
skladu
sa
tim,
64%
vladajuće
elite
verovalo
je
da
privatizaciju
treba
usporiti
ili
sasvim
obustaviti,
dok
je
za
ubrzanje
privatizacije
bilo
61%
opozicione
elite.
Ipak,
ishod
saveznih
izbora
od
24.
septembra
2000.
duboko
je
uzdrmao
vladajuću
elitu.
Još
više
ju
je
iznenadila
snaga
narodne
pobune,
početkom
oktobra.
Iako
je
u
Miloševićevom
okruženju
postojala
spremnost
da
se
iskoristi
represivni
aparat
za
slamanje
pobune,
policijska
i
vojna
elita,
u
odlučujućem
trenutku,
otkazali
su
poslušnost
(Antonić,
2000).
Otuda
je
Petooktobarska
revolucija
prošla
bez
krvi.
Sve
to
je
znatno
doprinelo
mirnom
prenosu
vlasti,
tokom
naredna
dva
meseca.
Miloševićevska
i
opoziciona
politička
elita
sklopili
su,
16.
oktobra,
sporazum
o
raspisivanju
vanrednih
republičkih
izbora
i
obrazovanju
prelazne
vlade.
Izbori
su
upriličeni
23.
decembra,
i
na
njima
je
anti-Miloševičevska
opozicija
ubedljivo
pobedila.
To
je
bio
kraj
Miloševićevog
sistema.
*
*
*
Nova
vlast
se
odmah
bacila
na
izgradnju
novog
političkog
i
ekonomskog
poretka.
Ali,
to
nije
bilo
lako.
Najpre,
nije
bio
jasan
državni
okvir
u
kome
bi
trebalo
uvesti
demokratske
ustanove.
Vladajuća
elita
druge
federalne
jedinice,
Crne
Gore,
u
međuvremenu
je
iskoristila
to
što
je
Milošević
bio
izašao
na
rđav
glas
kao
nasilnik
i
samodržac.
Tako
je
sasvim
osamostalila
svoju
državu.
Od
federacije
je
ostala
samo
zajednička
vojska
i
kontrola
leta.
Nova
vlast
u
Beogradu
ponudila
je
zvaničnoj
Podgorici
demokratsku
rekonstrukciju
federacije.
Ali,
bila
je
odbijena.
Tako
se
Srbija
našla
u
protivrečnom
položaju.
Savezna
država
je
formalno
postojala,
ali
ju
je,
bez
učešća
zvanične
Podgorice,
bilo
nemoguće
demokratski
preurediti.
U
Srbiji
su
se
mogli
doneti
novi
ustav
i
sistemski
zakoni.
Ali,
to
je
izgledalo
besmisleno
a
da
se
predhodno
ne
reši
pitanje
je
li
Srbija
federalna
jedinica
ili
samostalna
država.
Tako
se
nova
vlast
usmerila
na
tekuće
privredne
poslove.
A
privreda
je
bila
u
takvom
stanju
da
se
valjalo
brinuti
o
pukom
preživljavavanju.
Elektro-energetski
sistem
nije
mogao
da
izdrži
još
jednu
zimu,
prosečna
plata
je
pala
na
80
dolara
(trebalo
je
2,9
plata
za
tzv.
potrošačku
korpu!),
devizne
rezerve
zemlje
srozane
su
na
260
miliona
dolara,
a
dug
inostranstvu
je
prešao
10
milijardi
dolara.
Odlučujuću
ulogu
u
održanju
socijalnog
mira
i
u
izvesnom
privrednom
oporavku,
tokom
prve
godine
nove
vlasti,
odigrala
je
pomoć
Zapada.
Tokom
2001.
godine,
stiglo
je
oko
600
miliona
dolara
različitih
donacija,
a
Zapad
je
otpisao
66%
spoljneg
duga
i
odložio
plaćanje
60%
kamata.
Ali,
na
popravljanje
privrednih
prilika
uticali
su
i
mnogo
bolje
gazdovanje
nove
političke
elite,
kao
i
čvrsta
monetarna
politika
Mlađana
Dinkića,
novog
guvernera
Narodne
banke.
Dinkić
se
pobirnuo
da
dinar
bude
stabilan
i
učetvorostručio
devizne
rezerve
zemlje
(povećane
su
na
1,125
milijardi
dolara).
Nova
vlada
Zorana
Đinđića
odmah
je
sprovela
budžetsku
reformu,
odbacivši
politiku
ogromnih
skrivenih
deficita
(u
2000.
godini
oni
su
iznosili
čitavih
13%
nacionalnog
dohotka!).
Deficit
nije
nestao,
ali
je
postao
javan,
i
manje-više
uspešno
pokriven
donacijama
i
kreditima
NBJ.
Krajem
2001.
godine,
vlada
se
hvalila
obaranjem
inflacije
na
38%,
povećanjem
prosečne
plate
na
$225
(sada
je
trebalo
1,75
prosečnih
plata
za
potrošačku
kopru)
i
rastom
društvenog
proizvoda
od
5,5%
(sa
uračunatom
sivom
ekonomijom
rast
je
bio
i
6-7%;
Zoran
Đinđić
u
Danasu,
22-23.
decembar
2001,
str.
3).
Srbija
je
još
uvek
bila
daleko
od
stabilne
privrede,
ali
je
opšte
stanje
bilo
dosta
bolje
nego
u
Miloševićevo
vreme.
Ipak,
sa
stanovišta
izgradnje
novog
poretka
najvažniji
su
bili
novi
sistemski
zakoni.
Najpre,
tokom
marta
i
aprila
doneseno
je
11
poreskih
zakona,
koji
su
učinili
da
fiskalni
sistem
u
Srbiji
počne
da
liči
na
one
u
uspešnijim
privredama
u
tranziciji.
Ministar
finansija
Božidar
Đelić
hvalio
se
da
su
ovim
zakonima
srpski
porezi
postali
najniži
u
regionu
i
da
Beograd
zahvaljujući
njima
može
da
postane
“London
jugoistočne
Evrope”
(Vreme,
21.
avgust
2001,
str.
19).
U
maju
mesecu
donesen
je
novi
Zakon
o
privatizaciji.
Odabran
je
model
privatizacije
“prodajom
strateškim
partnerima”,
primenjen
u
Mađarskoj,
Estoniji
i
Poljskoj.
Taj
model,
bili
su
jednoglasni
srpski
ekonomisti,
olakšaće
organski
razvoj
kapitalizma,
to
jest
postepeno
dolaženje
do
savesnog
i
odgovornog
vlasnika,
sposobnog
za
nove
investicije
i
unapređenje
proizvodnje.
Obezbediće
i
priliv
jake
valute,
modernu
upravu
i
pojačan
izvoz.
Zakonom
je
predviđena
prodaja
150
velikih
državnih
preduzeća
u
narednih
četiri
godine,
s
tim
da
bi
po
15%
akcija
bilo
ustupljeno
radnicima
i
građanima.
Srednja
i
mala
preduzeća,
njih
7.000,
biće
prodano
na
aukcijama.
Da
bi
se
obezbedilo
lakše
prestrukturisanje
radne
snage
po
otkupu
preduzeća,
12.
decembra
2001.
donesen
je
i
novi
Zakon
o
radu.
Taj
zakon
je
znatno
proširio
prava
poslodavca
da
otpušta
i
zapošljava
radnike.
Konačno,
kako
bi
se
ojačala
nezavisnost
sudstva,
u
novembru
2001.
godine,
doneseni
su
Zakon
o
sudijama
i
Zakon
o
Visokom
savetu
pravosuđa.
Njima
je
znatno
smanjen
uticaj
izvršne
vlasti
kod
izbora
i
razrešenja
sudija.
Sudije
više
nije
mogao
da
predlaže
samo
ministar
pravde,
već
je
to
sada
činio
Visoki
savet
pravosuđa
sastavljen
prvenstveno
od
sudija.
Slično
je
bilo
i
sa
izborima
tužioca.
Ovo
telo
je
dobilo
i
isključivo
pravo
imenovanja
sudija
porotnika
i
zamenika
javnih
tužioca.
Novostvoreno
Veliko
personalno
veće
dobilo
je
ključnu
ulogu
u
budućim
razrešenjima
sudija.
Tako
je,
u
postojećim
ustavnim
okvirima,
obezbeđena
znatno
veća
nezavisnost
ove
grane
vlasti.
Svim
ovim
zakonima
načinjeni
su
prvi
važni
koraci
ka
izgradnji
demokratskog
poretka
-
u
smislu
autonomije
različitih
grana
strateških
elita
(Etzioni-Halevi,
1993).
Zakon
o
privatizaciji
trebalo
je
da
spreči
lako
pretvaranje
političkog
kapitala
u
ekonomski,
odnosno
da
onemogući
legalizaciju
špekulativno
stečenog
bogatstva
miloševićevske
elite.
On
je,
takođe,
imao
da
oteža,
pa
i
prekine,
personalnu
simbiozu
upravne
i
privredne
elite.
Zakoni
o
sudijama
takođe
su
obezbeđivali
veću
nezavisnost
sudske
elite
u
odnosu
na
upravnu,
premda
su
je
–
zbog
izbora
sudija
u
Skupštini
–
i
dalje
ostavljali
u
izvesnoj
vlasti
političke
elite.
Iako
nisu
doneseni
novi
zakoni
o
univerzitetu
i
o
informisanju,
stavljanje
van
snage
starih
zakona
dovelo
je
do
osamostaljivanja
akademske
i,
donekle,
medijske
elite.
Sve
u
svemu,
počele
su
da
popuštaju
klijentističke
stege,
sa
političkom
elitom
kao
dominantnom.
Opšta
klima
u
društvu
takođe
je
pogodovala
postepenoj
konsolidaciji
elementarnih
formi
demokratije.
Svi
delovi
političke
elite
prihvatili
su
demokratiju
kao
“jedinu
igru
u
gradu”.
I
ostale
strateške
elite,
pored
političke,
neprestano
su
deklarisale
odanost
demokratskom
poretku.
Čak
i
pobuna
specijalnih
policijskih
jedinica,
tzv.
Crvenih
beretki,
10.
novembra
2001
(zbog
nagoveštenih
izručenja
nekih
policajaca
Hagu),
više
je
uzbudila
zapadne
diplomate
od
domaće
javnosti.
Bilo
je
jasno
da
je
posredi
pre
usamljeni
protest
očajnika
nego
smišljena
oružana
akcija,
povezana
sa
nekom
političkom
snagom.
Izborna
demokratija,
taj
najjednostavniji
oblik
demokratskog
poretka
(Diamond,
1996)
učvršćivala
se
i
u
Srbiji.
*
*
*
Ipak,
mora
se
primetiti
da
je
politički
poredak
u
Srbiji
danas,
početkom
2002.
godine,
i
dalje
izložen
ozbiljnim
iskušenjima.
Najznačajniji
izazov
jeste
žilavost
starog
institucionalnog
dizajna,
ali
i
stare
strukture
moći.
Ustavni
sistem
Srbije,
krojen
po
Miloševićevoj
meri,
ostao
je
nepromenjen.
Razlog
nije
samo
zbrka
oko
državnog
okvira.
Taj
sistem
je
obezbeđivao
koncentraciju
vlasti
i
priveligija
u
malo
ruku
u
Beogradu.
Nova
vladajuća
elita
dospela
je
jednostavno
u
položaj
koji
ozbiljno
kuša
i
najbolju
ljudsku
prirodu.
Novi
upravljači
imali
su
da
se
doborovoljno
odreknu
privilegija
koje
su
automatski
išle
uz
položaj.
Ali,
kako
se
odreći
mesta
u
upravnim
odborima
velikih
i
malih
državnih
preduzeća,
od
kojih
svako
donosi
mesečni
honorar
od
jedne
do
četiri
plate?
Kako
se
odreći
mogućnosti
da
na
sva
važna
upravna
mesta
–
od
direktora
Naftne
industrije
do
direktora
poslednje
seoske
škole
–
postavite
“svog
čoveka”?
Kako
se
odreći
procenta
u
švercu
cigara
“pod
državim
pokroviteljstvom”?
Kako
se
odreći
prenormiranosti
društvenih
odnosa,
kada
iza
svake
norme
leži
mogućnost
vaše
arbirtraže
i,
sledstveno
tome,
nagrade?
Tako
su
pojedini
pripadnici
nove
političke
elite
vrlo
brzo
počeli
da
poprimaju
navike
i
ponašanja
stare
elite.
Šef
poslaničkog
kluba
vladajućeg
DOS-a,
Čedomir
Jovanović,
paradirao
je
Beogradom
sa
šestoricom
telohranitelja
ili
u
koloni
crnih
džipova.
Opozicija
ga
je
optuživala
da
je,
22.
februara
2001.
godine,
prilikom
jedne
takve
parade,
bahato
vozeći
službeni
policijski(!?)
auto
slupao
svoj
i
još
četiri
druga
automobila
(Srpska
reč,
4.
juli
2001,
str.
5).
Ministar
rada
Dragan
Milovanović,
u
pauzi
skupštinskog
zasedanja,
28.
novembra
2001,
nasrnuo
je
na
opozicione
poslanike,
psujući
“SPS-ovsku
bagru
da
hoće
da
mu
obore
Zakon
o
radu”
(Danas,
1-2.
decembra
2001,
str.
4).
Očevici
tvrde
da
je
pri
tom
između
njega
i
poslanika
Stevana
Gudurića
došlo
do
šaketanja,
koje
je
na
jedvite
jade
zaustavljeno.
Član
vladajuće
Demokratske
stranke
i
gradonačelnik
Novog
Sada
Borislav
Novaković,
ostavio
je,
3.
decembra
2001,
svoju
karticu
za
glasanje
u
republičkoj
skupštini
drugom
poslaniku
i
otišao
na
službeni
put
u
Solun.
Kada
su
se
poslanici
iz
opozicije
požalili
na
neregularnost
takvog
“glasanja
na
daljinu”,
Novaković
i
šef
njegovog
poslaničkog
kluba
Čedomir
Jovanović,
drsko
su
tvrdili
da
je
Novaković
toga
dana
doleteo
iz
Soluna,
glasao
i
odmah
zatim
odleteo
nazad
u
Grčku.
To
što
Novakovića
niko
nije
video
u
skupštinskoj
dvorani,
i
što
toga
dana
nije
bilo
letova
za
Solun,
nije
ni
malo
pokolebalo
Novakovića
i
Jovanovića
da
istrajavaju
u
svojoj
priči.
Javnost
se
sa
pravom
pitala
–
ako
novi
upravljači
tako
postupaju
kada
su
izloženi
pogledima
javnosti,
šta
li
tek
rade
kada
ih
niko
ne
gleda?
Najviše
optužbi
zbog
preuzimanja
miloševićevske
strukture
moći
i
korupcije
upućivane
su
na
račun
srpskog
premijera,
Zorana
Đinđića.
Optuživan
je
da
je
skupštinu
sveo
na
glasačku
mašinu,
koja
disciplinovano
ispunjava
njegove
zahetve;
da
je
svu
političku
moć
koncentrisao
u
vladi,
i
to
u
“vladi
u
užem
sastavu”
(predsednik
i
sedmorica
potpredsednika);
da
je
preuzeo
Miloševićev
policijsko-špijunski
aparat
i
stavio
ga
u
svoju
službu;
da
ima
udela
u
unosnom
švercu
cigareta;
da
bezobzirno
širi
svoje
pipke
u
medijima,
pa
se
kritika
njegove
vlade
teško
može
objaviti
u
važnijim
glasilima
u
Srbiji;
da
u
svim
društvenim
ustanovama
stvara
klijentističku
mrežu
lične
odanosti,
upravo
onakvu
kakvu
je
imao
i
Milošević...
(Sekelj,
2001;
Vukadinović,
2001).
Mnoge
od
ovih
optužbi
nisu
bile
sasvim
nezasnovane.
Đinđić
je
vrlo
vešto
obezbedio
veliku
institucionalnu
moć.
Odmah
nakon
5.
oktobra,
on
je
bio
u
dubokoj
senci
Vojislava
Koštunice,
pobednika
nad
Miloševićem.
Ali,
čim
su
raspisani
skupštinski
izbori,
Đinđić
je
istakao
svoju
kandidaturu
za
budućeg
premijera.
Koštunica
se
mislio
šta
da
radi.
Od
ranije
je
poznavao
Đinđića,
i
nije
mu
mnogo
verovao.
Ali,
Đinđić
je
pokazivao
vatrenu
lojalnost,
a
Zapad
je
pritiskao
Koštunicu
da
se
jedinstvo
antimiloševićevske
koalicije
po
svaku
cenu
održi.
Tako
je
Koštunica
popustio.
Dao
je
svoje
ime
DOS-ovoj
listi,
ostavio
svoju
stranku
u
koaliciji,
i
DOS
je
osvojo
dvotrećinsku
većinu
u
skupštini.
Za
novog
premijera
izabran
je
Zoran
Đinđić.
On
tada
povčači
vanredno
dovitiljivi
potez,
kojim
će
da
obezbedi
prevlast
nad
glavnim
političkim
suparnikom.
U
vladu
uvodi
predsednike
gotovo
svih
malih
stranaka
iz
DOS-a.
Te
stranke,
uzete
pojedinačno,
nisu
imale
gotovo
nikakvo
uporište
u
biračkom
telu.
U
istraživanjima
javnog
mnjenja
one
su
retko
osvajale
više
od
1%
mogućih
glasova.
Stoga
su
ih
velike
stranke
–
Koštunčin
DSS
(sa
oko
25%
glasova)
i
Đinđićev
DS
(sa
oko
15%),
s
pravom
doživljavale
kao
neku
vrstu
parazita.
Međutim,
Đinđić
je
shvatio
da
male
stranke
donose
većinu
u
Predsedništvu
DOS-a.
Predsedništvo
je
bilo
rukovodeće
telo
Koalicije,
u
kom
je
svaka
stranka,
bez
obzira
na
veličinu,
imala
po
jedan
glas.
A
ko
je
imao
većinu
u
Predseništvu
DOS-a,
kontrolisao
je
skupštinsku
većinu.
Naime,
po
važećem
izbornom
zakonu,
vrh
stranke
ili
koalicije
mogao
je
u
svakom
trenutku
da
smeni
bilo
kog
poslanika!
Sa
liderima
malih
stranaka
u
vladi,
Đinđić
je
zagospodario
ne
samo
izvršnom
vlašću.
Postao
je
gospodar
i
zakonodavne
vlasti.
Najbolji
primer
ove
dominacije
bio
je
već
pominjani
slučaj
poslanika
Bore
Novakovića.
Kada
je
predsednik
Skupštine,
Dragan
Maršićanin,
član
Koštuničinog
DSS-a,
takođe
doveo
u
sumnju
Novakovićevo
“glasanje”,
smenjen
je
po
hitnom
postupku.
Ostali
poslanici
iz
DSS-a
stali
su
u
odbranu
Maršićanina,
upozorivši
da
zbog
njegove
smene
može
pasti
vlada.
Onda
je
Zoran
Đinđić,
6.
decembra
2001,
održao
konferenciju
za
štampu
na
kojoj
je
zapretio
da
će,
samo
li
se
pokrene
pitanje
poverenja
njegovoj
vladi,
svim
poslanicima
DSS-a
biti
oduzeti
njihovi
poslanički
mandati!
Iako
je
DSS
po
svim
istraživanjima
javnog
mnenja
bila
najjača
stranka
u
Srbiji,
iako
je
na
vanrednim
lokalnim
izborima,
4.
novembra
2001,
sam
dobio
više
glasova
od
svih
ostalih
ćlanica
DOS-a
uzetih
zajedno,
DSS
je
mogao
da
izleti
iz
parlamenta
samo
da
je
Predsedništvo
DOS-a
tako
odlučilo!
Koštuničina
stranka
se
na
kraju
povukla,
odustavši
od
glasanja
o
poverenju
vladi,
i
DSS
je
zadržao
mandate.
Ali
ostao
je
gorak
utisak
da
u
Srbiji
premijer
ne
zavisi
od
poslanika,
već
obrnuto,
da
skupštinski
poslanici
zavise
od
premijera.
Sa
vladom
i
poslaničkom
većinom
iza
sebe,
Đinđić
je
lako
obezbedio
prevlast
ne
samo
u
skupštinskim
odborima,
već
i
u
upravnim
odborima
najvažnijih
preduzeća
–
od
državnih
glasila
do
naftne
industrije.
Najveći
deo
srednjeg
ešalona
upravne
elite,
kao
i
deo
društvene
elite
sa
političko-upravnim
ambicijama,
pohrlio
je
da
se
stavi
u
njegovu
službu.
Tako
je
počela
da
se
nazire
nova
klijentistička
mreža.
U
nju
su
bili
uključeni,
ili
su
se
sami
uključili,
i
mnogi
pripadnici
medijske
elite.
To
je
vodilo
ozbiljnom
smanjenju
nezavisnosti
javnosti,
što
je
u
situaciji
kada
je
najveći
deo
opozicije
bio
teško
kompromitovan
(SPS
i
SRS),
počelo
da
otežava
demokratsku
kontrolu
rada
vlade.
Kada
je,
u
avgustu
2001.
godine,
došlo
do
otvorenog
sukoba
Đinđića
i
Koštunice,
jasno
se
pokazalo
u
kojim
je
sve
medijima
Đinđić
već
uspostavio
prevagu.
Pored
najgledanije
komercijalne
televizije,
TV
Pink,
njegovom
taboru
su
ostavljale
utisak
da
pripadaju
i
uticajne
TV
Politika
i
TV
Studio
B,
dnevnici
Novosti
i
Danas,
kao
i
tiražni
Nedeljni
telegraf.
Ovom
prvom
pravom
pro-Đinđićevskom
medijskom
kampanjom,
koja
je
pokazala
svu
snagu
novog
centra
moći,
vešto
je
upravljao
Biro
za
komunikacije
vlade
Srbije
i
njegov
šef
Vladimir
(Beba)
Popović.
Evo
nekih
primera.
Ljudi
iz
vlade
su,
recimo,
saznali
da
će
Vreme
u
svom
broju
od
23.
avgusta,
objaviti
jedan
komentar
koji
poprilično
kritikuje
Koštunicu
a
podržava
Đinđića
(Miloš
Vasić,
“Svi
predsednikovi
ljudi”).
Pozvali
su
Uredništvo
i
zatražili
dozvolu
da
komentar
mogu
preneti
i
drugi
mediji
pre
nego
što
se
broj
uopšte
pojavi
u
prodaji.
Uredništvo
je
to
odbilo.
Istoga
dana
kada
se
nedeljnik
pojavio
(četvrtak,
24.
avgust),
u
glavnim
emisijama
vesti
TV
Pinka
(“Infotop”)
komentar
je
nekoliko
puta
pročitan,
i
to
tako
što
su
izostavljena
sva
mesta
iole
nezgodna
za
Đinđića
(Vreme,
30.
avgust
2001,
str.
12-13).
Pre
toga,
na
isti
način
i
na
istom
mestu
(Infotop,
TV
Pink)
plasirani
su
i
izrazito
pristrasni
komenatari
iz
Danasa
(Gordana
Logar,
“Novi
model
Pontija
Pilata,
20.
avgust,
str.
7),
isčitavan
21.
avgusta,
zatim
uvodnik
iz
Nedeljnog
telegrafa
(sa
čuvenom,
retko
prljavom
rečenicom:
“Mira
Marković
je
mogla
da
kadruje
po
srpskoj
politici
tek
posle
11
godina,
a
Zorica
Radović
[Koštuničina
žena;
napomena
-
A.
S]
samo
posle
devet
meseci
vlasti
svoga
muža”;
Momčilo
Đorgović,
22.
avgust,
str.
3),
išćitavan
22.
avgusta,
i
tako
redom.
Različiti
su
motivi
zbog
kojih
su
vlasnici
medija,
ili
novinari
i
urednici
državnih
glasila,
tako
lako
stali
u
službu
premijera.
Neki
od
njih,
poput
vlasnika
TV
Pinka,
Željka
Mitrovića,
ili
vlasnika
TV
BK,
Bogoljuba
Karića,
procenili
su
da
davanjem
usluga
“pragmatičnom
i
utilitarističkom”
Đinđiću
mogu
da
zadrže
većinu
privilegija
dobijenih
od
Miloševićevog
režima
–
pre
nego
da
se
stave
na
raspolaganje
poštenom
ali
“zadrtom”
Koštunici.
Drugi,
poput
urednika
državnih
medija
(RTS,
Novosti,
Politika…),
razumeli
su
da
njihov
položaj
zavisi
prvenstveno
od
upravnih
odbora
i
od
izvršne
vlasti,
a
tu
je
Đinđić
bio
u
nadmoći.
Bilo
je,
međutim,
novinara
i
urednika
(poput
onih
iz
lista
Danas)
koji
su
mrzeli
Koštuničin
nacionalizam
i
prezirali
njegov
legalizam,
i
koji
su
iskreno
verovali
kako
je
Đinđić
političar
oslobođen
od
“tribalističke
svesti”,
okrenut
ka
Evropi
i
posvećen
modernizaciji.
To
uverenje
nije
bilo
retko
u
delu
društvenih
elita
pro-zapadne
orijentacije
(“NGO
sektor”,
akademska
elita,
medijska
elita…).
Ovi
“stvaraoci
javnog
mnenja”
bili
su
svesni
duboke
ideološke
podeljenosti
između
vladajućeg
DOS-a
i
opozicije
koju
čine
stranke
staroga
režima
(SPS,
SRS,
pa
i
SSJ).
Podeljenost
u
političkoj
eliti,
tipična
za
nekonsolidovanu
demokratiju
(Higley
&
Lengyel,
2000:3),
ticala
se
gotovo
svih
glavnih
tema:
saradnje
sa
KFOR-om,
privatizacije,
priključenja
Evropskoj
uniji,
a
naročito
mogućeg
priključenja
NATO-u.
Sa
druge
strane,
Koštunica
i
njegov
DSS
ostavljali
su
utisak
da
im
je
nacionalizam
bio
važniji
od
ekonomije,
legalizam
od
saradnje
sa
Zapadom,
a
postupnost
promena
važnija
od
brzih
i
korenitih
reformi.
Stoga
je
veći
deo
pro-Zapadne
elite
Srbije
počeo
da
doživljava
Đinđića
kao
jedinog
pravog
zagovornika
tržišnih
reformi
i
ulaska
Srbije
na
Zapad.
To
je
Đinđić
veoma
vešto
iskoristio
i
uspostavio
svojevsrni
ideološki
monopol
-
monopol
na
reforme
i
reformizam.
Pre
nego
što
se
učvrstio
u
premijerskoj
fotelji
on
je
svaku
kritiku
na
svoj
račun
pripisivao
“specijalnom
ratu”
koji
ostaci
staroga
režima
(“vrh
SDB
zajedno
sa
vrhom
Jula”)
vode
protiv
njega
(intervju
u
listu
Blic
News,
22.
novembar
2000,
str.
35-36).
Sada
je,
međutim,
svaka
kritika,
bilo
da
je
dolazila
iz
domaće
ili
iz
strane
štampe,
odbacivana
još
ubojitijim
argumentom
–
to
je
pokušaj
da
se
“kompromituje
reformska
politika
koja
mnogima
i
u
regionu
i
u
Srbiji
smeta”
(Zoran
Đinđić
u
Politici,
16.
avgust
2001,
str.
1).
Đinđićeva
vlada,
tako,
više
nije
bila
samo
vlada
sa
teškim
zadacima,
koja,
kao
i
svaka
duga
vlada,
za
svoje
postupke
ipak
mora
da
odgovara
skupštini
i
demokratskoj
javnosti.
Ona
je
postala
jedina
politička
grupa
koja
može
da
izvede
reforme
u
Srbiji
i
koju
ni
jedna
druga
politička
grupa
ne
sme
da
ometa.
Jer,
ako
bi
slučajno
vlada
pala,
upozoravao
je
Đinđić
u
jednom
od
svojih
intervjua
(kome
je
uredništvo
Večernjih
novosti
dalo
karakterističan
naslov
–
U
igri
sudbina
zemlje
i
nacije!),
“šteta
bi
bila
neprocenjiva.
To
znači
ne
samo
odlaganje
reformi,
nego,
verovatno,
stavljanje
reformi
ad
akta
za
dugi
niz
godina…Mislim
da
naša
zemlja
nije
u
stanju
to
da
izdrži”
(19.
avgust,
str.
3).
Otvaranje
krize
vlade,
sekundirali
su
i
ostali
Đinđićevi
politički
pratioci,
poput
Nove
demokratije,
“sprečilo
bi
vladu
da
započete
reforme
dovrši,
a
poodmaklu
borbu
sa
korupcijom
i
kriminalnom
okonča
u
korist
mira,
slobode
i
pravde
za
sve
građane
Srbije”
(Politika,
17.
avgust
2001,
str.
7).
“Svakom
treba
da
bude
jasno”,
upozoravao
je
potpredsednik
vlade
Žarko
Korać,
da
u
slučaju
Đinđićevog
pada
i
“ako
se
DOS
raspadne
neće
moći
da
opstane
ni
Savezna
vlada,
a
ni
savezna
država”
(isto).
“Time
se
izaziva
raspadanje
Jugoslavije
i
sprečavaju
reforme
u
Srbiji”,
tvrdio
je
Đinđićev
ministar
poljoprivrede
Dragan
Veselinov
(Politika,
19.
avgust
2001,
str.
7).
“Ovaj
potez
(moguće
otvaranje
krize
vlade
–
A.S)
služi
da
miloševićevska
politika
doživi
novi
uzlet”,
primećivao
je
Nenad
Čanak
(isto).
Dakle,
pad
Đinđićeve
vlade
značio
bi,
redom:
prekid
inostrane
pomoći;
slom
reformi
“za
dugi
niz
godina”;
pad
savezne
vlade;
raspad
savezne
države;
povratak
na
vlast
miloševićevaca,
i
ko
zna
šta
još
sve
ne!
Možda
bi
se
otvorio
bezdan
i
cela
Srbija
propala
u
zemlju,
a
možda
bi
usledio
četrdestodnevni
dažd
i
opšti
potop?
nastavak
1
(pošaljite
komentar)