hronika
vesti (arhiva)
Draško
Vuksanovic
MULTINACIONALNE
KOMPANIJE
I
POLITIDEOLOŠKI
DISKURSI
"Kada
dolazimo
u
dodir
sa
nekom
vladom
koja
ne
voli
Sjedinjene
Americke
Države,
uvek
pitamo:
ko
vam
je
miliji
-
Velika
Britanija,
Nemacka,
Francuska?
Raspolažemo
mnogim
zastavama,
izaberite.
"
Robert
Stivenson,
potpredsednik
Forda
[1]
Nedugo
posle
pada
Miloševicevog
sultanata
Radio-televizija
Srbije
prenela
je
jevandelski
intoniranu
izjavu
jednog
domaceg
ekonomiste
da
ce
strani
kapital
pohrliti
u
Jugoslaviju
jer
u
njoj
postoji
deo
zdrave
i
atraktivne
privrede,
te
kvalifikovana
i
jevtina
radna
snaga.
Na
prvi
pogled,
razlozi
da
se
radna
snaga
raduje
svojoj
jevtinoci,
ili
pak
pukom
dolasku
kapitala
kao
vrednosti
per
se,
bezmalo
su
misticni.
Možda
vedri
ton
ove
obavesti
i
nije
u
dubljoj
korelaciji
sa
pretpostavljenim
osecanjima
radne
snage?
Da
li
je
i
ekonomista
jevtin,
i
ako
jeste,
quanto
costa?
Šalu
na
stranu,
posredi
je
paradoks
zemalja
u
tranziciji,
gde
se
jevtinoca
radne
snage
kao
takva
namece
jedino
prema
kriterijima
Zapada,
dok
se
u
poredenju
sa
uobicajenom
domicilnom
cenom
rada
ponuda
stranog
poslodavca
najcešce
može
uzeti
kao
prosecna,
pristojna,
"ne
tako
loša"
ili
cak
"dobra
(za
naše
prilike)".
Tako
bi
moglo
da
se
nacne
pitanje
poslovne
politike
multinacionalnih
kompanija
na
tržištima
Treceg
sveta,
najposle
i
u
istocnoj
Evropi,
koje
je
sa
stanovišta
njegovih
nevoljnih
rezidenata
u
stvari
pitanje
buducnosti
što
mora
da
pocne
odmah,
jer
vremena
za
cekanje
nema.
Stoga
ne
cudi
da
reakcije
na
ovaj
aspekt
globalizacije
i
na
Zapadu
i
na
Istoku
imaju
jasne
obrise
politideoloških
nastrojenja.
Štaviše,
multinacionalni
kapital
jedna
je
od
lakmus-tema
za
ideološke
diskurse
i
politicku
praksu
levog
i
desnog
centra,
nevladinih
organizacija
i
angažovanih
intelektualaca,
kako
u
sredinama
iz
kojih
kapital
potice,
tako
i
u
onima
u
koje
ulazi.
I,
još
bliže,
to
je
jedan
od
problema
gde
tradicionalno
predvidljive
reakcije
nosilaca
politickog
diskursa
mogu
divergirati
ili
konvergirati
u
neocekivanom
smeru.
No,
pre
bilo
kakve
analize
ideoloških
pristupa,
treba
se
usredsrediti
na
pitanje:
šta
su
to
multinacionalne
kompanije
i
koja
je
njihova
uloga
u
ekonomskom
i
kulturnom
životu
zemalja
periferije
na
cijem
se
tlu
pojavljuju
kao
"strani
investitori"?
Proces
razvoja
i
ukrupnjavanja
nadnacionalnih
privrednih
subjekata
postavio
je
sasvim
nove
standarde
u
medunarodnim
ekonomskim
odnosima,
bacivši
u
zapecak
nacionalne
vlade,
koje
sopstvenim
ekonomskim
i
politickim
instrumentima
više
ne
mogu
da
pariraju
upravljackim
strukturama
multinacionalnih
kompanija.
Ova
(pre)vlast
ocigledna
je
na
primeru
kljucnih
institucija
istorijski
nastalih
voljom
velikih
bordova,
koje,
kako
saznajemo
od
ekonomiste
Zvonimira
Landupa,
i
post
festum
ostaju
pod
njihovom
kontrolom:
u
finansijskom
sektoru
to
su
Medunarodni
monetarni
fond,
Svetska
i
Evropska
banka
za
obnovu
i
razvoj,
te
Evropska
investiciona
banka,
a
na
polju
protoka
robe
-
Svetska
trgovinska
organizacija.
Kako
se
to
prakticno
odražava
na
društva
u
zemljama
periferije?
In
consequentia,
globalizovanje
privrednih
i
upravljackih
struktura
dovodi
do
ukidanja
samoregulišuce
uloge
nacionalnih
tržišta,
a
nadnacionalne
privredno-upravljacke
strukture
postaju
dominantni
regulatori
privrednih
i
društvenih
tokova
iliti,
prema
recima
jednog
autora,
"otoci
svesne
vlasti
u
okeanu
nesvesnog"
[2],
olicenom
u
stanovništvu,
to
jest
radnoj
snazi
i
potrošacima
na
domicilnom
tlu.
Multinacionalne
kompanije
diktiraju
uslove
koji
nisu
nužno
u
skladu
sa
ciljevima
privrednog
razvoja
i
makroekonomske
politike
jedne
države;
imaju
manju
osetljivost
na
zahteve
lokalne
zajednice
(stepen
zaposlenosti
i
ekološki
problemi),
pribegavaju
monopolu
zato
što
u
zemljama
van
razvijenog
centra
nema
zakona
koji
monopol
sprecavaju.
Njihov
interes
za
ulaganje
u
zemlje
periferije
ogleda
se
u
niskim
nadnicama,
nepostojanju
jakog
sindikalnog
pokreta,
labavim
propisima
o
zagadivanju
prirodne
sredine,
niskim
porezima.
Posledice
su
ocigledne,
ali
jednoj
od
njih
treba
posebno
posvetiti
pažnju.
Ako
bi
se
interesi
medunarodnih
koncerna
dosledno
sproveli,
poreske
stope,
na
primer,
bile
bi
toliko
niske
da
bi
budžetski
deficit
države
morao
da
se
leci
nauštrb
prosvete
i
kulture
(one
bi,
svakako,
prve
došle
na
doboš).
Sa
stanovišta
multinacionalnih
koncerna,
daroviti
violinisti
ili
profesori
sociologije
sasvim
su
izlišan
fenomen,
univerzitet
koji
ukljucuje
humanisticke
nauke
i
studije
nacionalne
kulture
preteran
je
luksuz,
potreba
da
se
unutar
nacije
odvija
sociokulturna
stratifikacija
prema
prirodnoj
obdarenosti
pojedinaca
(karakteristicna
za
liberalna
društva
Zapada
[3])
nešto
je
o
cemu
sirotinja
ne
bi
trebalo
da
razmišlja.
Naravno,
ovakva
strategija
se
ne
obelodanjuje.
Naprotiv,
na
delu
je
i
javno
stipendiranje
talenata,
ali
u
perspektivi
ono
nije
nešto
na
šta
se
može
osloniti,
jer
pociva
na
dobroj
volji
donatora,
a
ne
na
zakonski
garantovanom
pravu
unutar
socijalno
uredene
države.
Gradanin
dolazi
u
situaciju
da
na
krucijalna
pitanja
njegove
egzistencije
utice
neko
kome
ne
može
ni
da
pruži
ni
da
uskrati
podršku
na
izborima.
Teorija
o
slobodnom
jedinstvenom
tržištu,
kao
uporište
pohoda
medunarodnog
kapitala,
manjkava
je
utoliko
što
se
o
jedinstvenosti
tržišta
može
govoriti
samo
tamo
gde
postoje
jedinstveni
zakonski
propisi
za
sve
ucesnike
u
tržišnoj
utakmici.
Dakle,
zakoni
koji
na
Zapadu
štite
zaposlene
od
samovlašca
poslodavaca,
a
ticu
se
pre
svega
cene
rada
i
dužine
radnog
vremena,
ne
važe
za
radnu
snagu
na
tržištima
periferije,
iako
se
proizvodi
koje
ona
stvara,
neretko
radeci
iste
poslove
kao
i
zaposleni
u
maticnim
poslovnim
jedinicama
na
Zapadu,
prodaju
po
celom
svetu
bez
obzira
na
zemlju
u
kojoj
nastaju.
Na
Menhetnu
su
1997.
godine
održane
demonstracije
ispred
Diznijevih
prodavnica.
Demonstranti
su
sprecavali
kupovinu,
noseci
transparente
sa
obaveštenjem
da
plišane
igracke
kompanije
Dizni,
u
maloprodaji
vredne
izmedu
dvadesetak
i
dvestotinak
dolara,
šiju
deca
na
Tahitiju
za
16
centi
na
sat,
dok
direktor
Diznija
na
sat
zaraduje
91.000
americkih
dolara.
Strukturalistickim
terminima
to
se
može
ovako
izraziti:
multinacionalne
kompanije
nisu
eksponent
funkcije
jedinstvenog
tržišta,
nego
su
osvojena
nacionalna
tržišta
eksponent
funkcije
partikularnih
interesa
multinacionalnih
kompanija.
Neko
ce
se,
jamacno,
zapitati:
zbog
cega
bi,
ako
stvari
tako
stoje,
nerazvijene
zemlje
uopšte
ulazile
u
integracije?
Naravno
da
za
to
postoje
cvrsti
razlozi,
kao
što
su
pokretanje
devastiranih
privreda,
beg
od
nasledenog
ekonomskog
mrtvila,
tranzicija
u
moderne
oblike
ekonomskog
i
civilizacijskog
života.
Pri
svemu
tome
dešava
se
da
se
uspehom
smatra
ako
su
plate
zaposlenih
u
MNK
dvostruko
više
od
nacionalnog
proseka.
Radnici
primaju
dvesta,
a
ne
sto
maraka
mesecno.
Kržljavi
žir
sanja
da
postane
veliki
žir,
umesto,
makar,
osrednji
hrast.
Ovo
važi
za
zemlje
poput
Kine,
a
ni
Brazil
nije
mnogo
odmakao
u
nivou
aspiracije.
No
u
pojedinim
državama
Dalekog
istoka
situacija
je
još
gora.
Decji
rad
uz
bedne
nadnice,
razvojna
besperspektivnost,
ekološki
sumrak,
farsicno
protivljenje
domaceg
stanovništva
pokušajima
levih
organizacija
na
Zapadu
da
zakonima
u
svojim
zemljama
sprece
kompanije
da
se
tako
nehumano
ponašaju
-
obeležja
su
borbe
za
opstanak
najsiromašnijih.
Vrhunac
horora
koji
nadmracuje
ostale
slucajeve
ipak
je
prica
o
nigerijskom
plemenu
Ogoni,
cije
je
celukupno
životno
stanište,
Arkadija
sa
prebogatom
vegetacijom
površine
1050
kilometara
kvadratnih,
detaljno
opustošeno
radom
naftnog
koncerna
Šel.
Vlada
Nigerije
pravno
je
zaštitila
svog
poslovnog
partnera
od
deranžiranja
i
troškova
kojima
bi
bio
izložen
u
slucaju
da
mora
placati
odštetu
žrtvama
zagadenja
(ljudi
masovno
umiru,
ili
se
iseljavaju,
ili
vode
gerilski
rat
protiv
Šela).
Voda
Pokreta
za
opstanak
ogonskog
naroda
Ken
Saro-Viva,
dobitnik
medunarodne
Goldmanove
nagrade
za
zaštitu
životne
sredine
1995.
godine,
ubijen
je
nedugo
pošto
je
uspeo
da
internacionalizuje
problem
Ogonilenda
[4].
Prilike
na
istoku
Evrope
manje
su
dramaticne
i
omogucavaju
kudikamo
viši
nivo
aspiracije,
a
ono
što
se
ovde
dešava
na
planu
javnog
i
nejavnog
politideološkog
diskursa
u
vezi
sa
multinacionalnim
kompanijama
veoma
je
zanimljivo
stoga
što
se
iz
liberalno-demokratske
vrednosne
orijentacije
razvija
stav
koji
unekoliko
podseca
na
desnicarsku
odbojnost
prema
internacionalizaciji.
U
ime
prava
na
sopstveni
liberalizam,
autentican
nosilac
liberalnog
diskursa
bice
skloniji
zaziranju
od
ovakve
integracije
nego
što
bi
se
ocekivalo.
Tradicionalno
ksenofobicna
desnica
ponašace
se
slicno,
ali
ce
njeni
argumenti
i
ciljevi
cesto
biti
drukciji
(npr.
mržnja
prema
Mekdonaldovim
restoranima,
utemeljena
na
shvatanju
o
prednostima
domacih
specijaliteta).
Uopšteno,
oprezan
i
kriticki
stav
prema
MNK
poklopice
se
sa
kritikama
što
na
adresu
velikih
koncerna
stižu
od
levice
na
Zapadu
(narocito
su
aktivne
nevladine
organizacije,
poput
Worldwatch
Institute
[5]).
To
ukazuje
na
prostornu
relativnost
ideoloških
diskursa,
a
ona
se
ponajbolje
ocituje
na
temi
kao
što
su
multinacionalne
kompanije
i
njihov
globalni
pohod.
Đavo
je,
medutim,
uvek
budan.
Napuštanje
vrednosne
lestvice
da
bi
se
zauzelo
mesto
u
rovu,
sve
iz
naivnosti
ili
straha
da
se
ne
postane
autsajder
(sa
stanovišta
samog
rovca:
nicija
devojka),
sužava
krug
autenticnih
na
svim
stranama.
Tako
se
neke
liberalne
iliti
leve
demokrate
vezuju
za
politiku
liberalno-demokratskih
država
koja
u
mnogim
aspektima
nije
nimalo
liberalna,
niti
demokratska:
krize
se
razrešavaju
(pri)silom,
dakle
ratovima
i
sankcijama
gde
se
nedužni,
pa
cak
i
deca,
prinose
na
oltar
autoritetu
Zapada.
Razume
se,
ni
politicka
logistika
za
svakojake
opacine
krupnog
kapitala
ne
bi
se
dala
uglazbiti
u
proklamovanu
aksiologiju
otvorenog
društva.
Za
to
vreme
desnicari,
narocito
na
prostorima
gde
je,
kao
na
Balkanu,
besneo
rat,
podležu
logickim
lomovima
zastranjujucih
razmera.
Ovde
bi
se,
kao
digresija
po
istom
kalupu,
po
tome
kako
se
istina
i
osecaj
za
pravedno
žrtvuju
nezdravoj
pristrasnosti,
mogao
navesti
primer
koji
bismo
najradije
nazvali
zlocinackim
silogizmom.
Iz
premise:
Amerikanci
su
od
pocetka
krize
defavorizovali
Srbe
(T)
ide
se
na
tezu:
Amerikanci
optužuju
Mladiceve
trupe
za
zlodela
u
Srebrenici
(T),
zatim
sledi
:
Mladiceve
trupe
su
srpske
(T),
da
bi
se
izveo
zakljucak:
Mladiceve
trupe
nisu
odgovorne
ni
za
šta
(crimen
mentis).
Ako
im
je,
kao
konzervativcima,
stalo
do
Božjih
zakona,
ne
bi
trebalo
da
u
mislima
i
na
recima
cine
grehe
koje
bi
kao
grehe
mišljenja
priznali
i
najljuci
ateisti.
I
tu
dolazimo
do
suštine.
Rovci
svih
boja
i
mirisa
podrivaju
potencijalni
prosveceni
konsenzus
da
se
globalizacija
humanizuje,
i
to
ne
kao
humanitarno
pitanje,
nego
kao
privrednorazvojni
problem
postavljen
na
osnovama
konsolidacije
ukupnih
interesa.
Globalizaciju
nije
mogucno
zaustaviti,
ali
njene
pogodbe
podležu
varijacijama.
Uostalom,
valjda
ce
jednom
doci
dan
kada
ce
se
obesnažiti
Adornovo
upozorenje
da
vlast
i
moc
u
sebi
svagda
imaju
nešto
zastrašujuce.
p.s.
Moramo
primetiti
da
je
desnicarski
diskurs
koji
izlazi
iz
prostora
demokratskog
centra
u
Srbiji
do
danas
uveliko
marginalizovan
i
sveden
na
minornu
formu,
dok
je
deklarativni
levi
liberalizam
nastavio
da
se
ponaša
kao
da
je
neprijatelj
u
punoj
snazi,
što
bi
moglo
biti
znak
da
nije
slucajno
da
se
prema
pitanju
multinacionalnih
kompanija
ovaj
diskurs
u
Srbiji
razlicito
postavlja
od
diskursa
autenticne
liberalne
levice
u
Sjedinjenim
Americkim
Državama.
Praviti
od
komarca
magarca
u
ovom
slucaju
znaci
podizati
zastor
pred
istinskim
problemima
koje
donosi
nadiruci
korporativni
kapitalizam.
[1]
Casopis
"Business
Week",
19.
decembar
1970,
str.
58-59.
(navedeno
prema
knjizi
"Svetska
kapitalisticka
privreda
i
multinacionalne
kompanije",
Christian
Palloix,
Zagreb,
naslov
originala
"L'Economie
Mondiale
Capitaliste
et
les
firmes
Multinationales"
[2]
Stephen
Hymer,
"Efikasnost
(pruturjecja)
multinacionalnih
korporacija",
Zagreb,
str.
441.
[3]
Ljubomir
Tadic,
"Nauka
o
politici",
Beograd,
1988.
[4]
http://www.worldwatch.org/pubs/paper/127.html
[5]
http://www.worldwatch.org/
hronika
vesti (arhiva)