Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

DEBATE

DEBATA: Globalizacija

   

Dejvid Held

GLOBALNI ZAOKRET NALEVO

povodom knjige Martina Volfa Zašto globalizacija funkcioniše? (Martin Wolf, Why Globalisation Works: The Case for the Global Market Economy, Yale University Press )

Martin Volf, glavni komentator časopisa Financial Times za ekonomska pitanja, u knjizi Zašto globalizacija funkcioniše? Na veoma upečatljiv način brani globalnu tržišnu ekonomiju, ali ta njegova odbrana ipak ima i neke nedostatke. On globalizaciju razmatra sa ekonomskog aspekta i vrlo malo se zadržava na njenim političkim, društvenim, kulturološkim ili pak ekološkim dimenzijama. Akcenat je na globalizaciji privrede, mada Volf smatra da je nacionalna država i dalje središte političke debate i izvor legitimiteta, i da je liberalna demokratija rezultat najbolje kombinacije između ekonomske globalizacije i političke stabilnosti. Ovo će reći da su u Volfovom delu na prvom mestu veća sloboda trgovine, slobodniji protok kapitala i ekspanzija direktnih stranih investicija, što je, bar po njegovom mišljenju, ključ za stvaranje boljih životnih šansa i većeg blagostanja za sve.

Volfova misija je da razbije iluzije o globalizaciji koje su proširili, kako ih on naziva, „anti-globalizacija.com“ i „kolektivisti novog milenijuma“. Knjiga se fokusira na intelektualni sudar liberalnog kapitalizma i njegovih protivnika. Volf pokušava da se izbori sa novim talasom mračnih sila koje haraju ulicama. Ulog je visok – ukoliko ove sile ne budu poražene, prete neredi i rasparčavanje globalne privrede. A put do pobede zahteva da Volf, pre svega, ubedi svoje protivnike da greše, a zatim i da ponudi neku nadu u bolju budućnost.

Volfovo kazivanje je jasno, ozbiljno i poučno. Knjiga nudi pažljiv i znalački prikaz kako globalne tržišne ekonomije, tako i prednosti i mana stavova njenih protivnika. Međutim, ima nečeg anahronog u njegovom delu i oblastima koje pokriva: kao da je svrha njegovih izlaganja smeštena u period od pre par godina, dok je anti-globalistički pokret još bio na vrhuncu, i dok su stotine hiljada ljudi protestvovale protiv sila ekonomske globalizacije. Danas, posle 11. septembra i rata u Iraku, retko se postavlja pitanje jesmo li za ili protiv globalizacije. Akcenat je premešten na raspravu o tome kakvu mi to globalizaciju zaista želimo. Gledano iz ovog ugla, Volfov doprinos i nije toliko impresivan.

O globalizaciji i dogovorima oko globalnog upravljanja ja pišem već više od deset godina i poznat mi je veći deo materijala koji je Volf koristio. Zato bi možda bilo interesantno da obratimo pažnju na sličnosti i razlike u našim pristupima, koje vuku korene iz sredina iz kojih potičemo.

Volf počinje knjigu kratkim autobiografskim uvodom u kom opisuje skoriju istoriju svoje porodice i uticaje koje je ona imala na njega. Njegov otac je bio austrijski Jevrejin koji je pre II svetskog rata pobegao u Britaniju, a njegova majka je iz danske jevrejske porodice. Moji roditelji su rođeni u Lajpcigu i u Berlinu. Takođe Jevreji, oboje su '30-tih, zbog pretnje nacista, morali da prebegnu u Britaniju. Volf je, kao i ja, odgojen sa jakim osećajem straha od autoritarnih diktatura. Obojica smo vrlo rano shvatili koliko je važno za društvo da bude otvoreno i koji značaj imaju sile koje bi mogle, kako s leva tako i s desna, da ugroze njegov opstanak.

I Volf i ja smo odrasli u zajednicama koje su bile jako privržene uzvišenim idealima slobode, demokratije, moći razuma i nepristrasnoj potrazi za istinom. Međutim, učili su nas i to da ljudi nisu istrajni u svojoj borbi za velike ideale.Volf smatra da je tržišna ekonomija najbolji način za utemeljivanje ovih ideala i da države liberalno-tržišne orijentacije omogućavaju najbolji okvir za svet slobode i jednakosti među ljudima. Moje mišljenje je da se na taj način ideali poput ovih ne mogu, u svojim vrlo bitnim aspektima, ostvariti u potpunosti, i da ih neoliberalna forma globalizma, kojoj Volf naginje, samo još više dovodi u pitanje.

Fridrih Hajek je jako uticao i na mene i na Volfa. Volf smatra da je Hajek najveći pobornik teze da su lična sloboda i tržišna ekonomija neophodan uslov demokratije i da predstavljaju branu od arbitrarne vlasti. Ja takođe smatram Hajeka velikim teoretičarem tržišta i prednosti koje tržišna ekonomija ima u odnosu na druge sisteme. Međutim, mislim da on nije uspeo u pokušaju da zadre u prirodu tržišta kao sistema moći koji se, kao takav, takođe može odraziti na slobodu i demokratiju jednog društva. I Vulf tržište shvata kao skup bezazlenih mehanizama koordinacije. Međutim, ja ga vidim kao vrlo fluidno i opterećeno rizicima. Tržišna ekonomija, po mom mišljenju, često proizvodi štetne posledice po svet oko sebe - posebno u oblastima zaštite zdravlja i životne sredine, opšte dobrobiti i raspodele prihoda.

Kao što sam objasnio u knjizi „Globalni Sporazum“ (David Held, Global Covenant: The Social Democratic Alternative to the Washington Consensus, Polity Press) , sve ovo nisu argumenti za ukidanje tržišne ekonomije već poziv za njeno preoblikovanje. Ukoliko želimo da zajemčimo ličnu slobodu i efikasno i pravično funkcionisanje tržišta, onda moramo da uspostavimo mostove između ekonomije i ljudskih prava, komercijalnog i ekološkog, između nacionalnog i međunarodnog zakonodavstva. U ovome Hajek ne pomaže nimalo. Iz trijumfa globalnog tržišta i Hajek i Volf uglavnom izostavljaju moć, koja uz takav trijumf neminovno ide.

I Volf i ja, s druge strane, smatramo da se globalizacija najčešće pogrešno predstavlja. Na primer, obojica se slažemo da globalizacija nije isto što i prosta amerikanizacija; da nije bilo nikakvog drastičnog srozavanja uslova rada, opšte dobrobiti ili zaštite životne sredine (mada postoji prilična opasnost da do toga dođe); da globalizacija ne znači kraj nacionalne države i da nije, jednostavno, objedinila sve svetske nepravde; da je rascep između najbogatijih i najsiromašnijih veći nego ikad i da sve više raste, ali ima naznaka da se, generalno gledano, standard najsiromašnijih slojeva povećava; da zemlje u razvoju ne moraju uvek da izvuku deblji kraj u svetskoj razmeni, kao i da ekonomska globalizacija i trenutna struktura ekonomskog upravljanja ne isključuju glas i uticaj zemalja u razvoju. Veći deo Volfove knjige posvećen je baš ovim pitanjima. Iako ne daje ružičastu sliku ekonomske globalizacije, glavna namera knjige je, ipak, da dokaže da “anti-globalizacija.com“ nema baš mnogo šta da ponudi kao alternativu.

Obojica se slažemo da je neophodno razoriti spomenute predrasude, ali mislim da Volf ne zadire u srž onih problema koje trenutna neoliberalna forma globalizacije nosi sa sobom. Istaćiću tri takva problema: globalno tržišno povezivanje nije nužan uslov privrednog razvoja; politička filozofija koja na prvo mesto stavlja tržište ne može da odgovori na pitanje kako se nositi sa nizom nadnacionalnih problema, niti da obezbedi adekvatne multilateralne organizacije da se takvim problemima bave; i konačno, liberalno-tržišna filozofija je pogrešna filozofija za vreme u kom živimo. Svetu, u kome se prožimaju različite zajednice, potrebna je jedna nova, kosmopolitska socijaldemokratska filozofija.

Volfov glavni argument se zasniva na tome da „ubrzana integracija svetske privrede, i zaokret ka tržišnoj ekonomiji, objašnjavaju uspehe koje je svet imao u poslednjih dvadeset godina“. Dobar primer je Azija, gde su sve zemlje u razvoju, koje su ostvarile neki napredak, sledile ovaj put. Međutim, ovu tvrdnju treba ispitati sa više strana.

Kao prvo, ranija iskustva Japana, Južne Koreje i Tajvana (pre postizanja visokog privrednog rasta do kog dolazi krajem 70-tih i početkom 80-tih), kao i trenutna iskustva Kine i Indije, pokazuju da blagodeti povećane trgovine i bržeg privrednog rasta ne moraju nužno biti rezultat usvajanja liberalne trgovine i politike otvorenog tržišta. Sve ove zemlje su relativno brzo napredovale i uprkos kontrolisanim privredama. Tačno je da su sa povećanjem bogatstva ove države sve više naginjale otvaranju svojih tržišta, ali to nema nikakve veze sa prihvatanjem ili neprihvatanjem liberalnog koncepta. Što su bogatije, zemlje se sve više otvaraju ka svetu - jedino to se sa sigurnošću može tvrditi, kako je i dokazao Dani Rodrik, ekonomista sa Harvarda.

Štaviše, neka skora istraživanje su pokazala da je jedan od glavnih ograničavajućih faktora u razvoju najsiromašnijih zemalja upravo liberalizacija protoka kapitala. Džefri Geret, profesor političkih nauka na UCLA-u, dokazao je da zemlje u razvoju, kada se suoče sa programom rapidne liberalizacije, imaju više problema sa slobodnim protokom kapitala nego sa otvorenim tržištem. Dok su tarifske olakšice uglavnom veoma korisne za države koje imaju male budžetske prihode, drastična liberalizacija, koja nije propraćena postojanjem domaćih tržišta kapitala, može da bude izvor „nepostojanosti, nepredvidivosti i naglih skokova i padova u tokovima kapitala“. Države koje su naglo liberalizovale tržišta kapitala znatno su gore prošle, u smislu prihoda i privrednog rasta, od zemalja koje su sasekle takse, ali ipak sačuvale čvrstu kontrolu nad protokom kapitala. Jedna studija MMF-a iz 2003. godine otkriva da nije dobro utemeljena teorija koja tvrdi da je finansijska globalizacija sama po sebi izvor veće stope privrednog rasta.

Iako ekonomski protekcoinizam nije uspešan kao opšta strategija, postoje dokazi da kontrola države nad industrijskom proizvodnjom može biti izuzetno korisna u ojačavanju i povezivanju nacionalne privrede, razvoju ljudskog kapitala i nacionalnih tržišnih institucija, kao i u smanjivanju uvoza tako što će se strana roba zameniti domaćom uvek kada je to izvodivo. Činjenice govore da je od integracije u svetsko tržište daleko značajnije fokusiranje na razvoj snažnog javnog sektora i državne javne uprave; zatim na usmeravanje investicija u kompetativne i proizvodne sektore koji donose nova radna mesta, kao i na zaštitu još nerazvijene industrije. Ovakvi nalazi ne bi trebalo da nas iznenade ako imamo u vidu da su skoro sve današnje razvijene države ostvarile privredni rast tako što su se, u početku, štitile visokim carinama koje su počele da ukidaju tek kada su došle do relativno visokog stepena ekonomskog razvoja.

Ovakvu argumentaciju ne treba uzeti, što bi možda Vulf učinio, prosto kao potvrdu „dobrog starog“ levičarskog i centralističkog pristupa. Zajednički ciljevi se mogu ostvariti na različite načine i uz pomoć različitih činioca – javnih i privatnih. Razvoj civilnog društva je takođe jedan od nezaobilaznih aspekata državnog razvoja. Naravno da će uvek postojati napetost između privrednog razvoja i jačanja civilnog sektora, ali svaka zemlja mora biti toliko autonomna da sama rešava takve probleme.

Zemljama u razvoju mora se dati dovoljno prostora za stvaranje institucija i ostvarivanje politike koja može da odstupi od strogo zacrtanih pravila globalne tržišne integracije. Slično ovome, i organizacije poput STO (Svetske trgovinske organizacije) moraju da prošire opseg svojih pravila kako bi omogućile različitim državama, sa različitim ekonomskim sistemima, da pronađu svoje mesto na nepristrasnom globalnom tržištu, zasnovanom na jednakim pravima.

Volf prihvata pojedine delove ovakve argumentacije, posebno u svom osvrtu na rad Dani Rodrika i Ha-Jon Čanga (videti esej Majkl Linda u Prospektu iz januara 2003.). Recimo, on prihvata da uspešan privredni razvoj uključuje mnogo više od proste liberalizacije trgovine i da finansijska liberalizacija nosi sa sobom mnoge rizike. Volf priznaje da su kritike finansijske liberalizacije i globalne tržišne integracije u ponečemu i zasnovane. Ali on izričito odbija primedbu da bi ove kritike mogle, i pored sve svoje opravdanosti, imati neki veći uticaj na temelje njegovog pristupa liberalnom tržištu i na teorijsku i empirijsku vrednost njegovih izlaganja.

Postoje brojni načini da se shvate i sistematizuju problemi koje otvara globalizacija. Žan-Fransoa Rišar, potpredsednik ogranka Svetske banke za Evropu, ispravno smatra da se ovi problemi mogu posmatrati kroz tri povezana skupa problema – tu su oni koji se tiču našeg zajedničkog suživota na planeti (globalno zagrevanje, nestašica vode, ugrožavanje ekosistema, izumiranje vrsta); zatim problemi oni koji se tiču naše ljudskosti (siromaštvo, zarazne bolesti, prevencija konflikta); i konačno problemi koji se tiču nekih zajedničkih kodeksa ponašanja (prava na intelektualnu svojinu, neodrživa dugovanja, trgovina, finansije i poreski sistemi). Volf izgleda smatra da je postojeći međunarodni poredak u stanju da se, uz malu modifikaciju (posebno MMF-a i STO-e), bavi izazovima ovog tipa. Međutim, on nije nimalo razjasnio kako bi zapravo trebalo rešavati goruće globalne probleme, posebno ako se ima u vidu da su trenutni kapaciteti međunarodnog sistema nedovoljno efikasni, pouzdani i brzi za njihovo rešavanje. U ovoj oblasti postoje tri glavne poteškoće.

Pod jedan, ne postoji jasno razgraničenje nadležnosti između međunarodnih tela: dužnosti se preklapaju, mandati međusobno protivreče   jedni drugima, a ciljevi i zadaci su nejasni. Ovo se, na primer, najbolje vidi u oblastima socijalne i zdravstvene politike, gde se prioriteti Svetske banke, MMF-a i Svetske zdravstvene organizacije vrlo često sukobljavaju.

Pod dva, slične poteškoće se javljaju i u oblastima gde određena pojava ima i državnu i međunarodu dimenziju. Ovakve stvari se često niti shvataju niti rešavaju na odgovarajući način. Postoji veliko nerazumevanje za pitanja globalnog zagrevanja i ugrožavanje planetarnog biodiverziteta. Institucionalna rascepkanost dovodi do toga da problemi ovog tipa završe negde između institucija. Ista stvar se pokazuje i kada je u pitanju odnos između globalnog plana i poteza koje povlače vlade pojedinačnih država.

Treći skup problema proizilazi iz suviše velike razlike u moći pojedinih zemalja, što ima za rezultat nedovoljan stepen odgovornosti međunarodnih institucija u čijem radu te zemlje učestvuju. Multilateralna tela bi trebalo da bolje predstavljaju države koje su uključene u njihov rad. Zemlje u razvoju su vrlo često neadekvatno reprezentovane u većini međunarodnih organizacija. Moraju se stvoriti aranžmani koji će osigurati koordinaciju i konsultacije državnih i ne-državnih aktera, ali u multilateralnim telima koja donose odluke se retko izlazi u susret ovakvim zahtevima.

Iza navedenih institucionalnih problema stoji nedovoljna usklađenost i saradnja između onih koji donose odluke i onih na koje te odluke utiču. Poentu ovog dobro je istakao rad Inge Kaul i njenih saradnika iz UNDP-a (UN program za razvoj), u kom je dat osvrt na smisao planetarnih javnih dobara i na ono što su nazvali „zaboravljeni princip jednakosti“. U kratkim crtama, ovaj princip nalaže da oni koji su pogođeni procesima globalnog razvoja, bilo u pozitivnom ili negativnom smislu, treba da imaju pravo glasa u planiranju i regulaciji tih procesa. Međutim, previše često se dešava da ne postoji «znak jednakosti» između onih koji donose odluke i onih koji su tim odlukama pogođeni. Na primer, odluka da se poseku kišne šume može imati ekološke posledice koje će daleko prevazići formalno predviđenu odgovornost onih koji su takvu odluku doneli; odluka da se izgradi nuklearno postrojenje u blizini granice uglavnom se donosi bez kosultovanja sa susednom državom iako takav potez može i po nju nositi ogroman rizik.

Dobra sistematizacija mera koje se donose u cilju planetarnog opšteg dobra zahteva proširenje i preoblikovanje multilateralnih institucija. Rešavanje gorućih pitanja zahteva razvoj kriterijuma za fer međunarodno pregovaranje i jačanje pregovaračkih kapaciteta zemalja u razvoju; zahteva stvaranje savetodavnih naučnih tela koja će se baviti globalnim problemima (po ugledu na međudržavni okrugli sto o klimatskim promenama); zahteva stvaranje prostora za pregovore oko budućih prioriteta (kao što je pristup čistoj vodi) i žalbenih instanci (kao što je svetski sud za pitanja vode); i konačno, zahteva proširenje ograničene uloge Saveta bezbednosti UN u istragama i, ukoliko je to neophodno, u intervencijama prilikom velikih humanitarnih kriza – bile one fizičke, društvene, biološke ili ekološke prirode.

Filozofija liberalnog tržišta nudi previše uzak pogled na sve ove probleme. Izvori alternativnih rešenja mogu se pronaći u socijaldemokratiji – a ta rešenja Volf izričito odbija. Socijaldemokratija već tradicionalno traga za kompromisom između kapitala, rada i države, i za primenom najboljih rešenja iz demokratske prakse različitih zemalja u pojedinačnim nacionalnim projektima. Iako prihvataju činjenicu da tržište igra centralnu ulogu u ostvarivanju ekonomske dobiti, socijal-demokrate se slažu da ono ipak, ukoliko ne postoje odgovarajući regulativni mehanizmi, ima mnogo nedostataka, da stvara neželjene rizike po građane i nejednaku raspodelu tih rizika.

Socijaldemokratija na globalnom nivou znači prihvatanje ekonomskog programa koji zna da uskladi otvaranje tržišta na jednoj strani, i smanjenje siromaštva i zaštite osnovnih radnih i ekoloških standarda na drugoj. Nije dovoljno podići već postojeća pravila iz oblasti zaštite ljudskih prava i životne sredine na nivo zakonskih odredbi i potom ih uskladiti sa etičkim kodeksima različitih privrednih grana u kojima već postoje, ili tek treba da se razviju pravila tog tipa. Potrebno je uvođenje potpuno novih standarda u same temelje i osnovna pravila na kojima se zasnivaju slobodno tržište i čitav privredni sistem. Primeri ovog tipa već postoje, tu su, recimo, Evropska socijalna povelja, donesena u okviru sporazuma o EU u Mastrihtu, ili pokušaji da se u režim Nafte uklope standardi zaštite na radu i zaštite životne sredine.

Da bi se globalizacija pokrenula u pravcu socijaldemokratije potrebno je ostvariti krupne promene u tri međusobno povezane oblasti. Prva od njih je oblast uključivanja kompanija u rad na ostvarivanju bazičnih vrednosti UN (što je i predviđeno globalnim sporazumom UN-a).

 

Veliki iskorak napred bi bio ukoliko bi korporacije u svom radu počele da vode računa o ljudskim pravima i životnoj sredini. Da bi se izbeglo zanemarivanje ovako bitnih pitanja, ona se moraju formulisati kao skup obavezujućih pravila. Na ovaj način bilo bi moguće pokrenuti promene i u drugoj od pomenute tri oblasti, promene koje se odnose prvenstveno na privredne i trgovinske organizacije i uključuju revidiranje pravila, kodeksa i procedura iz oblasti zdravstva, dečijeg rada, sindikalne aktivnosti, zaštite životne sredine, upravljanja korporacijama i prihvatanja glasa manjinskih akcionara.

Sve pobrojano ne bi moglo da se postigne bez promena u trećoj oblasti, promena u saniranju najdrastičnijih slučajeva ekonomske degradacije. Ovo znači da se politika globalnog razvoja mora uhvatiti u koštac sa problemima nejednakog pristupa globalnom tržištu i mora osigurati globalnu tržišnu integraciju, naročito tržišta kapitala; mora se pozabaviti, u etapama, jačanjem ljudskog kapitala, fizičke infrastrukture i jednog samoodrživog javnog sektora; a potom i osigurati razvoj transparentnih i pouzdanih političkih institucija. Štaviše, neodrživi dug se mora eliminisati tako što će se iznaći način da se odliv neto kapitalnih dobara sa Juga na Severu zaustavi i da se stvori nova finasijska infrastruktura u razvojne svrhe. Razvijeni svet bi zaista počeo da pomaže zemljama u razvoju, koje se bore za opstanak i minimum egzistencije, ako bi se gore spomenute mere potkrepile i potezima kao što su: uvođenje (Tobinovog) poreza na obrt na finansijskim tržištima i/ili poreza na potrošnju fosilnih goriva i/ili prebacivanje prioriteta sa vojne potrošnje (koja ide i preko 950$ milijardi) na saniranje gorućih problema (ukupna svetska direktna pomoć iznosi oko 50$ milijardi).

Ovo su veliki planovi koji se, sasvim normalno, ne mogu realizovati odmah. Međutim, kao što sam pokazao u „Globalnom sporazumu“ – sve to je izvodivo i može se postići ukoliko se radi korak po korak. Ako se ne krene u ovom pravcu, i ako se socijalna pravda ne stavi rame uz rame sa idealom slobode, onda će se nastaviti, sasvim nepotrebno, patnja miliona ljudi koji svake godine umru usled siromaštva, zaraza ili ekoloških katastrofa.

Promena u planu globalizacije, za koju se ja zalažem, pomeranje od liberalne ka socijaldemokratskoj formi, isplatiće se, takođe, i u oblasti bezbednosti, oblasti koja najviše opterećuje našu današnjicu. Razvijene zemlje žele brz napredak ka onim planetarnim kodeksima ponašanja koji bi omogućili bezbednost i pomogli borbu protiv terorizma. Da bi ovo dobile, i one moraju preuzeti ulogu u jednom širem procesu reformi koje će biti usmerene na smanjenje nesigurnosti života, sa kojom su suočene zemlje u razvoju. Širom razvijenog sveta ljudska prava i demokratija se ne shvataju kao legitimne brige ukoliko se tiču nečeg apstraktnog. Ova pitanja se moraju povezati sa ljudskim aspektom socijalnog i ekonomskog boljitka - kao što je recimo obrazovanje i čista voda.

Ukoliko držimo do uzvišenih ideala slobode, demokratije i razuma, moramo razmišljati i o njihovoj realizaciji u svetu gde se – iako ne isključivo i u potpunosti – ipak i dalje pitaju države i političke zajednice. Države jesu oni bitni točkići u mehanizmu koji omogućavaju efikasno javno upravljanje, jednakost i socijalnu pravdu. Ali o državama ne treba misliti kao o nečemu što zauzima privilegovano mesto u politici. Države treba procenjivati po tome koliko su uspele, odnosno u kojoj meri su bile neuspešne u ostvarivanju spomenutog javnog dobra. Ne postavlja se pitanje zašto globalizacija funkcioniše, već šta se može učiniti da funkcioniše bolje, da se premosti jaz između slobode i socijalne pravde, privrede i ljudskih prava, između rastućeg blagostanja nekolicine i neprestanog siromašenja mnogih. Liberalna filozofija nas, svakako, ne može opremiti oruđima za sprovođenje jednog ovakvog poduhvata.    

   

(Autor je profesor političkih nauka na Londonskoj školi za ekonomiju)

Objavljeno u: Prospect , broj 106 / Januar 2005.

Prevod: Gordan Velev

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM