Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Komentari

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Debate - Svet posle 11. septembra

  

Ne verujem u sukob civilizacija

Razgovor Avišaja Margalita sa Ulrihom Arnsvaldom

 

Arnsvald: Pisali ste o sećanju, saučestvovanju, moralu, o tome da je saučestvovanje konstitutivno za sećanje, kao i da važi i obnuto, i da nam je moral uvek potreban kada ne saučestvujemo. Da li je nužno potrebno saučestvovanje, dakle neka vrsta saosećanja (compassion) da bismo mogli da razrešimo sukobe?

 

Margalit: Jeste. Međutim moj termin na engleskom je bio care (briga), a ne compassion (saosećanje). Ovaj drugi izraz je isuviše jak. Mislim da nam je moral, pre svega u smislu brige za druge (care), potreban kada nam je neko dalek. On služi prevladavanju nesporazuma, a moral je važan za prevazilaženje ravnodušnosti. Potreban je upravo tamo gde ne saučestvujemo.

 

Arnsvald: U vašoj etici “bližnji” je onaj s kim imamo istu istoriju, odnosno onaj sa kojim delimo povest o idealnoj zajednici. Kako se to ispoljava u konkretnim međudržavnim i interkulturnim konfliktima?

 

Margalit: Ja ne verujem u sukob civilizacija. Protivim se toj ideji. To je bio jedan od aspekata mog teksta o okcidentalizmu. Vidite, mnoge predstave koje u arapskom svetu postoje o Zapadu – čitav taj kompleks misli koji sam pokušao da obuhvatim pojmom “okcidentalizam” – izvorno je proizvod zapadne kulture, naročito nemačke kulture kontraprosvetiteljstva. To su projekcije, kao što su projekcije i predstave Zapada o stranim, egzotičnim kulturama. Najbolji primer je Gogenova umetnost, to kako je on na svojim slikama predstavio Haićane. Radi se o zapadnim projekcijama jednog lepog sveta, ali za njih je potrebna ravnodušnost i one onemogućavaju stvarno razumevanje.

Slika koju fundamentalistički kritičari Zapada šire o evropskoj kulturi, zapravo potiče sa Zapada. Ali radi se o projekcijama a važno je, zapravo, prevazići distancu, stranost.

 

Arnsvald: A kako se to može dogoditi u sukobu dveju kultura koje se jednim delom  pozivaju na potpuno različite vrednosti? Kako je moguće razumeti se nezavisno od tih projekcija?

 

Margalit: Imam u vidu jednu misao Martina Bubera. On govori o encompassing relations (obuhvatnim odnosima) polazeći od toga da mogućnost razumevanja drugog čoveka postoji čak ukoliko on sam nije spreman da sebe razume. Mi strane kulture možemo razumeti, i imamo obavezu da se oko toga potrudimo, čak i kada se ta strana kultura prema nama potpuno zatvara. Simetrija, misli Buber, nije neophodna za razumevanje onoga što nam je strano. Uzajamnost nije cilj morala.

 

Arnsvald: Ali kada drugi odbacuje moje vrednosti? Kako ja u tom slučaju treba da reagujem?

 

Margalit: Tada, naravno, ja treba da se držim morala i vrednosti za koje smatram da su ispravni. To moram činiti i onda kada se drugi za njih zatvara.

 

Arnsvald: Šta to znači u slučaju sukoba? Da li zaista možemo razrešiti konflikte između različitih vrednosnih sistema ukoliko se naprosto držimo vlastitog morala?

 

Margalit: Pojam humanosti nosi sa sobom određene etičke implikacije. On nam nameće određene obaveze, na primer to da se odreknemo partikularističkog stanovišta i da u drugima vidimo ono ljudsko. To je univerzalno jezgro morala. Zatim, tu su, naravno, i ljudi koji su nam vrlo bliski i sa kojima nas povezuje solidarnost.

 

Arnsvald: Da, ali kako da se odnosimo prema krajnjoj nemoralnosti i sukobima koji iz nje nastaju?

 

Margalit: Držimo se, kao što sam rekao, vlastitog morala. Nemoralnost nije naš problem, to je problem drugih koji se tako ponašaju. To nam ne daje nikakav razlog da vlastite vrednosti dovodimo u pitanje.

 

Arnsvald: Vratio bih se onda na pitanje nužnosti zajedničkog sećanja i na njegovu ulogu u razrešavanju sukoba. Verujete li da je svest o zajedničkoj istoriji i zajedničkom sećanju nužna da bi se sukob razrešio?

 

Margalit: Jednom sam imao ideju da osnujem “Institute for Contested History” ("Institut za osporavanu istoriju"), čiji bi zadatak bio da u nekim sukobima radi na pisanju zajedničke istorije. Uzmite za primer sukob Palestinaca i Izraelaca. Naravno da oni imaju zajedničku istoriju. Doduše, prvo mora da se dođe do političkog rešenja da bi započeo rad na toj zajedničkoj istoriji i da bi se uvideo njen značaj za oba ta naroda. Prema mojoj zamisli, sukobi se najpre moraju rešiti politički i onda se mora preći na obradu zajedničke istorije. Najpre mora postojati mirovni ugovori, saglasnost, onda se možemo okrenuti istoriji, a ne obrnutim redom.

 

Arnsvald: Kako doći do političkog rešenja?

 

Margalit: Ima više načina. Recimo, moguće je da se zaraćene strane potpuno iscrpu i da budu primorane na kompromis.

 

Arnsvald: To veoma podseća na jednu misao Karla fon Klauzevica koji kaže da je ponekad povratak na politiku moguć tek kada se zaraćene strane ostanu potpuno bez snage...

 

Margalit: Uopšte nisam želeo da zvučim cinično. Do mira može doći i zbog jednostavne nužnosti da dođe do sporazuma, na primer kada su obe strane već potrošile previše energije. Politika mora da dođe pre pravde. Taj prioritet političke stabilnosti se pokazao u mnogim sukobima tokom istorije.

U sukob Izraelaca i Palestinaca mora, naravno, da se uključi i istorija. Ta dva naroda imaju zajedničku istoriju, samo što dve strane na potpuno suprotan način tumače sve relevantne događaje. Ulog je ogroman, radi se o kolektivnom identitetu oba naroda. Vrativši se na pitanje o značaju morala u prevazilaženju takvih sukoba, rekao bih da je najvažnija zapovest: nemojte svom protivniku oduzeti njegovu ljudskost, njegov humanitet. Nemojte svom neprijatelju odreći osobine koje ga čine čovekom. To pravilo se ne sme prekršiti ni u vojnim napadima na neprijatelja. Tom osnovnom moralnom načelu moramo ostati verni i kada smo primorani da ubijamo civile. Posmatrano iz ove perspektive, bilo je pogrešno to što su Saveznici bombardovali Drezden.

 

Arnsvald: U vezi sa pitanjem kolektivnog identiteta vi u knjizi "Etika sećanja" govorite i o značenju koje sećanje ima za identitet pojedinca.

 

Margalit: Treba napraviti razliku između identiteta jedne ličnosti, između ličnog identiteta i identiteta ličnosti uopšte. Ovo poslednje je moralno relevantno. Kao što znate, Džon Lok je izneo tezu da je sećanje kriterijum za identitet ličnosti. Prema toj tezi, ja, u protoku vremena, mogu sebe da shvatim kao identičnu ličnost posredstvom toga što se sećam ranijih stadijuma moje ličnosti. Ne slažem sa tim. Zamislite, recimo, da u slučaju neke nesreće koja je rezultirala gubitkom pamćenja neko osiguravajuće društvo odbije da vam plati nadoknadu zato što se ne sećate svoje prošlosti i što stoga, dakle, vi niste ona osoba koja je ranije potpisala ugovor o osiguranju. Takvo obrazloženje bismo smatrali krajnje neuverljivim. Ali zato je sećanje veoma važno za ličnost u moralnom smislu.

 

Arnsvald: Može li kolektivno sećanje da promeni individualno sećanje, odnosno da njime manipuliše? Kao primer možemo uzeti, recimo, to kako političari manipulišu sećanjem. Posle napada od 11. septembra 2001. godine svesno se manipulisalo slikama u javnosti. Slike razrušenog Pentagona gotovo da nisu prikazivane.

 

Margalit: To je tačno, kolektivno pamćenje tog događaja potpuno je usmereno na kule bliznakinje. Pentagon, koji je takođe pogođen, mnogo je manje prikazivan, takoreći je izbrisan, iako objavljivanje tih slika ne bi otkrilo nikakve državne tajne. Verovatno bi slike napada na Pentagon delovale ponižavajuće za Amerikance. Predstava da je u tom trenutku pogođen centar vojne moći pokazala bi slabost za koju Amerikanci ne žele da bude viđena.

 

Arnsvald: Da li je to onda manipulacija individualnim sećanjem? Ipak svako od nas jeste video te slike i mogao je da donese neki svoj sud.

 

Margalit: Sećam se da dok sam preko televizije pratio te napade najpre se, posle prvog udara, govorilo samo o tome da se avionom pogrešno upravljalo. Nije bilo govora o napadu, to je došlo tek posle. Kako bi bilo da se želelo to sakriti od javnosti? Tačno je da je svako video te slike, ali postoji i tumačenje slika koje izmiče kontroli. U zemlji kao što SAD, sa njenom pluralističkom javnošću i mnoštvom medija, sigurno da je teško zamisliti da bi se moglo prećutati nešto u vezi sa tim napadima. U diktaturama je drugačije. Setite se Čaušekove diktature u Rumuniji. Šta bi bilo da se on vratio na vlast? Koliko bi nam samo ti događaji bili drugačije predstavljeni. Čega bismo se mi danas sećali?

 

Arnsvald: U tekstu "Trajanje prošlosti" vi pravite razliku između sećanja koje se deli (shared) i zajedničkog sećanja (common). Za obrazovanje sećanja koje se deli, komunikacija je prednost, ona je deo mnemotehničke podele posla unutar zajednice, za razliku od slučaja zajedničkog sećanja, pošto ono počiva na učestvovanju u nekom događaju. Zajedničko sećanje je takoreći zbir sećanja. Da li se može reći da politika utiče na sećanje koje se deli?

 

Margalit:  Da, sa tim bih se složio. Dobar primer je opet 11. septembar. U tim napadima je poginulo 3.000 ljudi. Oko 350 njih bili su policajci i vatrogasci. Upadljivo je da je sećanje na te napade duboko obeleženo perspektivom tih ljudi. To nije neobično i stoga što u tim strukturama postoje zajednice koje gaje svoja sećanja služeći se uigranim ritualima. Otud u kolektivnom pamćenju dominiraju vatrogasci. Mnogi vatrogasci su, kao što je poznato, irskog porekla. Među njima, velikim delom i zbog jakog uticaja katoličanstva, postoje jake veze, oni su zajednica koja već zna kako da čuva svoja sećanja. Stoga su u javnosti događaji od 11. septembra prikazani preko slike koja je pod jakim uticajem te zajednice. Druge slike su gurnute na marginu. Gradonačelnik Njujorka, Đulijani, bez sumnje je osećao kako je povezan sa svim žrtvama. Ne želim da budem ciničan, ali već postoji funkcionalna zajednica koja ume da gaji svoja sećanja i koja je ostavila jaki trag na to kako se događaji urezuju u kolektivno pamćenje.

 

 

Arnsvald: U tekstu "Okcidentalizam, ili mržnja prema Zapadu", vi tvrdite da je potrebno zapadne vrednosti braniti od nekih obllika antiliberalne i antimodernističke kritike.

 

Margalit: Ne, to je pogrešno tumačenje. Pod "okcidentalizmom" ja podrazumevam jednu određenu sliku zapadne, liberalne kulture kojoj je taj okcidentalnizam oduzeo njen humanitet. Ne zalažem se tu niti za Zapad niti za demokratiju. Naravno da jesam za demokratiju, ali što se tiče ovog određenog pitanja, kažem samo da je slika Zapada, koju šire neki fundametalistički kritičari Zapada, ponižavajuća zato što zapadnoj civilizaciji oduzima njena ljudska svojstva. U tome je opasnost: kada stvorite sliku neprijatelja tako što mu oduzimate sve ljudske odlike, on više ne može izgledati kao čovek. Ja sam u tom tekstu kritikovao obezčovečenje koje podstiče ideologija okcidentalizma. Međutim, i na Zapadu moramo da vodimo računa da ponovo ne zapadnemo u ono što je Edvard Said označio kao "orijentalizam". Treba odbaciti i jedno i drugo, i orijentalizam i okcidentalizam, jer u oni jednakoj meri šire slike koje ponižavaju tuđe kulture.

 

Arnsvald: Za "moralne svedoke" u istoimenom tekstu kažete da se oni etički moraju uzdići iznad sumnje, ali da se mogu naći u situaciji da moraju napraviti kompromis. Međutim, šta biste vi odgovorili radikalnom islamisti koji se izdaje za moralnog svedoka nasilja Zapada prema arapskoj kulturi, i zloupotrebe američke moći protiv arapske kulture, i na osnovu toga legitimiše nasilne činove protiv SAD i Zapada? On bi se pozvao na poslušnost svojoj zajednici i svom moralu i onda bi dosledno, kao "moralni svedok" u kontekstu svog morala, iznosio uverljive argumente, kao što su to činili i moralni svedoci ratnih zločina recimo u Drugom svetskom ratu. On bi dakle ispunio sve kriterijume za moralnog svedoka, a ipak bi dao moralnu legitimaciju za terorističke činove. Svi njegovi argumenti bi išli ka legitimaciji terorističkih činova od 11. septembra. Da li vi vidite ovaj problem?

 

Margalit: Tačno znam kakve argumente iznose takvi ljudi. Ali mora se napraviti jedna razlika: svetskopolitička uloga SAD se mora posmatrati odvojeno, i ne sme se povezivati sa usmrćivanjem nedužnih civila, recimo sa napadom od 11. septembra. Amerikanci jesu odigrali jednu veoma ambivalentnu ulogu. Oni su s jedne strane pobedili naciste i time Nemačku demokratizovali. To je bez sumnje bila intervencija koju treba pozitivno vrednovati. Ali SAD su podržavale i strašne vojne režime i diktature, pre svega u Južnoj Americi. No, sve to se mora odvojiti od smrti nedužnih civila u Trgovinskom centru.

 

Arnsvald: Mislio sam na nešto drugo. Šta učiniti sa moralnim svedokom koji se dosledno poziva na moral svoje zajednice da bi opravdao ono što čine teroristi? On se poziva na svoj moral, ali ishod toga nije onaj koji ste vi imali u vidu, kako mi se čini, kada ste razvijali ideju moralnog svedočenja.

 

Margalit: Da, ali tu treba videti - i to je druga stvar koju želim da kažem - da je moralni svedok neprihvatljiv ukoliko se partikularistički drži morala samo svoje zajednice. Ja bih to nazvao tribalizmom (tribalism). Ko tako argumentiše ne može da bude moralni svedok. Identifikovanje samo sa vlastitim narodom jeste već po sebi nemoralno.

 

Arnsvald: Hoćete dakle da kažete da postoje univerzalne vrednosti koje su iznad svake diskusije i da moralni svedok, ukoliko treba da mu verujemo, svoje svedočenje može da iznese jedino u ime tih univerzalnih vrednosti?

 

Margalit: Da, ja u to verujem.

 

Bodrijar u svojoj knjizi "Duh terorizma" piše o tome da smo svi mi sanjali o događajima od 11. septembra, da je o tome čitav svet sanjao zato što niko ne može a da ne sanja o razaranju jedne tako nadmoćne hegemonijalne sile kao što su SAD. On ide i dalje i tvrdi da bi se moglo reći kako su teroristi uradili ono što smo svi mi želeli.

 

Margalit: Nema sumnje da je bilo mnogo zluradosti prema nadmoći SAD. I kod mnogih na Zapadu. Ali postoji razlika: teroristi su to uradili i oni, kao i oni koji stoje iza njih, za to moraju odgovarati. Mnogi su priželjkivali i očekivali, a moguće je čak i da su SAD tako nešto i provocirale, ali zato nisu ni u kom slučaju odgovorne za smrt nevinih ljudi. No, nema sumnje da je bilo mnogo zluradosti.

 

Avišaj Margalit je profesor filozofije na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu

 

hronika vesti (arhiva)

 

Copyright by NSPM