ISTINA I POMIRENJE U SRPSKOM DRUŠTVU
Sažetak: Nakon četiri godine demokratskih reformi u Srbiji, postalo je očigledno
da do suštinskih promena u srpskom društvu neće doći
sve dok reforma ne zahvati one najdublje slojeve društvenog života
- sistem vrednosti i stavova koji strukturišu celokupan društveni
život. Stare vrednosti, vrednosti autoritarnog društva, koje i
dalje određuju konstrukciju srpske stvarnosti, ne mogu se
mehanički i jednokratno zameniti novim, demokratsko-liberalnim
vrednostima, ma koliko da je snažna inter-kulturna razmena Srbije
sa drugim demokratskim zemljama. Na koji način je moguće
prevladati stare vrednosti, integrisati problematičnu nedavnu
srpsku prošlost i izgraditi nova pravila zajedničkog življenja,
tema je ovog rada.
Ključne
reči: istina i pomirenje, tranziciona pravda, komisija
za istinu, kolektivna odgovornost, moralna obnova
Uvod
Društvo u demokratskoj tranziciji, poput današnjeg srpskog društva, nalazi se pred zadacima: (re)konstrukcije državnog okvira (teritorija, granice),
[i]
stabilizovanja političkog sistema (institucionalizacija političkih partija, konstitucionalizam i uspostavljanje vladavine prava) i stvaranja ekonomskog društva.
[ii]
Važan segment i neophodan elemenat demokratskog preobražaja društva, o kojem će u ovom radu biti reč, jeste uspostavljanje adekvatnog, demokratsko-liberalnog sistema vrednosti u srpskom društvu, kome je prethodni autoritarni režim pod maskom socijalističko-nacionalističkih vrednosti nametnuo sirovu moć kao praktičnu normu postupanja i delovanja. Sistem vrednosti je važan jer, između ostalog, određuje društveni kontekst koji, u znatnoj meri, odlučuje o tome koja će zakonska procedura ili moralno pravilo biti poštovano i primenjivano u svakodnevnoj društvenoj praksi. Međutim, da bi se uspostavio novi sistem vrednosti, neophodno je uspostaviti nepristrasan društveni sud o onome što je bilo loše, odnosno ne-vredno u vrednostima ili “vrednostima” autoritarnog društva. Najpouzdaniji i najjednostavniji način da se to postigne jeste nepristrasna analiza načina na koji se bivši režim odnosio prema osnovnim ljudskim pravima svojih “podanika”.
Nepravedni postupci bivšeg režima, počinjenih u bliskoj prošlosti, izazvali su među građanima Srbije vrednosnu i moralnu dezorijentaciju, kao i osećanje opšteg nepoverenja u nepristrasnost i pravednost društvenih institucija. Gubitak poverenja i solidarnosti među članovima društva direktna su posledica brojnih slučajeva narušavanja osnovnih ljudskih prava i sloboda, koji nisu rasvetljeni ni do danas.
Upravo zbog toga, ukoliko želimo da podstičemo demokratske vrednosti i demokratsku kulturu srpskog društva, to nije moguće učiniti ako se to društvo nije prethodno, na pravi način, odredilo prema onim postupcima bivšeg režima u čijem korenu stoje nedemokratske i anti-liberalne vrednosti. Na taj način, sam proces društvenog vrednovanja nepravednih postupaka počinjenih u bliskoj prošlosti (koji uključuje pravno prevladavanje prošlosti, komisije za istinu, javno razmatranje i dr.), ukoliko je usmeren u pravom smeru, zapravo tek konstituiše osnovne vrednosti i pravila liberalno-demokratskog društva. Iz tog razloga, u ovom radu biće predstavljeni moralno prihvatljivi ciljevi kojima tranziciono društvo treba da se rukovodi u suočavanju sa postupcima bivših vlasti, kao i sredstva kojima je moguće postići te ciljeve.
Društvo u tranziciji i tranziciona
pravda
Kada društvo krene u tranziciju od jednog autoritarnog režima, ono, pre ili kasnije, mora odlučiti šta će preduzeti u pogledu kršenja osnovnih ljudskih prava koja su počinili prethodni režimi ili njegovi ljudi, i kojom bi osnovnom svrhom u ovom izboru jedna takva “demokratija u nastajanju” trebalo da se rukovodi.
Postoje dva cilja koja su moralno neprihvatljiva: osveta i ˛zaboraviti i ići dalje˛.
Osveta može biti privatna ili javna, a obe jednako izražavaju nepoštovanje vladavine prava i odgovarajuće procedure. Privatna osveta predstavlja proizvoljno kažnjavanje, praćeno atavističkim uživanjem u patnji “krivca”, kojim se na posredan i nezakonit način namiruje pričinjena šteta
[iii]
; Javna osveta je još štetnija po proces tranzicije, jer ona institucionalizuje ˛pravdu pobednika˛, u kojoj nema legitimnog pravnog procesa, već puka pripadnost gubitničkoj strani predstavlja dovoljan osnov za pravnu i moralnu krivicu. Takva pravda pobednika ne samo da otvara mogućnost da u takvom procesu budu kažnjeni i nevini ljudi, već ona urušava jedan od temelja poverenja pojedinca u društvo – poverenje u nepristrasnost sudstva, koje, zapravo, tek treba zadobiti u procesu tranzicije.
Cilj ˛zaboraviti i ići
dalje˛ jedno društvo prihvata
kada poriče da su se zločini ikada dogodili ili kada
briše društveno sećanje na zloupotrebe vlasti - o zločinima
se tada javno ne govori. Međutim, takav zaborav je teško
ostvariti, pogotovo na duže vreme, jer potisnuta osećanja
krivice, straha, poniženja i besa mogu naknadno izbiti na nekontrolisan
način, npr. kroz iracionalnu odmazdu, gde se “cilj zaborava
preobraća u cilj osvete”. Ublažavanje činjenica, umanjivanje
njihovog značaja, što je jedan vid krivotvorenja, vodi zaboravu,
a zaborav vodi poricanju, a poricanje ponavljanju.
[iv]
Primer za takav povratak potisnutog
sećanja je šovinističko, ˛bratsko˛ klanje između Hrvata, Muslimana i Srba u Hrvatskoj
i Bosni i Hercegovini koje se ponavljalo više puta tokom XX veka. U Titovoj Jugoslaviji, drastičan
primer pristupa “zaboraviti i ići dalje” predstavlja posleratno
prećutkivanje i relativizovanje hrvatskog genocida nad Srbima,
Jevrejima i Romima počinjenim tokom II svetskog rata, a sve
to u ime navodne “jednakosti i ravnopravnosti naroda i narodnosti”. Potonji događaji
i krvavi raspad SFRJ najbolje govore o tome koliko je takav pristup
pogrešan.
Ako prihvatimo da osveta i
zaborav ne treba da budu ciljevi društava koja teže tranzicionoj
pravdi, tada se postavlja pitanje koji su to ciljevi koje će,
kao legitimne, prihvatiti društvo u celini? Navešćemo nekoliko takvih ciljeva:
[v]
1.
Autoritativna istraga i obelodanjivanje poznatih činjenica
o žrtvama kršenja ljudskih prava i o prekršiocima, kao i o njihovim
vezama sa nalogodavcima.
2.
Stvaranje medijskog i javnog prostora na kome bi žrtve i njihove
porodice javno ispričali svoje priče i dobili zadovoljenje,
priznanje ili nadoknadu (Ovim se iskazuje poštovanje prema žrtvama,
ali je, takođe, i značajno sredstvo za otkrivanje istine).
3.
Otkrivanje lica i grupa odgovornih za zloupotrebe i njihovo
pravedno kažnjavanje.
4.
Poštovanje pravne države i pravnog procesa (posebno značajno
za novu vlast, upravo da bi pokazala da se time razlikuje od prethodnog
autoritarnog režima).
5.
Unapređivanje i podizanje nivoa javnog promišljanja o
onome što se dogodilo, o tome ko je za to odgovoran, o tome kako
društvo treba da reaguje, uz omogućavanje pravednog saslušanja
svim stranama.
6.
Izmene zakona i institucija vlasti, uključujući pravni
sistem, policiju i vojsku, kako bi se uklonili uzroci ranijih
zloupotreba i obezbedilo da se zloupotrebe ne ponove u budućnosti.
7.
Pomirenje bivših neprijatelja, tako da postanu sposobni da
žive zajedno bez nasilja, čak i ako ostanu nesaglasni po
pitanju interpretacije motiva i uzroka sukoba.
8.
Promocija dugoročnih valjanih promena, održiva demokratizacija
društva i pravedan ekonomski razvoj.
Pojednostavljeno, ovih osam ciljeva čine: istraga
i pravedno kažnjavanje odgovornih za zločine i pravedno obeštećenje
žrtava (1,2,3), uz poštovanje pravnog procesa (4.) i uz strukturne
promene zakona i institucija (6.), u cilju stabilizovanja demokratske
pravne države; sledi javno razmatranje procedura i efekata tranzicione
pravde (5.), koje doprinosi pomirenju (7.) i demokratskom razvoju
društva u celini (8).
U skladu sa ovim ciljevima treba odabirati odgovarajuća
sredstva i metode, koja moraju uzimati u obzir specifičnosti
svakog društva, kao što je stanje u kome se zemlja nalazi (građanski
rat sa ili bez pobednika, situacija vojnog poraza i okupacije
dela teritorije, nagoveštaji daljeg raspadanja države i dr.),
kao i karakter i dinamika odnosa tranzicione pravde i drugih socijalnih
ciljeva (demilitarizacija društva, smanjenje opšteg siromaštva,
održiva demokratizacija i dr.).
Odabir prikladnih sredstava i metoda je veoma bitan, jer način
na koji društvo usmerava tranzicionu pravdu može potkopati ili
pospešiti njegove napore da ostvari demokratsku tranziciju. Tako,
praktične potrebe konkretnog slučaja mogu zahtevati
da se nekom od navedenih ciljeva da manji naglasak ili da se,
makar privremeno, izostavi: npr. sveobuhvatne pravne sankcije
protiv nekadašnjih prekršilaca ljudskih prava mogu ugroziti krhku
demokratiju u kojoj vojska (ili policija), odgovorna za ranije
zloupotrebe, još uvek ima društvenu i političku moć.
[vi]
Od osam navedenih ciljeva, peti cilj –javno razmatranje–
ima prioritet, jer je on neka vrsta meta–principa za izbor,
odmeravanje i realizaciju svih ostalih ciljeva. On se odnosi na
ostale ciljeve, jer svaki od njih zahteva široku javnu raspravu
i demokratsko odlučivanje o opravdanosti svakog cilja posebno,
kao i njihovom stapanju u jedan celovit i integrisan skup koji
doprinosi opštoj demokratizaciji društva. Javno razmatranje je,
praktično, izraz opredeljenosti vlasti za poštovanje svojih
građana i stupanje u otvorenu komunikaciju sa njima, kako
bi se došlo do demokratske odluke sa kojom svi mogu da žive, makar
se svi sa njom i ne slagali.
[vii]
Javno razmatranje je, takođe, nezamenljiv instrument za
uklanjanje ili ograničavanje ˛nevidljive moći,˛ ˛tajne moći,˛ arcana
imperii,
[viii]
koja je karakterisala autoritarno srpsko društvo.
Naime, kršenja ljudskih prava i sloboda u prethodnom periodu bila
su, kao i u svim sličnim slučajevima, pravdana
tzv. državnim razlozima
[ix]
i činjena su u tajnosti kad god je to
bilo moguće. Međutim, kako je još Kant tvrdio: ˛Svi postupci
koji se dotiču prava drugih ljudi su nepravični, ako
se njihova maksima ne slaže sa publicitetom”.
[x]
Javno razmatranje,
odnosno iznošenje u javnost upravo delegitimiše ovakve postupke
počinjene u prošlosti i povećava rizik takvog postupanja
u budućnosti - predočavajući potencijalnim akterima
takve prakse da nije sigurno da će njihovi postupci ostati
tajni.
Važan segment javnog razmatranja čine sudski postupci
pred domaćim i međunarodnim sudovima. Sudski postupci
bi mogli, kroz istragu i kažnjavanje počinioca kršenja zakona,
da utiču na javnost u velikoj meri, da ne postoji problem
korumpiranog sudstva i nedovoljne kompetentnosti tužilaštava i drugih
institucija pravnog sistema u državi, problem nedostatka dokaza
(uništena dokumentacija) i politička blokada pojedinih sudskih
postupaka. Iz tih razloga, loše vođeni sudski procesi često
dodatno ozlojeđuju žrtve nepravednih postupaka, dok, istovremeno,
uz nekompetentno i navijački obojeno medijsko praćenje
takvih procesa, ostatak populacije stiče svest o tome da
je nepravda trajna karakteristika takvog društva.
Sa druge strane, specifičnost srpskog slučaja je
postojanje ad hoc Tribunala u Hagu, koji je formiran sa
namerom da kažnjava krivce za ratne zločine na prostorima
bivše Jugoslavije. Međutim, desetogodišnji rad tog međunarodnog
suda je dovoljna distanca za ocenu da taj sud, iz različitih
razloga, još uvek nije uspeo u svojoj osnovnoj nameri. Ali je zato haški tribunal, ne sasvim bez svesne
namere, postao dominantno pitanje i pred-uslov svih uslova u procesu
priključenja Srbije međunarodnim integracionim tokovima.
Time su, na jedan sasvim pogrešan način, pomešane “sfere
pravde”, proces usvajanja osnovnih vrednosti demokratije i uspostavljanje
pravednog društva zamenjen je banalnim utilitarizmom, u formi
razmene optuženih pred haškim sudom za određene trgovinske
preferencijale ili, čak, za novac. I inače krhko poverenje
srpskog društva u nepristrasni sud međunarodne pravde danas
je potpuno ishlapelo pred kategoričnim zahtevima real politique.
Stoga se danas postavlja pitanje da li, uz nedoraslo domaće
sudstvo i haški sud koji svojim postupcima ne unosi poverenje,
već stvara dodatnu zbrku, postoji institucionalni način
da se srpsko društvo vrati na put preispitivanja nepravednih postupaka
bivšeg režima u cilju pre-vrednovanja starih vrednosti i uspostavljanja
pravednog društva?
Može li istina
biti korisna za život?
Praksa je pokazala da je u zemljama koje su u tranziciji od
autoritarnog ka demokratskom društvu neophodno formirati tzv.
˛Komisiju
za istinu i pomirenje˛, kao efikasan
supstitut i potporu sudstvu. Naime, oslobođena obaveze da
presuđuje i kažnjava, ta komisija bi direktno radila na otkrivanju
istine o neposrednoj prošlosti, radi ˛priznavanja
prošlih nepravdi˛, što je
˛od suštinske
važnosti za oporavak razorenog društva˛
[xi]
Međutim, postavlja se pitanje koji bi motiv mogao biti
dovoljno jak i dovoljno nad-stranački, nad-ideološki, da
bi mogao biti zajednički motiv suprotstavljenih političkih
aktera za suočavanjem sa istinom o proteklim događajima?
Suštinski motiv suočavanja
društva sa svojom tamnom i potisnutom istorijom jeste ˛potreba
da budućnost društva usmerimo u dobrom pravcu˛ (B. Pitjana).
Kakva je korist od kolektivnog sećanja na nepravedne postupke
naših “bližnjih” sunarodnika? -“Onde gde nema kolektivnog sećanja,
gde ljudi ne dele zajedničku prošlost, tu ne može biti istinske
zajednice. Tamo gde treba oformiti zajednicu mora se stvoriti
kolektivno pamćenje.”
[xiii]
Zašto je bitno, za izgradnju pravednog društva, kolektivno
pamćenje nepravednih postupaka? Zato što samo kolektivno
pamćenje, zajedničko sećanje “omogućava
kako oproštaj, tako i njegovu suštinsku pretpostavku, iskreno
pokajanje, koje (...) vakciniše demokratiju protiv dalje zloupotrebe
vlasti”.
[xiv]
U tom smislu, uloga Komisije za istinu u stvaranju
tog kolektivnog sećanja na nepravedne postupke je od neprocenjive
važnosti. Međutim, rezultati rada takve komisije ipak imaju
ograničen uticaj.
Kolektivna
odgovornost vs kolektivna krivica
U suočavanju sa posledicama nepravednih postupaka počinjenih
u prošlosti, komisije za istinu se, uglavnom, fokusiraju na pojedince
i grupe koje su odgovorne za te postupke, dok, s druge strane,
pružaju moralno i materijalno obeštećenje žrtvama. Međutim, ovakav način suočavanja sa prošlim
nepravdama ima ograničen domet, jer, ipak
ne zahvata celinu društva. Naime, osim odgovornih pojedinaca
i grupa i njihovih žrtava “u nekom smislu je čitava naša
nacija bila saučesnik događaja iz prošlosti.”
[xv]
Individualizirana odgovornost, praktično, abolira većinu,
čime sprečava ostale, neoznačene članove
društva (ne‑žigosane postupkom) da steknu svest o sopstvenoj
odgovornosti, odn. svest o sopstvenom udelu u krivici za loše
stanje u društvu.
Zašto je to važno? Zato što je potpuno jasno da je “masovno kršenje ljudskih prava nemoguće
bez prećutnog pristanka mnogih ljudi”
[xvi]
: “Stopala kojima (diktator, Z.S.) gazi
po vašim gradovima, odakle mu ako to nisu vaša? Otkuda mu moć
nad vama, sem uz vašu pomoć? Kako bi se usudio da nasrne
na vas da nema vašu saradnju?”
[xvii]
Na taj način, svojim činjenjem ili nečinjenjem
“društvo je postalo u celini odgovorno,”
[xviii]
pri čemu je ta odgovornost naročito
naglašena u unutrašnjem smislu (u intra-kulturnom smislu,
tj. u odnosu na samo to društvo)
Unutrašnji smisao odgovornosti društva je naglašen jer, čak
i pod pretpostavkom da to društvo uspe da, npr. uz pomoć
snažnog saveznika, izbegne svoju “spoljašnju” odgovornost –tj.
odgovornost prema drugim narodima sa kojim je bilo u sukobu (Srbija
je, za razliku od susednih zemalja, lišena ove “pogodnosti”), prećutkivanje takve odgovornosti u krilima
istog tog društva gradi trajne prepreke njegovom napretku i razvoju.
Naime, bez odgovarajućeg, nijansiranog poimanja odgovornosti,
društvo tone u moralno sumnjive opcije pravdanja ili zaborava,
[xix]
a vrednosti i pravila koja su omogućila
narušavanje prava u prošlosti, nastavljaju i dalje da određuju
karakter institucija i ponašanje pojedinaca u društvu.
Da bi se došlo do uzroka kršenja prava u prošlosti, rekonstrukcija
istine mora zahvatati najdublje slojeve društvenog života – sistem
vrednosti, tumačenja stavova i potreba.
U tom smislu, suočavanje društva sa sopstvenom odgovornošću
najpre ocrtava krivicu “istaknutih” pojedinaca, ali, takođe,
posredno ocrtava i njihovu vezu sa celokupnim društvom, sa karakterom
društvenih institucija, kao i sa načinom života u toj zajednici.
Način ponašanja svakog pojedinca zavisi od pravila koja povezuju
osobe u grupu, tj. zajednicu i upravo ovaj unutrašnji odnos građana
i političke zajednice čini da se neka zajednica konstituiše
kao naša: “Političke zajednice se i konstituišu na
uverenju svojih članova da svi zajedno pripadaju jednoj političkoj
zajednici."
[xx]
Ovaj doživljaj “pripadnosti zajednici” je izuzetno
važan, jer on izaziva u pojedincima “osećanja stida ili ponosa”
u odnosu na političke postupke zajednice čiji su članovi.
[xxi]
Osećanja stida ili ponosa u odnosu na
postupke zajednice predstavlja njihov “odraz prihvatanja statusa
punopravnog člana političke zajednice, sa punim moralnim
obavezama prema toj zajednici”.
[xxii]
Na taj način, pojedinci se identifikuju
sa zajednicom i “stiču osećanje kolektivne savesti”
[xxiii]
. Upravo ova ‘kolektivna savest’ predstavlja
“unutrašnji” društveni kontekst koji štiti zajednicu od mogućih
(daljih) zloupotreba društvenih institucija.
Imajući ovo u vidu, jasno je da nije moguće formalno
i “spolja” reformisati društvene institucije i društvo samo bez
unutrašnje, moralne obnove društva, a ova je moguća
jedino iz promenjenog naznačenog “unutrašnjeg odnosa” građana
i političke zajednice.
Upravo to čini irelevantnim - u međunarodnim i domaćim
krugovima raširene teorije - o “krivici, iskupljenju i pomirenju”,
koje se zasnivaju na dominantnoj, a ponegde i isključivoj
ulozi Tribunala u Hagu u procesu otkrivanju istine o dešavanjima
na prostoru bivše Jugoslavije, sa sve pripadajućom tabelom
krivaca i žrtava, zločinačkih i nevinih naroda (koja
se iscrtava na sudskim procesima koji se zasnivaju na, tobože,
individualnoj odgovornosti pojedinaca, koji su “uzgred” rukovodili
kolektivitetima), tabelom koju svi narodi treba samo da
prihvate, nakon čega će uslediti dugo očekivani
“proces pomirenja”. Naravno da takvu “označavajuću praksu”
tzv. međunarodne zajednice nijedan narod ex-Jugoslavije neće
iskreno prihvatiti i uvažavati, a naročito je neće prihvatiti
i priznati kao pravednu oni narodi (ili, realnije, onaj narod)
koji, na taj način, budu označeni kao krivci.
Istina, pomirenje i moralna obnova društva
Jasno je da praštanje i pomirenje
koje bi uključivalo samo određene delove društva (krivce,
izvršioce i žrtve), ne može imati dugoročne pozitivne posledice.
Potpuno “ozdravljenje nacije” podrazumeva prihvatanje sopstvene
odgovornosti (koja je asimetrična i nelinearna odgovornost)
svih članova društva za kršenje ljudskih prava u nedavnoj
prošlosti, ali to prihvatanje odgovornosti ne može biti spolja
nametnuto- ono mora biti “unutrašnje”, da bi bilo potpuno iskreno
Prihvatanje odgovornosti mora biti iskreno, jer ono podrazumeva
iskreno kajanje, koje se uvek upućuje drugom.
[xxiv]
A, bez iskrenog kajanja
nema praštanja i pomirenja među narodima, nema solidarnosti
unutar samog naroda i “osećaja zajedničkog odnosa prema
budućnosti”.
Sa etičkog stanovišta, krajnji
cilj vraćanja “kolektivnog pamćenja” jeste uspostavljanje
sistema vrednosti koji korespondira pravednom političkom
poretku, kome tranziciono društvo teži, ili bi trebalo da teži.
Takav sistem vrednosti predstavlja nešto poput svetla na kraju
tunela - on u ovom društvu zapravo (još) ne postoji, već,
on tek treba da postoji: “U zemlji koja decenijama nije imala odgovarajuće
shvatanje realnosti, istinu da i ne spominjemo,”
[xxv]
institucije poput Komisije za istinu moraju nastojati da,
otkrivanjem onoga što se zaista događalo, doprinesu reintegraciji
prošlosti i “stvaranju osećaja moralne orijentacije, u periodu
tranzicije od diktature ka demokratiji.”
[xxvi]
Sam proces ustanovljavanja Komisije
za istinu, s jedne strane, “direktno se tiče istoričara,
čiji je zadatak da rekonstruiše istorijske tokove i događaje
i pomogne shvatanje samog društva o sopstvenim korenima i pravcu
razvoja.”
[xxvii]
Ovaj proces prevrednovanja prošlosti “od Istorije zahteva da
pokaže svoje vrline, svoju vrednost licem u lice sa sadašnjošću.”
[xxviii]
Međutim, javno razmatranje rezultata rada takve komisije,
s druge strane, mora uključiti sociologe, filozofe, teologe,
umetnike, odnosno širu intelektualnu elitu društva, upravo zato
da bi interpretacija tih događaja obuhvatala sve, pa i najdublje
slojeve društvene stvarnosti, te da bi analiza i tumačenje
takvih događaja bili, u što manjoj meri, podložni ideološkim
i stranačkim “interpretativnim zakrivljenjima”.
Da bi istina o prošlim događajima
mogla biti korisna za život jednog naroda, ona mora, iz pogrešnih
izbora prošlosti, bacati svetlo na izbore i dileme sadašnjosti,
jer vrednosti i izbori jednog društva ne mogu se graditi na nekakvim
izvan-društvenim normama i principima, nezavisnim od vrednosti
utemeljenih unutar samog društva i javnih tradicija njihove interpretacije.
[xxix]
Istina o prošlim događajima
u društvu, o kršenjima ljudskih prava i o vrednostima i stavovima
koji su takvim postupcima bili u osnovi je od neprocenjive važnosti
za demokratsku reformu društva, jer, upravo “od sukoba ili slaganja
starih stavova i novih potreba svaki narod svakodnevno gradi svoju
sudbinu, svoju sadašnjost”
[xxx]
i izabira svoj put u budućnost. A, “budućnost
nije jedan jedini put!”
[xxxi]
Zoran Stokić
septembar 2004. u Beogradu
Summary
After
four years of democratic reforms in Serbia,
it became clear that substantial changes in serbian society will
not come without reform of system values and attitudes which structure
total social life. The old values inherited from an autoritarian
society, which still configure serbian construction of reality,
cannot be mechanically and in single turn substituted and mixed
with news values. Inter-cultural exchange between Serbia
and other democratic countries can help this process, but it is
not enough itself. Aim of this paper is to discuss a way to overcome
the old system values, to integrate serbian problematic near past
into serbian present and to raise new rules of democratic living.
Key words: Truth and Reconciliation, Transitional
Justice, Truth Commission, Collective Responsibility, Ethical
Renewal