Mirjana Radojičić
Interesi
i vrednosti u politici – jedna nezavršena priča
U
polemiku sa
g.
Radunom je vredelo ući
ni zbog cega
drugog osim
zbog, u
svakom njegovom prilogu sve
sadržajnijeg
spiska, ni na jednom valjanom argumentu utemeljenih, a vrlo živopisnih
i uveseljavajućih diskvalifikacija oponenta (»intelektualni
šešeljizam«, »šešeljevsko (a levičarsko!) 'žensko pismo'«,
a nije izostalo ni poređenje sa Dragošem Kalajićem, čijeg
istomišljenika i pisca predgovora za Kalajićeve knjige Radun
samo nekoliko pasusa niže citira, saglašavajući se sa njegovim
stanovištem!)
Ovako
bi, naime, mogao da glasi početak ovoga teksta da njegova
autorka ima nameru da u njemu demonstrira manir koji je u svom
poslednjem prilogu našoj polemici demonstrirao g. Radun, a za
kojim se - to je nepisano, ali dobro znano pravilo polemičkoga
žanra - poseže u nedostatku valjanih argumenata za svoje, oponentovom
suprotstavljeno stanovište. No, budući, za razliku od g. Raduna, prilično
sigurna u snagu onih na kojima temeljim sopstveno, ja za tom vrstom
polemičkoga manira ne osećam ni najmanju potrebu, pa
ću ovaj svoj, doista poslednji prilog našoj polemici, početi
na sasvim drugačiji način.
Dakle,
u polemiku sa g. Radunom sam ušla prevashodno stoga što je svojim
prvim tekstom objavljenim u elektronskom izdanju Nove
srpske političke misli (»Srbija u raljama globalizacije«)
pokrenuo nekoliko, za savremenu humanističku nauku (i »lokalnu«
i »globalnu«) vrlo značajnih pitanja. Drugi razlog je sadržan
u tome što se moji i njegovi odgovori na jedan, ne mali deo njih,
gotovo sasvim preklapaju, što je činjenica koju smo i ja
i moj oponent više puta konstatovali u svojim prilozima. Da nije
tog pozamašnog jezgra neupitnih zajedničkih polazišta, ne
bi bilo ni onog minimuma smisla unutar kojeg je dijalog, makar
i polemički intoniran, uopšte moguć. Namera sa kojom
sam ušla u ovu polemiku bila je da pokažem da onom preostalom
i pretežnijem delu svojih stavova spram američke spoljne
politike, to jest odnosa interesa i vrednosti u njoj, g. Radun
ne uspeva da obezbedi željenu objektivnost i nepristranost (to
je, kako sam priznaje, za njega »nedostižan ideal«), što njegovu
poziciju u celini uzev, čini nekonzistentnom i time joj u značajnoj meri ograničava
saznajnu vrednost. Na toj činjenici malo šta može promeniti
Radunovo uporno nastojanje da ukaže na dublje, civilizacijsko-psihološke
osnove tog tipa politike, odnosno jednog kompleksnog - Zapadnog
pogleda na svet, na kojem se ova temelji. Može, međutim,
doprineti utisku čitaoca da autor na taj način nastoji
ne samo da razume korene jedne takve politike, već i da (makar nesvesno) opravda njene posledice širom sveta,
utisku, koji bi se mogao obrazlagati dugim, isuviše dugim nizom
navoda iz svakog njegovog priloga našoj polemici.
Samo iz jedne takve, nedovoljno objektivne i
nepristrane pozicije, g. Radun je mogao moje, tek nešto objektivnije
i nepristranije stanovište, proglasiti »antiameričkim« i
»antiglobalističkim«. O »amerikanizmu« (pa ni »antiamerikanizmu«),
i globalizmu (odnosno »antiglobalizmu«) kao takvima, u mojim prilozima,
uostalom, osim sasvim sporadično, nije ni bilo reči.
Držim da su to isuviše krupni i složeni fenomeni da bi ijedan
iole razuman istraživač mogao pretendovati da ih elaborira
u jednom, pa ni u nekoliko svojih tekstova. U fokusu moje pažnje
u ovoj polemici bila je, ponavljam, priroda posthladnoratovske
globalne (donedavno se govorilo-međunarodne) politike, čiji
pravac u pretežnoj meri određuju SAD kao jedina aktualna
svetska super-sila. O američkoj kulturi i njenoj unutrašnjoj
politici, odnosno nesimnjivim vrednostima
kojima se ona rukovodi, ili, bar , kojima se rukovodila
do 11. septembra 2001., u mojim tekstovima nije bilo reči.
Ne, dakako, stoga što ne uvažavam te vrednosti,
već stoga što je za ogromni, vanamerički »ostatak svet«,
pa dakle i onaj njegov deo u kojem imam tužnu
epistemičku privilegiju da živim, u ovom trenutku,
a i celih petnaestak godina unazad, od prirode njene unutrašnje,
mnogo značajniji karakter njene spoljne politike, s obzirom na apokaliptične potencijale
prevashodno vojne moći koju u svojoj spoljnoj politici ova
mega-država aktivira, odnosno upreže u realizaciju svojih i uglavnom
na štetu tuđih državnih interesa. Ja u tom smislu u svojim
razmišljanjima idem samo nešto dublje, odnosno dalje od g. Raduna
– u pravcu zalaganja za afirmaciju istih tih vrednosti kao regulativnih
principa funkcionisanja i globalnog
koliko i lokalnog američkog društva, onog dakle čijim
se benevolentnim kreatorom Amerika danas predstavlja na svetskoj
političkoj pozornici. To, dakako, ne znači da ta zalaganja
smatram, antropološki uzev, previše izglednim; smisleniji i razboritiji
od prepuštanja »katakombnoj egzistenciji vere« (Radun, 2004) svakako
jesu. Jer, zlo, nasilje i nepravda su – to je dosadašnja istorija
nedvosmisleno pokazala – dovoljno jaki da se nametnu i sami;oko dobra, mira i pravde se moramo
neprestano starati, tim više
i tim pre kada je i što
je taj trud neizgledniji. Dakako, pod pretpostavkom da vrednost
opstanka ljudske vrste pretpostavljamo ne-vrednosti njenog samouništenja.
To što je ovo drugo još uvek u polju njenih nerealizovanih mogućnosti,
znači samo jedno – da je kroz dosadašnju istoriju ljudskog
roda bilo dovoljno pojedinaca koji su na tome nastojali, uprkos
svemu što ih je na tom putu odvraćalo od njega. I nadalje
držim da je svojim ličnim životnim planovima uputnije slediti
njihov primer, nego izbore onih odlučenih za »katakombnu
egzistenciju vere«.
Inače,
da su stanovišta poput moga (»pomodni antiamerikanizam«) reprezentativna
za danas preovlađujuće intelektualne trendove u Srbiji,
može tvrditi samo neko čiji su uvidi u iste, zasigurno, vrlo
površni i nepotpuni. Da nije tako, g. Radun bi znao da takva stanovišta
ne samo da ne obezbeđuju (inače vrlo
konjukturno) pripadništvo krugovima intelektualnih pomodara
današnje (a i »jučerašnje«) Srbije (niti se njima »stiču
jeftini intelektualni poeni«), već za one koji ih zastupaju
predstavljaju siguran put u potpunu stručnu marginalizovanost,
brutalno ekskomuniciranje iz te i takve intelektualne zajednice,
a neretko i osnov za gubljenje elementarnih radnih prava. Jer, danas (a i celu deceniju unazad)
aktualne intelektualne mode u Srbiji ustanovljavala su neka druga
i drugačija stanovišta, čiji su manekeni, izdašno finansirani
od svojih inostranih sponzora, pristajali na nekritičko i
tragikomično usvajanje i promociju svega što je u proteklih
petnaestak godina dolazilo sa Zapadne/Američke medijske i
političke scene, unapređujući na taj način
mnogo čije, a na štetu samo jednog – srpskog nacionalnog
interesa. Upravo na te (i samo na te!) intelektualne manekene
»istina« o onome što se u poslednjem desetleću
netom proteklog stoleća dešavalo na ovim (i ne samo
ovim) geografskim prostorima, referira Milan Brdar u svom, u Radunovom
prilogu citiranom tekstu, ali i u mnogim drugim nastalim u tom
periodu. No, celovit uvid u i inače prebogati opus jednog
od danas najuglednijih i najplodnijih srpskih intelektualaca se
možda i nije mogao lako i brzo steći. Više opreza pri citiranju
stavova takvih autora se, ipak, moglo (a i moralo) imati.
Napokon, kada je reč o odnosu Zapadne Evrope
i Amerike, kao, nesumnjivo, »zajednice istih vrednosti«, priznajem
da kao analitičar računam na raskol unutar tog dosad
uglavnom jedinstvenog i monolitnog civilizacijskog bloka. Ne stoga što mi nije poznato koliko je zla
narodu kojem pripadam kroz istoriju činio i jedan (evropski)
i drugi (američki) njegov deo, već stoga što se u ovom
trenutku interesi onog
prvog-evropskog njegovog dela (uključiv i evropski još uvek
nedovoljno integrisane prostore Zapadnog Balkana) i onog drugog-američkog,
kratko rečeno – ne preklapaju. Dakle,
o (divergentnim) interesima a ne o (konvergentnim) vrednostima
je i ovoga puta reč, što g. Radun ili ne želi ili nikako
ne može da uvidi. U tom smislu, njegovo tumačenje narečenog
raskola kao »unutarporodičnog« i manje-više beznačajnog
spora između američkog »originala« i njegovog nastajućeg
evropskog »klona« je, doista, izraz ozbiljnog nepoznavanja suštine
istoga, pa i ključnih motiva sve intenzivnijih evropskih
nastojanja na finalizaciji projekta Evropske Unije. Da su u njegovoj
osnovi evropske, interesima, a ne vrednostima motivisane težnje
ka uspostavljanju političke, ekonomske, pa i vojne kontrateže
pekookeanskom globalnom hegemonu, ne spore ni mnogi američki
autori, među njima i sam Henri Kisindžer. Da svojim nastojanjem na dokidanju američkog
hegemonijalnog unilateralizma u savremenoj međunarodnoj politici,
Evropa radi prvenstveno u sopstvenom ali, s obzirom na njegove
posledice i po samo američko društvo, i u najboljem američkom
interesu, i to, takođe, priznaju i mnogi američki autori. Upravo stoga što, baš kao ni potpisnica ovih
redova, ne veruju preterano ni u jedan od prosvetiteljskih mitova
(»dobra« ljudska priroda, moralno napredovanje ljudske vrste,...)
čijim se otelovljenjem i misionarom Amerika danas lažno samoprikazuje
u međunarodnoj politici, ugrožavajući na taj način
i sopstvenu bezbednost i ozbiljno dovodeći u pitanje
i sopstveni opstanak. Intelektualno reflektovanje (ne i eksploatisanje!)
tih činjenica nije gest misaonog epigonstva, već analitičke
korektnosti, a možda i, lokalno uzev, izraz nade (suvišno
je nakon svega već izrečenog dodati:ne i zlobe ili zavisti!)
na koju svi ovdašnji, pa i oni misleći pojedinci, s obzirom
na količinu nepravde i poniženja
pristiglih im u protekloj deceniji sa najznamenitije prekookeanske
adrese, imaju pravo. A što se tiče Radunovih upozorenja da
bi moja kritičnost spram američke spoljne politike mogla
»doliti ulje na vatru« kako i sam kaže, opravdanog antiameričkog
raspoloženja u srpskom narodu, odnosno povrediti njegove još nezaceljene,
od strane iste nanesene mu rane, ona su, doista, sasvim izlišna.
Ako »ulje na vatru« i »so na (srpske) rane« ne predstavlja američka
permanentno (dakle i nakon pada Miloševićevog
režima) antisrpska politika, moje kritičko ukazivanje na
nju to, svakako, ne može biti. No, ukoliko bi g. Radun uspeo da
ponudi bar jedan verodostojan dokaz da, recimo, uglavnom polugladni
glasači Srpske radikalne stranke čitaju bilo kakve,
a nekmoli naučne časopise u kojima potpisnica ovih redova
s vremena na vreme objavljuje, ona bi bila spremna da istoga časa
odustane od namere da ikada više učini neki sličan,
nepatriotski – publicistički gest. Do tada, ostaje privržena
stavu o supstancijalnoj i nesvodivoj razlici između društvene
uloge intelektualca na jednoj, i političara, na drugoj strani
skupa socijalno zainteresovanih pojedinaca. Taj stav sam u jednom
od prethodnih priloga ovoj polemici temeljnije obrazalagala, pa
ga za ovu priliku navodim samo u sumarnoj formi – zadatak i obaveza
onih prvih se začinje u onoj tački u kojoj se okončavaju
zadaci i obaveze ovih drugih.Tek tako autopercipirane i samodefinisane,
obe profesije stiču i očuvavaju svoj raison d' etre.U suprotnom, intelektualac
ne bi bio potreban ni jednom, pa ni srbijanskom društvu; političari
bi mu bili sasvim dovoljni. Da, ipak, nisu potvrđuje i slučaj
same Amerike u kojoj delaju i jedan Džordž Buš i jedan Noam Čomski;
onaj prvi još samo kratko, ovaj drugi već prilično dugo
i, nadati se je (i želeti), bar još neko vreme.
I,
za sam kraj - dozvoljavam mogućnost da sam tok ove polemike
u izvesnoj meri skrenula u, za g. Raduna neželjenom pravcu. Mom
oponentu je - to je bilo jasno stavljeno na znanje njegovim prvim
prilogom – mnogo više stalo do praktičko-političkog
angažmana (koji, paradoksalno, pripisuje meni), odnosno angažmana
u aktualnim sporovima o poželjnom i ispravnom pravcu srbijanske
spoljne politike, prevashodno prema jedinoj aktualnoj super-sili.
Ne sporim da je to sasvim legitiman, a u egzistencijalnom smislu
i značajniji aspekt u našoj polemici tematizovane problematike.
Smatrala sam, međutim, da na elektronskim stranicama časopisa
ranga i ugleda Srpske političke misli ima smisla pokrenuti i jedan više torijsko-
nego praktičko-politički intoniran dijalog na iste teme.
G. Radun se, uostalom, u tom dijalogu, uprkos svim manjkavostima
njegovog stanovišta, pokazao nimalo nezanimljivim sagovornikom.
Oba oponenta su u saznajnom pogledu njime, sigurna sam, ponešto
dobila, izuzmu li se povremene neodmerene kvalifikacije i sa jedne
i sa druge, naročito Radunove strane, zbog kojih se ja svome
oponentu iskreno izvinjavam. Ni čitaoci koji su posvetili
svoje vreme praćenju ovoga dijaloga, nisu, pretpostavljam,
mnogo izgubili. A to je, držim, sasvim dovoljno, da obezbedi smisao
i svrhu jednoj javnoj razmeni mišljenja na teme koje su svojim
značajem – i u tome smo se ja i moj oponent složili – odavno
nadrasle puke akademske okvire.
Autor je istrazivac Instituta za
filozofiju i
društvenu teoriju, Beograd
1.2.2004.g.