Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

DEBATE

Polemika - Svet posle 11.septemra/Globalizacija

   


Mirjana Radojičić

Interesi i vrednosti u politici – jedna nezavršena priča



U polemiku sa g. Radunom je vredelo ući ni zbog cega drugog osim zbog, u svakom njegovom prilogu sve sadržajnijeg spiska, ni na jednom valjanom argumentu utemeljenih, a vrlo živopisnih i uveseljavajućih diskvalifikacija oponenta (»intelektualni šešeljizam«, »šešeljevsko (a levičarsko!) 'žensko pismo'«, a nije izostalo ni poređenje sa Dragošem Kalajićem, čijeg istomišljenika i pisca predgovora za Kalajićeve knjige Radun samo nekoliko pasusa niže citira, saglašavajući se sa njegovim stanovištem!)

Ovako bi, naime, mogao da glasi početak ovoga teksta da njegova autorka ima nameru da u njemu demonstrira manir koji je u svom poslednjem prilogu našoj polemici demonstrirao g. Radun, a za kojim se - to je nepisano, ali dobro znano pravilo polemičkoga žanra - poseže u nedostatku valjanih argumenata za svoje, oponentovom suprotstavljeno stanovište. [1] No, budući, za razliku od g. Raduna, prilično sigurna u snagu onih na kojima temeljim sopstveno, ja za tom vrstom polemičkoga manira ne osećam ni najmanju potrebu, pa ću ovaj svoj, doista poslednji prilog našoj polemici, početi na sasvim drugačiji način.

Dakle, u polemiku sa g. Radunom sam ušla prevashodno stoga što je svojim prvim tekstom objavljenim u elektronskom izdanju Nove srpske političke misli (»Srbija u raljama globalizacije«) pokrenuo nekoliko, za savremenu humanističku nauku (i »lokalnu« i »globalnu«) vrlo značajnih pitanja. Drugi razlog je sadržan u tome što se moji i njegovi odgovori na jedan, ne mali deo njih, gotovo sasvim preklapaju, što je činjenica koju smo i ja i moj oponent više puta konstatovali u svojim prilozima. Da nije tog pozamašnog jezgra neupitnih zajedničkih polazišta, ne bi bilo ni onog minimuma smisla unutar kojeg je dijalog, makar i polemički intoniran, uopšte moguć. Namera sa kojom sam ušla u ovu polemiku bila je da pokažem da onom preostalom i pretežnijem delu svojih stavova spram američke spoljne politike, to jest odnosa interesa i vrednosti u njoj, g. Radun ne uspeva da obezbedi željenu objektivnost i nepristranost (to je, kako sam priznaje, za njega »nedostižan ideal«), što njegovu poziciju u celini uzev, čini nekonzistentnom [2] i time joj u značajnoj meri ograničava saznajnu vrednost. Na toj činjenici malo šta može promeniti Radunovo uporno nastojanje da ukaže na dublje, civilizacijsko-psihološke osnove tog tipa politike, odnosno jednog kompleksnog - Zapadnog pogleda na svet, na kojem se ova temelji. Može, međutim, doprineti utisku čitaoca da autor na taj način nastoji ne samo da razume korene jedne takve politike, već i da (makar nesvesno) opravda njene posledice širom sveta, utisku, koji bi se mogao obrazlagati dugim, isuviše dugim nizom navoda iz svakog njegovog priloga našoj polemici. [3]

 Samo iz jedne takve, nedovoljno objektivne i nepristrane pozicije, g. Radun je mogao moje, tek nešto objektivnije i nepristranije stanovište, proglasiti »antiameričkim« i »antiglobalističkim«. O »amerikanizmu« (pa ni »antiamerikanizmu«), i globalizmu (odnosno »antiglobalizmu«) kao takvima, u mojim prilozima, uostalom, osim sasvim sporadično, nije ni bilo reči. Držim da su to isuviše krupni i složeni fenomeni da bi ijedan iole razuman istraživač mogao pretendovati da ih elaborira u jednom, pa ni u nekoliko svojih tekstova. U fokusu moje pažnje u ovoj polemici bila je, ponavljam, priroda posthladnoratovske globalne (donedavno se govorilo-međunarodne) politike, čiji pravac u pretežnoj meri određuju SAD kao jedina aktualna svetska super-sila. O američkoj kulturi i njenoj unutrašnjoj politici, odnosno nesimnjivim vrednostima  kojima se ona rukovodi, ili, bar , kojima se rukovodila do 11. septembra 2001., u mojim tekstovima nije bilo reči. Ne, dakako, stoga što ne uvažavam te vrednosti, već stoga što je za ogromni, vanamerički »ostatak svet«, pa dakle i onaj njegov deo u kojem imam tužnu  epistemičku privilegiju da živim, u ovom trenutku, a i celih petnaestak godina unazad, od prirode njene unutrašnje, mnogo značajniji karakter njene spoljne politike [4] , s obzirom na apokaliptične potencijale prevashodno vojne moći koju u svojoj spoljnoj politici ova mega-država aktivira, odnosno upreže u realizaciju svojih i uglavnom na štetu tuđih državnih interesa. Ja u tom smislu u svojim razmišljanjima idem samo nešto dublje, odnosno dalje od g. Raduna – u pravcu zalaganja za afirmaciju istih tih vrednosti kao regulativnih principa funkcionisanja i globalnog koliko i lokalnog američkog društva, onog dakle čijim se benevolentnim kreatorom Amerika danas predstavlja na svetskoj političkoj pozornici. To, dakako, ne znači da ta zalaganja smatram, antropološki uzev, previše izglednim; smisleniji i razboritiji od prepuštanja »katakombnoj egzistenciji vere« (Radun, 2004) svakako jesu. Jer, zlo, nasilje i nepravda su – to je dosadašnja istorija nedvosmisleno pokazala – dovoljno jaki da se nametnu i sami;oko dobra, mira i pravde se moramo neprestano starati, tim više i tim pre kada je i što je taj trud neizgledniji. Dakako, pod pretpostavkom da vrednost opstanka ljudske vrste pretpostavljamo ne-vrednosti njenog samouništenja. To što je ovo drugo još uvek u polju njenih nerealizovanih mogućnosti, znači samo jedno – da je kroz dosadašnju istoriju ljudskog roda bilo dovoljno pojedinaca koji su na tome nastojali, uprkos svemu što ih je na tom putu odvraćalo od njega. I nadalje držim da je svojim ličnim životnim planovima uputnije slediti njihov primer, nego izbore onih odlučenih za »katakombnu egzistenciju vere«.

Inače, da su stanovišta poput moga (»pomodni antiamerikanizam«) reprezentativna za danas preovlađujuće intelektualne trendove u Srbiji, može tvrditi samo neko čiji su uvidi u iste, zasigurno, vrlo površni i nepotpuni. Da nije tako, g. Radun bi znao da takva stanovišta ne samo da ne obezbeđuju (inače vrlo  konjukturno) pripadništvo krugovima intelektualnih pomodara današnje (a i »jučerašnje«) Srbije (niti se njima »stiču jeftini intelektualni poeni«), već za one koji ih zastupaju predstavljaju siguran put u potpunu stručnu marginalizovanost, brutalno ekskomuniciranje iz te i takve intelektualne zajednice, a neretko i osnov za gubljenje elementarnih radnih prava. Jer, danas (a i celu deceniju unazad) aktualne intelektualne mode u Srbiji ustanovljavala su neka druga i drugačija stanovišta, čiji su manekeni, izdašno finansirani od svojih inostranih sponzora, pristajali na nekritičko i tragikomično usvajanje i promociju svega što je u proteklih petnaestak godina dolazilo sa Zapadne/Američke medijske i političke scene, unapređujući na taj način mnogo čije, a na štetu samo jednog – srpskog nacionalnog interesa. Upravo na te (i samo na te!) intelektualne manekene »istina« o onome što se u poslednjem desetleću  netom proteklog stoleća dešavalo na ovim (i ne samo ovim) geografskim prostorima, referira Milan Brdar u svom, u Radunovom prilogu citiranom tekstu, ali i u mnogim drugim nastalim u tom periodu. No, celovit uvid u i inače prebogati opus jednog od danas najuglednijih i najplodnijih srpskih intelektualaca se možda i nije mogao lako i brzo steći. Više opreza pri citiranju stavova takvih autora se, ipak, moglo (a i moralo) imati.

 Napokon, kada je reč o odnosu Zapadne Evrope i Amerike, kao, nesumnjivo, »zajednice istih vrednosti«, priznajem da kao analitičar računam na raskol unutar tog dosad uglavnom jedinstvenog i monolitnog civilizacijskog bloka. [5] Ne stoga što mi nije poznato koliko je zla narodu kojem pripadam kroz istoriju činio i jedan (evropski) i drugi (američki) njegov deo, već stoga što se u ovom trenutku interesi onog prvog-evropskog njegovog dela (uključiv i evropski još uvek nedovoljno integrisane prostore Zapadnog Balkana) i onog drugog-američkog, kratko rečeno – ne preklapaju. Dakle, o (divergentnim) interesima a ne o (konvergentnim) vrednostima je i ovoga puta reč, što g. Radun ili ne želi ili nikako ne može da uvidi. U tom smislu, njegovo tumačenje narečenog raskola kao »unutarporodičnog« i manje-više beznačajnog spora između američkog »originala« i njegovog nastajućeg evropskog »klona« je, doista, izraz ozbiljnog nepoznavanja suštine istoga, pa i ključnih motiva sve intenzivnijih evropskih nastojanja na finalizaciji projekta Evropske Unije. Da su u njegovoj osnovi evropske, interesima, a ne vrednostima motivisane težnje ka uspostavljanju političke, ekonomske, pa i vojne kontrateže pekookeanskom globalnom hegemonu, ne spore ni mnogi američki autori, među njima i sam Henri Kisindžer. [6] Da svojim nastojanjem na dokidanju američkog hegemonijalnog unilateralizma u savremenoj međunarodnoj politici, Evropa radi prvenstveno u sopstvenom ali, s obzirom na njegove posledice i po samo američko društvo, i u najboljem američkom interesu, i to, takođe, priznaju i mnogi američki autori [7] . Upravo stoga što, baš kao ni potpisnica ovih redova, ne veruju preterano ni u jedan od prosvetiteljskih mitova (»dobra« ljudska priroda, moralno napredovanje ljudske vrste,...) čijim se otelovljenjem i misionarom Amerika danas lažno samoprikazuje u međunarodnoj politici, [8] ugrožavajući na taj način  i sopstvenu bezbednost i ozbiljno dovodeći u pitanje i sopstveni opstanak. Intelektualno reflektovanje (ne i eksploatisanje!) tih činjenica nije gest misaonog epigonstva, već analitičke korektnosti, a možda i, lokalno uzev, izraz nade (suvišno je nakon svega već izrečenog dodati:ne i zlobe ili zavisti!) na koju svi ovdašnji, pa i oni misleći pojedinci, s obzirom na količinu nepravde i poniženja  pristiglih im u protekloj deceniji sa najznamenitije prekookeanske adrese, imaju pravo. A što se tiče Radunovih upozorenja da bi moja kritičnost spram američke spoljne politike mogla »doliti ulje na vatru« kako i sam kaže, opravdanog antiameričkog raspoloženja u srpskom narodu, odnosno povrediti njegove još nezaceljene, od strane iste nanesene mu rane, ona su, doista, sasvim izlišna. Ako »ulje na vatru« i »so na (srpske) rane« ne predstavlja američka permanentno (dakle i nakon pada Miloševićevog režima) antisrpska politika, moje kritičko ukazivanje na nju to, svakako, ne može biti. No, ukoliko bi g. Radun uspeo da ponudi bar jedan verodostojan dokaz da, recimo, uglavnom polugladni glasači Srpske radikalne stranke čitaju bilo kakve, a nekmoli naučne časopise u kojima potpisnica ovih redova s vremena na vreme objavljuje, ona bi bila spremna da istoga časa odustane od namere da ikada više učini neki sličan, nepatriotski – publicistički gest. Do tada, ostaje privržena stavu o supstancijalnoj i nesvodivoj razlici između društvene uloge intelektualca [9] na jednoj, i političara, na drugoj strani skupa socijalno zainteresovanih pojedinaca. Taj stav sam u jednom od prethodnih priloga ovoj polemici temeljnije obrazalagala, pa ga za ovu priliku navodim samo u sumarnoj formi – zadatak i obaveza onih prvih se začinje u onoj tački u kojoj se okončavaju zadaci i obaveze ovih drugih.Tek tako autopercipirane i samodefinisane, obe profesije stiču i očuvavaju svoj raison d' etre.U suprotnom, intelektualac ne bi bio potreban ni jednom, pa ni srbijanskom društvu; političari bi mu bili sasvim dovoljni. Da, ipak, nisu potvrđuje i slučaj same Amerike u kojoj delaju i jedan Džordž Buš i jedan Noam Čomski; onaj prvi još samo kratko, ovaj drugi već prilično dugo i, nadati se je (i želeti), bar još neko vreme.

I, za sam kraj - dozvoljavam mogućnost da sam tok ove polemike u izvesnoj meri skrenula u, za g. Raduna neželjenom pravcu. Mom oponentu je - to je bilo jasno stavljeno na znanje njegovim prvim prilogom – mnogo više stalo do praktičko-političkog angažmana (koji, paradoksalno, pripisuje meni), odnosno angažmana u aktualnim sporovima o poželjnom i ispravnom pravcu srbijanske spoljne politike, prevashodno prema jedinoj aktualnoj super-sili. Ne sporim da je to sasvim legitiman, a u egzistencijalnom smislu i značajniji aspekt u našoj polemici tematizovane problematike. Smatrala sam, međutim, da na elektronskim stranicama časopisa ranga i ugleda Srpske političke misli ima smisla pokrenuti i jedan više torijsko- nego praktičko-politički intoniran dijalog na iste teme. G. Radun se, uostalom, u tom dijalogu, uprkos svim manjkavostima njegovog stanovišta, pokazao nimalo nezanimljivim sagovornikom. Oba oponenta su u saznajnom pogledu njime, sigurna sam, ponešto dobila, izuzmu li se povremene neodmerene kvalifikacije i sa jedne i sa druge, naročito Radunove strane, zbog kojih se ja svome oponentu iskreno izvinjavam. Ni čitaoci koji su posvetili svoje vreme praćenju ovoga dijaloga, nisu, pretpostavljam, mnogo izgubili. A to je, držim, sasvim dovoljno, da obezbedi smisao i svrhu jednoj javnoj razmeni mišljenja na teme koje su svojim značajem – i u tome smo se ja i moj oponent složili – odavno nadrasle puke akademske okvire.

Autor je istrazivac Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, Beograd

1.2.2004.g.



[1] Na argumentima, a ne na pretpostavkama, verovanjima (“Predsednik Buš je iskreno izjavio...”) i osećanjima (“Mi volimo Ameriku...”) se temelji svaki, i moderni i postmoderni, saznajno relevantan diskurs. Sa bajkama za decu, poezijom i Kisindžerovskim, diplomatski retuširanim istorijama američke spoljne politike, stvari u tom smislu stoje već znatno drugačije. Pa i sa njihovim autorima. Oni su, naime, kao oponenti mnogo manje zahtevni u pogledu onoga u čemu je g. Radun najslabiji – u pogledu argumenata za sagovornikovo stanovište Verovatno stoga što i sami nude malo njih za sopstevno. Stoga imam puno razumevanje za Radunove pritužbe da je dijalog sa mnom njemu bilo teško, veoma teško voditi.

  [2] To se može utvrditi već na nivou spiska autora koje g. Radun citira u svojim tekstovima, od Henrija Kisindžera preko Momčila Selića do A.B.Levija.

[3] Ovom prilikom citiram samo jedan, najindikativniji među njima:”Hitler je u Mein Kamfu možda cinično, a možda proročki rekao da će zavladati mir kada svetom bude vladala jedna sila, i da će taj globalni gospodar biti pravi mirotvorac, a ne humanisti koji misle da se do mira dolazi deklaracijama.” Ova istorijska reminiscencija na prvog prošlovekovnog zagovornikanovog svetskog poretka”(u čije doba, ipak, nije bilo toliko inicijatoraintegralnihinepojednostavljujućihpristupa njegovim učincima) nije, verovatno, ni malo slučajna. I g. Radunu je, verujem, poznata činjenica da je broj žrtava američkoghumanitarnog intervenisanjaširom sveta od polovine proteklog veka do danas, premašio cifru od 6 miliona. A to je, sumornog poređenja radi, i broj žrtava jevrejskog holokausta tokom II svetskog rata. Da li ukazivanje na tu činjenicu može biti gest: “ritualnog”, “bučnog” , “sektaškog”, “demagoškog« ipatetičnogantiamerikanizma, odnosnoideološke predrasudnostiijeftinog moralizma”?

  [4] Karakter te politike, pa i priroda njenih motiva  mora se “iščitavatiprevashodno iz onoga što kao svoje opipljive učinke ona ostavlja na svim prostorima na kojima se praktikuje – put u pakao nije uvek, pa ni često, popločan dobrim namerama; “iskrene izjave predsednika Buša”, pisane istorije američke spoljne politike iz pera diplomata pod osnovanom hipotekom ratnih zločinaca, američki romani i filmovi, u tom smislu mogu poslužiti samo kaoizvor iz druge ruke”, značajan uglavnom kao svedočanstvo o onome što sam g. Radun imenuje farisejskom propagandomLatina-starih varalica”. To, dakako, nipošto ne znači da sa danas najvarljivijima od njihne treba imati ništa”, kako, pogrešno tumačeći moje stanovište, kaže g. Radun. Niti bi se to moglo, čak i kad bi se htelo.

[5] Da posthladnoratovsku međunarodnu politiku obeležavaju i da će je zasigurno i nadalje obeležavati sukobi unutar istih, koliko i oni između različitih civilizacija, bio je jedan od ključnih i sa mnogih strana upućivanih prigovora stanovištu Semjuela Hantingtona, na koje se g. Radun poziva u svome tekstu.

[6]  Uporediti njegov tekstEvropa u antiamerikanizmu” u: Ka carstvu dobra ili apokalipsi (zbornik radova) Filip Višnjić, Beograd, 2003.

  [7] Recimo Piter Her (u svom tekstu »The American Mind«, www.sac.org.yu) i Čarls Kapčan (u članku »Do guše u blatu«, u: Ka carstvu dobra ili apokalipsi, cit.izd.)

  [8] Svoj stav spram tih vrednosti sam, inače, jasno definisala u prvom svom prilogu ovoj polemici (“Pax americana...”, naročito zaključno poglavlje), pa je tim čudnije Radunovo uporno nastojanje da mi imputira sasvim suprotan.

[9] Žalim što u ovom trenutku ne nalazim dovoljno dobar sinonim ovom, za g. Raduna veoma iritantnom terminu.

 
     
     
 
Copyright by NSPM