UMESTO ZAKLJUČKA - IZVINJENJE
Izvinjavamo se ako smo u svojoj
kritici antiamerikanizma kao šire evropske i srpske pojave bili
shvaćeni isključivo kao kritičari stavova gđe.
Radojičić. Priznajemo da tu nismo dovoljno jasno razdvajali
ono što bi nazvali njenim slučajem od antiamerikanizma kao
šire intelektualne pojave. Isto tako možda nismo dovoljno naglasili
ni razlikovanje njene u velikoj meri utemeljene kritike od tona
koji ponekad prelazi granice objektivnosti pod manihejskom optikom.
Ono što moramo priznati našem oponentu je da se u velikoj meri
čuvao ishitrenih i jednostranih stavova i da se maksimalno
trudio da svoje stavove prilično uverljivo potkrepi, pa tako
i ne predstavlja najbolju ilustraciju za našu priču o "intelektualnom
antiamerikanizmu". Isto tako su "uveseljavajuće
diskvalifikacije" poput "intelektualnog šešeljizma"
imale višestruku ulogu: pre svega da pokažu da antiamerikanizam
može doći sa različitih strana (levo ili desno i sl.),
drugo da povežemo neke stvari koje površno gledajući nemaju
nikakve veze (radikalska i antiglobalistička retorika) i
na kraju da ozbiljno-neozbiljno, to jest sa postmodernisičkim
ironičnim podtekstom ispod realne kritike i zabave čitaoce,
pa i oponenta. U tom smislu se to sve može legitimno "čitati"
na više načina, kako ko hoće i može.
Na taj način se mogu shvatiti i čitati prividno nekonzistentni
citati i stavovi koji su izneseni sa naše strane u ovom istovremeno
više nego zanimljivoj i ozbiljnoj polemici. Uostalom ako poredimo
stavove našeg oponenta sa stavovima perjanice srpskog antiamerikanizma
Dragoša Kalajića, to ne znači da nismo svesni njihovih
velikih razlika u "pogledu na svet". A i zašto ne bi mogli
citirati a i slagati se sa onim koji je nekada pisao predgovore
za kalajićevske knjige, što priznajemo nismo znali. Ako citiramo
Buša ili Hitlera (koga smo "tretirali" postmodernističkom
ironijom) ne znači da se slažemo sa njihovom politikom i ideologijom.
Ako je Hitler rekao da će gospodar sveta koji je to naravno
postao preko miliona leševa biti jedini pravi "mirotvorac"
on je to mislio i cinično i surovo realistično. I to upravo
Amerika demonstrira – preko brutalnog i perfidnog nasilja i uslovljavanja
krši sve otpore da bi ostvarila i svoj krajnji san i svoj krajnji
interes - "Pax Americana" to jest "Jedan Svet".
I mi ne samo da se sa tim ne slažemo već upravo suprotno kroz
sve svoje tekstove smo demonstrirali odlučno odbacivanje svih
zapadnih ideoloških i jednostranih škola mišljenja i njihovih političkih
"izvođača radova". Jer je ideološko zapravo
idolopoklonički odnos prema apstraktnim vrednostima ("progres",
"nacija", "rasa", "klasa", "tržište...)
i kao takvi porobljavaju čoveka i neminovno vode u neki oblik
hegemonije i totalitarizma.
Da li se kao argument može uzimati subjektivni osećaj nečije
iskrenosti (npr. Buša kada maže "mi smo nacija oslobodilaca")
je prilično protivrečno pitanje. Objektivna analiza koja
pokušava da bude i naučna se trudi da izbegne otvorene subjektivne
sudove o nekome i nekoj pojavi, ali se ipak bili toga svesni ili
ne na tome zasniva. Na intuiciji, na osećaju se grade građevine
prividno racionalnih struktura mišljenja. Tako se intuicije i osećaji
prikriveno utkaju u racionalne teorije i doktrine. A u proceni nečije
iskrenosti je često jedini instrument naša intuicija. Tako
je po pitanju Hitlera u vremenu njegovog predratnog uspona u Nemačkoj
i van nje bila rasprava o tome koliko je iskren a koliko demagoški
revanšizam, imperijalizam i antisemitizam. Mnogi su tvrdili da je
on samo jedan demagog koji iskorišćava nemačko iskustvo
poraza i ogorčenje posleratnim versajskim statusom te ogromnim
ratnim reparacijama. U tom pogledu je bilo čak Jevreja u Nemačkoj
i van nje koji su pomagali i finansirali
[1]
Hitlera, a da ne govorimo svima o onima koji su pasivno
posmatrali njegov uspon ka moći verujući da je "smešni
kaplar" samo još jedan politički pajac. Tako su sa sličnim
pogrešnim procenama građanske i levičarske stranke međusobno
napadale ne shvatajući da im opasnost dolazi od nacističke
stranke koja je zaista mislila ono što je propovedala. To ne znači
da kog Hitlera nije bio bitan interesni i strateško-racionalni motiv
spoljne politike, i naročito demagoško iskorišćavanje
nemačkih predrasuda i strasti. Oni koji nisu ozbiljno shvatali
ideološka ishodišta i domete kod Hitlera su posle zbog toga ozbiljno
žalili. A to (ne)sliveno jedinstvo pragmatičnog retorički
maskiranog ideološkim parolama sa zaista realnim ideološkim stavovima
i predrasudama je po nama najpotpunija definicija zapadne i američke
politike. U tom smislu ne razumemo zašto kritički odnos prema
američkoj politici mora da negira ideološku komponentu, kao
da je ona nešto sama po sebi pozitivno, pa da se na taj način
amnestiraju njeni "gresi" učinjeni u svetu. Ona postoji
i kod komunističkih i kod fašističkih i nacionalističkih
režima, pa zašto ne bi i kod američkih koji su u ideološkom
i stilskom smislu eksplozivna mešavina većine ovih ideologija.
Ako kažemo da predsednik Buš, deluje iskreno u svojoj američkoj
(samo)uverenosti da spasava svet od zla, pre svega "terorizma"
time ne mislimo niti šta pozitivno ili negativno o tome. Ta mesijanska
uverenost je prisutna u celoj američkoj istoriji od njenog
osnivanja i "očeva" koji su verovali da su pobegli
od grešne i zle Evrope – Starog Sveta, poput Mojsija iz Egipta u
Novi Svet "obećanu zemlju" u kojoj će izgraditi
utopijsko društvo "slobode" i "sreće" i
tako postati uzor celom svetu. Problem sa utopijama nije što su
neostvarive već što se neprekidno pokušavaju ostvariti pri
čemu se ne stvara raj na zemlji već predvorje pakla.
Izvinjavamo se i ako smo osporili svrsishodnost racionalističkog
i intelektualnog osporavanja zapadne i američke spoljne politike,
i time dirnuli u "misiju" našeg oponenta, jer tvrdimo
da je ona proizvod zapadne racionalističke i materijalističke
paradigme. Ko ne vidi organsko jedinstvo "američke ideologije"
(liberalizma, demokratije i sl.) sa američkom spoljnom politikom,
on ponavljamo gaji iluzije. Uostalom i britanska imperijalna politika
još duže i jasnije demonstrira jedinstvo demokratskog i liberalnog
društva sa globalističkim pretenzijama agresivne spoljne politike
Anglosaksonska društva su kolevka demokratije, ali i imperijalnog
globalizma koji sopstvenu vojno-političku mašineriju "upreže
u realizaciju svojih i uglavnom na štetu tuđih državnih interesa".
I ne samo da su intelektualni napori koji imaju za cilj da "nauče"
Ameriku šta su to liberalne vrednosti bez velikih izgleda, kako
primećuje gđa. Radojičić, već su i sama
intelektualna polazišta nemoćna da to učine. A ako je
"donkihotovsko" istrajavanje na borbi protiv "zla"
američke spoljne politike smisao "ličnih životnih
planova"
onda možemo
samo da izrazimo divljenje prema takvom "pesimističkom
herojstvu" (Niče), ali i žaljenje jer zaista nema smisla
ni svrhe. Ipak nam je bila izuzetna čast da smo polemisali
sa osobom koja ima moralni integritet i "herojski etos",
pa makar i sa pozicija amerikanomorfnog liberalizma.
Kada smo govorili o pomodnom antiamerikanizmu kod nas nismo se dovoljno
precizno izrazili. On kod nas ima tradiciju iz vremena titoizma
kada se ritualno pljuvalo po kapitalizmu, zapadu i Americi, a istovremeno
se primali njihovi krediti koji su i finansirali cirkus zvani "samoupravljanje"
i "nesvrstanost". Zatim ga je nasledio "patriotski"
antiamerikanizam tokom devedesetih kada je bilo politički i
intelektualno konjukturno (barem za neke) da se utrkuju u demagoškom
ili iskrenom gnevu prema zaista antisrpskoj politici zapada i Amerike.
Tada je doduše već jedan veliki deo srpske političke inteligencije,
postao naprasno od komunističkih liberalan i proamerički,
da li iz procene da je dobro biti uz pobednika ili primamljivošću
soroševskih stipendija. Tada se u Srbiji formiraju grupe profiteri
antiamerikanizma i sa druge strane profiteri amerikanizma. Sa DOS-om
su naravno ovi drugi došli do vlasti, moći i uticaja.
[2]
Ali i pored tog proameričkog tona srpske
političke i intelektualne scene se javljaju i antiglobalistički
glasovi koji priliče apstraktno i udaljeno od našeg primera
kritikuju politiku SAD. Da, priznajemo da danas nije lako oštro
kritikovati američku politiku jer kod nas ima previše onih
koji joj bespogovorno služe. Kritikujući one koji preterano
emocionalno kritikuju SAD, mi nismo mnogo obratili pažnje na one
koje smo dovoljno jasno nazvali "američkim janičarima"
(što se skoro preklapa sa terminom "misionarska inteligencija")
jer smatramo da je ni kao ljudi ni kao intelektualci ne zaslužuju.
Na iste ljude smo mislili kada je u pitanju citat Milana Brdara.
U tom smislu našem oponentu se izvinjavamo zbog nesporazuma i odajemo
priznanje na intelektualnoj čestitosti, i ako se i dalje ne
slažemo sa slikom američke spoljne politike kao carstva "interesa
i samo interesa".
Izvinjavamo se našem sagovorniku jer rušimo nadu u Evropu. Smatrajući
da su iluzorna očekivanja stvaranje jake i ujedinjene Evrope
koja bi bila sklona da ima pozitivan odnos spram srpskog naroda,
zbog već poslovične evropske neodlučnosti i zbog
demonstrirane antisrpske politike od strane Nemačke tokom devedesetih,
mi ipak tu mogućnost potpuno ne isključujemo. Ali i ako
bi se EU formirala kao samostalni centar političke i vojne
moći u njoj bi Amerika imala značajan "kontrolni
paket" akcija, barem preko zemalja "nove Evrope",
ali i onih koji se decenijama okreću spram Vašingtona kao muslimani
ka Meki. Evropa nema akciono jedinstvo, nema osećanje misije,
nema tu spremnosti za borbu ili kako kaže Žilijen Frojnd u Evropi
niko nije spreman da pogine za Evropu. Po pitanju evropskog ujedinjenja
se američki establišment deli u dve struje, od kojih prva ima
mišljenje koje smo mi izrazili (EU kao američki klon), pa je
zbog toga treba pomagati i druga realističnija i pragmatičnija
(npr. spominjani Kisindžer) koja je više sklona mišljenju gđe.
Radojičić, i oni su stoga puni podozrenja prema sili koja
preti da postane drugi pol svetske moći. Ta nada rascep između
Amerike i njenih evropskih vazala je, pored loše politike i zapadnog
ultimatuma je osmelila Miloševića da se suprotstavi zapadu
1999. i mi dobijemo bombe. Interesantno je da je i Đinđić
pokušavao da žonglira između Evrope i Amerike (a od mnogih
procenjen kao "nemački čovek") i završio tragično.
Nedavno nam je jedan nemački intelektualac koji izuzetno poznaje
situaciju u Srbiji i globalni kontekst u kome se danas nalazi rekao
da je "Premijer stradao jer je pokušavao da sedi na dve stolice".
Naravno da naša politika mora ići tim putem traženja pukotina
između SAD i EU (pa i između zapada i Rusije), ali na
to ne treba previše računati barem u srednjeročnom periodu.
Na kraju želimo da se zahvalimo gđi. Radojičić na
zaista kvalitetnoj polemici, koja ako i nije razrešila značajna
pitanja, sigurno ih je osvetlila sa različitih strana. Mi priznajemo
nismo ni očekivali ovako zanimljivu raspravu o fundamentalnim
pitanjima savremenog sveta u osvrtima na događaje oko nas.
Ovim putem izražavamo svo poštovanje prema poziciji oponenta, i
u onom sa čim se sasvim slažemo i u onom u čemu se razmimoilazimo,
koju je branio snažno i argumentovano. Smatramo da dovoljno poznajući
našu intelektualnu scenu, barem dela koji se bavi spoljnom politikom,
verovatno nismo mogli dobiti boljeg sagovornika, iako ne u svemu
i istomišljenika. Na prste jedne ruke se mogu nabrojati ljudi kod
nas koji dovoljno poznaju svetske i regionalne odnose, diplomatiju,
geopolitiku i istoriju i koji imaju jasan i realan stav u vezi svega
toga. Ako nas skromno čitalačko iskustvo ne vara kod nas
su izuzetno retke ovako kvalitetne polemike, koja je zaista mogla
doneti korisne spoznaje obema stranama (nama jeste). Zato smo izuzetno
zadovoljni i sagovornikom i polemikom, iako je ona pomalo varničila
sa obe strane, pa se još jednom izvinjavam na ponekad ironičnom
tonu ili nespretnostima u izrazu prema jednoj dami koja je ona protumačila
kao "imputiranje".