Milorad Belancic
(beleska o autoru)
Tekst primljen 11. oktobra 2003.
DEMOKRATIJA ILI REFORMA?
U
tekstu objavljenom u listu Danas, 4. oktobra 2000., ciji naziv je:
"Demokratija" kao uzurpacija vlasti, napisao sam: "Vec
predugo živimo "demokratiju" kao prevaru! Da li smo se
na to navikli, kao na drugu prirodu?" Sam 5. oktobar je, vec
sutradan, presudio po tom pitanju! - Ne! "Demokratija"
kao prevara (i, zapravo, uzurpacija vlasti) nije naša sudbina!
Naime, pokazalo se da je na ovom tlu bar jednom (za promenu) stvarna
demoratija - moguca; da je mogucno doneti legitimnu (izbornu) odluku
koja ce se, ne toliko silom zakona, koliko prisilom opšte (narodne)
volje - poštovati. Pokazalo se, takode, da medijska obmana, laž
i izborna krada nisu za nas fatalna strategija. Jer, ako je vec
jednom demokratija kao istina (a ne obmana ili prevara) moguca,
onda je ona ubuduce, kao takva, uvek (ili: u nacelu) moguca. Što,
naravno, ne znaci i da je nužna ili nužno prisutna.
Odmah posle 5. oktobra nametnulo se važno pitanje: da li je i koliko
raskid s ne-demokratskim navikama dalekosežan? Odnosno: da li 5.
oktobar oznacava pocetak jednog obecavajuceg, strukturalnog, civilizacijskog
preobražaja srpskog društva? Ili još jednostavnije: da li se taj
preobražaj može nazvati demokratskom revolucijom?
Danas, nekoliko godina kasnije, nade koje su ulagane u moguci demokratski
prevrat su splasnule. U ovom trenutku, ocigledno, ima previše onih
koji su razvojem dogadaja posle 5. oktobra ozbiljno razocarani.
Mnogi ce reci da je preobražaj u pravcu demokratije temeljno - izostao.
Štaviše, u tom periodu mnogi politicki gestovi ne samo što nisu
olicavali i ozakonjivali demokratiju nego su, pre, podsecali upravo
na simulaciju ili prevaru, neki put slicnu onoj koja je postojala
u Miloševicevom periodu, a neki put novu ili originalnu!
Kako da to objasnimo? Podimo, najpre, od izvesnog istorijskog iskustva.
U tekstu Odgovor na pitanje: šta je prosvecenost (1784) Kant je
tvrdio da ce revolucijom možda da se ostvari "pad licnog despotizma
i gramzivog ugnjetavanja koje žudi za vlašcu, ali se nikada nece
izvršiti istinska reforma nacina mišljenja; nove predrasude ce,
upravo onako kao i stare, poslužiti kao uzica na kojoj se vodi velika,
nemisaona gomila".
I zaista, istorija više nego nedvosmisleno potvrduje da revolucija,
cak i kada je demokratska, nije nimalo laka ili jednostavna Stvar.
Kantova pesimisticka vizija u tom pogledu, svakako, nije bez osnova!
Cini se da je autor Kritike cistog uma hteo da ukaže na cinjenicu
da revolucija (ili: preokret, prevrat) sama po sebi još nije dovoljna
da bi se stari poredak znacajnije izmenio: recidivi starog su uvek
moguci, kao i stare-nove zablude, predrasude, obmane, mnenja, iluzije
i laži.
Zato je, bez sumnje, potrebno da stvarni demokratski preobražaj
društva bude ne samo trenutni raskid s fatalizmom ancien régimea
nego, ujedno, i dugi proces celishodnih reformi. Pri tom, ostaje
pitanje: o kakvim reformama je rec? Kant nam sugeriše dve stvari.
Potrebno je, naime, da za revolucionarnim entuzijazmom sledi vec
pomenuta "istinska reforma nacina mišljenja", ali, u isti
mah, i zapravo na prvom mestu, potrebna je reforma same (pravne)
konstitucije društva u pravcu izvesne demokratske razboritosti (termin
je takode Kantov).
Na žalost, u Srbiji je upravo to izostalo!
Politicki dogadaji su se odvijali u vrlo nepovoljnom pravcu... Što
daje, donekle, za pravo onima koji tvrde da se "mi" prevarantskih
manira, naprosto, nismo oslobodili. A tu su onda još i predrasude
koje pominje Kant: stare i nove. Da li je sve to put (ili: trag?)
po kojem Srbija danas ide u pravcu evropskih integracija? I hoce
li uopšte stici!?
Miloševic nas je uveravao da su prevara i simulacija ("demokratije")
dopustivi ako služe višem (ili: svetom/svetlom) cilju... (koji se,
po pravilu, zloupotrebljava). Nije li to i ovog puta slucaj? S tim
što je sada "viši cilj" - redefinisan. Tako da se on,
u ovom trenutku, ne zove demokratija nego reforma.
Ukratko: posle 5. oktobra se, vremenom, ispostavilo da cilj reforme
u Srbiji nije demokratizacija društva (kako se negde još ideološki
moglo tvrditi) nego uspostavljanje neoliberalnih odnosa u sredini
(ili zemlji) koja je lišena demokratskih institucija... To je, ujedno,
sažeti opis nastale situacije.
Nema sumnje da je sam 5. oktobar bio motivisan dvostrukom idejom:
(1) obaranja Miloševica i (2) demokratizacije društva. To su konsenzualno
prihvatile, kao cilj, sve opozicione/demokratske snage društva.
Uostalom, ideja demokratizacije je, svakako, bila jedina (okvirna)
programska ideja koja je, u tom trenutku, mogla biti prihvatljiva
za sve opozicione stranke...
Medutim, desilo se nešto neobicno: ustolicenjem izvesne (pre svega
ekonomske) reforme kao a priori (ili: pre svake provere) legitimnog
i prioritetnog cilja, demokratija je ne samo istisnuta kao cilj
i svedena na instrument nego je ona, zatim, i u instrumentalnoj
ravni (ili: u svim situacijama u kojima se njena forma pojavljivala
kao kocnica za brzu realizaciju "reforme") naprosto -
izigrana.
Sam iskorak iz demokratije, naravno, nije ništa novo! Istorijsko
iskustvo nam pokazuje da su moguci najrazlicitiji oblici "demokratskog"
iskoraka iz demokratije! Prvi primer za to je, zacelo, "demokratska"
odluka da se Sokrat osudi na smrt zato što "kvari omladinu"
i "ne veruje u bogove u koje veruje država i uvodi druga nova
bica demonska"... Svakako, drasticniji primer je Hitlerov "demokratski"
dolazak na vlast i, zatim, njegova reforma poretka u pravcu totalitarizma.
Ocigledno, ni Hitleru demokratija nije bila nikakav cilj nego samo
sredstvo...
Naravno, da bi se "demokratski" iskoracilo iz demokratije
nije neophodno ubiti nekog ili stvoriti neko politicko cudovište
(totalitarni poredak); dovoljno je, recimo, izbacivanje nekih poslanika
iz parlamenta zato što opstruišu njegov rad. Šta mari što je opstrukcija,
bar u demokratskim društvima, sasvim legitimno i neki put cak nužno
sredstvo parlamentarne borbe. Kada pred parlamentom stoje važni
reformski zadaci, onda sve postaje dopušteno!
Bez sumnje, drasticni slucajevi iskoraka iz demokratije su brojni,
ali oni nisu jedino moguci. Moguci su i oni "benigni"!
U našim životnim uslovima, o pitanju da li je, recimo, prekrajanje
volje gradana "demokratskom" odlukom da se u skupštini
nekom oduzmu mandati drastican ili benigan slucaj iskoraka iz demokratije
odlucuju naše stare i nove navike!
Sa stanovišta demokratije-kao-prevare koju smo živeli decenijama
unazad, prekrajanje volje gradana (u parlamentu) nije nimalo strašna
stvar; sa stanovišta nade koju smo uložili u 5. oktobar, ono je
više nego skandalozno! Jer, to anti-demokratsko prekrajanje se dogodilo,
upravo, na fonu uzurpacije demokratske legitimnosti, zadobijene
u javnosti i na izborima...
Ipak, reci ce neko, uzurpacija demokratske legitimnosti u korist
nedemokratskih odluka ili zakona uvek je moguca! Kao što je moguce
da se iz legitimnog kretanja zapadne u nelegitimnost. U toj tvrdnji,
svakako, ima istine: u demokratiji granicno iskustvo iskoraka je
trajno iskušenje... I sama loša politika je, zapravo, svojevrstan
iskorak iz demokratije: gubitak legitimnosti zbog kojeg se demokratija,
uvek, definiše kao ono što ce tek doci! Ali to, naravno, ne opravdava
drasticne slucajeve anti-demokratskog ponašanja.
Prakticni projekt demokratije moguc je i (relativno) zadovoljavajuci
(jer apsolutnog zadovoljenja i nema) samo onda kada je u njemu demokratija
i sredstvo i cilj politickog života. A to je u Srbiji posle 5. oktobra,
ocigledno, izostalo. Posledice su morale biti ozbiljne. Naime, izostanak
ili, bolje, nadomeštanje izvornog cilja nekim drugim nije moglo
da ne izazove izvesnu patologizaciju na nivou sredstava. Ostaje
pitanje: zašto se to desilo? Zašto je, najzad, redefinasan sam cilj?
Odnosno: šta je stvarni razlog aktuelnog izostanka demokratije?
U vezi s tim su moguca dva shvatanja.
Prvo samo naglašava Kantov pesimizam: posle 5. oktobra se, naprosto,
ništa ili ništa bitno (po demokratiju) nije dogodilo ili promenilo...
Iz toga, zatim, sledi da mi demokratiju i dalje živimo kao prevaru!
Iza ideološki profilisane, lažne "demokratije" (koja se
javno propoveda) i dalje se krije jedan autoritaran, ako ne i despotski/tiranski
režim. Pa ako nije baš tako, onda je, u svakom slucaju, rec o režimu
koji insistira na necemu sasvim suprotnom od demokratije...
Drugo shvatanje ne prihvata teoriju prevare ili namernih ideoloških
smicalica i lažnih prica o demokratiji tamo gde od nje nema "ni
korova". (Naravno, prevare ce, bar u politici, uvek i svuda
biti, ali ovde se postavlja pitanje da li je ona kljucno obeležje
tekuce politike.) Dakle, to drugo shvatanje, umesto teorije prevare,
prihvata (dobronamerno!) pretpostavku da je kljucni razlog za izostanak
demokratije posle 5. oktobra izvesna - zabluda. O kakvoj zabludi
je rec? Ta zabluda, koja nije laž, odnosno namerna neistina, podrazumeva
pogrešan reformski kurs! Što znaci da tu nije rec o ideološkoj obmani
na fonu jednog još uvek netransformisanog, autoritarnog poretka,
nego, pre, o pogrešnom izboru ili pogrešnoj reformskoj strategiji.
Najzad, u teoriju zablude, svakako, može da se svrsta i ono što
je Kant nazivao konstitucijom bez razboritosti.
Koje od ova dva shvatanja je prihvatljivije?
Uopšteno bi se moglo reci da ta Stvar još nije odlucena! Najpre
zato što je rec o performativnoj stvari/stvarnosti koja se i dalje
uspostavlja, institucionalizuje dok o njoj govorimo... S druge strane,
posle 5. oktobra poredak u Srbiji više ne može da bude bilo šta
sudbinsko! Drugim recima: šta god da se ustanovljuje i dešava posle
5. oktobra, to ne može da poništi ireverzibilnu cinjenicu da se
5. oktobar dogodio. Što zatim znaci: ma koliko bio sklon suspenziji
demokratije kao cilja, aktuelni režim nece biti u stanju da dostigne
ili nadvisi Miloševicevu prevaru!
Simptomaticno je, najzad, i to da ce retko ko od onih koji zastupaju
reformski kurs u Srbiji tvrditi da strateški cilj nije (i) demokratizacija
društva. Postavlja se pitanje onda: kako je bilo moguce da se, u
isti mah, taj cilj izigra? I da li se on (u svesti ljudi) izigrao
do kraja?
Jedno je sigurno: demokratizacija unutar reformskog kursa nije definisana
kao neposredan (prioritetan), vec pre kao spoljašnji (u "lošu
beskonacnost" odgodeni) ideološki cilj! To odgadanje bilo je
moguce zahvaljujuci izvesnoj politickoj logici prioriteta!
Ekonomske reforme su stekle prednost istom onom nužnošcu kojom utoljenje
gladi ima prednost u odnosu na sve druge naloge. Naravno, u pitanju
je logika - opstanka. (U Miloševicevom režimu tom logikom je, u
osnovi, opravdavano sve, pocev od preduzimanih i, zatim, izgubljenih
ratova.) Bez sumnje, prioritet opstanka je ideološki vrlo zahvalan,
buduci da je iz njega moguce izvesti sve ostale prioritete.
Sam reformski kurs se, u svojoj odredenosti i svojoj dinamici, ovom
logikom prioriteta uspostavljao u ravni dnevno-politickih odluka
vlade ili skupštinske vecine. O razlozima za drugaciju (pre "ovakvu"
nego "onakvu") dinamiku prioriteta u nacelu nije moguca
rasprava, jer o toj dinamici se unapred ništa ne zna! Naprosto,
ne zna se ritam i pravac kretanja same logike-prioriteta. Poznato
je, jedino, da u celini reforma daje prednost ekonomskim pitanjima
(uvodenju tržišne privrede ili, ako hocete, kapitalizma). Naravno,
ona daje prednost i odgovarajucoj ili primerenoj zakonskoj regulativi...
Sve ostalo je van price. Na koji nacin se o prioritetima uopšte
odlucuje, to za demokratsku javnost ostaje tajna...
Pošto u domen prioriteta nisu ušla pitanja o demokratskim institucijama
sistema - a te institucije su menjane samo u meru u kojoj promena
služi ciljevima reforme - to je, onda, ucinilo da se sama (ekonomska)
reforma odvija u okruženju ne-demokratskih institucija. Po koju
cenu se to dogodilo?
Po cenu izvesne samovolje, ako ne i kriminala, korupcije, prevare,
obmane i medijskih laži. Ili, drugim recima, po cenu potpuno neralnih
ocekivanja: recimo, da ce (nastajuca) zakonska regulativa (koja
odgovara reformskim prioritetima usmerenim na ekonomska pitanja)
da "zaživi" u jednom kontekstu u kojem se nije (ustavno)
ni formulisao, a još manje prakticki ucvrstio pravni sistem, odnosno
neophodna pravna demokratija!
U ne-pravnom ambijentu pojedini zakoni koji su izglasani ne mogu
imati pravno znacenje i znacaj, jer je nemoguce da jedan ekonomski
zakon (pocev od zakona o privatizaciji) ne bude predmet manipulacije,
prevare ili korupcije u konstitucionalno nerazboritoj sredini, odnosno
u sredini u kojoj, jednostavno, ne postoji sveobuhvatna demokratska
pravna regulativa (pocev od demokratskog ustava) i, zatim, nezavisno
pravosude.
Svesti, metodom prioriteta, preko potreban demokratski probražaj
društva na projekt ekonomske (neoliberalne) reforme, a sve to u
ne-demokratskom institucionalnom okruženju, nužno vodi u politicku
patologiju, ma koliko da, iza svega toga, stoje "dobre namere"
onih koji o tome odlucuju. Naravno, situacija bi bila još gora ako
dobrih namera ne bi bilo.
Tako shvacena reforma pre ili kasnije mora postati dogmatski a priori
koji sebe, s one strane demokratskog javnog dijaloga, proglašava
za neprikosnovenu istinu, ciji protivnici su, naprosto, neprijatelji
demokratije! Iz toga, po pravilu, sledi maksima koja glasi: nema
demokratije za neprijatelje (neoliberalnih) reformi.
Izbacivanje stranaka iz parlamenta, oduzimanje mandata, falsifikovanje
glasova, kupovina poslanika itd., sve to je samo prirodna posledica
strategije po kojoj je demokratija samo sredstvo, a ne i cilj našeg
politickog života.
U uslovima nepostojanja demokratskih institucija, dakle, u uslovima
koji postoje danas u Srbiji, strategija neoliberalnih prioriteta,
u najboljem slucaju, vodi u svojevrsno recikliranje razobrucenog
liberalizma, lišenog posredovanja demokratskih ili, ako hocete,
socijalno-demokratskih tekovina. U tim "prljavim" uslovima
pre ili kasnije se pokazuje da je u ovom "neoliberalizmu",
zapravo, rec o recikliranju najgorih strana devetnaestovekovnog
liberalnog kapitalizma!
Insistiranje na (neoliberalnom) reformskom kursu, u uslovima nepostojanja
demokratskih institucija, nije moglo da ne proizvede poražavajuce
posledice. Sama promena cilja nužno je opravdavala razlicite oblike
uzurpaciju vlasti i, najpre, odustajanje od sticanja legitimne vlasti
putem izbora (a ne razlicitim oblicima prekrajanja poslanicke situacije
u parlamentu). Odustajanjem od demokratske provere legitimnosti
(zbog postojanja neprikosnoveno legitnime reforme), odustalo se
i od uvažavanja principa podele vlasti, tj. doneti su zakoni koji
su u izvesnoj (i svakako nedopustivoj) meri ukinuli nezavisno pravosude.
Vec Kant je uocio mogucnost da se, instrumentalizacijom, demokratija
izvrgne u nešto njoj suprotno: "Sama demokratija može biti
despotska, ako je njena konstitucija bez razboritosti, na primer,
atinska koja je dozvoljavala da se nekome presuduje bez pravnih
uzroka, tj. ne prema propisanim zakonima nego pukom vecinom glasova"
(v. Fragmenti iz zaostavštine, 8054). Tokvil i Mil su takvu i slicnu
zloupotrebu "vecine glasova", s izvesnim pravom, nazivali
tiranijom vecine.
Instrumentalizacija demokratije, cak i u demokratskom institucionalnom
okruženju (naravno, u razvijenim zemljama), pre ili kasnije, završava
patologizacijom na nivou sredstava. Inverzija ciljeva je, naime,
uvek moguca, tako da, onda, cilj opravdava demokratiju samo u (suženoj)
meru u kojoj mu ona služi. U suprotnom, ova biva izigrana, odnosno
biraju se neka druga, "pomocna" i, po pravilu, ne-demokratska
sredstva...
Politicke odluke koje favorizuju pojavu tiranije vecine/legitimnosti
(ili: despotske demokratije koja, zahvaljujuci tom despotizmu, nužno
gubi svoju legitimnost) mogu - vec smo nagovestili - da se pojave
i na fonu naizgled benigne ili "meke" politike, jer i
sama loša politika, ukoliko dovoljno dugo traje, vodi u svojevrsnu
"tiraniju". Ipak, demokratija je u stanju da izade na
kraj sa (sopstvenim) zastranjenjima. Ali, pogrešan reformski kurs
(u pravcu iskoraka iz demokrtije) posebno je opasan po društvo koje
je stupilo u tranziciju, buduci da se ova poslednja nužno i pre
svega definiše uvodenjem demokratskih institucija. Ali i ucestalim
izlascima na izbore.
U demokratiji poslednje sredstvo odbrane od moguce despotije/tiranije
vecine ogleda se u izborima koji su nužan mehanizam smenljivosti
vlasti. Dakle, izbori su, u odlucujucoj instanci, merodavni mehanizam
legitimacije jedne politike, makar ona bila i "reformska".
Ali, šta ako je (neoliberalni) reformski kurs stekao svoj legitimitet
istisnuvši i nasledivši jedino legitiman demokratski cilj društvenih
reformi? To bi znacilo da se taj kurs utemeljio na uzurpiranoj legitimnosti
i da je, prema tome, najpreci demokratski zadatak da se njegova
legitimnost proveri na vanrednim izborima. Sve ostalo je prevara
i, zapravo, uzurpacija.
Cak i u normalnoj situaciji (a kamoli patološkoj) izbori su periodicno
nužan lek za mogucnost oboljenja (= lošu politiku) od kojeg nije
imun ni jedan politicki poredak, pa ni sama demokratija. Problem
nastaje onda kada se prevremeni izbori - iako su bili (predizborno)
obecanje, iako se, kao zahtev, postavljaju u situaciji u kojoj je
legitimnost u politici uzdrmana (skrenuta, uzurpirana) - ipak izbegavaju
po cenu da se parlamentarna vecina ustanovljuje na neke druge, patološke
nacine... To, naravno, donosi ogromnu štetu demokratiji, jer se
pod njenim nazivom ustanovljuju stare/nove obmane i laži, a sve
u ime viših reformskih ciljeva...
Vec smo rekli, zajedno s Kantom, da je demokratiji potrebna kako
razborita konstitucija tako i istinska reforma nacina mišljenja.
Te dve stvari, zapravo, ne idu jedna bez druge! Jer, zamisliva je
situacija u kojoj razborita demokratska konstitucija ostaje mrtvo
slovo na papiru, odnosno prakticki neupotrebljiva ukoliko konsenzualno
nije prihvacena odgovarajucim (demokratskim) nacinom mišljenja...
Ali, i sam legitimni/demokratski nacin mišljenja ostaje u društvu
prakticki neefikasan ukoliko nije profilisan na fonu demokratske
kodifikacije (pocev od novog ustava i novih osnovnih zakona) koja
bi diktirala pravac demokratskih reformi.
U stvari, demokratija je u isti mah mišljenje, odluka i norma, odnosno
institucionalni okvir unutar kojega se misli, raspravlja i odlucuje
o normama! Ta tri momenta su nužno povezana ili isprepletena, tako
da demokratski reformizam ne može da ne vodi "simultano"
racuna o svim tim momentima.
U politici, neposredno posle 5. oktobra je postojala veoma povoljna
klima za ustanovljenje demokratskih institucija. U tom trenutku
je, naime, opredeljenost za demokratiju bila zaista snažna! Tome
razlog je bila cinjenica da je opozicija, deset godina unazad, kritikovala
Miloševicev režim upravo sa demokratskog stanovišta. Prelaskom na
reformu i njene prioritete sve te demokratske price ostale su mrtvo
slovo na papiru. "Reforma mišljenja" evoluirala u drugom
pravcu...
Danas je, bez sumnje, sve postalo teško! Petooktobarski konsenzus
demokratski orijentisanih ljudi i stranaka je razbijen. Promena
ustava u postojecoj skupštini deluje skoro nedolicno. Sazivanje
ustavotvorne skupštine teško je i zamislivo. Svaki poziv na politicku-saglasnost-oko
bilo cega deluje kao manipulacija, a to cesto i jeste. Politika
nema institucionalno-pravni okvir prihvatljiv za sve. Minimalno
društveno pomirenje se shvata kao "paravan" iza kojega
se krije politika tipa ko-ce-koga...
Cak i u tim uslovima, prevremeni izbori (kao znak raskida sa politikom
neprikosnovenog reformskog kursa) i politicki konsenzus oko novog
(demokratskog) ustava ostaju jedini put koji vodi obnovi ideje o
demokratizaciji društva. A ta ideja je nezaobilazna, ukoliko se
uopšte želi iskorak iz pred-modernog društva! Sam taj iskorak je,
zacelo, vec inaugurisan 5. oktobrom. Ostalo je - farsa, ciji protagonisti
ce, pre ili kasnije, da plate odgovarajucu politicku cenu!
Beleska o autoru
Milorad Belancic se školovao u Beogradu, gde je i diplomirao 1970.
godine, na Filozofskom fakultetu (Odeljenje za filozofiju).
Bio je deo grupe "šezdesetosmaša" koja je, na Filozofskom
fakultetu, osnovala interni casopis Krug na cijoj prvoj stranici
je pisalo: "Ureduju svi oni koji saraduju"! (Tadašnje
vlasti su odlucile da Božidara Borjana proglase za Glavnog i odgovornog
urednika Kruga i da ga, zbog te krivice, pošalju na robiju!)
Po završetku studija, M. Belancic je proveo cetiri godine u Parizu
gde je, izmedu ostalog, slušao na Sorboni predavanja profesora Vladimira
Jankelevica (Jankélévitch).
Po povratku iz Francuske bavio se prevodenjem i zatim postao urednik
u III programu radio Beograda. Na istom radnom mestu je i danas.
Bio je urednik "fantomskog" casopisa Tekst koji je izlazio
unutar korica nekih drugih casopisa. Prvi broj se pojavio l990,
u Novom Sadu, u okviru casopisa Polja. Druga dva broja, posvecena
Deridinoj dekonstrukciji, pojavila su se u okviru beogradskog casopisa
Delo. Nastupajuci rat prekinuo je ovaj eksperiment. Bio je urednik
casopisa Theoria, organa Filozofskog društva Srbije.
U više navrata je na Skupštinama društva biran za clana izvršnog
odbora. Kao predsednik Filozofskog društva Srbije, u ime izvršnog
odbora i u svoje licno ime javno se zalagao za uvodenje višepartijskog
sistema u Srbiji.
Objavljivao je brojne u isti mah angažovane i analiticke tekstove
u opozicionim listovima, uperene protiv politike Slobodana Miloševica.
Saradnik je mnogih domacih i ponekog stranog casopisa. Stalni je
saradnik casopisa Zlatna greda.
Objavio je knjige: Isto i sasvim drugo (Filozofski eseji), 1983,
Nulta tacka ideologije, 1989, Strategije tumacenja (Rikerovo shvatanje
hermeneutike), 1991, Postmodernistica zebnja, 1994, Fragmenti o
smislu, 1994, Evropa na Balkanu, 1998. Knjiga Genealogija palanke,
koja je 1999. emitovana na Trecem programu Radio Beograda, trebalo
bi da uskoro u knjižarskim izlozima ugleda svetlo dana…
|
|