Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

DEBATE

Debate: Kuda ide Srbija?

   

 

Milorad Belancic

DEMOKRATIJA ILI REFORMA?


Milorad  BelancicU tekstu objavljenom u listu Danas, 4. oktobra 2000., ciji naziv je: "Demokratija" kao uzurpacija vlasti, napisao sam: "Vec predugo živimo "demokratiju" kao prevaru! Da li smo se na to navikli, kao na drugu prirodu?" Sam 5. oktobar je, vec sutradan, presudio po tom pitanju! - Ne! "Demokratija" kao prevara (i, zapravo, uzurpacija vlasti) nije naša sudbina!
Naime, pokazalo se da je na ovom tlu bar jednom (za promenu) stvarna demoratija - moguca; da je mogucno doneti legitimnu (izbornu) odluku koja ce se, ne toliko silom zakona, koliko prisilom opšte (narodne) volje - poštovati. Pokazalo se, takode, da medijska obmana, laž i izborna krada nisu za nas fatalna strategija. Jer, ako je vec jednom demokratija kao istina (a ne obmana ili prevara) moguca, onda je ona ubuduce, kao takva, uvek (ili: u nacelu) moguca. Što, naravno, ne znaci i da je nužna ili nužno prisutna.
Odmah posle 5. oktobra nametnulo se važno pitanje: da li je i koliko raskid s ne-demokratskim navikama dalekosežan? Odnosno: da li 5. oktobar oznacava pocetak jednog obecavajuceg, strukturalnog, civilizacijskog preobražaja srpskog društva? Ili još jednostavnije: da li se taj preobražaj može nazvati demokratskom revolucijom?
Danas, nekoliko godina kasnije, nade koje su ulagane u moguci demokratski prevrat su splasnule. U ovom trenutku, ocigledno, ima previše onih koji su razvojem dogadaja posle 5. oktobra ozbiljno razocarani. Mnogi ce reci da je preobražaj u pravcu demokratije temeljno - izostao. Štaviše, u tom periodu mnogi politicki gestovi ne samo što nisu olicavali i ozakonjivali demokratiju nego su, pre, podsecali upravo na simulaciju ili prevaru, neki put slicnu onoj koja je postojala u Miloševicevom periodu, a neki put novu ili originalnu!
Kako da to objasnimo? Podimo, najpre, od izvesnog istorijskog iskustva. U tekstu Odgovor na pitanje: šta je prosvecenost (1784) Kant je tvrdio da ce revolucijom možda da se ostvari "pad licnog despotizma i gramzivog ugnjetavanja koje žudi za vlašcu, ali se nikada nece izvršiti istinska reforma nacina mišljenja; nove predrasude ce, upravo onako kao i stare, poslužiti kao uzica na kojoj se vodi velika, nemisaona gomila".
I zaista, istorija više nego nedvosmisleno potvrduje da revolucija, cak i kada je demokratska, nije nimalo laka ili jednostavna Stvar. Kantova pesimisticka vizija u tom pogledu, svakako, nije bez osnova! Cini se da je autor Kritike cistog uma hteo da ukaže na cinjenicu da revolucija (ili: preokret, prevrat) sama po sebi još nije dovoljna da bi se stari poredak znacajnije izmenio: recidivi starog su uvek moguci, kao i stare-nove zablude, predrasude, obmane, mnenja, iluzije i laži.
Zato je, bez sumnje, potrebno da stvarni demokratski preobražaj društva bude ne samo trenutni raskid s fatalizmom ancien régimea nego, ujedno, i dugi proces celishodnih reformi. Pri tom, ostaje pitanje: o kakvim reformama je rec? Kant nam sugeriše dve stvari. Potrebno je, naime, da za revolucionarnim entuzijazmom sledi vec pomenuta "istinska reforma nacina mišljenja", ali, u isti mah, i zapravo na prvom mestu, potrebna je reforma same (pravne) konstitucije društva u pravcu izvesne demokratske razboritosti (termin je takode Kantov).
Na žalost, u Srbiji je upravo to izostalo!
Politicki dogadaji su se odvijali u vrlo nepovoljnom pravcu... Što daje, donekle, za pravo onima koji tvrde da se "mi" prevarantskih manira, naprosto, nismo oslobodili. A tu su onda još i predrasude koje pominje Kant: stare i nove. Da li je sve to put (ili: trag?) po kojem Srbija danas ide u pravcu evropskih integracija? I hoce li uopšte stici!?
Miloševic nas je uveravao da su prevara i simulacija ("demokratije") dopustivi ako služe višem (ili: svetom/svetlom) cilju... (koji se, po pravilu, zloupotrebljava). Nije li to i ovog puta slucaj? S tim što je sada "viši cilj" - redefinisan. Tako da se on, u ovom trenutku, ne zove demokratija nego reforma.
Ukratko: posle 5. oktobra se, vremenom, ispostavilo da cilj reforme u Srbiji nije demokratizacija društva (kako se negde još ideološki moglo tvrditi) nego uspostavljanje neoliberalnih odnosa u sredini (ili zemlji) koja je lišena demokratskih institucija... To je, ujedno, sažeti opis nastale situacije.
Nema sumnje da je sam 5. oktobar bio motivisan dvostrukom idejom: (1) obaranja Miloševica i (2) demokratizacije društva. To su konsenzualno prihvatile, kao cilj, sve opozicione/demokratske snage društva. Uostalom, ideja demokratizacije je, svakako, bila jedina (okvirna) programska ideja koja je, u tom trenutku, mogla biti prihvatljiva za sve opozicione stranke...
Medutim, desilo se nešto neobicno: ustolicenjem izvesne (pre svega ekonomske) reforme kao a priori (ili: pre svake provere) legitimnog i prioritetnog cilja, demokratija je ne samo istisnuta kao cilj i svedena na instrument nego je ona, zatim, i u instrumentalnoj ravni (ili: u svim situacijama u kojima se njena forma pojavljivala kao kocnica za brzu realizaciju "reforme") naprosto - izigrana.
Sam iskorak iz demokratije, naravno, nije ništa novo! Istorijsko iskustvo nam pokazuje da su moguci najrazlicitiji oblici "demokratskog" iskoraka iz demokratije! Prvi primer za to je, zacelo, "demokratska" odluka da se Sokrat osudi na smrt zato što "kvari omladinu" i "ne veruje u bogove u koje veruje država i uvodi druga nova bica demonska"... Svakako, drasticniji primer je Hitlerov "demokratski" dolazak na vlast i, zatim, njegova reforma poretka u pravcu totalitarizma. Ocigledno, ni Hitleru demokratija nije bila nikakav cilj nego samo sredstvo...
Naravno, da bi se "demokratski" iskoracilo iz demokratije nije neophodno ubiti nekog ili stvoriti neko politicko cudovište (totalitarni poredak); dovoljno je, recimo, izbacivanje nekih poslanika iz parlamenta zato što opstruišu njegov rad. Šta mari što je opstrukcija, bar u demokratskim društvima, sasvim legitimno i neki put cak nužno sredstvo parlamentarne borbe. Kada pred parlamentom stoje važni reformski zadaci, onda sve postaje dopušteno!
Bez sumnje, drasticni slucajevi iskoraka iz demokratije su brojni, ali oni nisu jedino moguci. Moguci su i oni "benigni"! U našim životnim uslovima, o pitanju da li je, recimo, prekrajanje volje gradana "demokratskom" odlukom da se u skupštini nekom oduzmu mandati drastican ili benigan slucaj iskoraka iz demokratije odlucuju naše stare i nove navike!
Sa stanovišta demokratije-kao-prevare koju smo živeli decenijama unazad, prekrajanje volje gradana (u parlamentu) nije nimalo strašna stvar; sa stanovišta nade koju smo uložili u 5. oktobar, ono je više nego skandalozno! Jer, to anti-demokratsko prekrajanje se dogodilo, upravo, na fonu uzurpacije demokratske legitimnosti, zadobijene u javnosti i na izborima...
Ipak, reci ce neko, uzurpacija demokratske legitimnosti u korist nedemokratskih odluka ili zakona uvek je moguca! Kao što je moguce da se iz legitimnog kretanja zapadne u nelegitimnost. U toj tvrdnji, svakako, ima istine: u demokratiji granicno iskustvo iskoraka je trajno iskušenje... I sama loša politika je, zapravo, svojevrstan iskorak iz demokratije: gubitak legitimnosti zbog kojeg se demokratija, uvek, definiše kao ono što ce tek doci! Ali to, naravno, ne opravdava drasticne slucajeve anti-demokratskog ponašanja.
Prakticni projekt demokratije moguc je i (relativno) zadovoljavajuci (jer apsolutnog zadovoljenja i nema) samo onda kada je u njemu demokratija i sredstvo i cilj politickog života. A to je u Srbiji posle 5. oktobra, ocigledno, izostalo. Posledice su morale biti ozbiljne. Naime, izostanak ili, bolje, nadomeštanje izvornog cilja nekim drugim nije moglo da ne izazove izvesnu patologizaciju na nivou sredstava. Ostaje pitanje: zašto se to desilo? Zašto je, najzad, redefinasan sam cilj? Odnosno: šta je stvarni razlog aktuelnog izostanka demokratije?
U vezi s tim su moguca dva shvatanja.
Prvo samo naglašava Kantov pesimizam: posle 5. oktobra se, naprosto, ništa ili ništa bitno (po demokratiju) nije dogodilo ili promenilo... Iz toga, zatim, sledi da mi demokratiju i dalje živimo kao prevaru! Iza ideološki profilisane, lažne "demokratije" (koja se javno propoveda) i dalje se krije jedan autoritaran, ako ne i despotski/tiranski režim. Pa ako nije baš tako, onda je, u svakom slucaju, rec o režimu koji insistira na necemu sasvim suprotnom od demokratije...
Drugo shvatanje ne prihvata teoriju prevare ili namernih ideoloških smicalica i lažnih prica o demokratiji tamo gde od nje nema "ni korova". (Naravno, prevare ce, bar u politici, uvek i svuda biti, ali ovde se postavlja pitanje da li je ona kljucno obeležje tekuce politike.) Dakle, to drugo shvatanje, umesto teorije prevare, prihvata (dobronamerno!) pretpostavku da je kljucni razlog za izostanak demokratije posle 5. oktobra izvesna - zabluda. O kakvoj zabludi je rec? Ta zabluda, koja nije laž, odnosno namerna neistina, podrazumeva pogrešan reformski kurs! Što znaci da tu nije rec o ideološkoj obmani na fonu jednog još uvek netransformisanog, autoritarnog poretka, nego, pre, o pogrešnom izboru ili pogrešnoj reformskoj strategiji. Najzad, u teoriju zablude, svakako, može da se svrsta i ono što je Kant nazivao konstitucijom bez razboritosti.
Koje od ova dva shvatanja je prihvatljivije?
Uopšteno bi se moglo reci da ta Stvar još nije odlucena! Najpre zato što je rec o performativnoj stvari/stvarnosti koja se i dalje uspostavlja, institucionalizuje dok o njoj govorimo... S druge strane, posle 5. oktobra poredak u Srbiji više ne može da bude bilo šta sudbinsko! Drugim recima: šta god da se ustanovljuje i dešava posle 5. oktobra, to ne može da poništi ireverzibilnu cinjenicu da se 5. oktobar dogodio. Što zatim znaci: ma koliko bio sklon suspenziji demokratije kao cilja, aktuelni režim nece biti u stanju da dostigne ili nadvisi Miloševicevu prevaru!
Simptomaticno je, najzad, i to da ce retko ko od onih koji zastupaju reformski kurs u Srbiji tvrditi da strateški cilj nije (i) demokratizacija društva. Postavlja se pitanje onda: kako je bilo moguce da se, u isti mah, taj cilj izigra? I da li se on (u svesti ljudi) izigrao do kraja?
Jedno je sigurno: demokratizacija unutar reformskog kursa nije definisana kao neposredan (prioritetan), vec pre kao spoljašnji (u "lošu beskonacnost" odgodeni) ideološki cilj! To odgadanje bilo je moguce zahvaljujuci izvesnoj politickoj logici prioriteta!
Ekonomske reforme su stekle prednost istom onom nužnošcu kojom utoljenje gladi ima prednost u odnosu na sve druge naloge. Naravno, u pitanju je logika - opstanka. (U Miloševicevom režimu tom logikom je, u osnovi, opravdavano sve, pocev od preduzimanih i, zatim, izgubljenih ratova.) Bez sumnje, prioritet opstanka je ideološki vrlo zahvalan, buduci da je iz njega moguce izvesti sve ostale prioritete.
Sam reformski kurs se, u svojoj odredenosti i svojoj dinamici, ovom logikom prioriteta uspostavljao u ravni dnevno-politickih odluka vlade ili skupštinske vecine. O razlozima za drugaciju (pre "ovakvu" nego "onakvu") dinamiku prioriteta u nacelu nije moguca rasprava, jer o toj dinamici se unapred ništa ne zna! Naprosto, ne zna se ritam i pravac kretanja same logike-prioriteta. Poznato je, jedino, da u celini reforma daje prednost ekonomskim pitanjima (uvodenju tržišne privrede ili, ako hocete, kapitalizma). Naravno, ona daje prednost i odgovarajucoj ili primerenoj zakonskoj regulativi... Sve ostalo je van price. Na koji nacin se o prioritetima uopšte odlucuje, to za demokratsku javnost ostaje tajna...
Pošto u domen prioriteta nisu ušla pitanja o demokratskim institucijama sistema - a te institucije su menjane samo u meru u kojoj promena služi ciljevima reforme - to je, onda, ucinilo da se sama (ekonomska) reforma odvija u okruženju ne-demokratskih institucija. Po koju cenu se to dogodilo?
Po cenu izvesne samovolje, ako ne i kriminala, korupcije, prevare, obmane i medijskih laži. Ili, drugim recima, po cenu potpuno neralnih ocekivanja: recimo, da ce (nastajuca) zakonska regulativa (koja odgovara reformskim prioritetima usmerenim na ekonomska pitanja) da "zaživi" u jednom kontekstu u kojem se nije (ustavno) ni formulisao, a još manje prakticki ucvrstio pravni sistem, odnosno neophodna pravna demokratija!
U ne-pravnom ambijentu pojedini zakoni koji su izglasani ne mogu imati pravno znacenje i znacaj, jer je nemoguce da jedan ekonomski zakon (pocev od zakona o privatizaciji) ne bude predmet manipulacije, prevare ili korupcije u konstitucionalno nerazboritoj sredini, odnosno u sredini u kojoj, jednostavno, ne postoji sveobuhvatna demokratska pravna regulativa (pocev od demokratskog ustava) i, zatim, nezavisno pravosude.
Svesti, metodom prioriteta, preko potreban demokratski probražaj društva na projekt ekonomske (neoliberalne) reforme, a sve to u ne-demokratskom institucionalnom okruženju, nužno vodi u politicku patologiju, ma koliko da, iza svega toga, stoje "dobre namere" onih koji o tome odlucuju. Naravno, situacija bi bila još gora ako dobrih namera ne bi bilo.
Tako shvacena reforma pre ili kasnije mora postati dogmatski a priori koji sebe, s one strane demokratskog javnog dijaloga, proglašava za neprikosnovenu istinu, ciji protivnici su, naprosto, neprijatelji demokratije! Iz toga, po pravilu, sledi maksima koja glasi: nema demokratije za neprijatelje (neoliberalnih) reformi.
Izbacivanje stranaka iz parlamenta, oduzimanje mandata, falsifikovanje glasova, kupovina poslanika itd., sve to je samo prirodna posledica strategije po kojoj je demokratija samo sredstvo, a ne i cilj našeg politickog života.
U uslovima nepostojanja demokratskih institucija, dakle, u uslovima koji postoje danas u Srbiji, strategija neoliberalnih prioriteta, u najboljem slucaju, vodi u svojevrsno recikliranje razobrucenog liberalizma, lišenog posredovanja demokratskih ili, ako hocete, socijalno-demokratskih tekovina. U tim "prljavim" uslovima pre ili kasnije se pokazuje da je u ovom "neoliberalizmu", zapravo, rec o recikliranju najgorih strana devetnaestovekovnog liberalnog kapitalizma!
Insistiranje na (neoliberalnom) reformskom kursu, u uslovima nepostojanja demokratskih institucija, nije moglo da ne proizvede poražavajuce posledice. Sama promena cilja nužno je opravdavala razlicite oblike uzurpaciju vlasti i, najpre, odustajanje od sticanja legitimne vlasti putem izbora (a ne razlicitim oblicima prekrajanja poslanicke situacije u parlamentu). Odustajanjem od demokratske provere legitimnosti (zbog postojanja neprikosnoveno legitnime reforme), odustalo se i od uvažavanja principa podele vlasti, tj. doneti su zakoni koji su u izvesnoj (i svakako nedopustivoj) meri ukinuli nezavisno pravosude.
Vec Kant je uocio mogucnost da se, instrumentalizacijom, demokratija izvrgne u nešto njoj suprotno: "Sama demokratija može biti despotska, ako je njena konstitucija bez razboritosti, na primer, atinska koja je dozvoljavala da se nekome presuduje bez pravnih uzroka, tj. ne prema propisanim zakonima nego pukom vecinom glasova" (v. Fragmenti iz zaostavštine, 8054). Tokvil i Mil su takvu i slicnu zloupotrebu "vecine glasova", s izvesnim pravom, nazivali tiranijom vecine.
Instrumentalizacija demokratije, cak i u demokratskom institucionalnom okruženju (naravno, u razvijenim zemljama), pre ili kasnije, završava patologizacijom na nivou sredstava. Inverzija ciljeva je, naime, uvek moguca, tako da, onda, cilj opravdava demokratiju samo u (suženoj) meru u kojoj mu ona služi. U suprotnom, ova biva izigrana, odnosno biraju se neka druga, "pomocna" i, po pravilu, ne-demokratska sredstva...
Politicke odluke koje favorizuju pojavu tiranije vecine/legitimnosti (ili: despotske demokratije koja, zahvaljujuci tom despotizmu, nužno gubi svoju legitimnost) mogu - vec smo nagovestili - da se pojave i na fonu naizgled benigne ili "meke" politike, jer i sama loša politika, ukoliko dovoljno dugo traje, vodi u svojevrsnu "tiraniju". Ipak, demokratija je u stanju da izade na kraj sa (sopstvenim) zastranjenjima. Ali, pogrešan reformski kurs (u pravcu iskoraka iz demokrtije) posebno je opasan po društvo koje je stupilo u tranziciju, buduci da se ova poslednja nužno i pre svega definiše uvodenjem demokratskih institucija. Ali i ucestalim izlascima na izbore.
U demokratiji poslednje sredstvo odbrane od moguce despotije/tiranije vecine ogleda se u izborima koji su nužan mehanizam smenljivosti vlasti. Dakle, izbori su, u odlucujucoj instanci, merodavni mehanizam legitimacije jedne politike, makar ona bila i "reformska". Ali, šta ako je (neoliberalni) reformski kurs stekao svoj legitimitet istisnuvši i nasledivši jedino legitiman demokratski cilj društvenih reformi? To bi znacilo da se taj kurs utemeljio na uzurpiranoj legitimnosti i da je, prema tome, najpreci demokratski zadatak da se njegova legitimnost proveri na vanrednim izborima. Sve ostalo je prevara i, zapravo, uzurpacija.
Cak i u normalnoj situaciji (a kamoli patološkoj) izbori su periodicno nužan lek za mogucnost oboljenja (= lošu politiku) od kojeg nije imun ni jedan politicki poredak, pa ni sama demokratija. Problem nastaje onda kada se prevremeni izbori - iako su bili (predizborno) obecanje, iako se, kao zahtev, postavljaju u situaciji u kojoj je legitimnost u politici uzdrmana (skrenuta, uzurpirana) - ipak izbegavaju po cenu da se parlamentarna vecina ustanovljuje na neke druge, patološke nacine... To, naravno, donosi ogromnu štetu demokratiji, jer se pod njenim nazivom ustanovljuju stare/nove obmane i laži, a sve u ime viših reformskih ciljeva...
Vec smo rekli, zajedno s Kantom, da je demokratiji potrebna kako razborita konstitucija tako i istinska reforma nacina mišljenja. Te dve stvari, zapravo, ne idu jedna bez druge! Jer, zamisliva je situacija u kojoj razborita demokratska konstitucija ostaje mrtvo slovo na papiru, odnosno prakticki neupotrebljiva ukoliko konsenzualno nije prihvacena odgovarajucim (demokratskim) nacinom mišljenja... Ali, i sam legitimni/demokratski nacin mišljenja ostaje u društvu prakticki neefikasan ukoliko nije profilisan na fonu demokratske kodifikacije (pocev od novog ustava i novih osnovnih zakona) koja bi diktirala pravac demokratskih reformi.
U stvari, demokratija je u isti mah mišljenje, odluka i norma, odnosno institucionalni okvir unutar kojega se misli, raspravlja i odlucuje o normama! Ta tri momenta su nužno povezana ili isprepletena, tako da demokratski reformizam ne može da ne vodi "simultano" racuna o svim tim momentima.
U politici, neposredno posle 5. oktobra je postojala veoma povoljna klima za ustanovljenje demokratskih institucija. U tom trenutku je, naime, opredeljenost za demokratiju bila zaista snažna! Tome razlog je bila cinjenica da je opozicija, deset godina unazad, kritikovala Miloševicev režim upravo sa demokratskog stanovišta. Prelaskom na reformu i njene prioritete sve te demokratske price ostale su mrtvo slovo na papiru. "Reforma mišljenja" evoluirala u drugom pravcu...
Danas je, bez sumnje, sve postalo teško! Petooktobarski konsenzus demokratski orijentisanih ljudi i stranaka je razbijen. Promena ustava u postojecoj skupštini deluje skoro nedolicno. Sazivanje ustavotvorne skupštine teško je i zamislivo. Svaki poziv na politicku-saglasnost-oko bilo cega deluje kao manipulacija, a to cesto i jeste. Politika nema institucionalno-pravni okvir prihvatljiv za sve. Minimalno društveno pomirenje se shvata kao "paravan" iza kojega se krije politika tipa ko-ce-koga...
Cak i u tim uslovima, prevremeni izbori (kao znak raskida sa politikom neprikosnovenog reformskog kursa) i politicki konsenzus oko novog (demokratskog) ustava ostaju jedini put koji vodi obnovi ideje o demokratizaciji društva. A ta ideja je nezaobilazna, ukoliko se uopšte želi iskorak iz pred-modernog društva! Sam taj iskorak je, zacelo, vec inaugurisan 5. oktobrom. Ostalo je - farsa, ciji protagonisti ce, pre ili kasnije, da plate odgovarajucu politicku cenu!

Beleska o autoru

Milorad Belancic se školovao u Beogradu, gde je i diplomirao 1970. godine, na Filozofskom fakultetu (Odeljenje za filozofiju).
Bio je deo grupe "šezdesetosmaša" koja je, na Filozofskom fakultetu, osnovala interni casopis Krug na cijoj prvoj stranici je pisalo: "Ureduju svi oni koji saraduju"! (Tadašnje vlasti su odlucile da Božidara Borjana proglase za Glavnog i odgovornog urednika Kruga i da ga, zbog te krivice, pošalju na robiju!)
Po završetku studija, M. Belancic je proveo cetiri godine u Parizu gde je, izmedu ostalog, slušao na Sorboni predavanja profesora Vladimira Jankelevica (Jankélévitch).
Po povratku iz Francuske bavio se prevodenjem i zatim postao urednik u III programu radio Beograda. Na istom radnom mestu je i danas.
Bio je urednik "fantomskog" casopisa Tekst koji je izlazio unutar korica nekih drugih casopisa. Prvi broj se pojavio l990, u Novom Sadu, u okviru casopisa Polja. Druga dva broja, posvecena Deridinoj dekonstrukciji, pojavila su se u okviru beogradskog casopisa Delo. Nastupajuci rat prekinuo je ovaj eksperiment. Bio je urednik casopisa Theoria, organa Filozofskog društva Srbije.
U više navrata je na Skupštinama društva biran za clana izvršnog odbora. Kao predsednik Filozofskog društva Srbije, u ime izvršnog odbora i u svoje licno ime javno se zalagao za uvodenje višepartijskog sistema u Srbiji.
Objavljivao je brojne u isti mah angažovane i analiticke tekstove u opozicionim listovima, uperene protiv politike Slobodana Miloševica.
Saradnik je mnogih domacih i ponekog stranog casopisa. Stalni je saradnik casopisa Zlatna greda.
Objavio je knjige: Isto i sasvim drugo (Filozofski eseji), 1983, Nulta tacka ideologije, 1989, Strategije tumacenja (Rikerovo shvatanje hermeneutike), 1991, Postmodernistica zebnja, 1994, Fragmenti o smislu, 1994, Evropa na Balkanu, 1998. Knjiga Genealogija palanke, koja je 1999. emitovana na Trecem programu Radio Beograda, trebalo bi da uskoro u knjižarskim izlozima ugleda svetlo dana…

 
     
     
 
Copyright by NSPM