hronika
vesti (arhiva)
ostali
tekstovi
debate
Slobodan Antonić
Politički sistem i elite u Srbiji
pre i posle 5. oktobra
Osnovni
nalaz ovoga članka jeste da se politički poredak i struktura vladajućih elita u Srbiji
suštinski nisu promenili nakon pada Miloševićevog režima.
Ovo je veoma žalosan zaključak. Ali, on ne treba da nas
obeshrabri u našim daljim nastojanjima da od Srbije napravimo
pristojno društvo.
U
prvom delu članka opisaću osnovne crte Miloševićevog režima.
U drugome delu, daću pregled sadašnjeg stanja. I u trećem delu,
izneću neke preporuke vezane za političko uređenje Srbije.
1.
Srbija pod Miloševićem
Miloševićev
režim bio je autoritaran (opširnije u Antonić, 2002a). Postojale su
stranke, izbori i parlament, ali ne i stvarna demokratija. Ustav i mnogi
zakoni imali su demokratski sadržaj, ali su, suštinski, bili samo fasada za
vlast jednog čoveka. Taj čovek, međutim, nije bio uzurpator. Uživao
je izvesni legitimitet, i za svoj politički projekat imao podršku dela
građana.
Vremenom,
taj deo građana koji je Miloševića podržavao smanjio se na
dvadesetak posto birača. Ali, i sa tih dvadeset posto podrške Milošević
je mogao da zadrži sto posto vlasti. Prvo, zahvaljujući kontroli nad
velikim medijima on je zbunjivao i obeshrabrivao nezadovoljne građane.
Kada bi došlo vreme za glasanje, oni su ostajali u kući, ili svoj glas
davali lažnoj opoziciji. Na to se nadovezivao izborni sistem koji je omogućavao
da 30% na izborima postane 50% u parlamentu. Trebalo je samo
još naći odgovarajućeg koalicionog partnera, i dobiti
stabilnu vladu. A partnera je uvek bilo, jer je vlast u Miloševićevoj
Srbiji donosila veliki novac.
Tako
je Milošević dolazio do većine u parlamentu i do dominacije u
vladi. Otuda on i nije morao da poseže ni za kakvim vanrednim, diktatorskim
merama. Sve političke poslove završavao je na formalno parlamentarni način.
Vlade su predlagale zakone, a skupština ih je uredno usvajala. Recimo, od
usvojenih zakona u sazivu 1992-1996, od vlade je dolazilo čak 95%
predloga, a stopa usvajanja vladinih zakonskih predloga u 1996. godini popela
se na celih 100%. Skupština je tako brzo usvajala vladine predloge da je,
recimo, na zasedanju od 20. marta 1996. godine za samo za jedan sat usvojeno
devet zakona i izmena zakona. Usled takve učinkovitosti, u celoj 1996.
godini skupština nije morala da zaseda češće nego sedam dana.
Osnov
Miloševićeve moći bilo je njegovo gospodstvo u stranci. Socijalistička
partija Srbije bila je pravo političko vlasništvo Miloševića. Evo
kako je on, 28. novembra 1995, smenio dvojicu potpredsednika SPS-a. Došao je
na sednicu Glavnog odbora, kojim je i predsedavao, jednostavno pročitao
ko se razrešava a ko uvodi u dužnost, i nakon svega 12 minuta završio
sednicu (Naša Borba, 1. decembar 1995, str. 9). Pritom se nijedan član
Glavnog odbora nije usudio da prozbori ni reč, a kamoli da zatraži
glasanje.
Kao
gospodar stranke, Milošević je zagospodario i skupštinarima. Uzastopnim
promenama izbornog zakona (1992-1997), napravio je takav sistem da je stranka
u svakom trenutku mogla da smeni poslanika i na njegovo mesto dovede drugog.
Recimo, nakon izbora 1997, Socijalisti su za nekih dve godine dva puta
popunjavali isto poslaničko mesto, sve dok nisu došli do dovoljno poslušnog
poslanika. Najpre su Milorada Vučelića, kada je po drugi put pao u
nemilost kod Miloševića (novembra 1998), zamenili Veselinom Trajkovićem.
Onda je, nedugo zatim, i Trajković isključen iz stranke, pa je i on
zamenjen Žarkom Redžićem (Danas,
15. novembar 1999, str. 4). Za ove zamene nije bio potreban čak ni
sastanak Glavnog već samo Izvršnog odbora SPS-a.
Kontrola
nad zakonodavnom vlašću, Miloševiću
je dala punu kontrolu i nad izvršnom
vlašću. Vlada je imala ulogu pukog „transmisionog kaiša” Miloševićeve
volje (Jovičić, 1992:38). Evo kako su izvori iz vrha Socijalističke
partije novinaru Evropljanina (br.
13, 19. oktobar 1998, str. 15) opisali rad vlade. “Mirko Marjanović,
predsednik vlade, predlaže – ministri ne glasaju – Mirko Marjanović
zaključuje. Pri tom, Mirko Marjanović niti predlaže niti zaključuje,
a da se prethodno o tome ne konsultuje sa Slobodanom Miloševićem”.
Ovakav “efikasan” način rada vlade posredno je potvrdio i njen
potpredsednik, Vojislav Šešelj. On se jednom prilikom pohvalio da su sednice
vlade tako “dobro pripremljene”, da ne traju duže od “petnaest-dvadeset
minuta" (Srpska slobodarska misao,
Vol. I [2000], No. 1, str. 142).
Pošto
je zavladao zakonodavnom i izvršnom vlašću, Miloševiću je bilo
preostalo samo još da uspostavi kontrolu i nad sudskom
vlašću. Sudije su, po ustavu Srbije (čl. 101:1), bile stalne,
ali ih je birao i razrešavao parlament. Pošto je kontrolisao skupštinu,
Milošević je mogao da kontroliše i sudstvo. Po Zakonu o sudovima (od
30. jula 1991), sve sudije (2.939) i tužioci (619) morali su da prođu
kroz čistku tzv. “reizbora” u parlamentu. Ova čistka, međutim,
izgleda da je traljavo obavljena, pa su na dužnosti ostale i sudije i tužioci
koji su savesnost obavljanja poziva pretpostavljali naređenjima i
uputstvima sa vrha vlasti. Tako su se mnoge sudije oduprle tzv. sudskoj krađi
lokalnih izbora, 1996. godine. Otuda je, kada je 1997. godine stabilizovao
vlast, Milošević krenuo sa "sređivanjem stanja u
sudstvu". To je značilo otpuštanje šezdesetak “nepodobnih”
sudija, koji su bili krivi samo zato što su se zalagali za sudsku nezavisnost
(Republika, br. 233, 16-31. mart
2000, str. 32). Ostatak sudija stavljeno je pod strogi nadzor novog ministra
pravde Dragoljuba Jankovića, čoveka koji se kao predsednik Prvog opštinskog
suda u Beogradu istakao u sudskoj krađi lokalnih izbora.
Tako
je gotovo celokupna politička i sudska elita stavljena je u odnos
zavisnosti od Miloševića. Isto je bilo i sa policijskom elitom. Zakonom o činovima pripadnika MUP-a, iz 1995. godine, Milošević
je dobio isključivo pravo da policajce unapređuje u čin
generala i imenuje zapovednike na mesta za koja je predviđen taj čin.
Posebnom uredbom, Milošević je preuzeo i neposredan nadzor nad Službom
državne bezbednosti. To mu je omogućilo da bude jedan od glavnih
gospodara rata u Bosni i Hrvatskoj, ali i da kontroliše srpsku opoziciju.
Naime, SDB je posedovao prislušni sistem 2001, koji se uključivao na
svako pominjanje pojedinih reči u telefonskom razgovoru, a u stanju je
bio da zabeleži čak 40.000 razgovora u jednom minutu. “Lično sam
se uverio”, svedočio je Vojislav Šešelj (1995a:237) o vremenu kada je
prvi put tešnje sarađivao sa Miloševićem (1991-1992), “da je
posle sat dva Milošević na svom stolu imao skinutu sa magnetofonske
trake svaku Draškovićevu (Vuka Draškovića, predsednika tada najjače
opozicione stranke SPO - napomena A. S.) izgovorenu reč. Prisluškivao ga
je na svakom koraku(...)”.
Posebno
važno za funkcionisanje Miloševićeve vlasti bio je i neposredan politički
nadzor nad ekonomskom elitom. Miloševićeva Srbija bila je društvo
doslovnog političkog kapitalizma,
u Veberovom smislu reči. U Miloševićevoj Srbiji glavna dobit se
nije ostvarivala na tržištu i kroz racionalne puteve planiranja i tržišne
računice, kao u veberovskom racionalnom
kapitalizmu. Naprotiv, do glavne dobiti se stizalo prvenstveno posredstvom
države, što će reći putem državnih monopola, sistemskih
povlastica, novčanih špekulacija, podvala, šverca i mita, dakle
iracionalnim i nezakonitim načinima privređivanja. Razume se da u
takvom poretku vlastodršci ne samo da su lako mogli da pretvore sopstveni
“politički kapital” u stvarni, novčani, već i da u celosti
nadziru sve glavne privredne tokove.
Burni
razvoj političkog kapitalizma u Srbiji prvenstveno je omogućen smišljenim
zaustavljanjem privatizacije, tj.
zadržavanjem državne/društvene svojine kao glavnog vlasničkog odnosa u
privredi. Prema nekim procenama, oko 85% osnovnog kapitala u privredi ostao je
u državnoj/društvenoj svojini (Goati, 1996:19). To je značilo da Miloševićeva
vlast neposredno nadzire najveći deo ekonomije i glavni deo ekonomske
elite.
Tako
je Milošević izgradio čvrstu klijentističku mrežu u
celokupnoj nacionalnoj ekonomiji. Ona je prodirala svuda gde se stvarao novac,
započinjući s njim i njegovom porodicom, a završavajući sa
radnikom u tvornici ili preprodavcem na ulici. Ulazak u ovu štićeničku
mrežu značio je pouzdanu novčanu dobit. Najviši članovi te
mreže, pripadnici ekonomske elite, mogli su da računaju na brzo zgrtanje
bogatstva zahvaljujući monopolima na trgovinu robom iz javnih zaliha, na
učešće u državnim “barter aranžmanima” (uvoz nafte i gasa),
na šverc cigareta ili oružja na veliko, na dobijanje uvozno-izvoznih
dozvola, na kupovinu deviza po višestruko nižem tečaju od stvarnog, na
povlašćeno dobijanje građevinskog zemljišta, itd. Srednji članovi
ove štićeničke mreže mogli su da računaju na nesmetanu
sitniju trgovinu ili radinost, na dobro zaposlenje i visoku činovničku
platu, na kupovinu državnog stana po izuzetno niskoj ceni itd. Konačno,
najniži članovi mreže bili su zadovoljni što zadržavaju posao u državnoj
službi (iako za njega, često, mesecima nisu dobijali nikakvu platu), što
ih pozornici ne teraju sa ulice gde su prodavali švercovane cigarete, ili što
povremeno, kao pomoć, dobijaju zavežljaj sa osnovnim namirnicama i
sredstvima za pranje i čišćenje.
Devedesetih
godina, u Srbiji je uspostavljena osobena struktura moći. U njenom središtu
se nalazila neo-patrimonijalna država, tipična za istočnoevropske
zemlje neuspešne tranzicije (Christophe, 1999). Autoritarne političke
strukture onemogućavale su nastanak oblasti ne-državne samoregulacije,
kako u ekonomiji tako i u društvu. Umesto na tržištu, ekonomska elita se za
dobit nadmetala prvenstveno na dvoru, umesto profit-seeking
elite dominirala je rent-seeking elita.
Moćne političke strukture arbitrirale su u glavnim sektorima društva,
a ključni arbitar nalazio se na Dedinju.
2. Post-Miloševićevska
Srbija
Struktura
moći u post-Miloševićevskoj Srbiji nije mnogo promenjena. Promenili
su se samo neki njeni elementi, u institucionalnom i personalnom smislu. Ali,
osnovni odnosi ostali su slični onima u doba Miloševića.
Politički
sistem Srbije, krojen po Miloševićevoj meri, ostao je isti. Taj sistem
je obezbeđivao koncentraciju vlasti i priveligija u malo ruku u Beogradu.
Nova vladajuća elita posle 5. oktobra dospela je u položaj koji ozbiljno
kuša i najbolju ljudsku prirodu. Novi upravljači imali su da se
doborovoljno odreknu privilegija koje su automatski išle uz položaj. Ali,
kako se odreći odsustva kontrole i odgovornosti? Kako se odreći
dobrih provizija koje nude firme da bi se od njih nabavila roba za javne
ustanove? Kako se odreći mesta u upravnim odborima velikih i malih državnih
preduzeća, od kojih svako donosi mesečni honorar od jedne do četiri
plate? Kako se odreći mogućnosti da na sva važna upravna mesta –
od direktora Naftne industrije do direktora poslednje seoske škole –
postavite “svog čoveka”? Kako se odreći procenta u švercu
cigara “pod državim pokroviteljstvom”? Kako se odreći
prenormiranosti društvenih odnosa, kada iza svake norme leži mogućnost
vaše arbirtraže i, sledstveno tome, nagrade?
I
tako, sistem je suštinski ostao isti. Zakonodavna i sudska vlast ostale su i
dalje pod kontrolom izvršne vlasti. Kao prvo, zadržan je miloševićevski
Zakon o izboru narodnih poslanika po kome stranke postavljaju i smenjuju
narodne poslanike. Novi premijer, Zoran Đinđić, u vladu je uveo
predsednike gotovo svih stranaka iz vladajuće koalicije (DOS). Kako je,
onda, poslanik mogao da kontroliše rad vlade ako je u njoj sedeo predsednik
njegove stranke koji je uvek mogao da ga izbaci iz parlamenta? A kada je došlo
do prvog ozbiljnijeg spora u vladajućoj koaliciji upravo je to i urađeno.
Demokratska stranka Srbije, Vojislava Koštunice, 17. avgusta 2001. godine,
zbog afere Gavrilović (opisana
u: Antonić, 2002b), napustila je Đinđićevu vladu. DSS još nije bila spremna da
ovu vladu ruši, ali više nije želela da bude u njoj. Vladina većina
se, tako, istanjila i svela na svega šestoro poslanika. Đinđić
je pokušao da sa takvom većinom vlada, ali je to zahtevalo isuviše
napora. Najpre, poslanici nisu uredno dolazili na glasanja, pa se često
danima čekalo na usvajanje zakona. I drugo, ovako mala većina dala
je na značaju poslanicima i najmanjih stranaka koalicije. Sve je teže
bilo zadovoljiti političke i ekonomske apetite njihovih
predsednika-ministara. Stoga je Đinđić rešio da se posluži
miloševićevskim izbornim zakonom. Oduzeće mandate poslanicima DSS-a
i tako doći do komotne većine.
Kada
je takva mogućnost prvi put pomenuta (Zoran Đinđić, 6.
decembra 2001, konferencija za štampu), to je izazvalo negodovanje javnosti.
DSS je po istraživanjima javnog mnenja bila pojedinačno najjača
stranka u Srbiji. Na parcijalnim lokalnim izborima, 4. novembra 2001, DSS je
sam dobio više glasova od svih ostalih ćlanica DOS-a uzetih zajedno. Koštunica
je, po istraživanjima javnog mnenja, bio pojedinačno najpopularniji
političar. Osim toga, mandatima, po koalicionom dogovoru, raspolažu
stranke, ne koalicija. Oduzeti DSS mandate zato što neće da podržava
Đinđićevu vladu izgledalo je ne samo nemoralno već je i
ozbiljno krnjilo legitimnost parlamenta. Jer, kakav je to parlament iz kog je
izbačena najjača stranka?
Ova
negodovanja zaustavila su Đinđića. Ali, samo za neko vreme. U
maju 2002. trebalo je usvojiti novi zakon o ministarstvima, kao pretpostavku
nameravane rekonstrukcije vlade. Stranke opozicije, uključujući i
DSS, već duže vreme donošenje pojedinih zakona onemogavale su tako što
nisu htele da učestvuju u raspravi i glasanju. A bez njih, poslanici
DOS-a teško su dolazili do kvoruma. Uvek je neko od poslaničke većine
nedostajao, a često je broj odsutnih prelazio onu tanku većinu od šest.
Tako je usledio Đinđićev politički udar, koji se slobodno
može smatrati prekretnicom u političkom životu post-Miloševićeve
Srbije. Taj udar je, međutim, izveden tako vešto, da je "žaba bila
skuvana" a da to nije ni primetila. Đinđić, naime, nije
bio Milošević koji se brutalno obračunavao sa političkim
suparnicima. Milošević bi možda oduzeo i sve mandate DSS-u, i prosto ih
prepisao na svoju stranku. Ali ne i Đinđić.
Predsedništvo
DOS-a, koje sačinjavaju predsednici-ministri, donelo je 24. maja (a
potvrdilo 10. juna) 2002. godine odluku o oduzimanju mandata 36 poslanika
DOS-a koji su "najviše izostajali sa skupštinskih sednica". Skupštinska
većina ovu odluku je prihvatila 12. juna. Na prvi pogled stvar je
izgledala bezazleno - "cilj je da se uvede red u zemlji i da oni koji
primaju plate rade to za šta su plaćeni", objašnjavao je ovaj
potez premijer Đinđić (citirano u Politici,
12. juni 2002, str. 7). Ali, stvar je bila u tome što je takva odluka bila
savim nezakonita (zakon propisuje kao razlog prestanka mandata samo isključenje
iz stranke, smrt ili ostavku poslanika) i što je među tih 36 poslanika
najviše njih bilo iz DSS-a - 21. Razumljivo je da su poslanici DSS-a najviše
odsustvovali sa sednica budući da je ta stranka bojkotovala pojedina
zasedanja. Što je bilo najlepše, čak i da je hteo, DSS nije mogao da
ove poslanike zameni drugim svojim poslanicima. Jer, na njihovoj poslaničkoj
listi bilo je ostalo samo 13 imena (od kojih su, još, u međuvremenu
dvojica postali stranački disidenti). A pošto DSS nije mogao da popuni
oduzete manadate, oni su pripali drugim strankama iz DOS-a - pre svih
Demokratskoj stranci Zorana Đinđića. Uvređeni zbog ovako
bezobzirne krađe mandata, svi poslanici DSS napustili su Skupštinu.
Tako
je premijer ovim antiparlamentarnim udarom značajno uvećao svoju
političku moć. Najpre, dobio je komotnu većinu od 14 poslanika.
DSS se povukao iz Skupštine, opozicija - koju su činile stranke staroga
režima (SPS, SRS i SSJ) - bila je slaba i kompromitovana, tako da je ovim
Đinđić ostao gospodar političkog poprišta. Izbacio je, za
neko vreme, svog glavnog suparnika - Koštuničin DSS - iz igre i dobio
parlamentarnu mašinu koja će uredno i efikasno da izglasava vladine
zakone. "Skupština će da zaseda celo leto kako bi se što pre
usvojio vladin paket od 70 zakona", odmah je najavio Čedomir
Jovanović, desna ruka Đinđića i šef poslaničkog
kluba DOS-a (Danas, 6. juni 2002, str. 4).
I pitanje skupštinskog kvoruma vešto je rešeno.
Izmenjen je Poslovnik o radu skupštine (6. juna 2002), tako da je za
zasedanja na kojima se pretresaju zakonski predlozi kvorum smanjen na jednu
trećinu poslanika, dok je kvorum od polovine poslanika zadržan samo za
konačno usvajanje zakona (član 82). Uz to, istim izmenema
Poslovnika, vanredno su proširena ovlašćenja Predsednika skupštine. On
je dobio pravo da zbog "povrede reda na sednici" može da kazni
poslanike isključenjem sa sednica skupštine i do 90 dana zasedanja. Ako
se ima u vidu da je Skupština u 2001. radila 95 dana (Glas
javnosti, 30. mart 2002, str. 6), to znači da je Predsednik skupštine
dobio pravo da na godinu dana isključi poslanika iz Skupštine.
"Predsednik Skupštine na taj način može u dugom roku kreirati većinu
za odlučivanje", odmah su primetili kritičari (Vreme,
6. jun 2002, str. 20). Treba li reći da je, prethodno, mesto predsednika
skupštine, potpuno suprotno koalicionom sporazumu, oduzeto DSS-u i dodeljeno
Đinđićevom delu DOS-a? "Da su ovako nešto uradili miloševićevci,
već bi imali za petama OEBS i organizaciju za zaštitu ljudskih
prava", priznao je i novinar Đinđiću inače
naklonjenog Danasa (8-9. jun 2002,
str. ii).
Treća
važna prednost koju je junskim udarom stekao premijer Đinđić
bilo je njegovo neprikosnoveno vođstvo u ostatku DOS-a. Naime, sada više
ni jedna od ostalih stranka DOS-a nije imala dovoljno poslanika da samostalno
ugrozi vladu. Jer, preuzimanjem mandata od DSS najviše se okoristila Đinđićeva
Demokratska stranka koja je svojih 47 mandata povećala na 52 poslanička
mesta. Time je Đinđić rešio pitanje stalnih pritisaka manjih
stranaka uoči značajnijih glasanja
da im se, za lojalnost vladi, dadne neka beneficija ili sinekura.
Posebno se u tome isticala Nova Srbija, čijih su 8 mandata dotada bili
presudni za vladu. Ali, sada je vladina većina porasla sa 6 na 14
poslanika. Čak ni druga stranka po manadatima u Đinđićevom
DOS-u - Socijaldemokratska partija - sa svojih 13 poslanika nije mogla
samostalno da obara premijera.
Zašto
ovaj Đinđićev politički udar nije izazvao ozbiljniju
pobunu javnosti? Prvo, zato što je izveden vešto i kroz procedure odveć
složene da bi ih obični građani mogli propratiti. A drugo, i mnogo
važnije, zato što je Đinđić u međuvremenu uspeo da
zavlada najuticajnijim javnim glasilima u Srbiji. Kada je, u avgustu 2001.
godine, došlo do prvog otvorenog sukoba Đinđića i Koštunice,
već tada se pokazalo u kojim je sve medijima Đinđić uspeo
da uspostavi prevagu. Pored najgledanije komercijalne televizije, TV
Pink, njegovom taboru su očigledno pripadale i uticajne TV
Politika i TV Studio B, dnevnici Novosti
i Danas, kao i tiražni Nedeljni
telegraf. Do juna 2002. godine, Đinđić je zagospodario i
dnevnikom Politika, državnom
televizijom (RTS) i drugom velikom
privatnom televizijom (BK Telecom).
I kada je Đinđić izvršio svoj udar, niko to nije imao da
objavi (zapravo objasni). Samo su pojedini novinari niskotiražnog Danasa smogli snage da priznaju svoje zablude u pogledu Đinđićevog
"reformizma". Osuđujući taj "diktatorski potez Zorana
Đinđića", Nataša Odalović je napisala: "Nešto
tako bahato, neodmereno, i providno kao što je ta krhka, kao kula od krata,
konstrukcija opravdanja oduzimanja mandata DSS nije zabeleženo čak ni u
Miloševićevoj eri" (Danas, 14. jun 2002, str. 7).
Različiti su motivi zbog
kojih su vlasnici medija, ili novinari i urednici državnih glasila, ulazili u
službu premijera. Neki od njih, poput vlasnika TV Pinka, Željka Mitrovića,
ili vlasnika TV BK, Bogoljuba Karića, procenili su da davanjem usluga
“pragmatičnom i utilitarističkom” Đinđiću mogu da
zadrže većinu privilegija dobijenih od Miloševićevog režima –
pre nego da se stave na raspolaganje poštenom ali “zadrtom” Koštunici.
Drugi, poput urednika državnih medija (RTS, Novosti, Politika…), razumeli
su da njihov položaj zavisi prvenstveno od upravnih odbora koje imenuje ili
izvršna ili zakonodavna vlast. A tu je Đinđić postigao
nesumnjivu nadmoć.
Uopšte, Đinđić je do sredine 2002.
godine sa lakoćom preuzeo čitav Miloševićev sistem političke
kontrole društva. Sa vladom i poslaničkom većinom iza sebe, on je
lako obezbedio prevlast u upravnim odborima najvažnijih preduzeća – od
naftne industrije do šumarstva. Najveći deo srednjeg ešalona upravne
elite, kao i deo društvene elite sa političko-upravnim ambicijama, takođe
je pohrlio da se stavi u njegovu službu. Tako je počela da se nazire
nova klijentistička mreža. Štaviše, upravo su "tranzicija" i
"privatizacija" bile idealni izgovori za njeno dodatno jačanje.
Tamo gde je ulazio strani kapital ta štićenička mreža je imala i
elemente kompradorstva, a tamo gde su se pojavljivali domaći kupci,
odnosno gde je privatizacija kasnila, jačali su elementi lično-partijskog
klijentizma. Jer, u Srbiji je u 2002. godini bila predviđena
privatizacija tridesetak većih dobrostojećih preduzeća i
stotinak manjih, sa planiranim prihodom za vladin budžet od 200-400 miliona
dolara. U isto vreme, ona lošija preduzeća bila su pred zatvarnjem. Do
30. novembra 2001. godine stečaj je predložen za 30.748 preduzeća
sa 450.165 zaposlenih. Privatizacija ili stečaj, svejedno, oni su za
elitu značili mogućnost bogaćenja. Privatizacija ili stečaj,
svejedno, oni su za službenike i radnike značili opasnost da ostanu bez
posla i bez bilo kakvih izgleda da će ga do kraja života naći. A u
oba slučaja - bogaćenja
ili odlaska na ulicu - presudnu reč u odluci ko će da završi među
dobitnicima a ko među gubitnicima imala je upravo - vlada.
Naravno
da se kontrola nad društvom nije mogla zaokružiti bez nadzora nad sudstvom.
Videli smo da je pod Miloševićem egzekutiva suvereno vladala
judikaturom. Nova vlast je je nastavila sa takvom praksom. Ministar pravde,
Vladan Batić, političar od Đinđićevog poverenja, počeo
je da objavljuje spiskove “sudija za odstrel”, tj. delilaca pravde koji
su, zbog navodne ili stvarne saradnje sa prethodnom vlašću, morali da
napuste službu. Njegov spisak od 2. novembra 2001. imao je 187 imena (118
sudija opšte nadležnosti i 69 sudija za prekršaje), a novine su prenosile
procene o mogućem otpuštanju ukupno 700 od 2.500 srpskih sudija (Danas,
14. decembar 2001, str. iii Dodatka o pravosuđu). I doista, prema nekim
procenama, do kraja 2001. godine iz službe je, zbog pritiska iz izvršne
vlasti, otišlo više od 200 sudija (Danas,
21. decembar 2001, str. 5). Mnoge od tih sudija jesu bile kompromitovane služenjem
Miloševićevom režimu. Ali, ta čistka se odvijala baš po pravilima
autoritarnog Miloševićevog režima, u kome je ministar pravde bio
gospodar sudske elite. Zbog toga je bilo dosta negodovanja u javnosti, a
čak su i advokatske komore morale ustajati u odbanu nekih od razrešenih
sudija (Danas, 11. decembar 2001,
str. 5).
Onda
je Koštuničin DSS, predložio set zakona o sudstvu kojim bi se, u okviru
neizmenjenog Ustava, maksimalno ojačala nezavisnost judikature.
Postignuta je nagodba sa Đinđićevim DOS-om, i Skupština je 5.
novembra 2001. godine usvojila Zakon o
sudijama i Zakon o Visokom savetu pravosuđa. Njima je znatno smanjen
uticaj izvršne vlasti kod izbora i razrešenja sudija. Sudije više nije
mogao da predlaže samo ministar pravde, već je to sada činio Visoki
savet pravosuđa sastavljen prvenstveno od sudija. Slično je bilo i
sa izborima tužioca. Ovo telo je dobilo i isključivo pravo imenovanja
sudija porotnika i zamenika javnih tužioca. Novostvoreno Veliko personalno veće
dobilo je ključnu ulogu u budućim razrešenjima sudija. Tako je, u
postojećim ustavnim okvirima, obezbeđena znatno veća
nezavisnost ove grane vlasti.
Međutim,
Đinđićev junski udar nije bio samo na zakonodavnu vlast. Jedan
negov krak odnosio se i na sudsku vlast. Istoga dana, 10. juna 2002, kada je
Predsedništvo DOS-a donelo odluku o oduzimanju mandata "neredovnim
poslanicima", premijer Đinđić i ministar pravde Batić
održali su sastanak sa svim predsednicima okružnih, trgovinskih i opštinskih
sudija. Tom prilikom Đinđić i Batić predočili su
sudijama listu zadataka sa tačnim rokovima izvršenja. Od sudija je traženo
da izvrše korenitu čistku "nepodobnih" sudija i da ubrzaju rešavanje
nekih predmeta za koje je javnost pokazivala zanimanje pa su bili od političkog
značaja za vladu pred moguće izbore. Evo izvoda iz dokumenta:
"Od
predsednika sudova traži se:
1.
Razrešenje 50-100 sudija, a po inicijativi ministra pravde od oktobra
2001. godine; rok - 15 dana.
2.
Okončanje započetih postupaka protiv 50-100 čelnika bivšeg
režima i lokalnih moćnika; rok - dva meseca.
3.
Pokretanje postupaka protiv iste kategorije lica po podnetim krivičnim
prijavama; rok - dva meseca. (…)
7.
Promena kaznene politike i izricanje znatno oštrijih kazni, budući
da se sada
izriču
minimalne kazne; rok - odmah (…)" (ceo dokument objavljen u listu
Danas, 28. jun 2002, str. III Dodatka).
Premijer
Đinđić je u vezi prve tačke sudijama prebacio "lažnu
solidarnost među sudijama koji se opiru lustraciji" (Politika
11. juni 2002, str. 8), a u vezi druge im je rekao da mora da postoji
"traka za preticanje u sudstvu" (citirano u Danas, 11. juni 2002, str. 5). "Sudije koje nisu zadovoljne
ovom državom, treba da nađu neku drugu državu u kojoj će živeti",
dodao je (citirano Danas, 28. jun
2002, str. III Dodatka). Sudije su odmah oštro odgovorile, braneći stečenu
nezavisnost. Predsednica Vrhovnog suda Leposava Karamarković i
predsednica beogradskog Okružnog suda Vida Petrović Škero, odbile su
bilo kakvo postavljanje rokova i zadataka od strane izvršne vlasti, i
napomenule da bi Ministarstvo pravde terbalo da bude servis sudstva, a ne
obrnuto.
Ovakvo
držanje sudija izazvalo je ljutitu reakciju Đinđića i Batića,
koji su očigledno bili iznenađeni što sudije ozbiljno shvataju priču
o nezavisnosti sudstva. Đinđić je optužio sudije da su i oni,
poput poslanika DSS-a, zapravo samo lenštine koje ništa ne rade a primaju
plate. "Tražio sam podatke koliko je slučajeva po gradovima Srbije
rešeno po krivičnim prijavama i dobio izveštaj da nije rešen nijedan.
Oni koji pričaju o nezavisnom sudstvu u Srbiji neka o tome pričaju
na Marsu" (citirano u listu Danas,
13. juni 2002, str. 5). A ministar Batić je sudije koje su odbile njegovu
listu zadataka nazvao "protivnicima reformi u pravosudju", najavivši
da će "početkom jeseni biti urađen novi set zakona iz
oblasti pravosuđa" (Politika,
13. juni 2002, str. 8). Da se sa "novim setom zakona" ozbiljno misli
odmah zatim je potvrdio i sam premijer. Kritikujući, kao i njegov
ministar pravde, "organizovani
lobi pravosuđa", Đinđić je pripretio da će
"na jesen ovaj parlament imati posla da nađe lek za to" (Danas,
19. juni 2002, str. 3). Taj
novi set zakona imaće, valjda, da ispravi onu "antireformsku
devijaciju" nastalu prihvatanjem DSS-ovog paketa sudskih zakona kojima je
koliko-toliko obezbeđena samostalnost sudstva. "Ministarstvo pravde
predlaže neke nove tekstove, koji predstavljaju korak unazad. Tim predlozima
Vladi se vraćaju neke ingerencije koje su sada u rukama nezavisnih tela
(Visoki savet pravosuđa i Veliko personalno veće)" (Lojpur,
2002). Premijer će ponovo da zavlada i ovom granom vlasti.
Na
čemu je počivala takva Đinđićeva uspešnost u širenju
moći? Njegovo uporište nije bilo u biračkom telu. Kao i Milošević
pred kraj vladavine, on i njegova stranka nisu mogli da računaju na više
od 20% birača. Ali, kao i Milošević, Đinđić je sa
20% birača imao gotovo 100% vlasti. Kao i Milošević, bio je iznašao
dobru "političku formulu". Kod Miloševića, tu formulu su
sačinjavali nacionalizam i antiglobalizam. Kod Đinđića, formula se sastojala iz reformizma
i evropeizacije.
Đinđić
je, naime, uspostavio svojevsrni ideološki monopol na reforme i reformizam.
Da je on "pragmatični reformator", koji "mračnu i
zaostalu Srbiju pokušava da uvede u Evropu", u to su ubrzo poverovali ne
samo zapadne vlade, mediji i "analitičke krizne grupe", već
i pripadnici domaće pro-zapadne društvene elite (“NGO sektor”,
akademska elita, medijska elita…). A da je Đinđić
"reformator" i "pro-zapadnjak", i prvi i drugi su
poverovali samo zato što je ovaj 28. juna 2001. godine izručio Miloševića
Hagu. To izručenje bilo je sasvim nezakonito - na osnovu uredbe Vlade a
ne odluke suda. Ali, baš to se zapadnoj diplomatiji dopalo kao dokaz Đinđićevog
"pragmatizma" i "realizma". A domaća liberalna elita
bila je presrećna što je "pravda zadovoljena" i Milošević
se konačno našao "tamo gde mu je i mesto". Uz to, domaći
liberali sa naklonošću su gledali na niz zakona koje je predložila
Đinđićeva vlada (o privatizaciji, o radu, o porezima), a koji
su Srbiju imali da uvedu u svet "strogog ali pravednog tržišnog
kapitalizma".
Međutim,
od priznanja da njegova vlada ima reformski kurs, Đinđić je očas
posla napravio licencu za reforme,
tj. uverenje da samo njegova vlada
može da sprovede reforme u Srbiji. Sa takvim ideološkim monopolom, on je
dobio odlučnu zaštitu od svih kritika. Pre nego što se učvrstio u
premijerskoj fotelji on je svaku kritiku na svoj račun pripisivao
“specijalnom ratu” koji ostaci staroga režima (“vrh SDB zajedno sa
vrhom Jula”) vode protiv njega (intervju u listu Blic
News, 22. novembar 2000, str. 35-36). Sada je, međutim, svaka
kritika, bilo da je dolazila iz domaće ili iz strane štampe, odbacivana
još ubojitijim argumentom – to je pokušaj da se “kompromituje reformska
politika koja mnogima i u regionu i u Srbiji smeta” (Zoran Đinđić
u Politici, 16. avgust 2001, str.
1). Đinđićeva vlada više nije bila samo vlada sa teškim
zadacima, koja, kao i svaka duga vlada, za svoje postupke ipak mora da
odgovara skupštini i demokratskoj javnosti. Ona je postala jedina
politička grupa koja može da izvede reforme u Srbiji i koju ni jedna
druga politička grupa ne sme da ometa.
Jer,
ako bi slučajno njegova vlada pala, upozoravao je Đinđić u
jednom od svojih intervjua (kome je uredništvo Večernjih
novosti dalo karakterističan naslov – U
igri sudbina zemlje i nacije!), “šteta
bi bila neprocenjiva. To znači ne samo odlaganje reformi, nego,
verovatno, stavljanje reformi ad akta za dugi niz godina…Mislim da naša
zemlja nije u stanju to da izdrži” (19. avgust, str. 3). Otvaranje krize
vlade, sekundirali su i ostali Đinđićevi politički
pratioci, poput Nove demokratije, “sprečilo bi vladu da započete
reforme dovrši, a poodmaklu borbu sa korupcijom i kriminalnom okonča u
korist mira, slobode i pravde za sve građane Srbije” (Politika,
17. avgust 2001, str. 7). “Svakom treba da bude jasno”, upozoravao je
potpredsednik vlade Žarko Korać, da u slučaju Đinđićevog
pada i “ako se DOS raspadne neće moći da opstane ni Savezna vlada,
a ni savezna država” (isto). “Time se izaziva raspadanje Jugoslavije i
sprečavaju reforme u Srbiji”, tvrdio je Đinđićev
ministar poljoprivrede Dragan Veselinov (Politika,
19. avgust 2001, str. 7). “Ovaj potez (moguće otvaranje krize vlade –
A.S) služi da miloševićevska politika doživi novi uzlet”, primećivao
je Nenad Čanak (isto).
Dakle, pad Đinđićeve
vlade značio bi, redom: prekid inostrane pomoći; slom reformi “za
dugi niz godina”; pad savezne vlade; raspad savezne države; povratak na
vlast miloševićevaca, i ko zna šta još sve ne! Možda bi se otvorio
bezdan i cela Srbija propala u zemlju, a možda bi usledio četrdestodnevni
dažd i opšti potop?
Razume se da su i zapadni
uglednici kao i domaća liberalna elita uviđali neke od glavnih
Đinđićevih mana. Znali su da Đinđić mnogo više
priča nego što radi, da je nedosledan i površan, da je slatkorečiv
i licemeran, ali i da bezobzirno jača svoju moć pod firmom reformi i
reformizma. Međutim, verovali su da je, takav kakav je, Đinđić
ipak najpodnošljivija politička alternativa za sadašnju Srbiju.
Dovoljno je "kooperativan" kao partner Zapadu, dovoljno realan da
shvata nužnost dubokih ekonomskih i društvenih reformi, i dovoljno liberalan
da neće ugrožavati demokratski potredak. Tako se kod inostrane i domaće
elite stvorio splet prećutne podrške i umerene naklonosti koji je bio
dovoljan da "pokriva" Đinđića sve dok nije učvrstio
vlast i zagospodario glavnim polugama sistema.
I upravo je u tome bila - i nažalost
ostala - ključna greška zapadne i domaće liberalne elite. Đinđić,
sa svim svojim dobrim i lošim osobinama, nije došao na vlast u jednom
stabilnom demokratskom poretku, sa jakim demokratskim ustanovama i oveštalim
demokratskim pravilima igre koji bi podsticali njegove vrline i ispravljali
njegove mane. On je postao gospodar poretka koji je desetinu godina izgrađivan
ne bi li se iza demokratske ljušture što bolje očuvala snažna i
neokrnjena vlast jednog čoveka. Te snažne strukture autoritarnog sistema
jednostavno su bile odveć jake za Đinđića i njegov
ambivalentan karakter. Umesto da reformiše sistem, on se u njemu odomaćio.
Sva promena se svela na zamenu nalepnice "nacionalna vlada", koja je
stajala na demokratskoj fasadi ustrojstva, sa žigom "reformska
vlada".
Svi su znali da je Miloševićev
sistem, bez obzira na demokratsku ljušturu, u osnovi autoritaran. Naročito
pošto je, 1991. i 1992. godine, Milošević izgubio legitimitet u narodu
i podršku sa Zapada. Ali, Đinđićev sistem - a od juna 2002. on
se tako već slobodno može nazivati - u ovom času još uvek nije
istrošio sav kredit one predivne demokratske revolucije od 5. oktobra. A Vašingtron
ili Brisel se još uvek uzdžavaju od javnih opomena svom "reformatorskom
i pragmatičnom" savezniku. Stoga srbijanski kancelar i dalje može
demokratsku ljušturu sistema da predstavlja kao njegovu suštinu. A to je ne
mala opasnost kako za demokratsku tako i za evropsku Srbiju.
Jer, nažalost, premijer Đinđić
je dosada dovoljno puta pogazio neka od elementarnih pravila demokratske
političke igre da bi imali osnova za verovanje kako će kod njega, na
kraju, ipak preovladati dobre osobine i on reformisati i demokratizovati
sistem. Navešću samo jedan, ali značajan primer. Kada je oboren
Milošević, prvo što je urađeno bilo je da se uvede institucija
obavezne rasprave o poverenju vladi. To je jedan od osnovnih elemenata
parlamentarizma. Stoga je donesen novi Poslovnik o radu skupštine po kome 20
narodnih poslanika može podneti predlog da se izglasa nepoverenje vladi (čl.
199), o čemu se u Skupštini obavezno raspravlja u roku od 3 do 15 dana (čl.
200). Kada su, međutim, u proleće 2002. godine, 23 poslanika Srpske
radikalne stranke podneli uredan zahtev za otvaranje rasprave o poverenju
vladi, desilo se ovo. Kod utvrđivanja dnevnog reda za 27. mart, za
govornicu je izašao već pominjani šef poslaničke grupe Điđićevog
dela DOS-a, Čedomir Jovanović. On je mirno predložio da se ta tačka
dnevnog reda odbaci i to sa sledećim obrazloženjem: “Raspravljati o
predlozima SRS za poslaničku grupu DOS znači gubljenje vremena, jer
ta stranka sama po sebi i svemu onome što demonstrira u političkom životu
Srbije ne zaslužuje nešto tako” (Glas
javnosti, 28. mart 2002, str. 6). Na to je Predsednica skupštine, takođe
iz Đinđićevog dela DOS-a, stavila na glasanje predlog da se ova
tačka izbriše iz dnevnog reda. Opozicija je zapanjeno ukazivala na
povredu Poslovnika, ali je većinom poslanika, koju čini Đinđićev
deo DOS-a, ovaj predlog prihvaćen. Tako je na doista grub način
povređen parlamentarizam. Izgovor nedostojnosti podnosioca zahteva bio je
dovoljan da se čak ni ne otvori rasprava o poverenju vladi iako je takva
procedura izričito predviđena skupštinskim Poslovnikom.
Kako je reagovala liberalna
javnost u Srbiji na ovo? Ona je bila gotovo sasvim ravnodušna. Izveštači
dnevnih listova jedva su i zabeležili šta se desilo (Politika,
recimo, o tome nije napisala ni reč), a u nedeljnicima je o tome
objavljen samo jedan kritički komentar (Dušana Pavlovića, u Reporteru, br. 214). Kod liberalne javnosti, naime, bilo je toliko
omraze na Šešeljeve radikale da su prešli preko ovakvog gaženja
parlamentarizma. To je bilo koncem marta, a već početkom juna desio
se opisani skandal sa oduzimanjem mandata poslanicima DSS-a. Sada je stvar već
bila mnogo ozbiljnija, u pitanju je bila jedna nesumnjivo demokratska stranka,
kršenje procedure je takođe bilo nesumnjivo, pa su se čuli i prvi
protesti. Ali, kao što rekosmo, oni su i dalje bili slabi, ili su brzo zagušeni
drugim skandalima (afera Pavković), i sve se završilo na par novinarskih
kolumni.
I sada, imamo li u vidu, na
jednoj strani, mlakost i nevoljnost otpora domaće ali i strane liberalne
političke elite ovim antiparlamentarnim, pa i antidemokratskim
tendencijama, i, sa druge strane, logiku moći koja se širi sve dok ne
udari u čvršće granice, nije neizgledno da srpski kancelar neće
i dalje da nastavi sa kršenjem demokratskih načela. I, slobodan sam da
dodam - ako pratimo liniju tog kršenja od "glasanja iz Soluna" Bore
Novakovića (opisano u: Antonić, 2002b), preko gorepomenutog
odbijanja da se otvori rasprava o poverenju vladi, do analiziranog oduzimanja
mandata poslanicima DSS-a - uopšte se ne bi smeli iznenaditi ako takva kršenja
budu sve veća i grublja. Da li će i u tim novim prilikama domaća
i zapadna liberalna javnost samo gunđati zbog "preteranog
pragmatizma" i "odsustva osećaja za proceduru" tog
"dinamičnog premijera Srbije", ili će se ozbiljnije
pobuniti, ostaje da se vidi.
Treba se samo bojati da, ako se
ova logika moći nastavi, Srbija rizikuje da dođe u opasnost da se još
jednom suoči sa nekom vrstom političkog sloma. Neki pisci su već
prilikom prvih skandala upozorili na mogućnost da, ako se sa izigravanjem
parlamentarizma nastavi, na koncu se možemo suočiti i sa samom izbornom
krađom (Brdar, 2001). Sredinom 2002. takva upozorenja više ne izgledaju
preterana. A možda je takvo iskustvo i neophodno da bi se shvatilo kako se
sve vrline jednog vođe u autoritarnom sistemu prebrzo tope pred njegovim
manama. Srbija, ali i svet, prihvatali su Miloševića kao "populističkog
komunistu" i "veštog političara" i opraštali mu mnogo štošta
sve dok 1991. i 1992. nije došlo do katastrofe.
Posle toga trebalo je još osam godina kako bi se ovaj "vešt poitičar"
uklonio sa vlasti. Danas liberalne elite, u Srbiji i svetu, prihvataju Đinđića
kao "pragmatičnog ali prozapadnog reformatora", opraštajući
mu mnogo šta. Ali, da biste se pokazali kao nedemokrata i naneli štetu društvu
vi ne morate da budete harizmatski predsednik i autokrata. Istočna Evropa
već ima jedan primer kancelara - "pragmatičnog ali prozapadanog
reformatora", koji se veoma brzo izvrgao u bezobzirnog samodršca - slovačkog
premijera Vladimira Mečijara (1991-1998). Njemu je trebalo četiri
godine da bi došao do klijentističke kontrole nad nacionalnim resursima
i javnim glasilima (Fish, 1999), i da bi počeo da izbacuje poslanike iz
parlamenta (slučaj Frantiseka Gauliedera; opisano u Gould & Szomolány,
2000:55). Samo što je, zahvaljujući već razrađenom sistemu
koji je nasledio, srbijanski kancelar taj put izgleda prešao mnogo brže.
Zaključak i preporuke za
budućnost
Ako
se pitamo koje su glavne slabosti današnjeg političkog poretka u Srbiji
onda bismo mogli da odgovorimo sledeće.
Prvo,
to je izdeljena elita (fragmented
elite). U Srbiji još uvek postoje snažne antireformske, pa i nedemokratske
političke elite, koje se prvenstveno nalaze u strankama staroga režima:
SPS, SRS i SSJ. Osim toga, i unutar demokratske i reformske političke
elite postoji duboka podela. Na jednoj strani je politička elita
okupljena oko Koštunice i DSS, a na drugoj politička elita
skoncentrisana oko Đinđića i DS. Njihov odnos nije samo suparnički,
već su u međusobnom obračunu oni prečesto spremni da prekrše
elementarna demokratska pravila. Otuda se politički sistem u Srbiji mora
oceniti kao sistem neutvrđene demokratije (unconsolidated democracy; za određenje vidi u: Burton,
Gunter i Higley, 1992:5; isto Higley & Lengyel, 2000:3).
Drugo,
to je izrazita dominacija izvršne
vlasti na račun druge dve grane vlasti. Već smo opisali u kojoj
meri i kako grubo egzekutiva vlada nad legislaturom i judikaturom.
Treće,
to je nedovoljno osamostaljena javnost,
tj. zavisnost medijske elite od političke. Zbog slabe opozicije i
"prljave političke igre" dveju glavnih frakcija DOS-a, od
izuzetnog je značaja postojanje nezavisne i kritičke javnosti. Takva
javnost u Srbiji, međutim, danas je odveć slaba.
I
četvrta slabost jeste regeneracija
klijentističkih struktura. Patrimonijalne mreže su ostale, samo što
je u njihovim ključnim političkim segmentima izvršena personalna
promena. To je posebno vidljivo u sferi kriminala pod pokroviteljstvom vlasti
(vidi Antonić, 2002b).
Do
rešenja prvog problema mora se doći u jednom dužem političkom
procesu. Dalji pad rejtinga političkih snaga staroga režima u biračkom
telu verovatno će podstaći postepeno reformisanje njihovih stranaka,
ili ih osuditi na tavorenje na marginama političkog života. Sa druge
strane, duže prebivanje u ustanovama poretka može dovesti do izvesne
“demokratske socijalizacije” vrednosno ambivalentne političke elite.
Svakako da je od ključnog značaja sposobnost demokratskih elita,
koje su u većini, da održe stabilnost političkog poretka. Izvesni
ekonomski uspesi, koji bi se postigli u dogledno vreme, još više bi smanjili
opasnost od autoritarne restauracije.
Što
se podeljenosti unutar demokratsko-reformatorskih elita tiče, i nihove
politički "prljave igre", veliki deo problema čini stari
institucionalni okvir koji podstiče takvo ponašanje. On se mora
radikalno promeniti, pre svega donošenjem novog ustava. Ali, od posebne je važnosti
na koji način će on biti donet kako bi Srbija za duže vreme
obezbedila stabilni demokratski poredak. Taj novi ustav mora biti istinski
temeljni društveni ugovor, i obezbediti saglasnost što većeg dela
elite, ali i stanovništva. Najbolji način za to jeste Ustavotvorna skupština.
Današnja skupština Srbije nema stvarni mandat da donese novi ustav. Ona je,
23. decembra 2000, izabrana na osnovu jednog političkog pitanja – treba
li Miloševićev autoritarni sistem zameniti demokratskim. Dve trećine
građana je odgovorilo da treba. Ali čak ni dvotrećinska većina
poslanika staroga DOS-a u parlamentu (tj. Đinđićeva i Koštuničina
frakcija uzete zajedno) nisu vlasni da odgovore na sasvim drugo političko
pitanje – kakav demokratski sistem
ima da se uvede. Za to je potrebno ponovo pitati narod. Najbolje – kroz
izbore za ustavotvornu skupštinu. Oni bi predstavljali iznošenje konkretnih
ustavnih projekata pred birače i njihovo opredeljivanje isključivo
prema tim projektima. Maksimalni konsensus bio bi obezbeđen odredbom o
dvotrećinskoj većini potrebnoj za izglasavanje novog ustava, a
dodatni referendum još jednom bi potvrdio saglasnost naroda sa usvojenim
ustavnim projektom.
Drugi,
treći i četvrti problem valja rešavati zajedno. Upravo je izvršna
vlast nosilac one vrste moći uz koju se najlakše “lepe” klijentističke
strukture – od onih u medijima, do onih u podzemlju. Stoga je od izuzetne važnosti
dalje osamostaljivanje drugih grana vlasti u odnosu na izvršnu. Legislativu
treba osloboditi ukidanjem izuzetno autoritarnog izbornog zakona, koji
poslanika svodi na taoca svog partijskog vođe. Tek osamostaljena skupština
može istinski demokratski da nadzire rad vlade. Judikaturu valja osloboditi
tako što će se, nakon ustavnih promena, ukinuti biranje sudija u skupštini,
i stvoriti samostalna pravno-sudijska tela koje će birati i razrešavati
delioce pravde. Bez zbilja nezavisnog sudstva nema ni vladavine prava, niti
uspešnih ekonomskih reformi. Za sabijanje egzekutve u njene prave okvire
potreban je i snažan pritisak demokratske javnosti. Ovaj pritisak se mora vršiti
bez obzira na simpatije koje se mogu gajiti prema “reformskom kursu”
aktuelnog premijera. Srbija ne sme da ponovi grešku Slovačke, i njeno
iskustvo sa gvozdenim kancelarom, Vladimirom Mečijarom.
Uopšte,
česti i pošteni izbori, uz poštenu i razboritu liberalnu javnost,
trebalo bi da budu ono čistilište koje će Srbiji omogućiti do
dođe do istinski demokratske elite i do demokratskog poretka. Bolje je
zbog čestih izbora izgubiti i “tri ili četiri meseca od
reformi”, a doći do stabilnog poretka, nego rizikovati da se
refomatorski monopol postepeno pretvori u režim “autoritarne
modernizacije”. A svo dosadašnje iskustvo nas uči da je od takvog režima
na kraju uvek bilo veoma malo modernizacije, a veoma mnogo autoritarizma.
Navedeni radovi
Antonić,
Slobodan (2002a): Pod staklenim zvonom:
Srbija za vlade Slobodana Miloševića. Beograd: Otkrovenje.
(2002b): "Stanje demokratskog poretka u Srbiji", u: Bilans
promena, ur. Jovica Trkulja. Zrenjanin: Gradska čitaonica i Skupština
grada.
Brdar,
Milan (2001): "DOS-ova vlast između revolucije i reforme", Prizma,
novembar, str. 15-22. Beograd: CLDS.
Chrisophe,
Barbara (1999): “The Legacy of the neo-patrimonial State – A forgoten
Dimension in explaining ethnic Conflict in Post-Socialist Transcaucasioa”, The
10th Anniversary of the Fall of the Berlin Wall. Special Issue
of the South-East Europe Review for Labor end Social Affairs, pp. 85-93.
Baden-Baden: Hans-Böckler-Stiftung.
Burton Michael, Richard Gunther and John Higley
(1992). “Introduction: elite transformations and democratic regimes”, in: Elites
and Democratic Consolidation in Latin America and Southern Europe, ed.
J.Higley and Richard Gunter, pp. 1-37. Cambridge: Cambridge University Press.
Fish,
M. Steven (1999): “The End of Meciarism”, East
European Constitutional Review, Vol. 8, No. 1-2, pp. 47-55.
Goati,
Vladimir (1996): Stabilizacija
demokratije ili povratak monizmu: “Treća Jugoslavija” sredinom
devedesetih. Podgorica: Unireks.
Gould,
John A. and Sońa Szomolányi (2000): "Slovakia: Elite Disunity and
Convergence", in Elite after State
Socialism: Theories and Analysis, eds. J. Higley & G. Lengyel, pp.
71-86. Lanham, Boulder, New York, Oxford: Rowman & Littlefield Publichers,
Inc.
Higley,
John and György Lengyel (2000): “Elite Configurations after State
Socialism”, in Elite after State
Socialism: Theories and Analysis, eds. J. Higley & G. Lengyel, pp.
1-21. Lanham, Boulder, New York, Oxford: Rowman & Littlefield Publichers,
Inc.
Lojpur,
Aleksandar (2002): "Doprinos Eroziji", Politika, 26. juni, str. 6.
Beleska
o
autoru:
Slobodan
Antonic
(Beograd,
1959)
diplomirao
je
(1982)
i
magistrirao
(1988)
na
Fakultetu
politickih
nauka.
Doktorsku
disertaciju
izradio
je
i
odbranio
na
Odeljenju
za
sociologiju
Filozofskog
fakulteta
u
Beogradu
(1995),
gde
je
danas
zaposlen
kao
docent
opste
sociologije.
Objavio
je
knjige
Izazovi
istorijske
sociologije
(1995)
i
Zarobljena
zemlja:
Srbija
za
vlade
Slobodana
Miloševica
(2002).
hronika
vesti (arhiva)