Đorđo
Agamben
Rat
protiv
Evrope
Pitanje:
Kako
filozof
poput
vas
reaguje
na
ovaj
rat
[rat
u
Iraku
-
prim.
prev.]?
Da
li
je
Amerika
sebi
prisvojila
pravo
da
bude
iznad
prava?
Đorđo
Agamben: Mislim da se na ovaj rat ne može reagovati kao filozof,
umetnik, Francuz, Italijan, radnik, ili građanin: možemo
da reagujemo samo celim svojim bićem, svim vidovima naše
egzistencije. Uostalom, očigledno je da ovim ratom Sjedinjene
Države zloupotrebljavaju silu, čine nasilje nad pravom.
Američka vlada je bez oklevanja ignorisala i pogazila ono
što je ostalo od međunarodnog prava, a što već stavljeno
na teška iskušenja u poslednjih nekoliko godina. Da bi se shvatilo
šta se dogodilo, mislim da ne smemo zaboraviti da se ovo kršenje
pravnih regula događa, čini mi se, prema paradigmi
koja danas vodi čitavu politiku Sjedinjenih Država posle
11. septembra, to jest prema paradigmi vanrednog stanja. Ali
ono što ekstremno uznemiruje jeste da je ta paradigma, to izuzetno
i privremeno stanje, postepeno postala normalan model upravljanja.
P:
Šta
hoćete
time
da
kažete?
Đ.A:
Ići
ću
dotle
da
kažem
da
je
namerno
stvaranje
stalnog
vanrednog
stanja
postala
jedna
od
suštinskih
praksi
savremenih
država,
računajući
i
demokratske
države.
Kada
je
reč
o
Sjedinjenim
Državama
čini
mi
se
očiglednim
da
Bela
Kuća
pokušava
svojoj
zemlji,
ali
i
čitavom
svetu,
da
nametne
stalno
vanredno
stanje
koje
nam
se
predstavlja
kao
odgovor
na
jednu
vrstu
svetskog
građanskog
rata
između
države
i
terorizma.
Dovoljno
je
pomisliti
na
prelaz
s
Vajmarske
republike
na
nacizam,
ali
i
na
aktuelnu
situaciju
izraelske
države...
Skorašnja
istorija
nas
je
poučila
da
nijedna
demokratija
ne
može
da
se
odupre
vanrednom
stanju
koje
se
isuviše
prolongira,
odnosno
ratnom
stanju
koje
postaje
stalno.
Time
hoću
da
kažem
kako
mi
se
čini
da
se
čak
i
američka
demokratija,
pod
uslovom
da
ona
danas
još
postoji,
izlaže
opasnosti,
pod
pritiskom
tog
stalnog
vanrednog
stanja
koje
je
stalno
ratno
stanje,
da
se
preobrazi
u
jedan
otvoreno
antidemokratski
režim.
P:
Vi
govorite
o
jednom
obrnutom
terorizmu.
Da
li
je
to
opravdano?
Đ.A:
Kada
vanredno
stanje
postane
stalno,
to
jest
postane
normalna
paradigma
politike,
tada
država
i
terorizam
završavaju
tako
što
obrazuju
jedinstveni
sistem,
čije
se
dve
strane
ne
mogu
više
identifikovati.
To
je
unitarni
sistem
sa
dva
lica,
od
kojih
jedno
služi
da
bez
prestanka
opravdava
akcije
onog
drugog
i
to
u
takvom
stepenu
da
se
više
ne
može
razlučiti
koje
od
njih
igra
koju
ulogu.
P:
Da
li
mislite
da
će
podele
koje
je,
u
Evropi,
izazvao
ovaj
rat,
biti
duboke
i
teške?
Đ.A:
Ono
što
mi
se
čini
jasnim
jeste
da
se
pre
svega
radi
o
ratu
protiv
Evrope.
Od
trenutka
kada
je
Evropa
postala
ekonomska
sila
koja
preti
premoći
Sjedinjenih
Država,
Amerika
je
htela
da
dokaže
kako
Evropa
ne
postoji
politički.
Poslednjih
meseci
američka
diplomatija
je
otvoreno
i
sistematski
radila
na
uništenju
evropskog
političkog
jedinstva.
Na
žalost,
u
tome
je
i
uspela.
P:
Da
li
bi
Amerikanci
mogli
da
iskoriste
ovu
priliku
kako
bi
podelili
Evropu?
Đ.A:
Ubeđen
sam
da
je
to
jedan
od
skrivenih
i
nepriznatih
razloga
ovoga
rata,
razlog
daleko
od
toga
da
bude
od
drugorazrednog
značaja.
P:
Šta
je
inspirisalo
poslednje
Berluskonijeve
izjave
u
Brislu
o
Francuskoj
i
Širaku
[Berluskoni
je
oštro
kritikovao
Francusko
protivljenje
ratu
u
Iraku.
-
Prim.
prev.]?
Đ.A:
Koji
god
da
su
razlozi
za
njihov
izbor
-
istinsko
uverenje,
ili
oportunizam
-
Francuska
i
Nemačka
su
jedine
evropske
zemlje
koje
daju
pravu
političku
viziju
Evrope.
Berluskoni
i
drugi
političari
s
kontinenta
su,
tome
nasuprot,
dokazali
su
bili
samo
izvršioci
američkih
interesa.
S
gledišta
spoljne
politike
Italija
je,
"tehnički",
od
1945.
američki
protektorat.
Očigledno
je
da
zemlja
po
čijoj
su
čitavoj
teritoriji
posejane
američke
vojne
baze
ne
može
biti
nezavisna.
P:
Puno
se
govori
o
"ratu
slika".
Koja
istina,
po
vama,
stiže
do
televizijskih
gledalaca?
Đ.A:
Prvi
rat
u
Zalivu
nas
je
navikao
na
tu
manipulaciju
u
kojoj
se
mešaju
događaj
i
novost,
a
informacija
teži
tome
da
dođe
na
mesto
činjenice.
Ovoga
puta,
međutim,
primećujemo
nešto
novo:
izvanrednu
reakciju
masa
protiv
rata,
u
svim
evropskim
zemljama.
Krajnjoj
zbrci
informacija
suprotstavila
se
krajnja
lucidnost
"gledalaca".
To
je
istinska
pozitivna
tačka
koju
danas
primećujem.
P:
Koju
ulogu
danas
još
mogu
da
imaju
Sjedinjene
Države
u
okrilju
Ujedinjenih
Nacija?
Đ.A:
Kako
su
Sjedinjene
Države
pokazale
da
Evropa
nije
politička
sila,
isto
su
tako
pokazale
da
OUN
nije
politička
realnost,
već,
najviše,
humanitarna.
Moguće
da
će
Amerika,
kada
se
rat
okonča,
odlučiti
da
OUN
poveri
zadatak
da
rukovodi
humanitarnom
pomoći.
U
toj
situaciji
potpunog
nasilja
nad
pravom
taj
bi
zadatak,
po
mom
mišljenju,
bio
ponižavajući.
P:
Na
šta
pomislite
kada
vidite
prizor
Bagdada
pod
bombama?
Đ.A:
Jedini
trenutak
u
kojem
je
u
Evropi
postojalo
pravo
kulturno
jedinstvo,
bio
je
između
XII
i
XIII
veka.
Deo
tog
jedinstva
činile
su
islamska
i
jevrejska
kultura.
Verovatno
je,
takođe,
da
ne
bismo
imali
modernu
filozofiju
bez
Arapa
koji
su
nam
preneli
grčku
filozofiju
i
bez
jevrejskih
prevodilaca
koji
su
nam
na
latinski
preveli
dela
Avicene,
Averosea
itd.
Od
toga
doba
u
Evropi
nije
bilo
kulturnog
jedinstva.
Bez
sumnje,
istinskog
kulturnog
jedinstva
može
biti
samo
pod
uslovom
da
i
ove
druge
dve
realnosti
budu
uključene.
Đorđo
Agamben
(Giorgio
Agamben),
rođen
u
Rimu
1942,
učenik
Martina
Hajdegera
i
Mišela
Fukoa,
jedan
je
od
najznačajnijih
teoretičara
moderne
moći.
Profesor
je
estetike
na
univerzitetu
u
Veroni.
Prevedeno
iz:
Le
Figaro,
7.
april
2003.
Razgovor
vodila
Tiziana
Mian
Sa
francuskog
preveo
Ivan
Milenković
hronika
vesti (arhiva)