Džudit
Batler
Estetika
kao deo ratne strategije
Tamo
gde
ja
živim,
niko
nije
za
ovaj
rat.
Štaviše,
ljudi
su
duboko
razocarani
time
što
Koalicija
postupa
bespravno
i
nasilno.
Moj
prijatelji
iz
Evrope
me
pitaju,
ne
bez
nelagode,
da
li
zaista
svi
Amerikanci
podržavaju
ovaj
rat
i
zaista
mislim
da
jeste
važno
da
se
zna
da
su
milioni
Amerikanaca
protiv
rata
-
i
to
bez
ikakvih
"ako"
i
"da
li".
O
demonstracijama
u
San
Francisku,
Njujorku
i
Vašingtonu
ne
izveštava
se
onako
opširno
kao
što
se
izveštavalo
za
vreme
Zalivskog
i
Vijetnamskog
rata,
kada
su
mediji
još
smeli
da
gaje
izvesne
simpatije
za
antiratni
pokret.
Nakon
11.
septembra,
razlicita
mišljenja
su
ne
samo
ucutkama,
vec
gotovo
da
postoji
brana
koja
ne
propušta
izveštaje
o
antiratnim
aktivnostima
i
demonstracijama
-
a
sve
zbog
toga
što
se
ljudi
plaše
da
bi
mogli
zvucati
nepatriotski,
ili
da
bi
ih
iznošenje
svog
mišljenja
moglo
izložiti
prigovoru
su
bliski
teroristima
koji
su
uništili
Svetski
trgovinski
centar.
Iz
silnog
straha
medija
da
ce
biti
optuženi
kako
su
skloni
liberalizmu,
i
silnog
straha
da
se
i
liberalizam
može
shvatiti
kao
precutni
sporazum
sa
terorizmom,
iznikao
je
citav
jedan
kompenzatorski
protivdiskurs
-
danas
svako
ko
želi
da
iznese
bilo
kakvu
kritiku
uvek
svoju
pricu
pocinje
uvodom:
"Ja
volim
moju
zemlju
i
ono
što
cu
sada
reci
nije
ni
u
kom
slucaju
nepatriotski..."
Dakle,
oni
koji
odbacuju
današnji
americki
režim
i
njegovo
nepoštovanje
medunarodnih
sporazuma
i
medunarodnog
prava,
teško
mogu
da
pronadu
medij
koji
ce
pozdraviti
antiratni
stav
i
u
kojem
se
može
naci
nešto
drugo
sem
puke
reciklaže
vecno
istih
patriotskih
poruka,
iz
kojih
progovaraju
strah
i
patriotizam.
Drugacije
mišljenje
Da
bi
uopšte
došli
do
reci
usred
ovog
preterivanja
u
prizivanju
rata,
glasovi
koji
odudaraju
morali
bi
naprosto
da
budu
glasniji
i
u
stanju
da
zagluše
medije.
Prvi
korak
bi
trebalo
da
budu
masovni
marševi
demonstranata
i
gradanska
neposlušnost
-
skupovi
na
velikim
raskrsnicama
u
srcu
San
Franciska,
koji
bi
zaustavili
život
i
naterali
policiju
da
izade
na
ulice
i
tako
i
sama
ucestvuje
u
ometanju
saobracaja
i
svakodnevnog
života.
Nema
sumnje
da
je
bilo
trenutaka
u
istoriji
politicke
kulture
Amerike
kada
se
skretanje
sa
utvrdenog
kursa
cenilo
kao
jedno
od
osnovnih
stubova
demokratije.
Ali
zbog
jednog
novog
oblika
sumnjicavosti
prema
drugacijem
mišljenju,
posle
11.
septembra
teško
je
pronaci
medijske
kanale
koji
bi
preneli
žestoko
suprotstavljene
glasove,
glasove
koji
se
danas
potcenjuju
kao
nostalgicni
ili
anahroni,
ili
se
pak
guraju
u
stranu
kao
strateški
i
politicki
naivni.
A
ipak
su
milioni
ljudi
izašli
na
ulice.
Pokrecu
ih
strah
i
briga,
zaprepašcenje
zbog
jednostranog
postupanja
SAD,
otpor
prema
otvorenoj
agresiji
i
ubistvima
od
strane
vlade
SAD,
otpor
prema
potiskivanju
slobode
govora
u
SAD,
te
protest
protiv
kontrole
i
sputavanja
arapskih
zajednica
ovde,
kod
nas,
pri
cemu
bivaju
ignorisani
kako
pravna
zaštita
privatnosti
gradjana,
tako
i
zakoni
protiv
diskriminacije.
Mnogi
smatraju
da
je
Bušova
administracija
došla
na
vlast
na
nezakonit
nacin
zato
što
na
Floridi
nisu
izbrojani
svi
glasovi.
Od
tog
trenutka
su
vanzakonski
potezi
te
adminsitracije
pokazali
da
ona
ide
svojim
putem,
sa
ili
bez
pravne
legitimacije,
i
ne
obaziruci
se
ustavno-pravna
ogranicenja.
SAD
su
najpre
jednostrano
istupile
iz
Sporazuma
o
antibalistickim
projektilima,
da
bi
zatim
i
Ženevska
konvencija
fakticki
stavljena
van
snage,
u
trnutku
kada
su,
navodni,
clanovi
Al
Kaide
odvedeni
u
americku
bazu
Guantamo
Bej
na
Kubi,
gde
nisu
imali
pravnog
savetnika
i
gde
ih
nije
štitio
nikakav
zakon;
sledilo
je
zanemarivanje
UN
i
stvaranje
jednog
nadredenog
"USA
Patriotic
Act"
(koji
mnogi
vide
kao
osnovu
za
sprovodenje
tajnih
sudenja),
koji
je
uhapšenima
i
privedenima
uskracivao
primerena
pravna
sredstva
i
osnovne
slobode.
Jedno
istraživanje
Galup
instituta
pokazalo
je
da
je
46
odsto
Amerikanaca
protiv
rata
u
Iraku.
Ne
znam
koji
su
ti
ljudi
koji
rade
za
Galup
i
koga
su
oni
pitali
-
mene
i
nikog
od
mojih
prijatelja
niko
nikada
nije
pitao.
Trebalo
bi
dobro
prouciti
kako
oni
formulišu
svoja
pitanja
i
razmisliti
o
tome
koji
su
ti
ljudi
koji
su
uopšte
spremni
da
sa
njima
razgovaraju.
Što
se
mene
tice,
ja
moju
zemlju
per
se
volim
upravo
onoliko
koliko
je
i
mrzim,
i
zaista
ne
razumem
šta
to
znaci
kada
covek
cini
samo
jedno
od
to
dvoje.
Ali,
izvesno
je
da
sam
protiv
ove
vlasti
i
njenog
rata,
kao
i
milioni
drugih,
ne
samo
zato
što
se
njime
besramno
povreduje
suverenitet
druge
zemlje
kako
bi
se
nad
njenim
stanovništvom
vršilo
nasilje
i
time
i
onako
slabašna
infrastruktura
Iraka
još
više
oslabila,
vec
zato
što
je
ubedenje
da
su
upotreba
moci
i
vlastito
ludilo
razaranja
simboli
americke
snage
naprosto
puka
samoobmana.
Vizuelni
spektakl
U
prvoj
fazi
rata
americke
vlasti
su
svoje
pocetne
vojne
uspehe
prikazivali
kao
dramatican
vizuelni
fenomen.
Vlada
i
vojska
su
u
tom
kontekstu
govorile
o
strategiji
"šokiraj
i
užasni"
i
vec
iz
toga
je
bilo
jasno
kako
je
u
pitanju
vizuelni
spektakl
koji
otupljuje
cula,
a
moc
mišljenja
stavlja
van
snage,
baš
onako
kao
što
to
cine
uzvišene
stvari.
Efekat
toga
pogodio
je
ne
samo
iracko
stanovništvo,
cija
je
svest
iscrpljena
tim
spektaklom,
vec
i
konzumente
rata
koji
su
navuceni
na
CNN.
Ta
televizijska
stanica
redovno
pokušava
da
nas
obmane
tvrdnjom
da
je
ona
najpouzdaniji
izvor
informacija.
Strategija
"šokiraj
i
užasni"
nema
za
cilj
samo
da
ratu
da
estetsku
dimenziju,
vec
i
da
tu
vizuelnu
estetiku
instrumentalizuje
kao
deo
same
ratne
strategije.
Dok
CNN
demonstrira
vizuelnu
estetiku,
New
York
Times,
iako
se,
doduše,
zakasnelo
postavlja
protiv
rata,
nas
svakodnevno
zatrpava
romanticnim
slikama
vojnih
mašina
pod
zracima
zalazeceg
irackog
sunca,
ili
"bombi
koje
eksplodiraju
u
vazduhu"
nad
ulicama
i
kucama
Bagdada
(dok
same
ulice
i
kuce,
razume
se,
ne
vidimo).
Naravno
da
je
spektakularno
uništenje
Svetskog
trgovinskog
centra
prvo
dalo
podsticaj
za
efekt
"šokiraj
i
užasni",
i
sada
Sjedinjene
Države
pokazuju
citavom
svetu
da
i
one
mogu
da
budu
tako
spektakularno
uništiteljske.
Mediji
kao
da
su
opcinjeni
uzvišenošcu
razaranja.
Glasovi
onih
koji
se
ne
slažu
i
koji
se
protive
moraju
da
pronadu
nacin
da
nekako
prodru
u
tu
desenzibilizirajucu
mašinu
snova
koja
masovno
uništavanje
ljudskih
života
i
kuca,
te
razaranje
resursa
za
snabdevanje
vodom,
strujom
i
grejanjem,
uzima
kao
znak
delirija
za
ponovo
oživljavanje
americke
vojne
moci.
Potrebne
su
nam
druge
slike
koje
pokazuju
šta
takvo
ludilo
razaranja
cini
ljudima.
Potrebni
su
nam
i
drugi
glasovi
koji
kazuju
ono
što
smatraju
ispravnim
i
istinitim,
bez
obzira
kakvim
ce
sve
lažnim
optužbama
biti
zasipani.
Pojedinci
to
ne
mogu
da
postignu;
mediji
se
moraju
trgnuti
iz
sna
i
prevazici
strah
od
optužbi.
Inace
smo
opet
u
makartizmu
u
kojem
strah,
otupelost
i
saradnja
sa
nezakonitom
administracijom
mogu
da
budu
zaustavljeni
samo
ukoliko
neko
javnost
podseti
na
to
da
slobode
nema
ukoliko
ne
postoji
i
razlicito
mišljenje.
Mediji
koji
primenjuju
strategiju
"šokiraj
i
užasni"
izveštavaju
o
nasilju
ali
istovremeno
tim
izveštavanjem
proizvode
nestvarnost
tog
nasilja.
Nema
preceg
zadatka
od
oslobadanja
te
pristrasnosti
koja
danas
koci
svaku
kriticku
analizu,
bilo
iz
razloga
moralne
ubedenosti
u
vlastitu
ispravnost,
ili
zbog
"šokiraj
i
užasni"
delirijuma.
Zadatak
je
da
se
nasilje
i
ljudska
destruktivnost
prikažu
u
svoj
svojoj
moralnoj
bedi
kako
bi
im
se
-
konacno
-
i
stalo
na
put.
hronika
vesti (arhiva)