Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Komentari

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Debate - Svet posle 11. septembra

Džudit Batler

Estetika kao deo ratne strategije

Tamo gde ja živim, niko nije za ovaj rat. Štaviše, ljudi su duboko razocarani time što Koalicija postupa bespravno i nasilno. Moj prijatelji iz Evrope me pitaju, ne bez nelagode, da li zaista svi Amerikanci podržavaju ovaj rat i zaista mislim da jeste važno da se zna da su milioni Amerikanaca protiv rata - i to bez ikakvih "ako" i "da li". O demonstracijama u San Francisku, Njujorku i Vašingtonu ne izveštava se onako opširno kao što se izveštavalo za vreme Zalivskog i Vijetnamskog rata, kada su mediji još smeli da gaje izvesne simpatije za antiratni pokret. 

Nakon 11. septembra, razlicita mišljenja su ne samo ucutkama, vec gotovo da postoji brana koja ne propušta izveštaje o antiratnim aktivnostima i demonstracijama - a sve zbog toga što se ljudi plaše da bi mogli zvucati nepatriotski, ili da bi ih iznošenje svog mišljenja moglo izložiti prigovoru su bliski teroristima koji su uništili Svetski trgovinski centar. Iz silnog straha medija da ce biti optuženi kako su skloni liberalizmu, i silnog straha da se i liberalizam može shvatiti kao precutni sporazum sa terorizmom, iznikao je citav jedan kompenzatorski protivdiskurs - danas svako ko želi da iznese bilo kakvu kritiku uvek svoju pricu pocinje uvodom: "Ja volim moju zemlju i ono što cu sada reci nije ni u kom slucaju nepatriotski..." Dakle, oni koji odbacuju današnji americki režim i njegovo nepoštovanje medunarodnih sporazuma i medunarodnog prava, teško mogu da pronadu medij koji ce pozdraviti antiratni stav i u kojem se može naci nešto drugo sem puke reciklaže vecno istih patriotskih poruka, iz kojih progovaraju strah i patriotizam.

Drugacije mišljenje 

Da bi uopšte došli do reci usred ovog preterivanja u prizivanju rata, glasovi koji odudaraju morali bi naprosto da budu glasniji i u stanju da zagluše medije. Prvi korak bi trebalo da budu masovni marševi demonstranata i gradanska neposlušnost - skupovi na velikim raskrsnicama u srcu San Franciska, koji bi zaustavili život i naterali policiju da izade na ulice i tako i sama ucestvuje u ometanju saobracaja i svakodnevnog života. Nema sumnje da je bilo trenutaka u istoriji politicke kulture Amerike kada se skretanje sa utvrdenog kursa cenilo kao jedno od osnovnih stubova demokratije. Ali zbog jednog novog oblika sumnjicavosti prema drugacijem mišljenju, posle 11. septembra teško je pronaci medijske kanale koji bi preneli žestoko suprotstavljene glasove, glasove koji se danas potcenjuju kao nostalgicni ili anahroni, ili se pak guraju u stranu kao strateški i politicki naivni. A ipak su milioni ljudi izašli na ulice. Pokrecu ih strah i briga, zaprepašcenje zbog jednostranog postupanja SAD, otpor prema otvorenoj agresiji i ubistvima od strane vlade SAD, otpor prema potiskivanju slobode govora u SAD, te protest protiv kontrole i sputavanja arapskih zajednica ovde, kod nas, pri cemu bivaju ignorisani kako pravna zaštita privatnosti gradjana, tako i zakoni protiv diskriminacije. Mnogi smatraju da je Bušova administracija došla na vlast na nezakonit nacin zato što na Floridi nisu izbrojani svi glasovi. Od tog trenutka su vanzakonski potezi te adminsitracije pokazali da ona ide svojim putem, sa ili bez pravne legitimacije, i ne obaziruci se ustavno-pravna ogranicenja. 

SAD su najpre jednostrano istupile iz Sporazuma o antibalistickim projektilima, da bi zatim i Ženevska konvencija fakticki stavljena van snage, u trnutku kada su, navodni, clanovi Al Kaide odvedeni u americku bazu Guantamo Bej na Kubi, gde nisu imali pravnog savetnika i gde ih nije štitio nikakav zakon; sledilo je zanemarivanje UN i stvaranje jednog nadredenog "USA Patriotic Act" (koji mnogi vide kao osnovu za sprovodenje tajnih sudenja), koji je uhapšenima i privedenima uskracivao primerena pravna sredstva i osnovne slobode. Jedno istraživanje Galup instituta pokazalo je da je 46 odsto Amerikanaca protiv rata u Iraku. Ne znam koji su ti ljudi koji rade za Galup i koga su oni pitali - mene i nikog od mojih prijatelja niko nikada nije pitao. Trebalo bi dobro prouciti kako oni formulišu svoja pitanja i razmisliti o tome koji su ti ljudi koji su uopšte spremni da sa njima razgovaraju. Što se mene tice, ja moju zemlju per se volim upravo onoliko koliko je i mrzim, i zaista ne razumem šta to znaci kada covek cini samo jedno od to dvoje. Ali, izvesno je da sam protiv ove vlasti i njenog rata, kao i milioni drugih, ne samo zato što se njime besramno povreduje suverenitet druge zemlje kako bi se nad njenim stanovništvom vršilo nasilje i time i onako slabašna infrastruktura Iraka još više oslabila, vec zato što je ubedenje da su upotreba moci i vlastito ludilo razaranja simboli americke snage naprosto puka samoobmana.

Vizuelni spektakl 

U prvoj fazi rata americke vlasti su svoje pocetne vojne uspehe prikazivali kao dramatican vizuelni fenomen. Vlada i vojska su u tom kontekstu govorile o strategiji "šokiraj i užasni" i vec iz toga je bilo jasno kako je u pitanju vizuelni spektakl koji otupljuje cula, a moc mišljenja stavlja van snage, baš onako kao što to cine uzvišene stvari. Efekat toga pogodio je ne samo iracko stanovništvo, cija je svest iscrpljena tim spektaklom, vec i konzumente rata koji su navuceni na CNN. Ta televizijska stanica redovno pokušava da nas obmane tvrdnjom da je ona najpouzdaniji izvor informacija. Strategija "šokiraj i užasni" nema za cilj samo da ratu da estetsku dimenziju, vec i da tu vizuelnu estetiku instrumentalizuje kao deo same ratne strategije. Dok CNN demonstrira vizuelnu estetiku, New York Times, iako se, doduše, zakasnelo postavlja protiv rata, nas svakodnevno zatrpava romanticnim slikama vojnih mašina pod zracima zalazeceg irackog sunca, ili "bombi koje eksplodiraju u vazduhu" nad ulicama i kucama Bagdada (dok same ulice i kuce, razume se, ne vidimo). Naravno da je spektakularno uništenje Svetskog trgovinskog centra prvo dalo podsticaj za efekt "šokiraj i užasni", i sada Sjedinjene Države pokazuju citavom svetu da i one mogu da budu tako spektakularno uništiteljske. Mediji kao da su opcinjeni uzvišenošcu razaranja. Glasovi onih koji se ne slažu i koji se protive moraju da pronadu nacin da nekako prodru u tu desenzibilizirajucu mašinu snova koja masovno uništavanje ljudskih života i kuca, te razaranje resursa za snabdevanje vodom, strujom i grejanjem, uzima kao znak delirija za ponovo oživljavanje americke vojne moci. Potrebne su nam druge slike koje pokazuju šta takvo ludilo razaranja cini ljudima. Potrebni su nam i drugi glasovi koji kazuju ono što smatraju ispravnim i istinitim, bez obzira kakvim ce sve lažnim optužbama biti zasipani. Pojedinci to ne mogu da postignu; mediji se moraju trgnuti iz sna i prevazici strah od optužbi. Inace smo opet u makartizmu u kojem strah, otupelost i saradnja sa nezakonitom administracijom mogu da budu zaustavljeni samo ukoliko neko javnost podseti na to da slobode nema ukoliko ne postoji i razlicito mišljenje. Mediji koji primenjuju strategiju "šokiraj i užasni" izveštavaju o nasilju ali istovremeno tim izveštavanjem proizvode nestvarnost tog nasilja. Nema preceg zadatka od oslobadanja te pristrasnosti koja danas koci svaku kriticku analizu, bilo iz razloga moralne ubedenosti u vlastitu ispravnost, ili zbog "šokiraj i užasni" delirijuma. Zadatak je da se nasilje i ljudska destruktivnost prikažu u svoj svojoj moralnoj bedi kako bi im se - konacno - i stalo na put.

hronika vesti (arhiva)

 

Copyright by NSPM