Jirgen
Habermas(Jürgen Habermas)
ŠTA
ZNAČI
RUŠENJE
SPOMENIKA?
Ne
zatvarajmo
oči
pred
revolucijom
svetskog
poretka:
normativni
autoritet
Amerike
je
uništen
Ceo
svet
je
9.aprila
posmatrao
onu
scenu
u
Bagdadu,
pratio
je
kako
su
američki
vojnici
vezali
diktatoru
omču
oko
vrata
i
onda
ga,
uz
oduševljenje
gomile,
simbolično
srušili
sa
postolja.
Najpre
se
prividno
nepomerivi
spomenik
zaljuljao,
a
onda
je
pao.
Pre
nego
što
je,
oslobodjen,
pojurio
ka
tlu,
zemljina
teža
je
morala
da
savlada
groteskno-neprirodni
položaj
horizontalnog
lebdenja
u
kojem
se
masivna
figura,
lako
se
klateći
tamo-amo,
zadržala,
za
sekundu
užasa.
Kao
što se “prevrnu” likovi, kad se posmatra neka skrivalica, tako
se, izgleda, sa ovom scenom, preokrenulo vidjenje rata. Moralno
opsceno širenje “šoka i užasa” medju izmoždenim i nezaštićenim
Iračanima, nemilostivo bombardovanim stanovništvom, preobratilo
se toga dana, u šiitskim delovima Bagdada, u entuzijastično
pozdravljeno oslobodjenje gradjana od terora i ugnjetavanja.
Obe slike sadrže momenat istine, iako izazivaju oprečna
moralna osećanja i stavove. Mora li ambivalentnost osećanja
da vodi kontradiktornim sudovima?
Na
prvi
pogled
je
stvar
jednostavna.
Jedan
ilegalni
rat
ostaje
protivan
medjunarodnom
pravu
čak
i
ako
dovede
do
normativno
poželjnih
uspeha.
Ali,
da
li
je
to
cela
priča?
Loše
posledice
mogu
da
delegitimišu
dobre
namere.
Zar
dobre
posledice
ne
mogu
da
naknadno
iznedre
legitimišuću
snagu?
Masovne
grobnice,
podzemne
tamnice
i
izveštaji
mučenih
ne
dopuštaju
sumnje
u
kriminalnu
prirodu
režima;
a
oslobodjenje
izmučenog
naroda
od
varvarskog
režima
predstavlja
više
dobro,
najviše
medju
dobrima,
ka
kojima
se
politički
teži.
Utoliko
i
Iračani,
dok
se
sad
raduju,
pljačkaju,
apatično
ćute
ili
demonstriraju
protiv
osvajača,
donose
sud
o
moralnoj
prirodi
rata.
Kod
nas
se
u
političkoj
javnosti
uočavaju
dve
reakcije.
Pragmatičari
veruju
u
normativnu
snagu
faktičkog
i
prepuštaju
se
praktičnoj
moći
rasudjivanja
koja,
s
osećanjem
za
političke
granice
morala,
veliča
plodove
pobede.
U
njihovim
očima
je
rezonovanje
o
opravdanosti
rata
neplodno,
jer
je
rat
u
medjuvremenu
postao
istorijska
činjenica.
Drugi,
koji
iz
oportunizma
ili
iz
ubedjenja
kapituliraju
pred
snagom
faktičkog,
potiskuju
u
stranu
ono
što
smatraju
medjunarodno-pravnim
dogmatizmom,
s
obrazloženjem
da
ovaj
dogmatizam
iz
čistog
postherojskog
prenemaganja
pred
rizicima
i
troškovima
vojne
sile,
zatvara
oči
pred
političkom
slobodom,
kao
stvarnom
vrednošću.
Obe
reakcije
ne
dosežu
do
suštine
jer
ustupaju
u
afektu
pred
navodnim
apstrakcijama
jednog
“beskrvnog
moralizma”,
a
da
im
nije
jasna
alternativa
koju
neokonzervativci
u
Vašingtonu
nude
za
medjunarodno-pravno
pripitomljavanje
vojne
sile.
Ovi
moralu
medjunarodnog
prava
ne
suprotstavljaju
ni
realizam,
ni
patos
slobode,
nego
jedno
revolucionarno
vidjenje:
ako
režim
medjunarodnog
prava
zakaže,
politički
uspešnije
hegemonijalno
uvodjenje
jednog
liberalnog
svetskog
poretka
moralno
je
opravdano,
čak
i
ako
se
posluži
sredstvima
koja
su
suprotna
medjunarodnom
pravu.
Volfovic
nije
Kisindzer.
On
je
pre
revolucionar,
nego
cinik
vlasti.
Naravno,
supersila
zadržava
pravo
da
deluje
unilateralno
i
da
prema
potrebi
koristi
sva
raspoloživa
vojna
sredstva
da
bi
učvrstila
svoj
hegemonijalni
položaj
u
odnosu
na
suparnike.
Ali,
za
nove
ideologe
ambicija
globalne
moći
nije
samoj
sebi
svrha.
Ono
što
nekonzervativce
razlikuje
od
škole
“realista”
jeste
vizija
američkog
svetskog
poretka,
koja
iskače
iz
tokova
politike
ljudskih
prava
UN.
Ova
vizija
ne
otkriva
liberalne
ciljeve,
ali
razara
civilizirajuće
okove
koje
Povelja
iz
dobrih
razloga
nameće
procesu
ostvarenja
ciljeva.
Svakako
da
Svetska
organizacija
danas
još
uvek
nije
u
stanju
da
one
svoje
članice
koje
od
toga
odstupaju
prinudi
da
svojim
gradjanima
garantuju
demokratski
poredak,
u
kojem
će
vladati
pravo.
I
najselektivnija
politika
ljudskih
prava
sprovodi
su
u
znaku
mogućeg:
Rusija,
kao
sila
koja
raspolaže
vetom,
ne
mora
strahovati
od
oružane
intervencije
u
Čečeniji.
Sadamova
upotreba
nervnog
gasa
protiv
njegovog
kurdskog
stanovništva
samo
je
jedan
od
mnogih
slučajeva
u
skandaloznoj
hronici
zakazivanje
svetske
zajednice
koja
skreće
pogled
čak
i
pred
genocidima.
Utoliko
je
važnija
osnovna
funkcija
obezbedjivanja
mira,
na
kojoj
se
temelji
postojanje
UN
-
dakle,
sprovodjenja
zabrane
agresivnih
ratova,
s
kojima
je
posle
Drugog
svetskog
rata
ukinuto
ius
ad
bellum
i
ograničen
suverenitet
pojedinih
država.
Ovim
je
klasično
medjunarodno
pravo
načinilo,
u
najmanju
ruku,
odlučan
korak
na
putu
ka
kosmopolitskom
pravnom
stanju.
SAD,
za
koje
se
celih
pola
veka
moglo
smatrati
da
odredjuju
tempo
na
tom
putu,
ne
samo
što
su
taj
svoj
dobar
glas
uništile
ratom
u
Iraku
i
odustale
od
uloge
sile-garanta
medjunarodnog
prava,
nego
su
svojim
postupcima,
suprotnim
medjunarodnom
pravu,
dale
razoran
primer
budućim
supersilama.
Ne
zanosimo
se
više:
normativni
autoritet
Amerike
je
uništen.
Nijedan
od
dva
uslova
za
pravno
legitimnu
upotrebu
vojne
sile
nije
bio
ispunjen:
niti
je
nastupila
situacija
samoodbrane
od
aktuelnog
i
neposredno
pretećeg
napada,
niti
je
postojala
autorizujuća
rezolucija
Saveta
bezbednosti
na
temelju
poglavlja
VII
PoveljeUN.
Ni
Rezolucija
1441,
ni
prethodnih
17
(“potrošenih”)
rezolucija
o
Iraku
ne
mogu
se
smatrati
dovoljnom
autorizacijom.
Frakcija
“voljnih
za
rat”
performativno
je
time
osnažena
što
je
težila
“drugoj”
rezoluciji,
a
onda
taj
predlog
nije
iznela
na
glasanje
jer
nije
smela
da
se
suoči
sa
“moralnom”
većinom
nestalnih
članica
Saveta
bezbednosti.
Najzad
se
ceo
postupak
pretvorio
u
farsu
kad
je
predsednik
SAD
ponovio
da
će
delovati
i
bez
mandata
Saveta
bezbednosti.
U
svetlu
Bušove
doktrine,
nastupu
vojske
u
Zalivu
je
od
početka
nedostajao
karakter
pretnje
koja
bi
pretpostavljala
mogućnost
otklanjanja
sankcija
kojima
je
zaprećeno.
Nema
opravdanja
ni
u
poredjenju
sa
intervencijom
na
Kosovu.
Ni
u
tom
slučaju
se
nije
mogla
postići
autorizacija
u
Savetu
bezbednosti,
ali
naknadno
pribavljena
legitimacija
se
mogla
osloniti
na
tri
okolnosti:
na
sprečavanje
etničkog
čišćenja
u
toku
(prema
tadašnjem
stanju
znanja),
na
medunarodno-pravni
nalog
pomoći
u
nevolji,
koji
u
tom
slučaju
važi
erga
omnes,
kao
i
to
da
su
u
pitanju
bile
demokratske
države
sa
vladavinom
prava,
koje
su
bile
članice
vojnog
saveza
koji
je
delovao.
Danas
je
normativni
spor
podelio
Zapad.
Naravno
da
su
se
još
tada,
u
aprilu
1999.
godine,
izmedju
kontinentalno-evropskih
i
anglosaksonskih
sila
pojavile
razlike
u
strategijama
opravdavanja.
Dok
je
jedna
strana
izvukla
pouke
iz
užasa
Srebrenice
i
oružanom
intervencijom
zatvorila
makaze
koje
su
se
otvorile
izmedju
efikasnosti
i
legitimacije,
i
tako
uznapredovala
na
putu
ka
institucionalizovanom
svetskom
gradjanskom
pravu,
druga
se
strana
zadovoljila
ciljem
da
sopstveni
liberalni
poredak
proširi
i
na
drugom
mestu,
ako
je
potrebno
i
silom.
U
svoje
vreme
sam
ovu
razliku
pripisao
različitim
tradicijama
pravnog
mišljenja
–
Kantovom
kosmopolitizmu,
na
jednoj,
i
liberalnom
nacionalizmu
Džona
Stujarta
Mila,
na
drugoj
strani.
Ali
u
svetlu
hegemonijalnog
unilateralizma,
koji
tvorci
Bušove
doktrine
slede
od
1991.
godine,
moglo
bi
se,
unazad,
pretpostaviti
da
je
američka
delegacija
vodila
pregovore
u
Rambujeu
iz
ovog
originalnog
ugla
posmatranja.
Kako
god
bilo,
namera
Džordža
V.
Buša
da
konsultuje
Savet
bezbednosti,
nije
proistekla
iz
želje
za
medjunarodno-pravnom
legitimacijom,
koja
se
interno
odavno
smatrala
suvišnom.
Ovo
pokriće
se
želelo
da
bi
se
proširila
osnova
“koalicije
voljnih”
i
da
bi
se
razvejale
nedoumice
medju
sopstvenim
stanovništvom.
Pa
ipak,
ne
smemo
novu
doktrinu
razumeti
kao
izraz
normativnog
cinizma.
Funkcije
kao
što
su
geostrateško
obezbedjivanje
sfera
moći
i
resursa,
koje
ovakva
politika
treba
da
ispuni,
mogle
bi
nametnuti
ideološko-kritičko
posmatranje.
Ali
ova
konvencionalna
objašnjenja
trivijalizuju
raskid
s
normama,
prema
kojima
su
se
SAD
smatrale
obaveznim,
i
koji
je
pre
još
samo
godinu
i
po
dana
bio
nezamisliv.
Dobro
bismo
učinili
da
se
ne
zadržavamo
na
opisu
motiva,
nego
da
shvatimo
doslovno
novu
doktrinu.
Inače
nećemo
prepoznati
revolucionarni
karakter
jedne
preorijentacije,
koja
se
hrani
istorijskim
iskustvima
prošlih
stoleća.
Istoričar
Erik
Hobsbaum
nazvao
je
s
pravom
20.
vek
“američkim”.
Neokonzervativci
se
mogu
smatrati
“pobednicima”
i
uzeti
sebi
za
uzor
novog
svetskog
poretka
nesporne
uspehe
-
novo
uredjenje
Evrope
i
pacifičko-jugoistočnoazijskog
prostora
posle
poraza
Nemačke
i
Japana,
kao
i
preobražaj
istocno-
i
srednjeevropskih
društava
posle
raspada
Sovjetskog
Saveza.
Iz
ugla
jedne
liberalno
protumačene
Posthistoire
ŕ
la
Fukujama,
ovaj
model
ima
prednost
jer
prištedjuje
pipavo
objašnjavanje
normativnih
ciljeva.
Šta
bi
ljudima
moglo
više
da
odgovara
nego
širenje
liberalnih
država
širom
sveta
i
globalizacija
slobodnih
tržišta?
I
put
ka
tome
je
jasan:
Nemačka,
Japan
i
Rusija
su
ratom
i
naoružavanjem
bačeni
na
kolena.
Danas
se
utoliko
pre
nudi
upotreba
vojne
sile,
jer
u
asimetričnim
ratovima
pobednik
nije
poznat
a
priori.
Ratovima,
koji
popravljaju
svet,
nije
potrebno
još
neko
opravdanje.
Po
cenu
zanemarljivih
kolateralnih
šteta,
oni
odstranjuju
nesumnjiva
zla,
koja
bi
mogla
i
dalje
postojati
pod
pokriviteljstvom
nemoćne
zajednice
država.
Sadam
srušen
s
postolja
je
argument
koji
je
dovoljan
za
opravdanje.
Ova
dokrtrina
razvijena
je
mnogo
pre
napada
na
“kule-blizance”.
Masovna
psihologija
šoka
izazvanog
11.
septembrom,
koja
je
mudro
ukalkulisana,
samo
je
stvorila
klimu
u
kojoj
su
pouke
mogle
da
nadju
širokog
odjeka
–
svakako
u
nešto
drukčijoj
verziji,
zaoštrenoj
na
“borbu
protiv
terorizma”.
Zaoštravanje
Bušove
doktrine
bilo
je
moguće
zahvaljujući
definisanju
jednog
novog
fenomena
poznatim
pojmovima
konvencionalnog
vodjenja
ratova.
U
slučaju
talibanskog
režima
postojala
je
zaista
kauzalna
veza
izmedju
neuhvatljivog
terorizma
i
“lupeške
države”
koja
se
može
napasti.
Po
tom
uzorku
se,
klasičnim
operacijama
rata
medju
državama,
može
izmaći
tlo
pod
nogama
i
onoj
podmukloj
opasnosti
koja
dolazi
od
difuznih
mreža
što
operišu
širom
sveta.
Suprotno
prvobitnoj
verziji,
ovo
povezivanje
hegemonijalnog
unilateralizma
sa
odbranom
od
jedne
puzajuće
pretnje
uvodi
u
igru
argument
samoodbrane.
I
izaziva
nove
potrebe
za
dokazivanjem.
Američka
vlada
je
morala
da
pokuša
da
uveri
svetsku
javnost
u
kontakte
izmedju
Sadam
Huseina
i
Al
Kaide.
Ova
kampanja
dezinformacija
je
u
sopstvenoj
zemlji
bila
toliko
uspešna
da
je,
prema
poslednjim
ispitivanjima,
60
odsto
Amerikanaca
pozdravilo
promenu
režima
u
Iraku
kao
“kaznu”
za
teroristički
čin
od
11.
septembra.
Ali
za
preventivnu
upotrebu
vojnih
sredstava
Bušova
doktrina
ne
pruža
zaista
zadovoljvajuće
objašnjenje.
Pošto
nedržavno
nasilje
terorista
–
“rat
u
miru”
–
izmiče
kategorijama
državnog
rata,
njime
se
ni
u
kom
slučaju
ne
može
obrazložiti
potreba
omekšavanja
medjunarodno-pravno
striktno
uredjene
državne
odbrane
u
nuždi,
u
smislu
anticipirane
samoodbrane
putem
rata.
Protiv
globalno
umreženih,
decentralizovanih
neprijatelja,
koji
operišu
nevidljivo,
pomaže
samo
prevencija
na
drugoj
operativnoj
ravni.
Tu
ne
pomažu
bombe
i
rakete,
avioni
i
tenkovi,
nego
medjunarodno
umreženje
državnih
obaveštajnih
službi
i
vlasti
za
krivično
gonjenje,
kontrola
tokova
novca,
otkrivanje
logističkih
veza
uopšte.
Odgovarajući
“sigurnosni
programi”
ne
dotiču
medjunarodno
pravo,
nego
državno
garantovana
gradjanska
prava.
Ostale
opasnosti,
koje
dolaze
od
samoskrivljene
propasti
politike
ne-širenja
ABH-oružja,
mogu
se
pre
savladati
pregovorima,
nego
ratovima
za
razoružanje
–
kao
što
pokazuje
uzdržana
reakcija
prema
Severnoj
Koreji.
Doktrina
zaoštrena
na
terorizam
ne
nudi,
dakle,
nikakvu
legitimacijsku
dobit
u
odnosu
na
hegemonijalni
svetski
poredak,
kojem
se
direktno
teži
kao
cilju.
Sadam
koji
se
ruši
sa
postolja
ostaje
argument
–
simbol
za
liberalni
novi
poredak
celog
regiona.
Rat
u
Iraku
je
karika
u
lancu
jedne
politike
svetskog
poretka
koja
sebe
opravdava
time
što
dolazi
umesto
uzaludne
politike
ljudskih
prava,
koju
vodi
potrošena
svetska
organizacija.
SAD
preuzimaju
takoreći
starateljsku
ulogu,
u
kojoj
su
UN
zakazale.
Šta
govori
protiv
toga?
Moralna
osećanja
mogu
da
zavedu
jer
se
drže
pojedinih
scena,
pojedinih
slika.
Pitanje
opravdanosti
rata
uopšte
se
ne
može
izbeći.
Odlučujuće
razlike
u
mišljenju
odnose
se
na
pitanje
da
li
se
medjunarodno-pravni
kontekst
opravdanja
može
i
sme
zameniti
unilateralnom
politikom
svetskog
poretka
jednog
samoovlašćenog
hegemona.
Empirijski
prigovori
protiv
sprovodljivosti
američke
vizije
izlaze
na
to
da
je
svetsko
društvo
postalo
odveć
kompleksno
da
bi
se
njime
moglo
upravljati
iz
jednog
centra,
sredstvima
politike
koja
se
oslanja
na
vojnu
silu.
U
strahu
tehnološki
visokoopremljene
supersile
od
terora,
kao
da
se
zgusnuo
kartezijanski
strah
subjekta
koji
sebe
samog
i
svet
oko
sebe
pokušava
da
pretvori
u
objekat,
da
bi
sve
imao
pod
kontrolom.
Nasuprot
horizontalno
umreženim
medijima
tržista
i
komunikacije,
politika
dospeva
u
podredjeni
položaj
ako
pokušava
da
se
obnovi
kao
hobistički
izvorni
lik
hijerarhijskog
sistema
bezbednosti.
Država
koja
sve
opcije
vezuje
za
glupu
alternativu
rata
ili
mira,
vrlo
brzo
dospeva
do
granica
sopstvenih
organizacionih
sposobnosti
i
resursa.
Ona
usmerava
i
sporazumevanje
sa
konkurentskim
silama
i
kulturama
u
pogrešnom
pravcu
i
povećava
troškove
koordinacije
do
vrtoglavih
visina.
Čak
i
kad
bi
hegemonijalni
unilateralizam
bio
izvodljiv,
imao
bi
uzgredne
posledice
koje
su
normativno
nepoželjne
prema
sopstvenim
merilima.
Što
se
više
politička
vlast
izražava
u
dimenzijama
vojske,
tajne
službe
i
policije,
utoliko
pre
onemogućava
samu
sebe,
kao
politiku
u
ulozi
civilizirajuće
stvaralačke
sile
širom
sveta
i
ugrožava
misiju
da
popravi
svet
prema
svojim
predstavama.
U
samim
SAD
na
duži
rok
usmereni
režim
“ratnog
predsednika”
podriva
već
danas
osnove
pravne
države.
Nezavisno
od
metoda
mučenja
koji
se
praktikuju
i
tolerišu
izvan
granica
zemlje,
ratni
režim
ne
lišava
samo
zatvorenike
u
Guantanamu
prava
koja
im
pripadaju
prema
Ženevskoj
konvenciji.
On
bezbednosnim
vlastima
otvara
prostore
za
delovanje,
koji
ograničavaju
ustavna
prava
sopstvenih
gradjana.
A
zar
Bušova
doktrina
neće
zahtevati
zaista
kontraproduktivne
mere,
za
slučaj
koji
nije
neverovatan,
da
gradjani
u
Siriji,
Jordanu,
Kuvajtu
i
tako
dalje
počnu
na
nepriličan
način
da
koriste
slobode
koje
američka
vlada
hoće
da
im
pokloni?
Amerikanci
su
1991.
godine
oslobodili
Kuvajt,
ali
ga
nisu
demokratizovali.
Starateljska
uloga,
koju
je
supersila
sebi
namenila,
naišla
je
na
protivljenje
saveznika,
koji
iz
dobrih
normativnih
razloga
nisu
ubedjeni
u
unilateralnu
težnju
za
vodjstvom.
Nekad
je
liberalni
nacionalizam
smatrao
da
ima
pravo
da
univerzalne
vrednosti
svog
liberalnog
poretka
brani
u
celom
svetu
i
vojnom
podrškom.
Ovo
uverenje
u
sopstvenu
nepogrešivost
nije
postalo
podnošljivije
zbog
toga
što
je
sa
nacionalne
države
preneto
na
jednu
hegemonijalnu
silu.
Upravo
univerzalističko
jezgro
demokratije
i
ljudskih
prava
zabranjuje
njihovo
sprovodjenje
putem
ognja
i
mača.
Univerzalistička
težnja
za
važenjem,
u
kojoj
Zapad
spaja
svoje
“osnovne
političke
vrednosti”,
dakle,
postupak
demokratskog
samoodredjenja,
s
rečnikom
ljudskih
prava,
ne
sme
se
zameniti
imperijalnom
težnjom
koja
politički
oblik
života
i
kulturu
odredjuje
kao
jedno,
pa
bilo
to
preuzeto
iz
najstarijih
demokratija,
i
egzemplarno
za
sva
društva.
Te
vrste
je
bio
“univerzalizam”
onih
starih
carstava
koja
su
svet
doživljavali
iz
centralne
perspektive
sopstvenih
slika
o
svetu,
a
s
one
strane
granica
što
su
se
rasplinjavale
na
horizontu.
Tome
nasuprot,
moderno
samorazumevanje
se
odlikuje
egalitarnim
univerzalizmom,
koji
se
drži
decentriranja
sopstvene
perspektive:
ono
primorava
da
se
sopstveno
vidjenje
relativizuje
perspektivama
tumačenja
drugih
sa
jednakim
pravima.
Upravo
je
američki
pragmatizam
učinio
zavisnim
od
medjusobnog
preuzimanja
perspektiva
uvid
u
to
šta
je
za
sve
strane
jednako
dobro
ili
pravično.
Rezon
modernog
prava
zasnovanog
na
umu
ne
ispoljava
se
u
univerzalnim
“vrednostima”
koje
se
mogu
kao
dobra
posedovati,
globalno
raspodeliti
i
izvoziti.
”Vrednosti”
–
pa
i
one
koje
smeju
računati
na
globalno
uvažavanje
-
ne
vise
u
vazduhu,
nego
stiču
obaveznost
samo
u
normativnim
porecima
i
praksi
odredjenih
kulturnih
oblika
života.
Kad
u
Nasiriji
hiljade
šiita
demonstriraju
protiv
Sadama
i
američke
okupacije,
oni
izražavaju
da
nezapadne
kulture
moraju
iz
sopstvenih
izvora
i
na
svoj
način,
tako
što
će
uspostaviti
ubedljivu
vezu
sa
lokalnim
iskustvima
i
interesima,
prisvojiti
univerzalistički
sadržaj
ljudskih
prava.
Zbog
toga
u
medjudržavnim
odnosima
multilateralno
oblikovanje
volje
nije
tek
jedna
opcija
izmedju
ostalih.
U
svojoj
samoizabranoj
izolaciji,
ne
bi
ni
dobri
hegemon,
koji
se
nameće
za
stratelja
opštih
interesa,
mogao
znati
da
li
je
ono
što
tvrdi
da
čini
u
interesu
drugih,
zaista
dobro
za
njih.
Nema
alternative
kosmopolitiskom
razvoju
medjunarodnog
prava,
koje
se
ravnomerno
i
uzjamno
obazire
na
glasove
svih
pogodjenih.
Svetska
organizacija
dosad
nije
pretrpela
nikakvu
veću
štetu.
Time
što
“mali”
članovi
Saveta
bezbednosti
nisu
popustili
pred
pritiscima
velikih,
ona
je
čak
dobila
na
ugledu
i
autoritetu.
Reputacija
Svetske
organizacije
može
se
oštetiti
samo
sopstvenom
krivicom:
ako
bi
pokušala
da
“leči”
kompromisima
ono
što
nije
za
lečenje.
(Habermasov
tekst
objavljen
je
17.
aprila
u
feljtonu
“Frankfurter
Allgemeine
Zeitung”.
Preveo
s
nemačkog
Branislav
Milošević)
hronika
vesti (arhiva)