Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Debata - Svet nakon 11. septembra

Dzon Le Kare: SAD su poludele

Ostali tekstovi debate

Džon Le Kare

Sjedinjene Američke Države su poludele

Amerika je ušla u jedan od svojih perioda istorijskog ludila, ali ovaj je gori od svih koje mogu da se setim: gori je od makartizma, gori od Zaliva svinja, a dugoročno gledano, verovatno je gori i od Vijetnamskog rata.

Reakcija na 11. septembar prevazišla je i najluđe snove Osame bin Ladena. Kao u Makartijevo doba, sistematski se erodiraju slobode zbog kojih je svet zavideo Americi. Podanički mediji, u kombinaciji sa skrivenim interesima velikih korporacija, još jednom su obezbedili da se debata, koja bi trebalo da odjekuje na svakom gradskom trgu, svede na visokoparne kolumne u novinama sa Istočne obale.

Ovaj rat je planiran mnogo godina pre Ladenovog udara, ali tek je Bin Laden omogućio da do njega zaista i dođe. Bez njega, Bušova hunta bi još uvek morala da se bavi objašnjenjima vrlo nezgodnih stvari – recimo, morala bi da objasni kako je uopšte pobedila na izborima, zatim kako se dogodio Enron, zašto besramno favorizuje one koji su već prebogati, zašto bez milosti zanemaruje siromašne širom sveta, a morala bi da se pozabavi i ekologijom i gomilom unilateralno prekršenih međunarodnih ugovora. Možda bi bila primorana i da objasni zašto i dalje podržava Izrael u njegovom kontinuiranom kršenju rezolucija UN.

Ali, Bin Laden je omogućio da se sve to gurne pod tepih. Bušovi ponosno marširaju. Kažu da sada 88 odsto Amerikanaca želi rat. Budžet za odbranu je povećan za još 60 milijardi dolara i danas on iznosi 360 milijardi. Stiže sjajna nova generacija nuklearnog oružja, tako da možemo da budemo mirni. To je sve jasno, ali je zato mnogo manje jasno šta tačno 88 odsto Amerikanaca misli da podržava. Koliko dugačak rat, moliću lepo? I sa kolikom cenom u američkim životima? Uz koliki udar na džep američkih poreskih obveznika? Sa kolikom cenom – ovo pitam pošto su tih 88 odsto sasvim pristojni i humani ljudi – u iračkim životima?

To kako su Buš i njegova hunta uspeli da preusmere američki bes sa Bin Ladena na Sadama Huseina jedan je od velikih mađioničarskih trikova u istoriji "odnosa sa javnošću". Ali, uspeli su. Nedavna istraživanja javnog mnjenja pokazuju da svaki drugi Amerikanac veruje da je Sadam odgovoran za napad na Svetski trgovinski centar. Američka javnost nije samo zavedena. Ona je tiranisana i držana u neznanju i strahu. Brižljivo orkestrirana neuroza će Buša i njegove zaverenike glatko odvesti do pobede na sledećim izborima.

Oni koji nisu sa gospodinom Bušom, ti su protiv njega. I još gore, oni su na strani neprijatelja. Što je neobično jer, recimo, ja sam strašno protiv Buša, ali bih voleo da Sadam padne – doduše ne pod Bušovim uslovima i ne zahvaljujući njegovim metodama. I ne pod barjakom ove nečuvene hipokrizije.

Religiozni žargon koji će poslati američke trupe u bitku verovatno je najodvratniji aspekt čitavog ovog nadrealnog kvazi-rata. Buš je na direktnoj vezi sa Bogom. A Bog ima veoma jasno i određeno političko stanovište. Bog je imenovao Ameriku da spasi svet na svaki način koji njoj odgovara. Bog je Izrael imenovao da bude oslonac američke politike na Bliskom istoku i svako ko to dovodi u pitanje jeste a) antisemit, b) protivnik Amerike, c) na strani neprijatelja i d) terorista.

Bog, dakle, ima veoma zastrašujuće veze. U Americi, gde su svi ljudi u jednaki njegovim očima (ako ne i u očima jedni drugih), u Bušovoj porodici je jedan predsednik, jedan bivši predsednik, jedan bivši šef CIA, guverner Floride i bivši guverner Teksasa.

Želite li nekoliko nagoveštaja o tome šta se zapravo događa? Džordž V. Buš, 1978-1984: viši menadžer u naftnoj kompaniji Arbusto Energy/Bush Exploration; 1986-1990, viši menadžer u naftnoj kompaniji Harken. Dik Čejni, 1995-2000, direktor u naftnoj kompaniji Halliburton. Kondoliza Rajs, 1991-2000, viši menadžer naftne kompanije Halliburton, koja je njenim imenom krstila jedan naftni tanker. I tako dalje. Ali nijedna od ovih beznačajnih povezanosti ne dovodi u pitanje besprekornost Božjeg dela.

Kada je 1993. godine bivši predsednik Džordž Buš posetio uvek demokratsku kraljevinu Kuvajt da bi primio zahvalnost za to što ju je oslobodio, neko je pokušao da ga ubije. CIA veruje da je taj neko bio Sadam. Otud kuknjava Buša juniora: "Taj čuvek je pokušao da ubije mog tatu". Ali, ovaj rat i dalje nije ništa lično. On je i dalje neophodan. I dalje je božje delo. I dalje je u pitanju donošenje slobode i demokratije podjarmljenom iračkom narodu.

Da bi bili deo tima morate, dakle, verovati u Apsolutno Dobro i Apsolutno Zlo, a Buš, uz svesrdnu pomoć prijatelja, porodice i Boga, tu je da vam kaže šta je šta. No, Buš vam neće reći istinu zašto idemo u rat. U pitanju nije Osovina Zla – već nafta, novac i životi ljudi. Sadamova nesreća je to što sedi na drugom po veličini naftnom nalazištu. Buš želi tu naftu i svako ko mu pomogne da je se dokopa, dobiće deo kolača. A onaj ko ne pomogne, neće.

Da Sadam nema naftu, mogao bi da maltretira svoje građane do mile volje. Druge vođe to rade svakodnevno – pogledajte samo Saudijsku Arabiju, Pakistan, Tursku, Siriju, Egipat.

Bagdad ne predstavlja jasnu i prisutnu opasnost za svoje susede, kao ni za SAD ili Britaniju. Sadamovo oružje za masovno uništenje, ukoliko ga još uvek ima, ništa je u poređenju sa onim što bi Izrael ili Amerika mogli da bace na njega u roku od pet minuta. Nije u pitanju stvarna vojna ili teroristička pretnja, već ekonomski imperativ rasta američke privrede. U pitanju je potreba Amerike da svoju vojnu moć demonstrira svima nama – i Evropi i Rusiji i Kini, i jadnoj maloj ludoj Severnoj Koreji, i Srednjem Istoku; da pokaže ko vlada u Americi i kime će Amerika da vlada van Amerike.

Najpovoljnija interpretacija uloge Tonija Blera u svemu ovome jeste da se kaže da on, jašući tigra, misli da može njime da upravlja. Ne može. Umesto toga, Bler je dozvolio da se iskoristi njegova slatkorečivost i pružio je lažni legitimitet. Bojim se da ga je sada taj tigar priterao u ćošak i da više ne može da se izvuče.

Potpuno je smešno što u vreme kada je Bler pokušavao da se raznim pričama iskobelja iz nevolje, u Velikoj Britaniji nije bilo nijednog opozicionog vođe koji je mogao da nastupi zaista oštro. Ali to je tragedija Britanije, koliko je i tragedija i Amerike: dok naše vlade preoblikuju javno mnjenje, lažu i gube kredibilitet, birači samo sležu ramenima i skreću pogled. Najveće šanse da preživi Bler ima ako u pet do dvanaest protesti širom sveta, i odjednom hrabre UN (u šta je teško poverovati), nateraju Buša da bez opaljivanja vrati pištolj u korice. Ali, šta će se dogoditi ako najveći kauboj dojaše u svoj grad bez tiraninove glave kojom bi se pohvalio pred momcima?

Bler ima najmanje šanse ukoliko nas, sa ili bez podrške UN, uvuče u rat koji se mogao izbeći samo da je ikada postojala volja za energične pregovore, rat o kojem se u Britaniji ne vodi demokratska debata, kao što se ne vodi ni u Americi ili UN. Ako to uradi, Bler će unazaditi odnose sa Evropom i Bliskim Istokom za narednih nekoliko desetina godina, daće svoj doprinos izazivanju nezamislive odmazde, pojavi velikih nemira kod kuće i haosa na Bliskom Istoku. Dobro došli u partiju etičke spoljne politike.

Postoji i srednji put, ali on je težak: Buš uleće bez podrške UN, a Bler ostaje po strani. Zbogom specijalni odnosi.

Trgnem se kad čujem kako moj premijer koristi detinjaste smicalice i doskočice da bi opravdao ovu kolonijalističku avanturu. Njegov veoma realan strah od terorizma osećaju i svi normalni ljudi. Ali on ne može da objasni kako je moguće pomiriti globalni napad na Al Kaidu sa teritorijalnim napadom na Irak. Mi ćemo u ovaj rat, ako do njega dođe, ući zato da bismo osigurali smokvin list naših specijalnih odnosa i da bismo ugrabili deo naftnog kolača; i, naravno, posle svih javnih držanja za ruke u Vašintonu i Kemp Dejvidu, Bler mora da stane i pred oltar.

"Tata, hoćemo li pobediti?"

"Naravno, sine. Sve će biti gotovo još pre nego što se sutra probudiš."

"Zašto?"

"Jer bi inače birači gospodina Buša postali strašno nestrpljivi i možda bi odlučili da ne glasaju za njega."

"A hoće li neko biti ubijen?"

"Niko koga ti znaš, zlato moje. Samo neki stranci."

"A jel' ću moći da gledam na televiziji?"

"Ako gospodin Buš kaže da možeš."

"A posle, hoće li sve biti kao pre? Niko više neće da radi nikakve ružne stvari?"

"Šššššš, hajde sad na spavanje."

Prošlog petka jedan moj prijatelj iz Kalifornije otišao je do lokalnog supermarketa kolima na kojima je stajala nalepnica "I mir je patriotski". Kada se vratio iz kupovine, nalepnice više nije bilo.

15. januar 2003, The Times

hronika vesti (arhiva)

Copyright by NSPM