Ostali
tekstovi
debate
Džon
Le
Kare
Sjedinjene
Američke
Države
su
poludele
Amerika
je
ušla
u
jedan
od
svojih
perioda
istorijskog
ludila,
ali
ovaj
je
gori
od
svih
koje
mogu
da
se
setim:
gori
je
od
makartizma,
gori
od
Zaliva
svinja,
a
dugoročno
gledano,
verovatno
je
gori
i
od
Vijetnamskog
rata.
Reakcija
na 11. septembar prevazišla je i najluđe snove Osame bin
Ladena. Kao u Makartijevo doba, sistematski se erodiraju slobode
zbog kojih je svet zavideo Americi. Podanički mediji, u
kombinaciji sa skrivenim interesima velikih korporacija, još
jednom su obezbedili da se debata, koja bi trebalo da odjekuje
na svakom gradskom trgu, svede na visokoparne kolumne u novinama
sa Istočne obale.
Ovaj
rat
je
planiran
mnogo
godina
pre
Ladenovog
udara,
ali
tek
je
Bin
Laden
omogućio
da
do
njega
zaista
i
dođe.
Bez
njega,
Bušova
hunta
bi
još
uvek
morala
da
se
bavi
objašnjenjima
vrlo
nezgodnih
stvari
–
recimo,
morala
bi
da
objasni
kako
je
uopšte
pobedila
na
izborima,
zatim
kako
se
dogodio
Enron,
zašto
besramno
favorizuje
one
koji
su
već
prebogati,
zašto
bez
milosti
zanemaruje
siromašne
širom
sveta,
a
morala
bi
da
se
pozabavi
i
ekologijom
i
gomilom
unilateralno
prekršenih
međunarodnih
ugovora.
Možda
bi
bila
primorana
i
da
objasni
zašto
i
dalje
podržava
Izrael
u
njegovom
kontinuiranom
kršenju
rezolucija
UN.
Ali,
Bin
Laden
je
omogućio
da
se
sve
to
gurne
pod
tepih.
Bušovi
ponosno
marširaju.
Kažu
da
sada
88
odsto
Amerikanaca
želi
rat.
Budžet
za
odbranu
je
povećan
za
još
60
milijardi
dolara
i
danas
on
iznosi
360
milijardi.
Stiže
sjajna
nova
generacija
nuklearnog
oružja,
tako
da
možemo
da
budemo
mirni.
To
je
sve
jasno,
ali
je
zato
mnogo
manje
jasno
šta
tačno
88
odsto
Amerikanaca
misli
da
podržava.
Koliko
dugačak
rat,
moliću
lepo?
I
sa
kolikom
cenom
u
američkim
životima?
Uz
koliki
udar
na
džep
američkih
poreskih
obveznika?
Sa
kolikom
cenom
–
ovo
pitam
pošto
su
tih
88
odsto
sasvim
pristojni
i
humani
ljudi
–
u
iračkim
životima?
To
kako
su
Buš
i
njegova
hunta
uspeli
da
preusmere
američki
bes
sa
Bin
Ladena
na
Sadama
Huseina
jedan
je
od
velikih
mađioničarskih
trikova
u
istoriji
"odnosa
sa
javnošću".
Ali,
uspeli
su.
Nedavna
istraživanja
javnog
mnjenja
pokazuju
da
svaki
drugi
Amerikanac
veruje
da
je
Sadam
odgovoran
za
napad
na
Svetski
trgovinski
centar.
Američka
javnost
nije
samo
zavedena.
Ona
je
tiranisana
i
držana
u
neznanju
i
strahu.
Brižljivo
orkestrirana
neuroza
će
Buša
i
njegove
zaverenike
glatko
odvesti
do
pobede
na
sledećim
izborima.
Oni
koji
nisu
sa
gospodinom
Bušom,
ti
su
protiv
njega.
I
još
gore,
oni
su
na
strani
neprijatelja.
Što
je
neobično
jer,
recimo,
ja
sam
strašno
protiv
Buša,
ali
bih
voleo
da
Sadam
padne
–
doduše
ne
pod
Bušovim
uslovima
i
ne
zahvaljujući
njegovim
metodama.
I
ne
pod
barjakom
ove
nečuvene
hipokrizije.
Religiozni
žargon
koji
će
poslati
američke
trupe
u
bitku
verovatno
je
najodvratniji
aspekt
čitavog
ovog
nadrealnog
kvazi-rata.
Buš
je
na
direktnoj
vezi
sa
Bogom.
A
Bog
ima
veoma
jasno
i
određeno
političko
stanovište.
Bog
je
imenovao
Ameriku
da
spasi
svet
na
svaki
način
koji
njoj
odgovara.
Bog
je
Izrael
imenovao
da
bude
oslonac
američke
politike
na
Bliskom
istoku
i
svako
ko
to
dovodi
u
pitanje
jeste
a)
antisemit,
b)
protivnik
Amerike,
c)
na
strani
neprijatelja
i
d)
terorista.
Bog,
dakle,
ima
veoma
zastrašujuće
veze.
U
Americi,
gde
su
svi
ljudi
u
jednaki
njegovim
očima
(ako
ne
i
u
očima
jedni
drugih),
u
Bušovoj
porodici
je
jedan
predsednik,
jedan
bivši
predsednik,
jedan
bivši
šef
CIA,
guverner
Floride
i
bivši
guverner
Teksasa.
Želite
li
nekoliko
nagoveštaja
o
tome
šta
se
zapravo
događa?
Džordž
V.
Buš,
1978-1984:
viši
menadžer
u
naftnoj
kompaniji
Arbusto
Energy/Bush
Exploration;
1986-1990,
viši
menadžer
u
naftnoj
kompaniji
Harken.
Dik
Čejni,
1995-2000,
direktor
u
naftnoj
kompaniji
Halliburton.
Kondoliza
Rajs,
1991-2000,
viši
menadžer
naftne
kompanije
Halliburton,
koja
je
njenim
imenom
krstila
jedan
naftni
tanker.
I
tako
dalje.
Ali
nijedna
od
ovih
beznačajnih
povezanosti
ne
dovodi
u
pitanje
besprekornost
Božjeg
dela.
Kada
je
1993.
godine
bivši
predsednik
Džordž
Buš
posetio
uvek
demokratsku
kraljevinu
Kuvajt
da
bi
primio
zahvalnost
za
to
što
ju
je
oslobodio,
neko
je
pokušao
da
ga
ubije.
CIA
veruje
da
je
taj
neko
bio
Sadam.
Otud
kuknjava
Buša
juniora:
"Taj
čuvek
je
pokušao
da
ubije
mog
tatu".
Ali,
ovaj
rat
i
dalje
nije
ništa
lično.
On
je
i
dalje
neophodan.
I
dalje
je
božje
delo.
I
dalje
je
u
pitanju
donošenje
slobode
i
demokratije
podjarmljenom
iračkom
narodu.
Da
bi
bili
deo
tima
morate,
dakle,
verovati
u
Apsolutno
Dobro
i
Apsolutno
Zlo,
a
Buš,
uz
svesrdnu
pomoć
prijatelja,
porodice
i
Boga,
tu
je
da
vam
kaže
šta
je
šta.
No,
Buš
vam
neće
reći
istinu
zašto
idemo
u
rat.
U
pitanju
nije
Osovina
Zla
–
već
nafta,
novac
i
životi
ljudi.
Sadamova
nesreća
je
to
što
sedi
na
drugom
po
veličini
naftnom
nalazištu.
Buš
želi
tu
naftu
i
svako
ko
mu
pomogne
da
je
se
dokopa,
dobiće
deo
kolača.
A
onaj
ko
ne
pomogne,
neće.
Da
Sadam
nema
naftu,
mogao
bi
da
maltretira
svoje
građane
do
mile
volje.
Druge
vođe
to
rade
svakodnevno
–
pogledajte
samo
Saudijsku
Arabiju,
Pakistan,
Tursku,
Siriju,
Egipat.
Bagdad
ne
predstavlja
jasnu
i
prisutnu
opasnost
za
svoje
susede,
kao
ni
za
SAD
ili
Britaniju.
Sadamovo
oružje
za
masovno
uništenje,
ukoliko
ga
još
uvek
ima,
ništa
je
u
poređenju
sa
onim
što
bi
Izrael
ili
Amerika
mogli
da
bace
na
njega
u
roku
od
pet
minuta.
Nije
u
pitanju
stvarna
vojna
ili
teroristička
pretnja,
već
ekonomski
imperativ
rasta
američke
privrede.
U
pitanju
je
potreba
Amerike
da
svoju
vojnu
moć
demonstrira
svima
nama
–
i
Evropi
i
Rusiji
i
Kini,
i
jadnoj
maloj
ludoj
Severnoj
Koreji,
i
Srednjem
Istoku;
da
pokaže
ko
vlada
u
Americi
i
kime
će
Amerika
da
vlada
van
Amerike.
Najpovoljnija
interpretacija
uloge
Tonija
Blera
u
svemu
ovome
jeste
da
se
kaže
da
on,
jašući
tigra,
misli
da
može
njime
da
upravlja.
Ne
može.
Umesto
toga,
Bler
je
dozvolio
da
se
iskoristi
njegova
slatkorečivost
i
pružio
je
lažni
legitimitet.
Bojim
se
da
ga
je
sada
taj
tigar
priterao
u
ćošak
i
da
više
ne
može
da
se
izvuče.
Potpuno
je
smešno
što
u
vreme
kada
je
Bler
pokušavao
da
se
raznim
pričama
iskobelja
iz
nevolje,
u
Velikoj
Britaniji
nije
bilo
nijednog
opozicionog
vođe
koji
je
mogao
da
nastupi
zaista
oštro.
Ali
to
je
tragedija
Britanije,
koliko
je
i
tragedija
i
Amerike:
dok
naše
vlade
preoblikuju
javno
mnjenje,
lažu
i
gube
kredibilitet,
birači
samo
sležu
ramenima
i
skreću
pogled.
Najveće
šanse
da
preživi
Bler
ima
ako
u
pet
do
dvanaest
protesti
širom
sveta,
i
odjednom
hrabre
UN
(u
šta
je
teško
poverovati),
nateraju
Buša
da
bez
opaljivanja
vrati
pištolj
u
korice.
Ali,
šta
će
se
dogoditi
ako
najveći
kauboj
dojaše
u
svoj
grad
bez
tiraninove
glave
kojom
bi
se
pohvalio
pred
momcima?
Bler
ima
najmanje
šanse
ukoliko
nas,
sa
ili
bez
podrške
UN,
uvuče
u
rat
koji
se
mogao
izbeći
samo
da
je
ikada
postojala
volja
za
energične
pregovore,
rat
o
kojem
se
u
Britaniji
ne
vodi
demokratska
debata,
kao
što
se
ne
vodi
ni
u
Americi
ili
UN.
Ako
to
uradi,
Bler
će
unazaditi
odnose
sa
Evropom
i
Bliskim
Istokom
za
narednih
nekoliko
desetina
godina,
daće
svoj
doprinos
izazivanju
nezamislive
odmazde,
pojavi
velikih
nemira
kod
kuće
i
haosa
na
Bliskom
Istoku.
Dobro
došli
u
partiju
etičke
spoljne
politike.
Postoji
i
srednji
put,
ali
on
je
težak:
Buš
uleće
bez
podrške
UN,
a
Bler
ostaje
po
strani.
Zbogom
specijalni
odnosi.
Trgnem
se
kad
čujem
kako
moj
premijer
koristi
detinjaste
smicalice
i
doskočice
da
bi
opravdao
ovu
kolonijalističku
avanturu.
Njegov
veoma
realan
strah
od
terorizma
osećaju
i
svi
normalni
ljudi.
Ali
on
ne
može
da
objasni
kako
je
moguće
pomiriti
globalni
napad
na
Al
Kaidu
sa
teritorijalnim
napadom
na
Irak.
Mi
ćemo
u
ovaj
rat,
ako
do
njega
dođe,
ući
zato
da
bismo
osigurali
smokvin
list
naših
specijalnih
odnosa
i
da
bismo
ugrabili
deo
naftnog
kolača;
i,
naravno,
posle
svih
javnih
držanja
za
ruke
u
Vašintonu
i
Kemp
Dejvidu,
Bler
mora
da
stane
i
pred
oltar.
"Tata,
hoćemo
li
pobediti?"
"Naravno,
sine.
Sve
će
biti
gotovo
još
pre
nego
što
se
sutra
probudiš."
"Zašto?"
"Jer
bi
inače
birači
gospodina
Buša
postali
strašno
nestrpljivi
i
možda
bi
odlučili
da
ne
glasaju
za
njega."
"A
hoće
li
neko
biti
ubijen?"
"Niko
koga
ti
znaš,
zlato
moje.
Samo
neki
stranci."
"A
jel'
ću
moći
da
gledam
na
televiziji?"
"Ako
gospodin
Buš
kaže
da
možeš."
"A
posle,
hoće
li
sve
biti
kao
pre?
Niko
više
neće
da
radi
nikakve
ružne
stvari?"
"Šššššš,
hajde
sad
na
spavanje."
Prošlog
petka
jedan
moj
prijatelj
iz
Kalifornije
otišao
je
do
lokalnog
supermarketa
kolima
na
kojima
je
stajala
nalepnica
"I
mir
je
patriotski".
Kada
se
vratio
iz
kupovine,
nalepnice
više
nije
bilo.
15.
januar
2003,
The
Times
hronika
vesti (arhiva)