Pristigli
komentari
Mario
Kalik:
"Evropa"
protiv
Evrope
Dominirajuca
dilema
koja
mnoge
politicke
elite,
ukljucujuci
i
našu,
prisiljava
na
jasno
opredeljenje,
jeste
izbor
izmedu
Evrope
i
SAD,
u
kontekstu
sada
vec
zapocetog
angloamerickog
napada
na
Irak.
Preciznije
receno,
izmedu
jednog
dela
Evrope
(koju
je
americki
ministar
odbrane
Donald
Ramsfeld
nazvao
"starom"),
s
jedne
,
i
nekih
drugih
evropskih
zemalja
i
SAD,
sa
druge
strane.
Ovaj
spor
odrazio
se
i
na
intelektualne
rasprave
o
globalnoj
svetskoj
politici
i
u
tim
diskusijama
dobio
oblik
izjašnjavanja
za
jednu
ili
drugu
opciju.
Važnost
aktuelnih
dešavanja
za
buduci
razvoj
globalnih
tokova
daje
tom
sporu
veliki
intenzitet.
Kao
što
se
cini
da
se
državni
zvanicnici
zemalja
u
sporu
odlucno
i
jasno
opredeljuju
za
jednu
od
"suprotstavljenih"
strana,
tako
se
i
vodeci
intelektualci
zapadnih
zemalja
u
svojim
brojnim
nastupima,
intervjuima
i
tekstovima
takode
svrstavaju
za
jednu
od
tih
strana.
Retki
su
oni
koji
misle
da
je
ovaj
spor
prividan
ili,
bar,
da
ima
znatno
manju
težinu
od
one
koja
mu
se
priprisuje.
Nasuprot
razilaženjima
koja
izbijaju
u
prvi
plan,
oni
pronalaze
zajednicke
stavove
obeju
strana
i
tako
relativizuju
dubinu
i
intenzitet
ovog
spora.
Oni
prepoznaju
lažnost
dileme
i
ne
žele
da
se
unutar
nje
svrstavaju.
Filozofski
receno,
oni
prepoznaju
suštinu
spora
kao
identitet
u
razlicitom.
A
suština
mora
da
se
pojavi,
ona
nije
nešto
potpuno
odvojeno
od
pojave.
Koja
su
to
mesta
na
kojima
se
pojavljuje
ova
suština?
"Lideri
Nemacke,
Francuske
i
Rusije
su
izdali
zajednicku
deklaraciju
u
kojoj
kažu
da
'još
postoji
alternativa
ratu',
uz
napomenu
kako
njihovo
mišljenje
deli
'veliki
broj'
zemalja
clanica
Saveta
bezbednosti
UN
koje
žele
da
se
Irak
'mirno
razoruža'"
("Osovina
protiv
rata",
NIN,
13.02.2003.).
U
tom
kontekstu
francuski
ministar
spoljnih
poslova
Dominik
de
Vilpen,
u
svom
"vatrenom"
govoru
održanom
na
isto
tako
"vrucoj"
sednici
Saveta
bezbednosti
UN,
izjavio
je
sledece:
"U
ovom
hramu
Ujedinjenih
nacija
mi
smo
cuvari
ideala,
cuvari
savesti.
To
je
teško
breme,
ali
i
izuzetna
cast,
i
stoga
prioritet
moramo
dati
mirnom
razoružanju"
("Iracka
kriza:
odbrojavanje
sa
zadrškom",
Vreme,
20.02.2003.).
Dalje,
francuski
ambasador
u
Vašingtonu
u
jednom
svom
nastupu
je
rekao
da
je
"Francuska
uvek
bila
lojalni
saveznik
Amerike,
i
da
ce
to
biti
i
ubuduce,
jer
ona
ne
zaboravlja
pomoc
koju
je
Amerika
pružila
Francuskoj
u
dva
svetska
rata
u
proteklom
veku.
'Uostalom,
Francuska
je,
rame
uz
rame
sa
Amerikom,
ucestvovala
i
u
onom
prethodnom
ratu
u
Persijskom
zalivu'"
("Sila
na
ulicama",
NIN,
20.2.2003.).
Kako
stvar
stoji
sa
Nemackom?
Šrederova
vlada
je
"u
vreme
dok
su
se
ulicama
Berlina
valjale
najmasovnije
antiratne
povorke,
ucinila
znacajan
ustupak
Americi
i
odustala
od
protivljenja
da
se
Turska
zajednickim
snagama
dodatno
naoruža,
što
je
bila
cena
turskog
pristanka
da
se
ukljuci
u
rat
protiv
Iraka"
(ibid.)
Joška
Fišer
je
izjavio:
"Mi
ne
sporimo
americke
tvdrnje
da
je
Sadam
Husein
koristio
projektile
'skud'
protiv
suseda
i
hemijsko
oružje.
Samo
se
pitamo
cemu
tolika
žurba"
(Transatlantsko
sporenje:
uoci
presude
Sadamu",
Vreme,
12.02.2003.)
Na
kraju,
"Ujedinjene
nacije
vec
razmatraju
ko
ce
voditi
Irak
posle
Sadama.
U
nekim
njihovim
papirima
oznacenim
kao
'strogo
poverljivi'
rec
je
o
'mogucoj
posleratnoj
ulozi
UN
u
upravljanju
zemljom...
Na
kratak
rok,
spoljna
sila
koja
se
upušta
u
rat
bice
komandujuca
i
može
upravljati
zemljom
ili
nametnuti
odredenu
vlast',
kaže
se
u
dokumentu.
'Posle
cetiri
ili
osam
meseci,
UN
mogu
dobiti
više
prostora
za
odredene
odgovornosti
u
smislu
upravljanja
ili
uspostavljanja
bezbednosti
i
pravicnosti'"
("Scenario
srednjeg
udara",
NIN,
6.2.2003).
Dakle,
i
"stara"
Evropa
i
SAD
se
slažu
da
Irak
treba
razoružati,
samo
što
jedni
smatraju
da
to
treba
uciniti
putem
vojne
"intervencije",
a
drugi
veruju
da
se
taj
cilj
može
postici
mirnim
putem.
Svi
"znaju"
da
je
Sadam
Husein
"diktator"
i
da
"teroriše"
svoj
i
okolne
narode,
ali
jedni
misle
da
sa
njegovim
svrgavanjem
ne
treba
toliko
žuriti.
A
UN
su
se
vec
pomirile
sa
agresijom
na
Irak
i
razmišljaju
o
njegovoj
buducnosti
-
pobednicka
sila
ce
neko
vreme
upravljati
Irakom
nakon
njegovog
"izvesnog"
poraza,
a
onda
ce
se
stvari
vratiti
pod
okrilje
UN,
i
svi
ce
brzo
zaboraviti
sadašnji
"neprijatan
presedan".
Kao
što
su
zaboravili
i
prethodan,
agresiju
NATO
na
SRJ.
Važno
je
da
ce,
nakon
svrgavanja
"diktatorskog
režima",
što
žarko
priželjkuju
i
"miroljubive"
zemlje
"stare"
Evrope,
zavladati
Kaganova
(per)verzija
Kantove
ideje
o
"vecnom
miru"
medu
državama
i
nacijama.
Tamo
gde
je
Kant
video
mir
medu
ravnopravnim
i
suverenim
državama
kao
krajnju
svrhu
istorije,
Kagan
podmece
"postistorijski"
evropski
mir
neravnopravnih
clanica
EU,
koji
je
zapravo
obezbeden
od
strane
daljeg
ostanka
SAD
u
istoriji.
Po
njemu,
"Sjedinjene
Države
rešile
su
Evropljanima
Kantov
paradoks",
mada
po
cenu
slobode,
odnosno
dominacije
SAD
nad
Evropom.
Kagan
ne
shvata
da
se
navedeni
paradoks
ne
može
rešiti
na
ovaj
nacin,
žrtvovanjem
slobode
koja
je
kod
Kanta
"kamen
temeljac"
njegovog
filozofskog
sistema.
Narocito
je
kod
Kagana
zanimljiva
(samo)idealizacija
Evrope
-
"Evropa
se
(naprasno
-
prim.
M.K.)
okrece
od
moci,
ili
-
na
drugi
nacin
receno
-
prevazilazi
moc
i
stupa
u
samodovoljni
svet
zakona,
pravila,
medjunarodnih
pregovora
i
saradnje".
Valjda
bi
ovo
trebalo
da
podrazumeva
sankcije
prema
onome
ko
krši
ove
zakone,
konkretno
prema
angloamerickoj
agresorskoj
koaliciji.
Umesto
toga,
"stara"
Evropa
(i
UN)
"žale".
I
usput
dozvole
još
nekoj
zemlji
da
ucestvuje
u
agresiji
(npr.
Turskoj).
Može
li
se
govoriti
o
poštovanju
(medunarodnih)
zakona
tamo
gde
se
istovremeno
ne
preduzimaju
konkretne
mere
protiv
prekršilaca
tih
zakona,
bilo
u
vidu
ekonomskih
sankcija,
prekida
diplomatske
saradnje
i,
u
krajnjem
slucaju,
vojne
akcije?
Videli
smo
da
je
patos
(samo)idealizacije
narocito
prisutan
u
govoru
francuskog
ministra
spoljnih
poslova;
medutim,
on
nije
propustio
da
napomene
ideju
o
razoružanja
Iraka,
makar
to
bilo
mirnim
putem.
Prvo,
nije
mi
jasno
kako
bi
neko
mogao
da
pristane
da
se
sopstvenom
voljom
odrekne
svoje
vojne
moci
i
tako
uništi
svoju
državu
(buduci
da
je
vojna
moc,
pored
teritorije
i
stanovništva,
nužan,
sastavni
deo
države)?
Da
tako
prepusti
svoju
zemlju
bližim
ili
daljim
osvajacima
i
okupatorima?
Drugo,
zašto
bi
Irak
trebalo
da
se
razoruža?
Kome
je
on
pretnja?
Ova
pitanja
idu
"protiv
struje",
zapravo
bujice
napadne
retorike
o
"diktaturi"
i
"tiraniji"
Sadama
Huseina.
Onaj
ko
se
upoznao
sa
orvelovskom
retorikom
americke
spoljne
politike,
u
kojoj
se
demokratske
zemlje
(one
koje
insistiraju
da
same,
a
ne
SAD,
odlucuju
o
njihovoj
sudbini,)
proglašavaju
"diktaturama",
a
ogoljene
diktature
(npr.
u
Latinskoj
Americi)
ili
feudalni
režimi
(npr.
u
Saudijskoj
Arabiji
i
Kuvajtu)
proglašavaju
"demokratijama",
mora
biti
skeptican
prema
ovoj
retorici.
U
najmanju
ruku,
može
se
postaviti
pitanje
-
da
li
je
veci
stepen
demokratije
sacuvan
tamo
gde
se
predsenik
države
postaje
odlukom
suda,
i
to
uz
manji
apsolutni
broj
glasova,
ili
u
situaciji
kada
se
cisto
i
glatko
pobedi
na
referendumu,
sa
sto
posto
glasova?
Ako
je
Sadam
osoba
koja
se
ne
libi
da
upotrebi
"oružje
za
masovno
uništenje"
protiv
svog
naroda
(da
ne
govorimo
o
drugim
narodima)
u
cilju
"ostajanja
na
vlasti",
kako
to
da
za
ovih
dvanaest
godina
izolacije
njegove
zemlje
nije
ucinio
ništa
slicno,
pogotovo
sada,
kada
je
njegova
"vlast"
neporedno
ugrožena?
Kako
to
da
takva
osoba
cini
ustupke
koji
direktno
ugrožavaju
suverenitet
njegove
zemlje,
npr.
dozvoljava,
bukvalno,
njuškanje
po
svojoj
zemlji,
samo
zato
što
se
Buš(man)ovoj
administraciji
ucinilo
da
oseca
"miris"
atomskog
naoružanja
na
nekoliko
hiljada
kilometara
od
Vašingtona?
Pa
šta
i
ako
ima
to
naoružanje?
U
cemu
je
tu
problem?
S
druge
strane,
umesto
da
"Evropa"
posavetuje
Buš(man)a
da
prvo
pogleda
da
li
"miris"
možda
ne
dolazi
od
nagomilanog
americkog
nuklearnog
arsenala,
ona
govori:
"Da,
Irak
mora
da
se
razoruža;
samo
sacekajmo,
možda
su
Iracani
glupi,
pa
ce
se
sami
(mirno)
razoružati.
Što
da
ginu
naša
(evropska)
deca
ako
ne
moraju?".
Kad
cak
i
Amerika
pokaže
vecu
inteligenciju,
pa
kaže
"Irak
se
nece
sam
razoružati",
jer,
zaista,
što
bi
to
ucinio,
Kagan
i
slicni
tu
razliku
u
taktickim
procenama
namah
pretvore
u
nebuloze
o
Marsu
i
Veneri,
ili
Hobsu
i
Kantu.
Pokušaji
da
se
instant-kursevi
"filozofije",
savladani
u
školama
CIA-e
ili
MI5-a,
nakaleme
na
"analizu"
globalnih
politickih
dešavanja,
zaista
deluju
tragikomicno.
Nažalost,
ništa
manje
groteskne
nisu
ni
izjave
intelektualaca
koji
su
podržali
"intervenciju"
NATO-a
protiv
SRJ
ili,
bar,
nisu
progovorili
nijednu
rec
protiv
nje,
npr.
Habermasa
i
Deride
-
odgovarajuci
Ramsfeldu
i
naprasno
se
protiveci
politici
sile,
Habermas
kaže
za
Ramsfeldovu
izjava
da
je
napad
na
"vlastite
americke
ideale
18.
veka",
a
Derida
da
je
"simptomaticna
za
neznanje
o
tome
šta
je
Evropa
bila,
šta
jeste
i
šta
ce
postati".
I
zaista,
koji
su
"americki
ideali
18.
veka",
i
šta
je
to
"Evropa
bila",
"jeste"
i
"šta
ce
postati"?
Kada
se
govori
o
americkoj
revoluciji
i
nastanku
americke
države/nacije,
cini
se
da
je
odlucujuci
ideal
nacionalnog
suvereniteta.
On
seže
cak
do
Aristotela,
odnosno
ideje
gradanskog
suvereniteta,
po
kojoj
gradani
jedne
politicke
zajednice
istovremeno
donose
zakone
i
njima
se
pokoravaju.
Ta
ideja
je
zaista
surovo
narušena
u
slucaju
Iraka
-
toj
zemlji
se
namece
okupacija
i
vladavina
zakona
okupatora,
uz
istovremeno
uklanjanje
onoga
ko
je
predstavnik
suverene
politicke
volje
irackog
naroda.
Sporno
je
što
se
za
tu
ideju
zalaže
intelektualac
koji
je,
u
gotovo
istoj
situaciji
cetiri
godine
pre
toga,
podržao
njeno
narušavanje,
govoreci
o
"neuroticnom
vezivanju
za
kategoriju
suvereniteta".
Narocito
kada
se
ima
u
vidu
da
mu,
po
vokaciji,
principijelnost
i
doslednost
moraju
biti
osnovne
intelektualne/moralne
vrline.
S
druge
strane,
šta
je
"Evropa
bila"?
Njen
identitet
je
svakako
podvojen
-
to
je
Evropa
slobode,
ali
i
kolonijalne
vladavine
i
kapitalisticke
eksploatacije,
filozofskog,
naucnog
i
umetnickog
stvaralaštva,
ali
i
nevidene
destruktivnosti,
ogromnog
materijalnog
bogatstva,
ali
i
fizicke
bede.
U
velikoj
meri
ona
je,
doduše
u
novim
oblicima,
i
danas
takva.
A
šta
ce
postati,
zavisi
od
odnosa
snaga
onih
koji
stoje
iza
ovih
sukobljenih
društvenih
procesa.
Derida
je
u
onoj
izjavi
verovatno
mislio
na
ovu
prvu
Evropu.
Patos
koji
se
u
toj
izjavi
oseca
daje
reci
"Evropa"
emfaticki
naboj.
Sporno
je,
opet,
što
o
takvoj
Evropi
govori
covek
koji
nije
ništa
rekao
protiv
ubijanja
jednog
nesumnjivo
evropskog
naroda.
U
svakom
slucaju,
to
bi
bila
ona
ideja
Evrope
koja
se
provlaci
kroz
filozofiju
od
Aristotela
do
Huserla,
i
koja
se
suprotstavlja
evropskim
tokovima
porobljavanja,
destrukcije
i
fizicke
bede.
Današnja
"Evropa",
zapravo
EU,
suprotstavlja
se
toj
ideji.
Kada
Francuska
govori
o
razoružanju
Iraka,
i
kada
medu
evropskom
politickom
elitom,
pa
cak
i
u
javnom
mnenju,
postoji
ubedenje
da
je
Sadam
Husein
"dikator"
koga
svakako
treba
svrgnuti,
onda
se
time
devalviraju
ideje
nacionalnog
suvereniteta
i
slobode,
izražene,
izmedu
ostalog,
i
u
Francuskoj
revoluciji.
Kada
se
na
taj
nacin
proglašava
da
evropski
standardi
važe
samo
za
neke
zemlje
i
narode,
dok
se
drugima
odricu,
onda
je
to
antievropski
gest,
poricanje
univerzalistickih
nastojanja
sadržanih
u
ideji
Evrope.
S
druge
strane,
onaj
ko
brani
univerzalni
karakter
ovih
standarda,
samim
tim
brani
Evropu.
Stoga
se
Evropa
danas
brani
u
Iraku
i
od
strane
Iraka.
Kao
što
se
branila
i
pre
cetiri
godine,
u
našem
otporu
NATO
agresiji.
Od
ishoda
te
borbe
zavisi
da
li
ce
Evropa
uopšte
realno
postojati.
A
onima
koji
se,
u
slucaju
poraza
Iraka,
i
dalje
budu
pozivali
na
evropski
duh,
misleci
pri
tom
na
ono
što
se
danas
oficijelno
naziva
"Evropom",
ostaju
samo
etikete,
flacti
voci.
Pristigli
komentari
Mislim
da
bi
trebalo
da
date
uz
kritiku
ili
ostale
dokumente
ukratko
ko
je
taj
sto
pise.
Simptomaticno
je
pisanje
tog
Maria
Nalika,
koji
se
po
meni
ponasa
kao
dezurni
politicki
komesar
neke
organizacije.
Ljudi
su
uvek
pisali
onako
kako
znaju
i
koliko
znaju.
Sve
sto
je
u
istoriji
covecanstva
do
sada
napisano
iz
bilo
koje
oblasti
vredelo
je
onoliko
koliko
su
ga
citaoci
i
javnost
prihvatili.
Ovaj
covek
je
ocigledno
dezurni
komesar
organizacije
koja
je
protiv
vase.
Njegove
kritike
su
duze
nego
i
clanci
koje
kritikuje
i
citaocima
ne
koriste
nista
a
verujem
ni
vama.
Ako
je
toliko
sposoban
sto
on
nesto
ne
napise
pa
da
i
njegovo
znanje
i
stavove
vidimo.
Trazio
sam
po
internetu
i
negde
nisam
naisao
na
njevovo
ime
a
kamoli
tekst.
Nisam
ucestvovao
ni
u
jednom
ratu,
nisam
podrzavao
ni
jednu
vladu
od
1945
do
sada,
rodjen
sam
i
odrastao
u
Sumadiji
pa
nisam
ni
znao
sta
je
nacionalizam,
ali
tipovi
koa
Kandicka,
Biserko,
taj
profesor
Dimitrijevic,
onaj
nekulturni
fasista
novinar
lista
Danas
Dereta
i
mnogi
drugi
me
vredjaju
svojim
pisanjem
i
agitacijom
,
kao
Srbina
koji
nikome
nista
nije
ucunio.
Podrzavam
vas
u
vasoj
odbrani
srpske
istine
i
vecine
srpskog
naroda,
koji
je
vec
13
godina
proganjan
od
"zapadne
civilizacije",
a
ovi
placenici
iste
pokusavaju
da
Srbe
svojom
agitacijom
sateraju
u
misju
rupu
kako
bi
se
neki
mracni
planovi
"zapadne
civilizacije"
okoncali.
Jos
nesto.
Mislim
da
je
taj
izraz
NVO
pogresan,
jer
za
30
godina
u
Kanadi
o
tome
nisam
cuo,
vec
o
"Special
Interest
Groups",
sto
ovim
zapadnjackim
propagatorskim
antisrpskim
organizacijama
i
odgovara.
Puno
pozdrava
i
uspeha
u
radu,
Radomir
Todorovic
Kanada
hronika
vesti (arhiva)