Ostali
tekstovi
debate
Pol
Virilio, mislilac rata i katastrofe. Od kada je kao desetogodišnjak
preživeo bombardovanje Nanta, njegovu imaginaciju zaokupljaju
slike velikih razaranja. Na tim slikama Virilio je izgradio
neku vrstu fenomenologije rata. "Arheologija bunkera"
naziv je izložbe koja ga je 1974. godine učinila slavnim
u Francuskoj. Danas se u pariškom Fondation Cartier održava
izložba Ce qui arrive, koja bi trebalo da bude početak
Viriliovog projekta stvaranja muzeja katastrofa. Na toj izložbi
nesreća je nešto što se zbiva, što nam se događa i
što nije samo slučajnost, već se pokazuje kao neizbežno,
pa stoga i sudbinski. Čak je i prvi "svetski građanski
rat globalizacije", koji je, po Viriliju, počeo 11.
septembra 2001. godine, zapravo nesreća. Rat sa Irakom,
veruje Virilio, izgubljen je i pre nego što je počeo. Za
Frankfurter Rundschau, sa Polom Viriliom razgovarala
je Martina Majster (objavljeno 1. februara 2003.)
Nesreće
su
svuda
Frankfurter
Rundschau:
Džordž
Buš
mlađi
bi
sigurno
dao
za
pravo
starom
generalu
Klauzevicu
koji
je
rekao
da
je
rat
nastavak
politike
drugim
sredstvima.
Vi
smatrate
da
je
ta
definicija
zastarela.
Šta
je
zapravo
rat?
Pol
Virilio:
Napadi
od
11.
setpembra
predstavljaju
veliku,
istorijsku
cezuru
u
vojnom
poretku,
cezuru
koja
bi
se
mogla
po
značaju
izjednačiti
sa
Hirošimom.
Verujem
da
ovaj
strašni
napad,
u
kojem
je
kao
sredstvo
iskorišćena
nesreća,
avionska
nesreća,
predstavlja
preokret
za
postojeći
strateški
poredak.
Ušli
smo
u
doba
post-klauzevicevskih
ratova.
Klauzevicev
rat
je
politički
rat,
sa
političkim
strukturama,
državama,
zastavama,
objavama
rata.
Svega
više
nema
od
kada
je
na
scenu
stupio
veliki
terorizam.
Njastravičnije
nesreće
sada
su
jedna
moguća
forma
globalnog
konflikta.
Frankfurter
Rundschau:
Kako
to
mislite?
Pol
Virilio:
Naša
društva
su
sada
tako
krhka,
tako
je
krhak
naš
napredak
da
je
i
sama
nesreća
postala
moć
kojom
različite
grupe
žele
da
se
posluže.
A
vojni
cilj
predsednika
Buša,
Irak,
ni
na
koji
način
ne
korespondira
sa
tim
strateškim
zaokretom.
SAD
zaostaju
za
čitav
jedan
rat.
I
to
upravo
zbog
svoje
klasične
vojne
snage!
Čak
bih
rekao:
njihova
supermoć
je
njihova
superslabost
u
ovoj
novoj
vrsti
rata.
Ne
može
se
pobediti
u
ratu
u
kojem
se
više
ne
zna
ko
je
neprijatelj.
To
je
radikalna
novost.
Politička
slabost
Amerike
ima
svoj
temelj
u
njenoj
vojnoj
nadmoći.
Frankfurter
Rundschau:
Vi
mislite
da
je
Amerika
već
izgubila
ovaj
rat?
Pol
Virilio:
Da,
zato
što
ovaj
rat
ne
predstavlja
odgovor
na
upućenu
pretnju.
Buš
se
ponaša
kao
neko
ko
odgovara
na
pogrešno
pitanje.
Ukoliko
se
želi
pravda,
mora
se
odgovoriti
na
pravo
pitanje.
To
smo
već
videli
u
Avgansitanu.
Doduše,
tamo
je,
za
razliku
od
Iraka,
postojao
dobar
razlog,
ali
sam
taj
rat
nije
bio
odgovor
na
pretnju.
Frankfurter
Rundschau:
Šta
bi
bio
adekvatan
odgovor?
Pol
Virilio:
Uporedimo
ove
pretnje
XXI
veka
sa
pretnjama
iz
prethodnog
veka.
U
XX
veku
bilo
je
Sarajevo
1914.
godine,
Prvi
svetski
rat.
Evropa
nije
želela
rat,
ali
dogodio
se
atentat
i
svi
su
se
našli
u
ratu
koji
je
označio
početak
pada
Evrope.
Razloge
za
izbijanje
Drugog
svetskog
rata
svi
znamo.
Napad
na
Njujork
sada
za
posledicu
nema
izbijanje
Trećeg
svetskog
rata,
već
prvog
svetskog
građanskog
rata.
Prvog
građanskog
rata
globalizacije.
To
je
nekonvencionalan
rat,
rat
koji
nema
strukturu
i
kojeg
stoga
nije
moguće
obuzdati.
Želeo
bih
da
naglasim:
ovde
više
nije
reč
o
lokalnim
građanskim
ratovima,
kao
što
su
španski
rat,
ili
nedavno
vođeni
ratovi
u
Jugoslaviji.
Reč
je
prvom
globalnom
građanskom
ratu,
o
prvom
civilnom
svetskom
ratu
globalizacije
koji
islamističke
grupe,
i
druge
interesne
grupe
i
teroristi,
vode
tako
što
koriste
slabosti
države.
Danas
su
sve
države
slabe,
globalizacija
nije
ojačala
države.
To
se
ne
odnosi
samo
na
"otpadničke
države",
kako
ih
je
nazvao
Buš,
već
na
sve.
Čak
i
SAD
su
slabe.
Pogledajte
samo
Putina:
nikako
ne
uspeva
da
savlada
destabilizaciju
koju
izaziva
pretnja
upućena
od
strane
čečenskih
pobunjenika.
Frankfurter
Rundschau:
Moram
da
ponovim
pitanje
–
kako
se
možemo
odbraniti
od
novih
vrsta
pretnji?
Pol
Virilio:
Najpre
treba
da
na
novi
način
uvažimo
i
priznamo
znanost
koja
se
bavi
katastrofom.
Hana
Arent
je
rekla
da
su
napredak
i
katastrofa
dve
strane
iste
medalje.
Supstanca
se
ne
može
odvojiti
od
nesreće.
Što
je
moćnija
supstanca
–
a
to
je
tehnički
objekat,
energija
–
to
je
i
katastrofa
veća.
U
napretku
ruku
pod
ruku
idu
ono
što
je
dobro
i
ono
što
je
strašno
u
nesreći,
oni
uslovljavaju
jedno
drugo.
Stoga
nam
je
potrebno
političko
razumevanje
najveće
moguće
katastrofe.
Zbog
napretka,
i
iz
njega
proizašle
krhkosti
naših
društava,
velika
katastrofa
je
razorna
koliko
i
rat.
Setite
se
prvog
napada
na
Svetski
trgovinski
centar
1993.
godine.
Tada
je
bilo
krivaca.
Šta
su
oni
hteli?
Oni
su
hteli
da
iskoriste
slabost
u
građevinskoj
konstrukciji
tih
kula.
Hteli
su
da
jedna
kula
padne
na
drugu
i
da
tako
sahrani
200.000
do
250.000
ljudi.
Sa
600
kilograma
ekploziva
i
starim,
pozajmljenim
kamionom,
četvoro,
petoro
ljudi
je
želelo
da
napravi
katastrofu
koja
bi
se
merila
sa
Hirošimom.
Hoću
da
kažem
da
je
prava
moć
sada
u
velikim
nesrećama
koje
teroristi
mogu
da
izazovu
koristeći
minimalna
sredstva.
Frankfurter
Rundschau:
Vaša
ideja
da
se
napravi
muzej
katastrofa,
kao
i
vaš
pledoaje
za
nauku
o
katastrofi,
samo
su
pokušaji
da
se
katastrofa
pripitomi.
Vi
želite
da
u
muzej
smestite
nešto
čime
već
odavno
ne
može
da
se
vlada...
Pol
Virilio:
Još
je
Aristotel
rekao
da
nije
moguća
nauka
o
nesreći.
Ali
može,
i
mora
biti
filozofije
nesreće.
No,
ona
još
ne
postoji.
Potrebna
nam
je
filozofija
tehnike,
koja
će
obuhvatiti
i
filozofiju
tehničkih
nesreća.
Čitava
budućnost
filozofije
zavisi
od
toga
kako
će
se
izboriti
sa
tom
eshatološkom
dimenzijom.
Sa
mišlju
kraja.
Napredak
je
eshatološki.
Kada
Deneš
Gabor,
mađarski
nobelovac,
kaže
da
će
čovek
napraviti
sve
što
se
tehnikom
može
uopšte
napraviti,
to
je
izraz
uverenja
da
je
tehnika
fatum,
naša
sudbina.
To
će
reći:
potrebno
je
voditi
neku
politiku
u
vezi
sa
tom
eshatologijom.
Postoje
ekološke
partije,
koje
su
u
osnovi
partije
ekoloških
katastrofa,
ali
to
nije
dovoljno.
Moramo
razviti
inteligenciju
konačnosti.
Moramo
misliti
te
granice,
kao
što
moramo
misliti
i
granice
bioloških
nauka.
Nužna
je
filozofija
katastrofe.
Ono
tragično
se
vratilo
u
poredak
teatra
(u
smislu
u
kojem
je
to
Niče
formulisao),
dakle,
tragično
je
u
nauci
i
tehnici.
Frankfurter
Rundschau:
Na
vašoj
izložbi
"Ce
qui
arrive"
("Ono
što
dolazi")
publiku
iritira
to
što
ste
vi
nesreće
stavili
zajedno
sa
atentatima
i
ratovima,
to
jest
smišljenim
akcijama.
Pol
Virilio:
Terorizam
je
anoniman,
tajan,
ne
bira
i
u
izvesnom
smislu
neuhvatljiv.
On
sam
se
poigrava
svojom
višesmislenošću.
Setite
se
sinagoge
u
Đerbi.
Nije
se
znalo
da
li
je
to
automobilska
nesreća
ili
teroristički
napad.
Vlada
izvesna
nesigurnost
kada
je
reč
o
karakteru
događaja
kojima
se
teroristi
igraju.
Oni
koriste
nesigurnost
nesreće
i
njenu
moć.
Setite
se
Svetskog
trgovinskog
centra:
to
su
dve
avionske
nesreće,
bez
eksploziva,
bez
bombi.
Nekoliko
ljudi,
nekoliko
noževa
i
dva
aviona,
a
ubijeno
je
3.000
ljudi,
dok
je
u
Perl
Harburu,
uz
upotrebu
čitave
vojne
mašinerije,
ubijeno
2.500
ljudi.
Ta
vrsta
nesigurnosti
je
deo
strategije
novog
rata.
Frankfurter
Rundschau:
S
druge
strane,
može
se
opaziti
i
kretanje
u
suprotnom
pravcu,
naime
pokušaj
da
se
za
počinioce
traži
odgovornost.
Pol
Virilio:
Da,
takav
slučaj
je
recimo
Černobilj.
Porodicu
direktora
atomske
centrale
morala
je
da
bude
pod
stražom
da
ih
ljudi
ne
bi
masakrirali.
A
taj
čovek,
direktor,
naravno,
nije
bio
kriv.
On
je
bio
odgovoran,
ali
ne
i
kriv.
Postoji
čitava
debata
o
krivici
i
odgovornosti.
Ko
je
kriv?
Nauka,
naučnici,
tehničari
ili
inženjeri?
Opet
imamo
problem
sa
eshatologijom,
ali
ovaj
put
pravni.
I
pravosuđe
će
morati
da
postavi
pitanje
konačnosti.
Da
ponovim
–
kada
govorim
o
konačnosti
i
eshatologiji
želim
da
kažem
da
se
nalazimo
na
ivici
ne
zbog
naše
slbaosti,
gluposti
i
pogrešaka,
već
upravo
zbog
naše
moći
i
uspeha.
To
je
neverovatan
paradoks.
Upravo
to
važi
i
za
Amerikance.
I
taj
paradoks
je
bolna
tačka
mogućeg
rata
u
Iraku.
Frankfurter
Rundschau:
Zanimljivo
je
da
se
za
vreme
prvog
Zalivskog
rata
govorilo
o
pametnom
oružju,
a
sada
vidimo
da
je
oružje
otmičara
pametnije...
Pol
Virilio:
Osim
toga,
oni
koriste
moć
sudbine,
a
ne
premoć
vojske.
To
je
veoma
važna
misao
koju
bih
želeo
da
objasnim:
stare
države
su
bile
moćne
na
osnovu
svoje
vojne
moći,
to
je
nešto
što
zna
svako
dete.
Danas
teroristi
uz
pomoć
principa
nesigurnosti
igraju
upravo
na
krhkost
našeg
društva,
na
uspeh
modernih
društava:
ustremljuju
se
na
zgrade,
avione,
atomske
centrale,
sve
ono
što
je
postalo
moć
za
sebe.
Neviđena
moć.
U
pitanju
je
moć
sudbine
jer
ta
fragilnost
našeg
društva
jeste
naša
sudbina.
Sudbina
naše
podmornice
jeste
da
potone.
Aviona
da
padne.
Tu
sudbinu
teroristi
iskorištavaju.
To
je
genijalno
–
i
istovremeno
gnusno.
Frankfurter
Rundschau:
Tokom
Zalivskog
rata
mnogo
ste
pisali
o
slikama
i
njihovoj
moći.
Pre
dve
godine
gledali
smo
živi
prenos
rušenja
tornjeva
u
Njujorku.
Kakvo
razaranje
su
izazvale
te
žive
slike?
Pol
Virilio:
Još
nismo
potpuno
shvatili
da
je
taj
napad
bio
ikonoklastički,
da
je
bio
usmeren
na
uništavanje
slika.
Talibani
su
postali
poznati
kao
uništitelji
slika
kada
su
uništili
statue
Bude
u
Bamijanu.
To
je
bio
klasičan
primer
uništavanja
slika
preko
uništavanja
vajarske
reprezentacije.
Isto
uništavanje
slika
–
samo
što
su
sada
u
pitanju
bile
zapadno-kapitalističke
reprezentacije
–
ponovljeno
je
u
slučaju
Svetskog
trgovinskog
centra.
Za
razliku
od
ranijeg
"skulptorskog"
napada,
ovaj
je
bio
"arhitektonski".
Sada
na
red
dolazi
i
treći
napad
na
slike,
naš,
kojeg
mi
još
uvek
nismo
svesni:
napad
televizijskih
stanica,
prezentacija,
ne
više
reprezentacija;
uživo
prenesene
i
svuda
prikazane
prezentacije
napada.
Sada
postoji
još
samo
jedna
slika
i
ona
se
beskrajno
ponavlja.
Jedini
uporedivi
primer
koji
mi
pada
na
pamet
jeste
spuštanje
čoveka
na
Mesec.
I
tu
je
u
pitanju
samo
jedna
slika
i
čitav
svet
mora
da
veruje
u
tu
sliku.
Frankfurter
Rundschau:
I
kakve
su
posledice?
Pol
Virilio:
Postajemo
žrtve
cenzure
zato
što
nam
preostaje
samo
jedno
jedino
stanovište.
Frankfurter
Rundschau:
Postoji
još
jedna
slika
koja
se
stalno
ponavljala
-
Osama
bin
Laden.
Zašto
je
on
sada
nestao?
Pol
Virilio:
Više
ga
nema
zato
što
je
na
njegovo
mesto
došao
Sadam
Husein.
Reč
je
o
prostoj
zameni.
Bin
Laden
je
iskorišćen
2002,
u
toj
godini
velike
nesigurnosti.
Kada
je
Amerika
odlučila
da
u
igru
uvede
Sadama,
Bin
Laden
je
izbrisan
iz
njene
svesti.
Opet
smo
u
teatru
medijske
reprezentacije
koja
raspolaže
zamenjivim
junacima.
Katastrofa
se
zapravo
ne
tiče
samog
Sadama,
pa
ni
Bin
Ladena,
već
ove
istorijski
nove
forme
pretnje.
Frankfurter
Rundschau:
U
svojoj
novoj
knjizi
"Voyous"
("Otpadnici")
Žak
Derida
tvrdi
da
se
radi
o
ratu
koji
se
vodi
u
tuđe
ime.
Da
li
se
slažete
sa
njim?
Pol
Virilio:
Potpuno.
Mislim
da
je
izbijanje
rata
u
Iraku
izbijanje
prvog
rata
globalizacije.
I
on
će
trajati
više
generacija.
Frankfurter
Rundschau:
Nije
li
taj
rat
već
odavno
izbio?
Naše
sećanje
za
katastrofe
je
vrlo
kratko,
već
smo
zaboravili
da
su
posle
11.
septembra
bili
Đerba,
Bali
i
Kenija...
Pol
Virilio:
Dodajte
tome
i
Tuluz
u
kojem
je
prošlog
septembra
u
vazduh
odletela
jedna
fabrika.
Tada
je
i
državni
tužilac
bio
smenjen,
a
i
počinioci
su
se
javili.
Dakle,
izgleda
da
je
to
ipak
bio
atentat
i
da
se
time
otvorila
jedna
dimenzija
koja
je
za
Evropu
sasvim
nova.
Čini
se
da
se
lako
mogle
ponoviti
takve
stvari
u
sličnim
fabrikama
–
a
atomske
centrale
da
ni
ne
pominjem.
Kada
budemo
raspolagali
dokazima
da
je
to
zaista
bio
napad,
sve
će
se
u
Evropi
promeniti.
Onda
se
Evropa
više
neće
moći
držati
po
strani
od
ovog
prvog
svetskog
građanskog
rata.
Frankfurter
Rundschau:
Zaborav
nas
često
štiti,
ali
u
ovakvim
slučajevima
ima
u
sebi
i
nečeg
samoubilačkog...
Pol
Virilio:
Zato
je
neophodno
napraviti
taj
muzej
katastrofa,
kao
što
postoje
i
ratni
muzeji.
Niko
ne
dovodi
u
pitanje
nužnost
postojanja
ratnih
muzeja.
Ne
kažem
da
su
oni
dobri,
ali
su
neophodni.
Kao
i
veliki
sukobi,
tako
i
velike
nesreće
zahtevaju
rad
sećanja
i
rad
tuge.
To
je
velika
političko-filozofska
nužnost.
Frankfurter
Rundschau:
Vi
ste
za
vreme
Zalivskog
rata
tvrdili
da
se
promenila
paradigma
ratnog
poretka.
On
je
postao
medijske
prirode.
Kako
novinar
u
medijskom
ratu
danas
može
da
dezertira,
govoreći
u
prenosnom
smislu
te
reči?
Pol
Virilio:
Ne
znam,
to
je
veliko
pitanje.
U
njemu
se
odlučuje
o
demokratiji.
Onog
dana,
kada
se
u
ime
slobode
mišljenja
pozove
na
masovno
ubistvo,
tog
dana
demokratija
nestaje.
Ekran
je
jednom
zanavek
napredovao
do
stvarnog
bojnog
polja.
Na
njemu
se
sve
odvija.
Verujem
da
su
živi
prenosi
prezentacija,
a
ne
reprezentacija.
Oni
su
više
od
odraza
stvarnosti,
oni
su
prezentacija
stvarnog.
U
tome
je
moć
živog
izveštavanja:
u
njegovoj
prezenciji.
Frankfurter
Rundschau:
Mnogo
ste
razmišljali
o
nestanku
tela.
Trenutno
doživljavamo
nešto
upravo
suprotno.
Gotovo
svakodnevno
se
negde
na
svetu
telo
koristi
kao
poslednje
oružje.
Kako
do
toga
dolazi?
Pol
Virilio:
I
biotehnička
revolucija,
dakle
nagoveštaj
da
će
biti
klonova,
kao
i
masovni
samoubilački
atentati,
ponovo
nas
primoravaju
da
se
sa
smrću
suočimo
na
političkoj
ravni.
Međutim,
u
pogledu
samoubilačkih
atentata
mi
smo
potpuno
bespomoćni.
Oni
prevazilaze
moć
uobrazilje
jednog
ateiste.
Moć
samoubistva
zadala
je
udarac
ateizmu.
Povratak
tragedije
je
povratak
samoubistva.
Isuviše
dugo
smo
potiskivali
tragediju
u
Evropi,
verovatno
zato
što
smo
je
tako
intenzivno
proživeli.
Frankfurter
Rundschau:
Neki
američki
filozofi,
recimo
Majkl
Volcer,
razmišljaju
o
legitimaciji
rata,
odnosno
o
ideji
pravednog
rata.
Šta
vi
mislite
o
tom
konceptu
-
postoji
li
pravedni
rat?
Pol
Virilio:
Verujem
da
je
pravedni
rat
nekada
postojao.
Ali
globalizacija
rata
ne
može
biti
pravedna.
Ili,
drugačije
rečeno:
pravedni
rat
može
biti
pravedan
sve
dok
je
lokalan.
Ako
se
radi
o
svetskom
ratu,
onda
on
više
ne
može
biti
pravedan.
U
takvom
svetskom
ratu
postavljaju
se
nečuvena
pitanja
pred
kojima
smo
potpuno
bespomoćni
i
koja
nas
vraćaju
na
starogrčke
mitove.
Frankfurter
Rundschau:
U
Nemačkoj
je
primetan
jedan
zanimljiv
fenomen
-
povratak
Drugog
svetskog
rata.
Najpre
se
pojavo
roman
Gintera
Grasa
"Račjim
hodom",
koji
govori
o
potapanju
nemačkog
broda
sa
ranjenicima,
a
zatim
i
"Vatra"
Jerga
Fridriha,
knjiga
koja
takođe
govori
o
ratu
i
Nemce
prikazuje
kao
žrtve.
Kako
to
tumačite?
Pol
Virilio:
To
znači
samo
to
da
ponovo
ulazimo
u
rat.
Za
vreme
Hladnog
rata
takve
teme
nisu
bile
na
dnevnom
redu.
Postojao
je
pobednik
i
pobeđeni.
Danas
će
biti
samo
pobeđenih.
To
je
prava
pretnja.
Frankfurter
Rundschau:
Jednom
ste
rekli
da
je
Jinger
čovek
rata,
a
da
ste
vi
dete
rata.
U
čemu
je
razlika?
Pol
Virilio:
Čovek
rata
je
odgovoran,
ako
ne
i
kriv.
Dete
rata
je
istovremeno
žrtva
i
svedok.
Rođen
sam
1932.
godine
i
stoga
sam
bio
očevidac
Drugog
svetskog
rata.
Sećam
se
užasa,
bombardovanja
Nanta,
bežanja.
Pošto
sam
bio
dete,
nužno
sam
bio
posmatrač
ljudi
rata.
Zadržao
sam
tu
perspektivu
i
verovatno
ne
bih
napisao
nijednu
od
ovih
knjiga
koje
sam
napisao
da
nisam
rastao
u
gradu
koji
je
bio
potpuno
uništen
bombama.
hronika
vesti (arhiva)