Ostali
tekstovi
debate
Robert
Kagan:
MOC
I
SLABOST
Vreme
je da se prestane sa pretvaranjem da Evropljani i Amerikanci
dele zajednicki pogled na svet, pa cak i da nastanjuju isti
svet. O presudno važnom pitanju moci - efikasnosti moci, moralnosti
moci, poželjnosti moci - americka i evropska gledišta se razilaze.
Evropa se okrece od moci, ili - na drugi nacin receno - prevazilazi
moc i stupa u samodovoljni svet zakona, pravila, medunarodnih
pregovora i saradnje. Ona je na pragu postistorijskog raja mira
i relativnog prosperiteta, na pragu realizacije Kantovog "vecnog
mira". Sa druge strane, Sjedinjene Države ostaju zaglibljene
u istoriji, uvežbavajuci moc u anarhicnom hobsovskom svetu u
kome su medunarodni zakoni i pravila nepouzdani, i u kome istinska
sigurnost, odbrana i promocija liberalnog poretka još uvek zavise
od posedovanja i upotrebe vojne moci. Upravo to je razlog što
su, kad je rec o glavnim strateškim i medunarodnim pitanjima
današnjice, Amerikanci sa Marsa a Evropljani sa Venere. Oni
se sve manje razumeju i malo je pitanja oko kojih mogu da se
saglase. A to stanje stvari nije prolazni rezultat americkih
izbora ili jednog katastroficnog dogadaja. Razlozi transatlantske
podele su duboki, imaju dugu predistoriju i vrlo je verovatno
da ce podela nastaviti da se produbljuje.
Evropljani
su
u
vecoj
meri
svesni
rastucih
razlika,
možda
zbog
toga
što
od
njih
više
strahuju.
Po
njima,
Amerikanci
mnogo
brže
posežu
za
silom,
mnogo
su
manje
strpljivi
u
diplomatiji,
sve
više
teže
unilateralizmu
u
medunarodnim
odnosima,
skepticniji
su
prema
medunarodnim
zakonima
i
sve
spremniji
da
rade
mimo
njih
kada
smatraju
da
je
to
neophodno,
ili
makar
samo
poželjno.
Uprkos
onome
što
misle
mnogi
Evropljani
i
pojedini
Amerikanci,
ove
razlike
u
strateškoj
kulturi
ne
proizlaze
prirodno
iz
nacionalnih
karakteristika.
Najzad,
ono
što
Evropljani
smatraju
svojom
miroljubivijom
strateškom
kulturom,
sa
istorijske
tacke
gledišta
predstavlja
prilicnu
novinu.
Ona
je
posledica
evolucije
od
prilicno
drugacije
strateške
kulture
koja
je
dominirala
Evropom
stotinama
godina,
sve
do
Prvog
svetskog
rata.
Evropske
vlade
(i
narodi),
koje
su
se
sa
entuzijazmom
otisnule
u
taj
kontinentalni
rat,
verovale
su
u
politiku
sile.
I
dok
se
koreni
sadašnjeg
evropskog
pogleda
na
svet,
kao
i
koreni
same
Evropske
Zajednice,
mogu
pratiti
sve
do
prosvetiteljstva,
politika
evropskih
velikih
sila
tokom
poslednjih
tri
stotine
godina
nije
sledila
vizionarske
ideje
filozofa
i
fiziokrata.
Kad
je
rec
o
Sjedinjenim
Državama,
trenutno
posvemašnje
oslanjanje
na
silu
u
medunarodnim
odnosima
nije
bez
presedana.
Amerikanci
su
isto
tako
deca
prosvetiteljstva,
i
u
ranim
danima
republike
bili
su
mnogo
privrženiji
apostoli
njegovog
kreda.
Americki
državnici
18.
i
19.
veka,
koji
su
se
pozivali
na
medunarodne
zakone
i
kooperaciju
pretpostavljali
brutalnoj
sili,
umnogome
su
licili
na
današnje
evropske
državnike.
U
ranim
danima,
Sjedinjene
Države
koristile
su
silu
protiv
slabijih
naroda
severnoamerickog
kontinenta,
no
u
odnosima
sa
evropskim
džinovima
izbegavale
su
silu
i
kao
atavisticku
osudivale
politiku
moci
evropskih
sila.
Dva
veka
kasnije,
Amerikanci
i
Evropljani
zamenili
su
mesta
-
i
perspektive.
To
se
dogodilo
delimicno
zbog
toga
što
se
tokom
prethodna
dva
veka,
a
narocito
tokom
poslednjih
decenija,
ravnoteža
snaga
dramaticno
izmenila.
Kada
su
Sjedinjene
Države
bile
slabe,
oslanjale
su
se
na
strategiju
nesukobljavanja,
na
strategiju
slabosti;
sada
kada
su
Sjedinjene
Države
mocne,
ponašaju
se
onako
kako
prilici
mocnim
državama.
Kada
su
evropske
velike
sile
bile
mocne,
verovale
su
u
silu
i
ratnicku
slavu.
One
sada
vide
svet
kroz
oci
slabih
sila.
Ove
razlicite
tacke
gledišta
prirodno
su
uzrokovale
i
razlicite
strateške
procene.
Evropa
je
vec
dugo
slaba
u
vojnom
pogledu,
ali
sve
do
nedavno
ta
slabost
je
bila
relativno
prikrivena.
Drugi
svetski
rat
je
potpuno
uništio
evropske
nacije
kao
globalne
sile;
njihova
posleratna
nesposobnost
da
zadrže
kolonijalne
posede
u
Aziji,
Africi
i
Bliskom
Istoku
prisilila
ih
je
da
se
masovno
povuku
posle
više
od
pet
vekova
imperijalne
dominacije,
što
je
verovatno
najupadljiviji
gubitak
globalnog
uticaja
u
ljudskoj
istoriji.
Tokom
pola
veka
nakon
Drugog
svetskog
rata,
ova
slabost
je
bila
maskirana
specificnim
geopolitickim
okolnostima
Hladnog
rata.
Posle
Mastrihtskog
ugovora,
mnogi
su
se
ponadali
da
ce
stara
slava
Evrope
biti
obnovljena
u
novoj
formi.
Ali
umesto
radanja
"nove
supersile",
devedesete
godine
oznacile
su
zapadanje
Evrope
u
relativnu
slabost,
sa
balkanskim
konfliktom
koji
je
razotkrio
evropsku
vojnu
nesposobnost
i
politicke
nesuglasice.
Nakon
Hladnog
rata,
Evropljani
nisu
pokazali
spremnost
da
finansiraju
cak
ni
manje
vojne
akcije
unutar
kontinenta
bez
americke
pomoci,
a
prosecna
izdvajanja
za
odbranu
pala
su
na
ispod
dva
odsto
bruto
nacionalnog
dohotka.
Sa
druge
strane,
iako
je
americki
budžet
za
odbranu
neznatno
opao
tokom
devedesetih,
izdaci
za
ovu
namenu
i
dalje
iznose
više
od
tri
odsto
bruto
nacionalnog
dohotka.
Ukratko,
današnji
transatlantski
problem
nije
problem
zvani
Džordž
Buš.
To
je
problem
moci.
Americka
vojna
moc
proizvela
je
težnju
da
se
ta
moc
upotrebi.
Evropska
vojna
slabost
proizvela
je
savršeno
razumljivu
averziju
prema
upotrebi
vojne
moci.
Psihologiju
slabosti
nije
teško
razumeti.
Covek
naoružan
nožem
verovatno
ce
prosuditi
da
medved
koji
tumara
šumom
predstavlja
opasnost
koja
se
može
tolerisati
-
loviti
medveda
naoružan
nožem
svakako
je
rizicnije
nego
pritajiti
se
sa
nadom
da
medved
nece
napasti.
Ali
isti
covek
naoružan
puškom
verovatno
ce
napraviti
drugaciju
kalkulaciju
o
tome
šta
predstavlja
rizik
koji
se
može
tolerisati.
Slabost
je
objašnjenje
i
za
evropsku
vecu
toleranciju
prema
pretnjama.
Tolerancija
umnogome
predstavlja
realisticni
odgovor,
buduci
da
se
Evropa,
upravo
zbog
toga
što
je
slaba,
suocava
sa
manje
pretnji
nego
mocnije
Sjedinjene
Države.
Kako
primecuje
Stiven
Everts,
kljucne
razlike
više
su
posledica
sposobnosti
nego
kulture
ili
filozofije.
Evropljane
više
zabrinjavaju
pitanja
koja
se
lakše
mogu
rešiti
politickim
angažmanom
i
velikim
sumama
novca.
Dok
Amerikanci
govore
o
stranim
"pretnjama"
kao
što
su
terorizam
ili
proizvodnja
oružja
za
masovno
uništavanje,
Evropljani
pažnju
posvecuju
"izazovima"
kao
što
su
etnicki
sukobi,
migracije,
organizovani
kriminal,
siromaštvo
i
unazadivanje
prirodne
okoline.
Sa
druge
strane,
priznali
to
ili
ne,
Evropljani
uglavnom
veruju
da
bi,
ukoliko
bi
Irak
postao
stvarna
i
neposredna
opasnost,
a
ne
samo
potencijalna
pretnja,
Amerikanci
vec
nešto
uradili
na
tom
planu,
kao
što
se
desilo
1991.
Amerikanci
su
"kauboji",
vole
da
kažu
Evropljani.
U
tome
ima
istine.
Sjedinjene
Države
deluju
kao
medunarodni
šerif,
možda
samoproglašeni,
ali
umnogome
dobrodošao,
šerif
koji
pokušava
da
osigura
kakav
takav
mir
i
pravdu
u
onome
što
Amerikanci
vide
kao
svet
bez
zakona
u
kome
odmetnici
moraju
da
budu
onesposobljeni
ili
uništeni,
cesto
i
kroz
nišan
pištolja.
Prema
ovoj
analogiji
sa
starog
Zapada,
Evropljani
bi
više
nalikovali
vlasniku
saluna.
Odmetnici
ubijaju
šerife,
a
ne
vlasnike
saluna.
Zapravo,
iz
perspektive
vlasnika
saluna,
šerif
koji
pokušava
da
uspostavi
red
uz
pomoc
sile
ponekad
može
da
predstavlja
vecu
pretnju
nego
odmetnici
koji,
barem
u
tom
trenutku,
žele
samo
pice.
Evropska
evolucija
do
sadašnjeg
stanja
odvijala
se
pod
okriljem
bezbednosnih
garancija
Sjedinjenih
Država.
SAD
su
tokom
pola
veka
osiguravale
štit
protiv
takvih
spoljnih
pretnji
kao
što
je
bio
Sovjetski
Savez
i
unutrašnjih
pretnji
kakvi
su
mogli
biti
etnicki
konflikti
na
Balkanu.
Štaviše,
SAD
su
bile
kljuc
za
rešavanje
nemackog
problema,
i
verovatno
su
to
još
uvek.
Ukratko,
Sjedinjene
Države
rešile
su
Evropljanima
Kantov
paradoks.
Kant
je
tvrdio
da
jedino
rešenje
za
nemoralne
strahote
hopsovskog
sveta
jeste
stvaranje
svetske
vlade.
No
on
se
u
isto
vreme
pribojavao
da
bi
"stanje
univerzalnog
mira"
ostvareno
zaslugom
svetske
vlade
predstavljalo
još
vecu
pretnju
ljudskoj
slobodi
nego
hopsovski
medunarodni
poredak,
buduci
da
bi
takva
vlada,
sa
svojim
monopolom
moci,
prerasla
u
"najstrašniji
despotizam".
Kako
narodi
mogu
da
dostignu
perpetualni
mir
a
da
ne
unište
ljudsku
slobodu
bio
je
problem
koji
Kant
nije
mogao
da
reši.
Ali,
za
Evropljane,
problem
su
rešile
Sjedinjene
Države.
Obezbedujuci
bezbednost
spolja,
SAD
su
ucinile
da
evropskoj
nadnacionalnoj
vladi
nije
potrebno
da
je
sama
obezbeduje.
Evropljanima
nije
bila
potrebna
sila
da
bi
postigli
mir
i
nije
im
potrebna
sila
da
bi
ga
ocuvali.
Evropljani
vecinom
ne
uvidaju
veliki
paradoks
-
da
je
njihov
ulazak
u
postistoriju
zavisan
od
toga
što
Sjedinjenim
Državama
taj
ulazak
nije
moguc.
Je
li
ova
situacija
podnošljiva
za
SAD?
Protivno
onome
što
mnogi
misle,
SAD
mogu
da
podnesu
teret
održavanja
globalne
bezbednosti
bez
mnogo
pomoci
iz
Evrope.
Kada
bi
Amerikanci
povecali
izdvajanja
za
odbranu
na
4
odsto
bruto
nacionalnog
dohotka
(što
bi
stvorilo
godišnji
odbrambeni
budžet
od
500
milijardi
dolara),
to
bi
opet
predstavljalo
manji
procenat
od
onog
koji
su
SAD
trošile
za
odbranu
tokom
najveceg
dela
proteklih
pet
decenija.
Stoga,
Amerikanci
ovaj
teret
mogu
da
podnesu,
barem
u
materijalnom
smislu.
Ne
može
se
reci
ni
to
da
Amerikanci
nisu
voljni
da
podnesu
ovo
globalno
breme
-
jer
oni
to
cine
vec
gotovo
deceniju.
Nakon
11.
septembra,
cini
se
da
su
spremni
da
nastave
to
da
cine
još
dugo
vremena.
Amerikanci
ocito
ne
osecaju
preveliko
razocarenje
zbog
nemogucnosti
da
stupe
u
"postmodernu"
utopiju.
Delimicno
zbog
toga
što
su
kao
država
toliko
mocni,
oni
se
ponose
svojom
vojnom
snagom
i
narocitom
ulogom
svoje
zemlje
u
svetu.
Amerikanci
su
dovoljno
snažni
da
ne
moraju
da
zaziru
od
Evropljana,
cak
i
kad
darove
donose.
Radije
nego
da
posmatraju
Ameriku
kao
Gulivera
sapetog
Liliputanskim
konopcima,
americki
lideri
bi
trebalo
da
uvide
kako
su
uistinu
malo
cime
blokirani,
kao
i
to
da
Evropa
nije
u
stanju
da
blokira
Sjedinjene
Države.
Ako
SAD
uzmognu
da
prevazidu
nelagodnost
zbog
ovog
lažnog
osecaja
sapetosti,
mogle
bi
poceti
da
iskazuju
i
nešto
više
razumevanja
za
senzibilnost
drugih,
malo
više
velikodušnosti.
Mogle
bi
pokazati
respekt
prema
multilateralizmu
i
vladavini
zakona
i
izgraditi
nekakav
medunarodni
politicki
kapital
za
one
trenutke
kada
multilateralizam
bude
nemoguc,
a
unilateralno
delovanje
neizbežno.
(skraceni
prevod
teksta
objavljenog
u
americkom
casopisu
"Polisi
rivju",
u
broju
za
jun-jul
2002.)
Robert
Kagan
je
clan
Karnegijeve
zadužbine
za
medunarodni
mir,
kolumnista
"Vašington
posta"
i
saradnik
vodecih
americkih
politickih
periodicnih
publikacija.
Osamdesetih
godina
bio
je
zaposlen
kao
savetnik
u
Stejt
departmentu.
Danas
živi
u
Briselu.
hronika
vesti (arhiva)