Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Debata - Svet nakon 11. septembra

Robert Kagan: Moc i slabost

Ostali tekstovi debate

Robert Kagan: MOC I SLABOST

Vreme je da se prestane sa pretvaranjem da Evropljani i Amerikanci dele zajednicki pogled na svet, pa cak i da nastanjuju isti svet. O presudno važnom pitanju moci - efikasnosti moci, moralnosti moci, poželjnosti moci - americka i evropska gledišta se razilaze. Evropa se okrece od moci, ili - na drugi nacin receno - prevazilazi moc i stupa u samodovoljni svet zakona, pravila, medunarodnih pregovora i saradnje. Ona je na pragu postistorijskog raja mira i relativnog prosperiteta, na pragu realizacije Kantovog "vecnog mira". Sa druge strane, Sjedinjene Države ostaju zaglibljene u istoriji, uvežbavajuci moc u anarhicnom hobsovskom svetu u kome su medunarodni zakoni i pravila nepouzdani, i u kome istinska sigurnost, odbrana i promocija liberalnog poretka još uvek zavise od posedovanja i upotrebe vojne moci. Upravo to je razlog što su, kad je rec o glavnim strateškim i medunarodnim pitanjima današnjice, Amerikanci sa Marsa a Evropljani sa Venere. Oni se sve manje razumeju i malo je pitanja oko kojih mogu da se saglase. A to stanje stvari nije prolazni rezultat americkih izbora ili jednog katastroficnog dogadaja. Razlozi transatlantske podele su duboki, imaju dugu predistoriju i vrlo je verovatno da ce podela nastaviti da se produbljuje. 

Evropljani su u vecoj meri svesni rastucih razlika, možda zbog toga što od njih više strahuju. Po njima, Amerikanci mnogo brže posežu za silom, mnogo su manje strpljivi u diplomatiji, sve više teže unilateralizmu u medunarodnim odnosima, skepticniji su prema medunarodnim zakonima i sve spremniji da rade mimo njih kada smatraju da je to neophodno, ili makar samo poželjno. 

Uprkos onome što misle mnogi Evropljani i pojedini Amerikanci, ove razlike u strateškoj kulturi ne proizlaze prirodno iz nacionalnih karakteristika. Najzad, ono što Evropljani smatraju svojom miroljubivijom strateškom kulturom, sa istorijske tacke gledišta predstavlja prilicnu novinu. Ona je posledica evolucije od prilicno drugacije strateške kulture koja je dominirala Evropom stotinama godina, sve do Prvog svetskog rata. Evropske vlade (i narodi), koje su se sa entuzijazmom otisnule u taj kontinentalni rat, verovale su u politiku sile. I dok se koreni sadašnjeg evropskog pogleda na svet, kao i koreni same Evropske Zajednice, mogu pratiti sve do prosvetiteljstva, politika evropskih velikih sila tokom poslednjih tri stotine godina nije sledila vizionarske ideje filozofa i fiziokrata. 

Kad je rec o Sjedinjenim Državama, trenutno posvemašnje oslanjanje na silu u medunarodnim odnosima nije bez presedana. Amerikanci su isto tako deca prosvetiteljstva, i u ranim danima republike bili su mnogo privrženiji apostoli njegovog kreda. Americki državnici 18. i 19. veka, koji su se pozivali na medunarodne zakone i kooperaciju pretpostavljali brutalnoj sili, umnogome su licili na današnje evropske državnike. U ranim danima, Sjedinjene Države koristile su silu protiv slabijih naroda severnoamerickog kontinenta, no u odnosima sa evropskim džinovima izbegavale su silu i kao atavisticku osudivale politiku moci evropskih sila. 

Dva veka kasnije, Amerikanci i Evropljani zamenili su mesta - i perspektive. To se dogodilo delimicno zbog toga što se tokom prethodna dva veka, a narocito tokom poslednjih decenija, ravnoteža snaga dramaticno izmenila. Kada su Sjedinjene Države bile slabe, oslanjale su se na strategiju nesukobljavanja, na strategiju slabosti; sada kada su Sjedinjene Države mocne, ponašaju se onako kako prilici mocnim državama. Kada su evropske velike sile bile mocne, verovale su u silu i ratnicku slavu. One sada vide svet kroz oci slabih sila. Ove razlicite tacke gledišta prirodno su uzrokovale i razlicite strateške procene. 

Evropa je vec dugo slaba u vojnom pogledu, ali sve do nedavno ta slabost je bila relativno prikrivena. Drugi svetski rat je potpuno uništio evropske nacije kao globalne sile; njihova posleratna nesposobnost da zadrže kolonijalne posede u Aziji, Africi i Bliskom Istoku prisilila ih je da se masovno povuku posle više od pet vekova imperijalne dominacije, što je verovatno najupadljiviji gubitak globalnog uticaja u ljudskoj istoriji. Tokom pola veka nakon Drugog svetskog rata, ova slabost je bila maskirana specificnim geopolitickim okolnostima Hladnog rata. 

Posle Mastrihtskog ugovora, mnogi su se ponadali da ce stara slava Evrope biti obnovljena u novoj formi. Ali umesto radanja "nove supersile", devedesete godine oznacile su zapadanje Evrope u relativnu slabost, sa balkanskim konfliktom koji je razotkrio evropsku vojnu nesposobnost i politicke nesuglasice. Nakon Hladnog rata, Evropljani nisu pokazali spremnost da finansiraju cak ni manje vojne akcije unutar kontinenta bez americke pomoci, a prosecna izdvajanja za odbranu pala su na ispod dva odsto bruto nacionalnog dohotka. Sa druge strane, iako je americki budžet za odbranu neznatno opao tokom devedesetih, izdaci za ovu namenu i dalje iznose više od tri odsto bruto nacionalnog dohotka. 

Ukratko, današnji transatlantski problem nije problem zvani Džordž Buš. To je problem moci. Americka vojna moc proizvela je težnju da se ta moc upotrebi. Evropska vojna slabost proizvela je savršeno razumljivu averziju prema upotrebi vojne moci. 

Psihologiju slabosti nije teško razumeti. Covek naoružan nožem verovatno ce prosuditi da medved koji tumara šumom predstavlja opasnost koja se može tolerisati - loviti medveda naoružan nožem svakako je rizicnije nego pritajiti se sa nadom da medved nece napasti. Ali isti covek naoružan puškom verovatno ce napraviti drugaciju kalkulaciju o tome šta predstavlja rizik koji se može tolerisati. 

Slabost je objašnjenje i za evropsku vecu toleranciju prema pretnjama. Tolerancija umnogome predstavlja realisticni odgovor, buduci da se Evropa, upravo zbog toga što je slaba, suocava sa manje pretnji nego mocnije Sjedinjene Države. 

Kako primecuje Stiven Everts, kljucne razlike više su posledica sposobnosti nego kulture ili filozofije. Evropljane više zabrinjavaju pitanja koja se lakše mogu rešiti politickim angažmanom i velikim sumama novca. Dok Amerikanci govore o stranim "pretnjama" kao što su terorizam ili proizvodnja oružja za masovno uništavanje, Evropljani pažnju posvecuju "izazovima" kao što su etnicki sukobi, migracije, organizovani kriminal, siromaštvo i unazadivanje prirodne okoline. Sa druge strane, priznali to ili ne, Evropljani uglavnom veruju da bi, ukoliko bi Irak postao stvarna i neposredna opasnost, a ne samo potencijalna pretnja, Amerikanci vec nešto uradili na tom planu, kao što se desilo 1991. 

Amerikanci su "kauboji", vole da kažu Evropljani. U tome ima istine. Sjedinjene Države deluju kao medunarodni šerif, možda samoproglašeni, ali umnogome dobrodošao, šerif koji pokušava da osigura kakav takav mir i pravdu u onome što Amerikanci vide kao svet bez zakona u kome odmetnici moraju da budu onesposobljeni ili uništeni, cesto i kroz nišan pištolja. Prema ovoj analogiji sa starog Zapada, Evropljani bi više nalikovali vlasniku saluna. Odmetnici ubijaju šerife, a ne vlasnike saluna. Zapravo, iz perspektive vlasnika saluna, šerif koji pokušava da uspostavi red uz pomoc sile ponekad može da predstavlja vecu pretnju nego odmetnici koji, barem u tom trenutku, žele samo pice. 

Evropska evolucija do sadašnjeg stanja odvijala se pod okriljem bezbednosnih garancija Sjedinjenih Država. SAD su tokom pola veka osiguravale štit protiv takvih spoljnih pretnji kao što je bio Sovjetski Savez i unutrašnjih pretnji kakvi su mogli biti etnicki konflikti na Balkanu. Štaviše, SAD su bile kljuc za rešavanje nemackog problema, i verovatno su to još uvek. Ukratko, Sjedinjene Države rešile su Evropljanima Kantov paradoks. Kant je tvrdio da jedino rešenje za nemoralne strahote hopsovskog sveta jeste stvaranje svetske vlade. No on se u isto vreme pribojavao da bi "stanje univerzalnog mira" ostvareno zaslugom svetske vlade predstavljalo još vecu pretnju ljudskoj slobodi nego hopsovski medunarodni poredak, buduci da bi takva vlada, sa svojim monopolom moci, prerasla u "najstrašniji despotizam". Kako narodi mogu da dostignu perpetualni mir a da ne unište ljudsku slobodu bio je problem koji Kant nije mogao da reši. Ali, za Evropljane, problem su rešile Sjedinjene Države. Obezbedujuci bezbednost spolja, SAD su ucinile da evropskoj nadnacionalnoj vladi nije potrebno da je sama obezbeduje. Evropljanima nije bila potrebna sila da bi postigli mir i nije im potrebna sila da bi ga ocuvali. Evropljani vecinom ne uvidaju veliki paradoks - da je njihov ulazak u postistoriju zavisan od toga što Sjedinjenim Državama taj ulazak nije moguc. 

Je li ova situacija podnošljiva za SAD? Protivno onome što mnogi misle, SAD mogu da podnesu teret održavanja globalne bezbednosti bez mnogo pomoci iz Evrope. Kada bi Amerikanci povecali izdvajanja za odbranu na 4 odsto bruto nacionalnog dohotka (što bi stvorilo godišnji odbrambeni budžet od 500 milijardi dolara), to bi opet predstavljalo manji procenat od onog koji su SAD trošile za odbranu tokom najveceg dela proteklih pet decenija. Stoga, Amerikanci ovaj teret mogu da podnesu, barem u materijalnom smislu. Ne može se reci ni to da Amerikanci nisu voljni da podnesu ovo globalno breme - jer oni to cine vec gotovo deceniju. Nakon 11. septembra, cini se da su spremni da nastave to da cine još dugo vremena. Amerikanci ocito ne osecaju preveliko razocarenje zbog nemogucnosti da stupe u "postmodernu" utopiju. Delimicno zbog toga što su kao država toliko mocni, oni se ponose svojom vojnom snagom i narocitom ulogom svoje zemlje u svetu. Amerikanci su dovoljno snažni da ne moraju da zaziru od Evropljana, cak i kad darove donose. Radije nego da posmatraju Ameriku kao Gulivera sapetog Liliputanskim konopcima, americki lideri bi trebalo da uvide kako su uistinu malo cime blokirani, kao i to da Evropa nije u stanju da blokira Sjedinjene Države. Ako SAD uzmognu da prevazidu nelagodnost zbog ovog lažnog osecaja sapetosti, mogle bi poceti da iskazuju i nešto više razumevanja za senzibilnost drugih, malo više velikodušnosti. Mogle bi pokazati respekt prema multilateralizmu i vladavini zakona i izgraditi nekakav medunarodni politicki kapital za one trenutke kada multilateralizam bude nemoguc, a unilateralno delovanje neizbežno.

(skraceni prevod teksta objavljenog u americkom casopisu "Polisi rivju", u broju za jun-jul 2002.)

Robert Kagan je clan Karnegijeve zadužbine za medunarodni mir, kolumnista "Vašington posta" i saradnik vodecih americkih politickih periodicnih publikacija. Osamdesetih godina bio je zaposlen kao savetnik u Stejt departmentu. Danas živi u Briselu.

hronika vesti (arhiva)

Copyright by NSPM