STRAH OD "LETEĆIH MINISTARA" SRPSKE NBA VLADE

Sluđeni narod se ne može izbeći

 
Rezervisanost građana prema reformama potiče od iskustva sticanog devedesetih i dileme: ko kaže da se ovi momci neće, dok mi podržavamo reforme, obogatiti zloupotrebom nekontrolisane moći? Strah pojačava saznanje da je dobar dio Đinđićevog kabineta bio u krajnje sumnjivom konfliktu interesa, jer su ranije bili na visokim funkcijama u konsultantskim kućama, koje su radile za bivšu vlast i buduće kupce. Narod je možda lud , ali nije glup

Piše: dr Nebojša Medojević

Građenje kapitalizma nije jednostavno ni lagano. U to se poslednjih dana mogu uvjeriti i "leteći ministri" iz reformskog "NBA tima" premijera Srbije, suočeni sa nimalo prijatnim susretima sa voljenim biračima, koji su sada nešto malo manje očarani, a malo više razočarani rezultatima Vlade Srbije. U nekoliko prilika, razgovorajući sa kolegama iz srpske vlade, krajnje dobronamjerno sam ih upozoravao na značaj socijalnog kosenzusa u svakoj zemlji koja želi sprovesti tranziciju, te potrebu edukacije, kako bi se otklonili strahovi koji su i očekivani od građana nakon desetogodišnjeg eksperimenta sprovedenog uživo nad njima.

Pred svim reformskim elitama u tranzicijskim zemljama stoji problem koji moraju riješiti, jer od njegovog uspjeha ili neuspjeha u dobroj mjeri zavisi i konačan rezultat tranzicije: kako obezbjediti podršku javnosti za mjere ekonomske politike koje će direktno ugroziti socijalno-ekonomski položaj najvećeg dijela te iste javnosti? Kod građana se na početku reformi javljaju dva velika straha. Prvi je rezultat pitanja koje najveći broj građana postavlja sebi slušajući uglavnom mlade, prepotentne reformiste, koji su često sa inostranim profesionalnim back groundom (svaka sličnost sa Vladom Srbije je slučajna) i uglavnom se trude da svojim visokostručnim vokabularom slude ionako sluđeni narod. A pitanje glasi : ko kaže da će sve biti baš ovako kako oni sada pričaju? Aktuelno postaje i kad čujete već otrcane fraze : treba još malo da se strpite pa će nam svima biti mnogo bolje, za pet - deset godina. Ili: mi moramo da platimo račune pogrešne politike u proteklih deset godina... Još kad to pričaju neki likovi koji se dovoze skupocjenim limuzinama, nose isto takva odijela, satove, notbukove, prati ih gomila telohranitelja i atraktivnih saradnica, onda nije ni čudo kad se strah kod osiromašenih i obespravljenih građana dodatno pojača i postane dominatni način razumijevanja "reformskih poteza" Vlade.

Sistemski šok Vaclava Klausa

Drugi, ne manje značajan strah kod građanina potiče od iskustva i dileme iz prethodne decenije: ko kaže da se ovi momci neće, dok mi trpimo i podržavamo reforme, obogatiti zloupotrebom svojih položaja i nekontrolisane moći? Ovaj strah biva dodatno pojačan saznanjem da je dobar dio Vlade Srbije, i to baš onaj zadužen za ključna pitanja tranzicije (privatizacija, inostrana ulaganja...), najblaže rečeno, u krajnje sumnjivom konfliktu interesa. Jer, ranije su bili na visokim izvršnim funkcijama u konsultantskim kućama koje su radile i za bivšu vlast i za neke buduće kupce. Narod je možda lud , ali nije glup! Oba straha imaju snažni destruktivni potencijal.
Značaj podrške javnosti dobro je bio poznat svim vladama zemalja u tranziciji, ali su samo neke od njih znale da je obezbjede. Jedan od onih koji su maestralno igrali na ovu kartu je i Vaclav Klaus, koji je sa dva poteza za nepune dvije godine uspio da iz korijena promjene sistemske osnove za razvoj novog češkog društva. Naravno, problemi u koje je zapala njegova vlada ne treba prećutkivati, ali ostaje zapamćeno da je za kratko vrijeme Češka doživjela sistemski šok, kao posledicu činjenice da su se dramatično brzo promjenile osnove sistema na kojima je počivao komunistički režim. I te promjene su imale skoro nepodjeljenu podršku Čeha. Nekoliko godina nakon toga mnogi Česi su suočeni sa određenim devijacijama procesa, doživjeli veliko razočarenje i svojim glasovima promjenili vlast, ali su temelji novog političkog i ekonomskog sistema bili toliko čvrsti da ih više niko nije dovodio u pitanje.

Rasterećeni radnički mozgovi

Podršku javnosti Klaus je obezbjedio tako što je odmah na početku reformi realizovao dva važna i masovna projekta, kojima je omogućio najširim slojevima stanovništva neposredno učešće u reformama. To su bili projekti restitucije i masovne vaučerske privatizacije, pa je kroz njih država skoro preko noći prestala da bude u centru pažnje češkog građanina, a oni su sami postali akteri procesa. Klaus je platio političku cijenu svojoj zabludi da će tržišne sile same, spontano, težiti ka uspotavljanju reda i stvaranju institucija, te da im u tom procesu nije potrebna neka značajnija organizovana aktivnost i participacija države. Nepostojanje institucija sistema iskoristile su određene interesne grupe da se na brzinu obogate, što je izazvalo nezadovoljstvo građana. Klaus je morao da ode, ali njegovim padom nije došlo do značajnijih promjena u politici reformi u Češkoj. NJegov naslednik socijldemokrata Miloš Zeman je skoro do detalja nastavio prethodnikovo kretanje magistralnim pravcem.

Nažalost, već iz prvih poteza srpske vlade vidi se jasan ideološki stav da je pitanje reformi pitanje elita u društvu i da je tokom kreiranja i implementacije reformi građanima i radnicima Srbije namjenjena krajnje pasivna uloga. Srpska vlada ih je rasteretila obaveze da koriste svoj mozak. A zašto bi uopšte neko i pitao zaposlene, sindikate i građane o tako složenim i stručnim stvarima kada je tu "NBA reformski tim"? Odnos srpske vlade prema radnicima, menadžerima društvenih i državnih preduzeća, pokazuje i jasan ideološki stav nove političke elite, koja kao da se pomalo "gadi" radnika i njihovih problema.

"Socijaldemokrate" u Armanijevim odelima

Isti, za uspjeh reformi veoma opasan, odnos prema učešću zaposlenih u reformama imaju i partije, koje izgleda samo radi imidža u svojim nazivima imaju riječ "socijaldemokratija". Čak i lideri tih stranaka jasno pokazuju nespremnost da navuku radnički kombinezon, odu u fabrike i na licu mjesta razgovaraju sa radnicima, kako bi im objasnili da očekivane teškoće nijesu rezultat grešaka Vlade, već nužnog i ljekovitog transformacionog prilagođavnja bivših socijalističkih privreda novim, strogim i surovim tržišnim pravilima. Sama činjenica da je model privatizacije pripreman bez učešća predstavnika sindikata više od bilo čega govori da ova vlast ne shvata značaj socijalnog konsenzusa za uspjeh reformi. Da bi građani podržali reforme, oni ih prvo moraju razumjeti, i to ne na bilo koji način. Osnovni zadatak reformske elite jeste da ubjedi građane da će upravo oni biti dobitnici reformi, a da će najveći gubitnici biti oni koji su bili jedini dobitnici iz nacionalne katastrofe u protekloj deceniji.

Vlada Srbije je najmanje energije i entuzijazma pokazala u pripremi novih zakona koji će njen rad učiniti javnim, transparentnim, a državne funkcionere odgovornim i poštenim. Nažalost, izostaje i mnogo kritičniji stav trećeg sektora tj. nevladinih organizacija i medija. Sada se pokazuje da je ljubav bivše opozicije, NVO i opozicionih medija u Srbiji prije 5. oktobra, jedan od značajnih faktora za ubrzanje reformi u Srbiji. Najveći dio lidera NVO sektora je postao vlast i pitanje je ko će sada da igra tu ulogu. Možda radikali ili socijalisti? Slična stvar se dešava sa nezavisnim novinarima i medijima.
Vruća štrajkačka jesen možda će opomenuti prepotentne šminkere iz Vlade da je pitanje reformi pitanje čitave Srbije, a ne samo Vlade, te da će u narednim danima morati i da se navikavaju na jednu prostu stvar - partneri Vladi za reforme nijesu samo investitori i eksperti iz inostranstva i predstvanici međunarodnih političkih i finasijskih organizacija, već i građani Srbije, čak i "ružni, prljavi i zli" radnici.

(Autor je ekspert G 17 plus i direktor Centra za tranziciju Podgorici)