Home
Info
Pretplata
Kontakt
Prošli
brojevi
Posebna
izdanja
Debata
Hronika
Linkovi |
NOVA
SRPSKA
POLITIČKA
MISAO
Nazad
NIN,
20.
dec.
2001.
Goran
Svilanović
To
što
ste,
kao
svoju
"ličnu
emociju",
prošle
nedelje
izgovorili
pod
božićnom
jelkom
u
Zagrebu
izazvalo
je
različite
komentare
i
tamo
i
ovde?
Stiče
se
utisak
da
je
za
hrvatske
nacionaliste
to
bilo
premalo,
za
srpske
previše.
-
Ja
sam
na
to
računao,
ali
sam
smatrao
da
postoji
obaveza
ministra
inostranih
poslova
SR
Jugoslavije
da
se
obrati
građanima
obeju
zemalja,
u
ovom
slučaju
pre
svega
građanima
Republike
Hrvatske,
sa
jasnim
stavom
u
pogledu
sukoba
koji
su
bili
veoma
tragični
i
u
kojima
je
mnogo
ljudi
stradalo.
Nemoguće
je
da
ministar
inostranih
poslova
SR
Jugoslavije
dođe
u
Hrvatsku
i
govori
o
svemu
drugome
kao
da
tog
sukoba
nije
bilo.
Zbog
toga
sam
vrlo
jasno
rekao
koliko
je
duboko
moje
žaljenje
zbog
stradanja
tih
ljudi.
Vi
ste
izrazili
žaljenje,
a
ne
izvinjenje.
U
čemu
je
razlika?
-
Izvinjenje
je
veliki
gest
koji
će
možda
doći
na
red,
ali
legitimaciju
za
takav
gest
može
da
ima
samo
šef
države
ili
neko
ko
je
izabran
na
direktnim
izborima.
Vremenom
će,
možda
i
to
doći
na
red.
Sudeći
po
reakcijama
u
hrvatskoj
štampi
koje
sam
video,
tamo
je
jasno
shvaćeno
da
ipak
postoji
izvestan
prostor
između
onoga
što
sam
ja
rekao
i
onoga
što
su
očekivanja
u
Hrvatskoj.
Ali,
s
druge
strane,
mislim
da
je
situacija
u
kojoj
smo
bili
pre
moga
odlaska
u
Zagreb
i
ovoga
gde
smo
danas,
takođe
veoma
različita.
Ko
kome
treba
da
se
izvini?
-
To
je
komplikovano.
Ali,
ako
se
usredsredimo
samo
na
događaje
u
poslednjoj
deceniji,
onda
mora
da
se
pođe
od
toga
da
je
taj
sukob
bio
na
teritoriji
Hrvatske.
Međutim,
svi
naši
odnosi
sa
susedima,
pogotovo
sa
Hrvatima,
mnogo
su
duži,
mnogo
kompleksniji
nego
što
je
poslednjih
deset
godina.
A,
to
onda
otvara
mnoge
teme..
Zašto
ste
pomenuli
Jasenovac
u
ovom
kontekstu?
-
Mi
sad
možemo
da
uđemo
u
veliku
raspravu
i
da
kažemo
da
je
Vukovar
mesto
ratnog
zločina
i
oko
toga
ćemo
se
verovatno
složiti.
Možemo,
takođe,
da
kažemo
da
je
Jasenovac
mesto
gde
je
vršeno
sistematsko
ubijanje,
neki
kažu
holokaust
i
da
te
dve
stvari
ne
treba
porediti.
A,
možemo
i
potpuno
drugačije
da
pristupimo
toj
temi
i
da
kažemo:
kada
se
izražava
žaljenje
zbog
jednog
događaja
nije
dobro
vezivati
to
i
za
neke
druge
događaje
koji
ne
spadaju
u
taj
vremenski
period
nego
u
neki
drugi.
Ja
sam
ipak
odlučio
da
se
vratim
samo
na
emociju
i
rekao
sam
da
želim
jednu
svoju
emociju
da
podelim
sa
javnošću
Hrvatske,
a
to
je
žaljenje
zbog
zločina
koji
su
počinjeni
i
u
kojima
su
stradali
pre
svega
državljani
Republike
Hrvatske
-
Hrvati
i
Srbi,
ali
i
naši
državljani,
to
valja
reći.
Pomenuo
sam
Vukovar
kao
grad
koji
je
u
najnovijoj
istoriji
Hrvatske
simbol
za
koji
se
vezuju
strašne
emocije
većine
Hrvata.
Pomenuo
sam
i
Jasenovac,
ne
zbog
pretenzija
da
napravim
ravnotežu,
ili
da
kažem
da
je
to
isto,
ili
slično,
jer
to
nije,
nego
zbog
toga
što
je
to
u
glavama
ljudi,
u
glavama
Srba
u
Hrvatskoj,
a
mislim
i
Srba
u
Srbiji,
takođe
simbol
iz
jednog
drugog
vremena.
Nemam
nameru
da
ih
na
bilo
koji
način
poredim,
ali
ljudi
nemaju
tu
vrstu
racionalnosti
kad
se
nađu
u
teškoj
situaciji.
Ne
ulazi
svaki
čovek
u
to
da
li
je
nešto
slično
ili
različito.
Sa
tim
sećanjem
na
Jasenovac
je
veoma
mnogo
manipulisano
i
to
je
bilo
barutno
punjenje
za
strašan
sukob
koji
je
usledio.
Upravo
zbog
toga
sam
ja
to
pomenuo.
Svestan
sam
naravno
koliko
je
straha
indukovano
tom
kampanjom
podsećanja
na
Jasenovac
u
glavama
Srba
i
da
je
to
bilo
nešto
što
je
donelo
dodatnu
ubilačku
energiju,
što
je
doprinelo
da
zločina
bude
više
nego
što
bi
ih
bilo.
Šta
se
praktično
može
očekivati
od
ove
vaše
posete
Zagrebu?
-
Mi
još
nismo
u
situaciji
da
govorimo
o
dobrosusedskim
odnosima,
ali
smo
već
dosta
toga
uradili.
Ja
sam
imao
prilike
da
se
sretnem
sa
ministrom
inostranih
poslova
Hrvatske
u
više
navrata
svuda
po
svetu.
Jedan
put
smo
već
prešli
zajednički,
i
Vlada
Hrvatske
i
Vlada
SR
Jugoslavije.
Vukovarska
zbirka
je
tamo
gde
joj
je
mesto
-
u
Vukovaru.
Mislim
da
bi
sledeći
korak
u
tom
smislu
morao
da
bude
i
da
matične
knjige
iz
šest
opština
koje
su
donete,
koje
su
u
međuvremenu
ovde
mikrofilmovane,
budu
vraćene.
To
je
i
jedan
od
zahteva
koji
je
meni
vrlo
jasno
saopšten
od
strane
Srba
izbeglica.
Ima
još
mnogo
toga
što
bi
trebalo
uraditi.
U
pripremi
ovog
odlaska
u
Zagreb
imao
sam
i
jedan
dobar
sastanak
sa
predstavnicima
hrvatske
nacionalne
manjine
u
Jugoslaviji.
Posle
toga
sam
se
video
sa
predstavnicima
izbeglica.
I
oni
su
mi
detaljno
izložili
svoju
situaciju
ovde
i
njihova
očekivanja
od
naše
vlade
i
od
hrvatske
vlade.
Takođe
su
preko
mene
nastojali
da
pošalju
jasnu
poruku
šta
su
njihovi
glavni
problemi
kad
je
u
pitanju
povratak
i
regulisanje
čitavog
niza
njihovih
prava
u
Hrvatskoj.
Zatim
sam
razgovarao
sa
preosvećenim
vladikom
Tanasijem
Rakitom
i
sa
šefom
kabineta
Njegove
svetosti
patrijarha
Pavla.
Razgovarao
sam
posebno
i
sa
direktorom
Muzeja
Srpske
pravoslavne
crkve
gospodinom
Mileusnićem
zbog
toga
što
sam
želeo
da
imam
što
više
informacija
u
vezi
sa
blagom
Srpske
pravoslavne
crkve,
sa
hramovima
Crkve
koji
su
oštećeni
i
srušeni,
sa
blagom
koje
je
iz
njih
odneto,
da
bih
mogao
da
razgovaram
o
tome
sa
predstavnicima
hrvatske
vlade
kako
da
se
to
blago
vrati
u
hramove,
koje
bi
valjalo
u
međuvremenu
podići
ili
obnoviti.
U
Zagrebu
sam
imao
razgovore
sa
ministrom
inostranih
poslova,
sa
predsednikom
vlade,
sa
predsednikom
države
kao
i
sa
potpredsednikom
Sabora.
Sastao
sam
se
posebno
i
sa
predstavnicima
nevladinih
organizacija
iz
Hrvatske
koje
su
mnogo
uradile
u
poslednjih
desetak
godina
kad
su
u
pitanju
prava
svih
građana
Hrvatske
i
prava
Srba.
Tu
su
bili
predstavnici
Helsinškog
odbora,
Građanskog
odbora
za
zaštitu
ljudskih
prava
i
sloboda,
grupe
Gong,
i
predstavnici
nekih
organizacija
iz
Istre.
Zatim,
sastanku
su
prisustvovali
i
ljudi
koji
su
nešto
svih
ovih
godina
radili
i
time
branili
dignitet
i
hrvatskog
naroda
i
hrvatske
države
takođe,
kao
što
je
i
nevladina
scena
u
Beogradu
veoma
mnogo
uradila
u
okolnostima
koje
su
ovde
bile.
Razgovarao
sam
posebno
sa
predstavnicima
Srpske
pravoslavne
crkve
u
Hrvatskoj,
sa
mitropolitom
zagrebačko-ljubljanskim
Jovanom,
sa
vladikom
Lukijanom
i
još
nekoliko
sveštenika.
Primio
sam
i
veliku
grupu
Srba
iz
Hrvatske.
Da
li
je
u
tim
razgovorima
bilo
reči
i
o
ratnim
zločinima?
-
Naravno
da
smo
razgovarali
o
ratnim
zločinima
i
o
potrebi
da
ljudi
koji
su
za
te
zločine
odgovorni,
koji
su
ih
pripremali,
organizovali
i
izvršili
moraju
da
odgovaraju.
Tom
prilikom
je,
naravno,
otvoreno
i
pitanje
broja
internih
optužnica
u
Hrvatskoj.
Podneto
je
1580
internih
poternica
u
Hrvatskoj
za
Srbe
koji
se
terete
za
ratne
zločine
i
više
od
trista
takvih
poternica
je
podneto
preko
Interpola.
Ja
sam
se
složio
sa
svojim
hrvatskim
kolegom
da
je
nužno
da
svi
koji
su
počinili
zločine
odgovaraju
pred
svojim
nacionalnim
sudovima
i
naravno,
pred
Međunarodnim
sudom
u
Hagu,
ali
sam
takođe
iskoristio
priliku
da
pomenem
da
mi
se
čini
da
su
ove
brojke
dosta
velike
i
da
su
okolnosti
u
kojima
su
ta
suđenja
obavljena,
ipak,
bile
specifične
i
da
mislim
da
bi
bilo
korektno
da
se
povede
postupak
revizije
kako
bi
svi
oni
koji
su
zaista
počinili
zločin
odgovarali,
a
oni
koji
su
u
takvoj
atmosferi
osuđeni
bez
stvarne
krivice,
mogli
da
budu
rasterećeni
ovog
velikog
tereta.
Razgovarali
smo
i
o
radu
Komisije
za
nestala
lica,
kao
i
o
problemima
izbeglica
i
njihovom
nastojanju
da
se
vrate.
Predsednik
Vlade
Republike
Hrvatske
mi
je
detaljno
izložio
njihov
stav
u
odnosu
na
problem
stanarskih
prava.Tu
očigledno
i
dalje
postoji
nesaglasnost
između
nas
i
Hrvatske.
Mi
ćemo
taj
dijalog
nastaviti.
STEVAN
NIKŠIĆ
hronika
vesti (arhiva)
|
|
|