hronika
vesti (arhiva)
sreda,
03.
april
2002.
DA
LI
SE
RAZUMEMO
U
PARLAMENTARIZAM,
DA
LI
U
SKUPSTINI
POSTOJE
TEORIJE
ZAVERE
I
DUBOKI
PREDUMISLJAJI...
Da
li
se
razumemo
u
parlamentarizam,
da
li
u
skupstini
postoje
teorije
zavere
i
duboki
predumisljaji,
da
li
su
mediji
i
novinari
opet
pod
kontrolom
neke
stranke,
sta
se
desava
kada
ne
uspe
modernizacija
i
kako
to
da
su
neki
intelektualci
spremni
da
zrtvuju
svoju
intelektualnu
nezavisnost
da
bi
se
bavili
administracijom
i
ponavljali
misljenje
drugih...
Gosti:
Slobodan
Antonic,
Zoran
Stojiljkovic,
Mladen
Lazic,
Svetlana
Slapsak
Domacini:
Svetlana
Lukic
i
Svetlana
Vukovic
B92:
Nema
ko
ovih
dana
nije
stao
u
red
da
predsedniku
Kostunici
lupi
cvrgu.
'Ne'
su
mu
rekli
cak
i
njegovi
dojucerasnji
sticenici
ili
saveznici
Nebojsa
Pavkovic,
Dragisa
Pesic,
odnosno
SNP,
a
bolno
je
i
pomenuti
da
mu
se
na
sednici
Saveta
odbrane
usprotivio
cak
i
Milan
Milutinovic.
Na
sednici
republicke
skupstine
oduvali
su
ga
i
Bane
Ivkovic,
Vojislav
Seselj
i
Borislav
Pelevic.
To
je
nedopustivo
ponizavajuca
pozicija
za
jednog
predsednika
i
politicara
u
koga
nade
polaze
najveci
broj
nasih
gradjana.
Niko,
pa
ni
politicki
protivnici,
ne
moze
da
likuje
nad
ovim
ponizenjem
koje
je
predsednik
doziveo
ovih
dana,
dok
je
osluskivao
svoj
probavni
trakt
cekajuci
da
mu
zeludacna
kiselina
svari
Haski
sud,
da
bi
nam
na
kraju
rekao
-
uspeo
sam.
Aleluja,
predsednice!
U
medjuvremenu
je
ucinio
ono
cega
se
plasi
vise
nego
djavo
krsta
-
premijeru
Djindjicu
je
u
narucje
bacio
i
poslednje
delove
kolaca
vlasti.
Njemu
je
ostala
ona
reform-tortica
koju
su
njegovi
omladinci
pre
neki
dan
nosili
upravo
Djindjicu.
Kostunici
je
ostao
jedino
general
Aco
Tomic.
Uniforma
nacelnika
Generalstaba
je
slobodna
i
plasim
se
da
se
u
trenutku
potpune
politicke
izgubljenosti
predsednik
ne
seti
svog
uzora,
generala
De
Gola
koji
se
u
dramaticnim
trenucima
obracao
naciji
u
svecanoj
uniformi
nadajuci
se
da
ce
uniformom
svom
govoru
dati
dodatnu
uverljivost
i
tezinu.
Predsednik
je
mozda
i
zbog
toga
sto
je,
ne
zna
se
tacno
na
osnovu
cega,
poverovao
da
dani
vitestva
i
cednosti
u
politici
nisu
prosli,
i
sebe
i
nas
zeleo
da
prilagodi
svom
zivotnom
i
politickom
ritmu.
A
to
je
izgleda
ritam
uskladjen
sa
Srbijicom,
koji
kao
zeli
da
nam
napravi,
zemljicom
koja
ce
ziveti
u
skladu
sa
smenom
godisnjih
doba
i
poljskih
radova,
oranja,
drljanja,
setve
i
zetve.
A
Djindjic
je
dobio
ono
sto
je
hteo
i
na
cemu
je
tako
vredno
radio
svih
ovih
meseci
-
ostao
je
sam
na
vrhu
piramide
moci.
Svi
ministri
u
obe
vlade
su
ga
ovih
dana
podrzali,
ali
povodom
Haga,
pa
naravno
i
Rasim
Ljaljic.
Medjutim,
Rasim
Ljajic
je,
da
vas
podsetim,
u
Pazaru
na
skupstini
svoje
stranke
rekao
i
sledece:
"Generalno
podrzavamo
vladu
ali
to
ne
znaci
da
podrzavamo
DS
u
onome
sto
radi.
Nismo
za
to
da
stranka
sa
15-20%
podrske
ima
85%
vlasti.
Ko
radi
kao
JUL,i
proci
ce
kao
JUL."
Kostunica:
"Buduci
da
sam
voljom
biraca
predsednik
SRJ
o
dokumentu
sam
pregovarao
i
potpisao
ga
upravo
u
tom
svojstvu.
Zato
je
proceduralno
jedino
ispravno
da
uvodno
izlaganje
u
raspravi
o
polaznim
osnovama
za
preuredjenje
odnosa
Srbije
i
Crne
Gore
odrzim
ekspoze
pred
poslanicima
savezne
skupstine.
Podseticu,
uostalom,
da
se
nisam
obratio
ni
skupstini
Crne
Gore,
gde
su
uvodna
izlaganja
podneli
oni
koji
su
dokument
potpisali
u
ime
Crne
Gore.
Logicno
je
da
u
narednoj
skupstini
Republike
Srbije
uvodno
izlaganje
odrzi
predsednik
republicke
vlade
Zoran
Djindjic.
Voljan
sam,
medjutim,
pre
svega
iz
postovanja
prema
narodnim
predstavnicima
Republike
Srbije
da
se
na
kraju
rasprave
u
narodnoj
skupstini
Republike
Srbije
obratim
poslanicima,
nastojeci
da
odgovorim
na
njihove
eventualne
kritike
i
da
otklonim
nedoumice
koje
bi
se
mozda
mogle
ispoljiti
kroz
raspravu.
S
uvazavanjem,
predsednik
SRJ
Vojislav
Kostunica."
snimak
iz
Skupstine:
-
Dokument
je
morao
da
procita
predsednik
narodne
skupstine
ili
jedan
od
potpredsednika
a
nije
mogao
sef
bilo
koje
poslanicke
grupe.
Ja
vas
pitam
po
kom
osnovu
je
Dejan
Mihajlov
kao
sef
poslanicke
grupe
jedne
partije
ovde
citao
pismo
narodnoj
skupstini
predsednika
SRJ.
To
su
dve
nespojive
stvari.
Ovo
je
zapravo
jedna
vrsta
privatizacije
funkcije
saveznog
predsednika.
-
Dozvolite
mi
da
vam
iznesem
stav
poslanicke
grupe
Stranke
srpskog
jedinstva.
Smatram
da
je
duznost
predsednika
Kostunice
da
iznese
uvodno
izlaganje
zajedno
s
predsednikom
vlade
jer
su
obojica
saucesnici
u
stvaranju
ove
nakaradne
zajednicke
drzave
koju
su
nazvali
Srbija
i
Crna
Gora.
I
zato
ovo
pismo
koje
me
malo
podseca
na
Titovo
pismo,
ne
mozemo
kao
poslanicka
grupa
Stranke
srpskog
jedinstva
da
prihvatimo.
-
Narodni
poslanik
Cedomir
Jovanovic.
-
Mislim
da
se
ne
moze
dopustiti
nikome
da
na
kraju
zasedanja
izadje
pred
poslanike
i
tako
degradira
ne
nas
kao
predstavnike
gradjana
Srbije
vec
republicki
parlament
i
sve
ono
sto
on
predstavlja
u
ovom
drustvu.
-
Narodni
poslanik
Branislav
Ivkovic.
-
Najmanje
sto
treba
da
uradi
prema
srpskom
narodu
jeste
da
dodje
u
ovaj
parlament
i
izlozi
svoje
stavove
i
motive
koji
su
ga
vodili
i
da
saslusa
do
kraja
sta
mi
ovde
prisutni
mislimo
o
svemu
tome.
Ovo
sto
on
zeli
da
govori
na
kraju
i
ne
slusajuci
nas,
najmanje
receno,
na
granici
je
s
osnovnim
elementima
ponasanja.
To
nije
korektno.
-
Postovana
predsedavajuca,
poziv
ste
uputili
vi
i
vi
treba
da
kazete
da
taj
poziv
vise
ne
vazi.
Vi
hocete
da
prekrojite
izbornu
volju
gradjana,
da
ne
dozvolite
onome
koga
su
gradjani
birali
na
to
mesto
da
govori
u
ovom
parlamentu.
I
ako
vi
zelite
da
na
ovaj
nacin
obelezite
raspravu
i
donosenje
odluke
o
buducnosti
zajednicke
drzave
i
da
na
ovaj
nacin
krenete
da
rusite
sporazum
i
da
rusite
zajednicku
drzavu,
treba
da
vam
sluzi
na
cast
i
treba
da
budete
svesni
onoga
sto
radite
i
da
ce
istorija
verovatno
vrlo
dobro
znati
da
ceni
ono
sto
vi
radite
u
ovom
trenutku
i
da
budete
svesni
odgovornosti,
tacnije
neodgovornosti
koju
ste
preuzeli
na
sebe
jednim
ovakvim
predlogom
i
jednim
ovakvim
gestom.
-
Predsednik
savezni
drzave
je
pozvan.
On
ne
zeli
da
ucestvuje
u
raspravi,
zeli
da
se
pojavi
samo
da
da
zavrsnu
rec.
To
nije
ucestvovanje
u
raspravi
ako
se
razumemo
u
parlamentarizam.
Predlog
gospodina
Cedomira
Jovanovica
glasi
da
se
izjasnimo
da
li
narodna
skupstina
zeli
da
se
predsednik
savezni
drzave
obrati
na
kraju
u
zavrsnoj
reci.
Kostatujem
da
je
narodna
skupstina
usvojila
ovaj
predlog.
Nije
prihvatila,
izvinjavam
se.
Narodni
poslanik
Branislav
Ivkovic.
-
Posto
smo
razresili
problem
s
predsednikom
SRJ
koji
je
procenio
da
danas
ovde
ne
treba
da
bude
s
nama
i
sa
gradjanima
Srbije,
mislim
da
bi
bilo
dobro
da
upitamo
predsednicu
skupstine,
po
clanu
83
poslovnika,
zasto
medju
drugim
licima
nije
pozvala
predsednika
Republike
Srbije
koji
danas
postoji.
Valjda
ne
sluzi
samo
za
to
da
bude
izrucen
Haskom
tribunalu.
On
je
i
dalje
predsednik
Republike
Srbije
i
nijedan
zakon
koji
je
donela
ova
skupstina
ne
bi
mogao
biti
objavljen
u
Sluzbenom
glasniku
Republike
Srbije
da
ga
on
nije
potpisao.
-
Ali
njegovog
potpisa
nema
na
sporazumu
i
zato
ga
nismo
zvali.
B92:
Sada
cete
cuti
gospodina
Slobodana
Antonica.
On
je
sociolog
po
obrazovanju,
inace
docent
na
Filozofskom
fakultetu
u
Beogradu.
Antonic:
Nikada
nisam
bio
pristalica
nekakve
teorije
zavere
ali
u
ovom
trenutku
mi
se
cini
da
iza
ove
situacije
postoji
duboki
predumisljaj.
Cini
mi
se
da
je
ova
situacija
toliko
tipicna
da
pokazuje
jedan
sistem,
a
taj
sistem
se
svodi
na
derogiranje
svakog
zakona
i
svakog
ustava.
Meni
se
cini
da
prica
o
tome
da
je
mnogo
vaznije
u
ovom
trenutku
da
se
neka
stvar
obavi
nego
da
se
postuje
ustav
i
zakon,
da
se
to
prosto
stalno
ponavlja
i
to
ne
moze
biti
slucajno.
Cini
mi
se
da
se
to
namerno
radi
da
bi
se
prosto
stvorio
nekakav
utisak
u
javnosti
da
zakoni
nisu
nesto
sto
moramo
da
postujemo,
i
sto
treba
da
postujemo
i
da
je
najvaznija
celishodnost,
odnosno
da
li
sada
neka
mera
postize
neki
cilj.
U
ovom
trenutku
to
su
reforme,
pre
jedno
deset
godina
to
su
bili
neki
nacionalni
ciljevi.
Dakle,
uvek
postoji
neki
cilj
i
uvek
vlast
u
ime
tog
cilja
krsi
zakone.
Moram
da
navedem
jedan,
po
meni
karakteristican
primer
te
anestezije
javnosti
kada
je
u
pitanju
zakon
-
to
je
ono
sto
se
desilo
prosle
nedelje.
Naime,
elementarna
stvar
u
parlamentarnom
zivotu
jeste
da
20
poslanika
moze
da
postavi
pitanje
poverenja
vladi.
Clan
20
koji
kaze
da
se
u
stavu
jedan
sednica
narodne
skupstine
na
kojoj
se
rasravlja
o
poverenju
vladi
ili
pojedinom
njenom
clanu
odrzava
najranije
po
isteku
roka
od
tri
dana
a
najkasnije
15
dana
posle
dana
podnosenja
predloga
za
izglasavanje
nepoverenja.
Mi
smo
prosle
nedelje
imali
tipican
slucaj
krsenja
ovog
poslovnika.
Uopste
nije
vazno
sto
su
tu
u
pitanju
radikali,
juce
su
bili
radikali
sutra
moze
biti
bilo
ko
drugi.
Druga
stvar
koja
je
takodje
sustinski
vazna
je
reakcija
nase
javnosti
na
tu
stvar.
Ne
samo
da
su
skupstinski
izvestaci
o
tome
izvestili
uzgred
nego
do
danas
nemate
nijedan
jedini
komentar
koji
ukazuje
na
ovako
elementarno
krsenje
demokratskog
nacela.
Moram
da
budem
malo
zloban
i
da
kazem
-
kada
se
prosle
godine
desilo
prebijanje
onih
ucesnika
gej
parade,
niste
mogli
da
otvorite
novine
a
da
vam
ne
iskoce
komentari
povodom
toga.
Naravno
da
je
to
bilo
strasno
i
naravno
da
to
nije
smelo
da
se
radi,
ali
ovo
je,
po
svojim
zlokobnim
posledicama,
mnogo
gora
stvar
od
toga.
Dakle,
svako
ko
se
poziva
na
to
odjednom
je
nekakav
legalista.
Legalizam
je
vec
nesto
sto
je
poprimilo
pezorativne
tonove.
Da
se
vratimo
na
pricu
o
Hagu.
Vi
ne
mozete
da
kazete
-
cekajte,
ljudi,
ne
moze
izvrsna
vlast
da
se
mesa
u
sudsku
vlast,
to
je
elementarna
stvar
u
funkcionisanju
demokratskog
sistema
a
da
vas
ne
optuze
da
ste
legalista
i
da
navijate
za
jednu
stranku.
Javnost
je
u
potpunosti
umrtvljena
ili
joj
je
skrenuta
paznja
na
drugu
stvar.
Naviknuta
je
na
to
da
zakoni,
poslovnici,
ustav,
pravila,
nisu
nesto
sto
je
vazno
i
kako
cete
imati
stvarno
ozbiljnu
reformu
sa
takvom
vlascu,
sa
takvom
politickom
klasom.
Videli
ste
sta
oni
rade
i
kako
se
ponasaju
pred
kamerama.
Covek
koji
je
bio
u
Solunu
tvrdi
da
je
glasao
u
skupstini,
tu
je
i
prica
o
onoj
'zebri'.
Dakle,
kada
se
oni
tako
ponasaju
pred
kamerama,
pred
javnoscu,
mozete
misliti
sta
oni
tek
rade
kada
ih
mi
ne
vidimo.
Bojim
se
da
cete
vi
ovu
nasu
raspravu
morati
mnogo
da
sazimate
i
da
ce
biti
izostavljeno
nesto
od
onoga
sto
sam
mislio
da
je
vazno
da
kazem.
Ja
bih
voleo
da
ovo
ostane
zabelezeno
i
da
vi
to
pustite,
kada
je
rec
o
krsenje
poslovnika.
B92:
A
zasto
je
to
toliko
vazno
danas?
Antonic:
Bas
zato
sto
postavljate
to
pitanje
danas,
danas
je
to
vazno.
Mi
smo
to
potpuno
zaboravili.
Nema
veze,
radikali
su
takvi
kakvi
jesu,
niko
njih
ne
voli
itd.
B92:
Ima
veze.
Antonic:
Naravno
da
ima
veze
jer
je
to
sustinska
stvar.
B92:
Da
li
vi
hocete
da
kazete
da
su
i
mediji
i
novinari,
koji
sada
imaju
recimo
drugacije
misljenje,
po
definiciji
pod
kontrolom
Demokratske
stranke?
Antonic:
Ta
rec
je
prejaka.
Ako
se
pod
kontrolom
podrazumeva
nekakvo
direktno
placanje,
okretanje
telefona
itd.,
onda
je
to
prosto
prejaka
rec
i
to
se
tako
ne
bi
moglo
reci.
A
recimo
nesto
se
moze
pripisati
nedovoljnom
obrazovanju
ili
neobavestenosti
novinara.
Verujem
da
nasi
skupstinski
izvestaci
i
nemaju
poslovnik
niti
prate
pazljivo
s
razumevanjem
ono
sto
se
u
skupstini
desava.
Druga
stvar,
mnogi
urednici
i
istaknuti
novinari,
iako
im
se
ne
javi
sta
treba
da
rade,
pretpostavljaju
kako
bi
neka
od
strana
volela
da
se
o
necemu
pise,
da
se
o
necemu
izvestava.
Imate,
naravno,
i
treci
deo
a
on
se
odnosi
na
direktan
uticaj.
Nekoliko
slucajeva
je
vec
dospelo
u
javnost,
recimo
Biro
za
informisanje
Vlade
Srbije
zove
"Vreme"
pa
trazi
od
redakcije
da
neki
clanak
koji
jos
nije
ni
izasao
proslede
medijima,
pa
da
se
recimo
to
cita
na
Pinku
u
njihovim
Info-top
vestima.
To
je
nesto
sto
je
organizovano,
nesto
sto
su
te
neformalne
veze
moci
i
nesto
sto
je
stvar
neznanja
ili
slucajnosti.
B92:
A
niste
pomenuli
jos
jedan
slucaj,
sto
je
vrlo
indikativno,
da
postoji
nesto
sto
su
drugacija
uverenja
ili
drugacije
gledanje
na
stvari?
Antonic:
Tako
je,
ima
i
toga.
Pardon.
To
je
mozda
cak
jedna
od
vaznijih
stvari
jer
mnogi
novinari
i
mnogi
ljudi
koji
pripadaju
tzv.
medijskoj
eliti
i
akademskoj
eliti
-
to
je
ona
elita
koja
ucestvuje
u
formiranju
javnog
mnjenja
-
stvarno
iskreno
veruje
da
je
u
pitanju
jedan
veliki
reformski
napor
kome
tako
smetaju
nekakva
zakerala
koja
se
pozivaju
na
zakone,
ustave,
pravila
igre
itd.
B92:
Ja
bih
volela
da
osim
poslovnika
jos
malo
argumentujete
tu
opasnost
koja
nama
preti
od
samog
premijera,
od
nacina
na
koji
on
vlada?
Jesmo
li
mi
u
opasnosti
s
njim?
Antonic:
Da,
odmah
da
vam
kazem
mislim
da
smo
u
opasnosti
i
mislim
da
nasa
i
medijska
i
akademska
elita
prave
istu
onu
gresku
koju
su
pravili
pripadnici
i
medijske
i
akademske
elite
pocetkom
Miloseviceve
vladavine.
Tada
se
racunalo
ovako
-
cekajte
samo
da
Milosevic
otera
ove
matore
komuniste,
samo
neka
on
uradi
taj
posao,
lako
cemo
mi
s
njima.
Tako
sada
isto
znamo
-
ma
mi
svi
znamo
kakav
je
Djindjic,
ma
nije
vazno
kakav
je
on
ali
samo
da
on
zavrsi
ovaj
posao
tih
pocetnih
reformi
i
da
mi
uzmemo
pare
pa
cemo
posle
lako
s
njim.
Ali
od
toga
lako
s
Milosevicem
-
13
godina
posle
toga
je
on
ostao
na
vlasti.
Postoji
drugi
primer
koji
je
mozda
bolji
za
autoritarnog
premijera.
To
je
primer
Mecijara
iz
Slovacke.
On
je
takodje
tako
dosao
na
vlast,
s
reformama,
sa
ukljucenjem
u
Evropu,
na
kraju
su
ga
'98.
godine
jedva
oterali.
Djindjic
je
vrlo
vesto
uspeo
da
zaposedne
glavne
poluge
moci
koje
su
ostale
posle
Milosevica.
S
kontrolom
Miloseviceve
strukture
moci,
s
izvesnom
dobrom
podrskom
koju
je
imao
u
javnom
mnjenju
i
s
dobrom
zaledjinom
koju
ima
na
zapadu,
Djindjic
zaista
moze
da
napravi
velike
probleme.
Vrlo
lako
se
moze
desiti
da
zbog
nekakvog
kiksa,
i
to
ozbiljnog
kiksa,
reforme
ne
uspeju.
Ako
ne
uspeju
reforme,
onda
cemo
imati
pricu
-
evo,
ovaj
nas
narod
ima
problema
s
reformatorskim
snagama,
ovaj
narod
zapravo
i
ne
zeli
reforme.
Nije
uopste
tacno.
U
ime
tih
reformi
mi
moramo
imati
jednu
odgovornu
reformatorsku
politicku
snagu.
Ne
kazem
da
je
Djindjic
u
potpunosti
los,
ne
kazem
da
je
on
djavo.
Kontekst
u
kome
se
nalazi
Djindjic
koji
se
stvara
oko
njega
jeste
takav
da
se
vrlo
lako
moze
desiti
da
i
te
njegove
najgore
strane
dodju
do
izrazaja
i
onda
mozemo
imati
nacionalni
problem,
da
ne
kazem
nacionalnu
katastrofu.
B92:
Kao
neki
mali
zli
demijurg?
Antonic:
Pa
da,
ali
ne
mora
biti...
Jedna
od
onih
uzrecica
koje
se
cesto
pominju
jeste
da
je
put
u
pakao
poplocan
dobrim
namerama.
Cak
mozete
imati
dobre
namere
koje
proizvedu
rdjave
posledice.
A
sta
tek
da
kazete
za
namere
koje
nisu
sasvim
dobre
ili
koje
su
ambivalentne.
Imate
dobre
namere
ali
i
lose
namere.
Mozda
neko
zaista
hoce
da
sprovede
izvesne
reforme
ali
pri
tom
uzme
mozda
neki
procenat
od
tih
reformi
i
da
uzme
politicku
dobit
od
reformi.
Zapravo,
da
glavna
kontrola
drustva
ostane
u
njegovim
rukama.
B92:
Kada
je
u
pitanju
predsednik
Kostunica,
imate
li
sta
njemu
da
zamerite?
Antonic:
Da.
Meni
se
cini
da
i
jedna
i
druga
struja
kod
onih
drugih
pojacaju
te
negativne
osobine.
Na
jednoj
strani
imate
to
brzanje
i
petljanje
premijera
Djindjica,
a
na
drugoj
strani
imate
preteranu
sporost,
neodredjenost,
nedefinisanost,
odsustvo
neke
jasne
vizije.
Oni
jedan
drugome
pojacavaju
lose
strane.
Imam
manje
primedbi
na
Kostunicu
nego
na
Djindjica
zato
sto
je
Djindjic
uspeo
da
uspostavi
mnogo
vecu
kontrolu.
Kostunica
od
tih
operativnih
centara
moci
kontrolise
jedino
vojsku.
Djindjic
kontrolise
mnogo
vise
centara
moci,
od
finansijskih,
preko
medijski
do
naravno
operativno-policijskih
centara
moci.
On
je
u
mnogo
vecim
iskusenjima
i
naravno
zato
pravi
i
mnogo
vece
greske
pa
zato
i
ljudi
koji
o
tome
govore
prirodno
mnogo
vise
ukazuju
na
njegove
greske
nego
na
greske
ovog
coveka
koji
kontrolise
samo
manji
deo
vlasti.
B92:
Mora
biti
da
imate
neki
odnos
prema
idejama
koje
je
on
zastupao.
Spretno,
nespretno,
sporo,
ne
znam
sta.
Ali
da
li
su
ideje
u
redu
po
vasem
misljenju?
Da
li
razabirete
te
ideje?
Antonic:
Cini
mi
se,
na
osnovu
postupaka
gospodina
Kostunice,
ako
me
pitate
za
moje
licno
politicko
opredeljenje,
da
mi
je
ta
nekakva
politicka
vizija
drustva
koju
on
nudi
bliza
nego
politicka
vizija
koju
nudi
predsednik
Djindjic.
Reci
cu
vam
kako
ja
to
vidim,
ali
to
mozda
nije
tako.
Ja
vidim
da
predsednik
Kostunica
ima
viziju
Srbije
kao
drustva
koje
je
recimo
slicno
Grckoj
ili
Portugaliji.
To
je
drustvo
malog
coveka,
u
kom
je
mali
covek
zasticen
i
gde
je
njegov
posao
zasticen
zakonom.
Zapravo,
znate
kada
nesto
radite
ili
kada
imate
neku
imovinu,
kiosk
ili
nesto,
da
ste
zasticeni
zakonom.
To
nije
drustvo
velikog
biznisa
i
to
nije
drustvo
velikih
prihoda.
To
je
drustvo
jednog
malog
coveka
koji
je
relativno
siguran
i
stabilan.
Nasuprot
tome,
imate
viziju
premijera
Djindjica.
To
je
vizija
drustva
kao
jedne
multinacionalne
kompanije
s
mladim
i
lepim
ljudima
koji
su
obuceni
u
skupa
odela,
sa
mobilnim
telefonima,
s
puno
kompjutera
gde
zapravo
citava
Srbija
funkcionise
kao
recimo
"Siemens"
ili
neka
multinacionalna
kompanija.
To
je
ona
vizija
koju
imate
kada
odete
u
Londonu
u
siti
ili
kada
odete
u
Njujork.
Meni
se
cini
da
Srbija
da
moze
biti
takvo
drustvo
samo
ukoliko
imate
jedan
vrlo
ogranicen,
uski
sloj
tzv.
kompradorske
buzroazije
ili
kompradorske
inteligencije.
To
je
ona
inteligencija
ili
burzoazija
koja
je
finansijskim
i
drugim
vezama
tesno
povezana
s
inostranstvom,
sa
zapadom,
s
nekim
kompanijama
ili
sa
nekim
finansijskim
centrima
a
da
ostatak
stanovnistva,
kao
recimo
u
Brazilu,
Brazil
je
dobar
primer,
ostatak
stanovnistva
uglavnom
prebiva
u
siromastvu,
neznanju,
nezakonitosti
itd.
Meni
se
cini
iz
te
vizije
da
tesko
mozete
od
Srbije
da
napravite
siti
ili
njujorsku
berzu,
da
je
Srbija
ipak
nesto
sto
je
mnogo
blize
Grckoj
i
Portugaliji
nego
"Siemensu".
B92:
Sta
je
to,
da
li
je
to
neki
mali
kapitalizam
s
humanim
licem?
Antonic:
Da.
Ta
prica
o
modernizaciji
uvek
se
na
kraju
zavrsava
tako
sto
modernizacija
nije
uspela
a
ostao
vam
je
autoritarizam.
Dakle,
Stojadinovic
je
imao
taj
modernizacijski
deo,
nista
od
toga
nije
bilo,
ostao
je
autoritarizam.
Tito
je
imao
modernizacijski
deo,
nista
nije
bilo,
ostao
je
autoritarizam.
Djindjic
ponovo
ima
neki
modernizacijski
deo.
Bojim
se
da
cemo
imati
opet
taj
slucaj.
Djindjic:
Za
jedno
drustvo
od
sedam,
osam
miliona
stanovnika
treba
najmanje
100.000
ljudi
koji
svakoga
dana
aktivno
sprovode
promene.
Da
ih
je
samo
1.000,
ja
bih
bio
srecan.
Sutra
ce
meni
neko
iz
Svetske
banke
da
kaze:
"Izvinite,
gospodine
Djindjicu,
vi
trazite
investicije
i
trazite
finansijsku
injekciju.
Pa
uzmite
tih
sedam
milijardi
koje
ste
lepo
promenili
u
evro
i
ako
vasi
gradjani
nemaju
poverenja
u
vas,
zasto
bih
ja
iz
Vasingtona
imao
poverenja
u
vas?
Ja
vas
ne
poznajem,
vasi
gradjani
vas
poznaju.
Do
vidjenja."
I
nemojte
da
se
zavaravamo.
Vi
sada
aplaudirate
na
radikalne
predloge
ali
sutra
kada
bude
istrazivanje
javnog
mnjenja
i
izbori
onda
cete
glasati
za
legalizam,
a
legalizam
je
to
da
ti
direktori
sede
u
firmama
jer
mi
nemamo
pravo
da
ih
mimo
suda
pomerimo,
a
sudije
ne
mogu
da
budu
pomerene
jer
Vrhovni
sud
to
nece.
I
tako
u
krug.
Ne
cudim
se
sto
se
to
tako
desava,
cudim
se
da
mi
uopste
napredujemo
uz
sav
taj
balast
koji
nosimo
na
ledjima
i
uz
sve
te
optuzbe
da
krsimo
zakon
svakoga
dana
zato
sto
smo
ovoga
poslali
u
Hag,
zato
sto
cemo
neke
druge
poslati
u
Hag.
Da
vrsimo
drzavni
udar,
da
radimo
ovo
i
radimo
ono,
a
da
sam
se
ja
pitao
u
pravom
smislu
te
reci
i
da
sam
ja
imao
5.
oktobra
podrsku
od
60%
ljudi,
drugacije
bi
Srbija
danas
izgledala.
Ali
ja
sam
imao
3,4%
podrske.
Ako
ste
gledali
istrazivanja
javnog
mnjenja
posle
toga
za
sta
je
narod,
to
sto
sam
ja
zastupao
tada
je
zastupalo
4%
ljudi.
Danas
je
to
cetiri
ili
pet
puta
vise,
ali
to
je
danas.
Sada
je
kasno.
Sta
da
radimo?
Neke
stvari
ljudi
shvate
malo
kasnije
nego
sto
treba,
ali
bolje
ikad
nego
nikad.
I
mislilm
da
vecina
nasih
ljudi
danas
pocinje
da
shvata
da
ne
mozemo
da
pravimo
kompromise,
da
smo
izgubili
toliko
vremena,
da
ne
mozemo
da
spavamo,
da
ne
mogu
puzevi
da
nam
diktiraju
tempo.
Mi
moramo
da
se
krecemo
brzo
jer
smo
deset
godina
izgubili,
i
pre
toga
jos
nekoliko
desetina
godina.
I
svi
oni
koji
kazu
-
to
mi
je
brzo
-
mislim
da
nemaju
pravo
da
izigravaju
lokomotivu,
neka
budu
u
zadnjem
vagonu,
ili
u
vagon-restoranu,
neka
se
klackaju
i
neka
puste
da
ih
mi
nosimo.
Bio
sam
pre
mesec
dana
u
vladi
i
dosao
je
jedan
covek,
socijalni
slucaj,
ima
troje
dece,
iz
Beograda
je,
i
kaze
-
ja
hocu
kod
premijera,
nemam
sta
da
jedem,
nemam
cime
da
nahranim
decu.
Rekao
sam
neka
dodje.
On
je
dosao
i
ispricao
mi
taj
svoj
tragicni
slucaj.
Onda
sam
pozvao
predsednika
Izvrsnog
odbora
grada
Beograda.
On
je
rekao
da
taj
covek
dodje
odmah,
u
gradskom
zelenilu
moze
da
dobije
posao
za
200
maraka
mesecno,
ne
trebaju
mu
kvalifikacije,
samo
mora
da
ustaje
u
pet
ili
cetiri
ujutro.
Ja
sam
rekao
ovom
coveku
da
smo
nasli
posao
za
njega.
Gde?
Gradsko
zelenilo.
Nije
otisao.
Nije
otisao.
Kada
sam
ja
imao
problema
s
novcem,
radio
sam
sve
sto
je
donosilo
novac.
Ja
sam
imao
doktorat
Filozofskog
fakulteta,
jednog
od
najuglednijih
u
Nemackoj,
vozio
sam
autobus
jer
sam
imao
visoku
zaradu
za
to,
pre
nego
da
predajem
studentima
za
tri
puta
manje
para
jer
mi
je
vazno
bilo
da
skupim
malo
para
i
da
budem
finansijski
nezavisan.
Ako
hocete
da
zaradite
novac,
i
da
imate
status,
i
da
se
lepo
osecate,
i
da
ustajete
u
devet
sati,
to
nije
moguce,
bar
u
ovom
trenutku
u
nasem
drustvu.
Ova
vlada
je
na
prvom
mestu
po
uspesnosti
tranzicije
za
proteklih
godinu
dana.
Svidjalo
se
vama
to
ili
ne,
mi
smo
za
godinu
dana
uradili
nesto
sto
druge
drzave
nisu
za
pet
godina.
To
sto
smo
mi
sto
godina
iza
njih,
meni
je
zao.
Ako
vi
mislite
da
mozete
s
jednom
potpuno
upropascenom
zemljom
za
godinu
dana
da
dodjete
u
situaciju
da
dodjete
u
banku
i
uzmete
kredit
pod
normalnih
uslovima,
bojim
se
da
ste
promasili
zemlju.
Otidjite
u
Svajcarsku
pa
cete
dobiti
zajam
takav
kakav
hocete.
Ako
neko
u
Srbiji
zna
kako
bolje
da
vodi
zemlju,
ja
cu
mu
biti
zahvalan,
moja
porodica
ce
mu
biti
zahvalna.
Njegovu
sliku
cu
da
stavim
na
zid.
Resite
probleme
u
Srbiji
ako
mozete,
ali
dajte
da
mi
neko
kaze
kako.
Dosta
mi
je
toga
da
svi
znaju
da
nije
dobro
i
da
bi
moglo
i
bolje
ali
ja
nisam
cuo
ni
od
koga
kako
bolje.
Ne
znam
koliko
vi
spavate.
Ja
spavam
pet
sati
dnevno,
nemam
subotu,
nemam
nedelju.
Moja
porodica
me
ne
vidi.
A
ta
prica
da
nismo
zadovoljni
-
nisam
ni
ja
zadovoljan.
Mi
hocemo
da
normalno
ustanemo,
da
odemo
na
posao,
da
radimo,
da
imamo
radno
mesto,
da
dodjemo
kuci,
da
citamo
novine
kao
svi
normalni
ljudi,
da
dobijemo
platu,
da
vodimo
decu
u
setnju,
da
idemo
na
more,
zato
sto
smo
mi
evropski
mentalitet.
Ali
ko
ce
to
da
finansira?
Mi
se
stalno
zalimo,
ne
daju
nam
koliko
treba
da
nam
daju.
Hocete
da
cujete
moj
licni
stav?
Sta
ima
ko
nama
da
daje
u
principu?
Zasto
bi
neko
nama
nesto
davao?
Kome
mi
dajemo?
Mi
imamo
1.300
dolara
po
glavi
stanovnika
i
imamo
takav
zivot
kakav
imamo.
Zamislite
da
imamo
jos
po
1.000
dolara
po
glavi
stanovnika.
A
znate
koliko
bi
to
bilo
para?
To
bi
bilo
deset
milijardi
dolara.
Znaci
da
nama
neko
da
sada
deset
milijardi
dolara
i
da
to
podelimo
na
deset
miliona
ljudi
po
hiljadu
dolara,
mi
bismo
imali
samo
dve
i
po
hiljade
dolara
i
bili
bismo
jedna
veoma
siromasna
zemlja.
I
ostalo
bi
isto.
Nije
stvar
u
tome
da
nam
neko
da.
Stvar
je
u
tome
da
mi
stvorimo
sistem
koji
pravi
novac,
da
stvorimo
zdravu
ekonomiju
koja
ce
da
stvara.
To
sto
vam
neko
daje
je
kao
kisa
u
pustinji
koja
padne,
upije
je
pesak
i
toga
nema.
Stvar
je
u
tome
da
se
u
nasem
drustvu
stvaraju
strukture,
gde
ljudi
proizvode,
gde
ljudi
stvaraju
dobit,
na
milion
mesta
da
se
stvori
po
hiljadu
dolara
mesecno,
to
je
buducnost.
Tako
je
kako
jeste,
mi
mislimo
da
ima
sansi
da
uspemo
ali
ne
mislimo
da
moze
bilo
sta
da
se
dobije
ako
sada
bacimo
ping-pong
lopticu
i
kazemo
-
aha,
ti
si
nam
obecao
pet
milijardi,
gde
je
mojih
pet
milijardi.
Daj
da
mi
da
neko
pet
milijardi
jer,
eto,
iznevereno
je
predizborno
obecanje.
Slagao
si
nas.
Cudna
mi
cuda.
Mogu
da
vam
kazem,
bice
najcrnji
mrak
u
ovoj
zemlji
za
mesec
ili
dva
dana.
I
to
je
moje
obecanje.
I
ako
bude
malo
bolje,
ja
cu
da
kazem
-
vidite,
desilo
se
mnogo
bolje
nego
sto
sam
obecao.
Sta
imate
vi
od
toga
ako
vam
neko
kaze
-
u
ovoj
zemlji
ne
moze
nista
da
uspe,
u
ovoj
zemlji
ce
sve
da
propada.
Ja
verujem
u
buducnost
ove
zemlje
i
kada
vam
nesto
kazem,
ja
vam
ne
obecavam.
Ja
verujem
da
se
to
moze
desiti
i
nemojte
da
me
drzite
za
rec
i
da
kazete
-
ti
si
verovao,
znaci
kriv
si.
Bolji
je
onaj
koji
nije
verovao.
Bolji
je
onaj
koji
je
rekao
da
ne
moze
nista
da
uspe,
i
koji
je
mudar,
i
koji
kaze
-
ja
sam
jos
unapred
rekao
da
ne
moze
nista
da
uspe
i
bio
sam
u
pravu.
U
Srbiji
je
uvek
u
pravu
onaj
ko
tvrdi
da
ne
moze
nista
da
uspe
jer
na
kraju
se
tako
desi.
Hajde
da
preokrenemo
to
i
da
budu
u
pravi
oni
koji
veruju
da
moze
nesto
da
se
desi.
B92:
Gospodin
Djindjic
je
tako
u
Pirotu
govorio
Pirocancima.
To
je
deo
one
njegove
turneje
"Srbija
na
dobrom
putu",
na
kojoj
je
od
ljudi
trazio
razumevanje
i
odricanje
a
u
velikoj
meri
i
promenu
mentaliteta.
Ima
jedna
sintagma
koja
je
vrlo
cesto
u
upotrebi
u
poslednje
vreme
-
zvuci
dosadno
ali
ozbiljne
stvari
su
u
pitanju.
To
je
taj
socijalni
dijalog.
Pre
neki
dan
je
u
pres-klubu
Medija
centra
razgovarano
o
tome.
Govorili
su,
izmedju
ostalih,
profesor
Fakulteta
politickih
nauka
Zoran
Stojiljkovic
i
profesor
Filozofskog
fakulteta
Mladen
Lazic.
-
Vlada
prica
o
socijalnom
dijalogu
u
medjuvremenu
siri
manevarski
prostor
time
sto
pre
nego
sto
dodje
do
ravnopravnog
dijaloga
donosi
sve
zakone,
znaci
da
odradi
sve
sto
moze,
da
stvori
onakvo
zakonodavstvo
ili
okvire
koji
njoj
odgovaraju.
Svi
vi
koji
ste
platili
strajkove
znate
kako
stvar
ide.
Ide
tako
sto
stvar
traje
sedam
do
deset
dana
ako
su
zaposleni
uporni,
a
vlada
ima
cetiri
linije
odbrane.
Prva
linija
odbrane
su
resorni
ministri
koji
vas
primaju,
s
vama
razgovaraju
nekoliko
dana
i
nisu
prakticno
ovlasceni
da
zavrse
stvar.
Druga
linija
odbrane
je
recimo
ministarstvo
rada
i
ministarstvo
za
socijalnu
politiku
da
bi
se
onda
pojavila
treca
gde
se
pojavljuje
ili
ministar
privrede,
ili
ministar
finansija
ili
neko
iz
Ministarstva
za
finansije
i
na
kraju
kada
treba
efektuirati
neki
dogovor
i
pricu
o
tome
da
je
nekakav
kompromis
postignut,
onda
se
pojavljuje
i
premijer
Djindjic.
Poruka
je
jasna,
i
to
su
zaposleni
shvatili,
ne
gubite
vreme
sa
svojim
resornim
ministrima
i
ovom
drugom
linijom
odbrane,
razgovarajte
samo
ako
je
tu
Ministarstvo
finansija
i
ono
pruza
nekakve
garancije
da
je
to
moguce
jer
prica
o
centralizaciji
sredstava
jednoj
kasi
koju
drzi
Djelic
ili
ne
znam
ko
dovoljno
je
osvescujuca
da
shvatite
u
kakvim
razgovorima
i
u
kom
okviru
morate
razgovarati.
Prema
tome,
mislim
da
mi
od
zaposlenih
i
od
sindikata
mozemo
ocekivati
da
igraju
ne
ulogu
socijalnih
demagoga
i
kocnicara
reformi
nego
snage
u
prilog
promenama
pod
pretpostavkom
da
se
ispune
tri
uslova.
Jedan
uslov
je
da
zaposleni
imaju
osecaj
da
je
vlada
kompetentna
i
da
se
bavi
pravim
pitanjima,
sto
bih
ja
mogao
da
kazem
tek
za
deo
vlade,
ovaj
mali
koji
zovemo
ekspertskim.
Druga
stvar
je
da
je
ta
vlast
mnogo
manje
korumpirana
i
da
se
bori
s
korupcijom
za
razliku
od
prethodne,
jer
onda
imate
osecaj
da
ste
svi
na
nekakvom
brodu
i
da
se
nesto
krece
u
pravom
pravcu,
i,
naravno,
treci
dopunski
da
su
efekti
krize
relativno
socijalno
pravilno
rasporedjeni.
Radnici
ce
pristati
i
da
ostanu
trenutno
bez
posla
ako
ce
u
koloni
onih
koji
gube
posao
biti
prvi
neuspesni
socijalisticki
menadzeri
ili
gubernatori
svake
od
vlasti,
a
i
ova
vlast
postavlja
u
preduzecima
svoje
ljude,
deli
plen
a
ne
polazi
od
kompetentnosti.
-
Ono
sto
je
problem
s
politickim
elitama
jeste
sto
se
one,
nazalost,
sve
vise
i
vise
usmeravaju
prema
onome
sto
analiticari
elita
zovu
tzv.
podeljene
elite.
Podeljene
elite
su
one
elite
kojima
je
apsolutno
prvi
princip
borba
za
vlast
a
najbolji
rezultat
borbe
za
vlast
je
ako
je
protivnik
unisten,
tj.
ako
nema
protivnika.
Reforme
su
u
stvari,
i
to
je
ono
sto
je
najopasnije,
sada
instrumentalne.
Koriste
se
za
to
da
bi
se
porazio
protivnik,
ne
zato
da
bi
se
izvela
reforma
nego
da
bi
se
s
jednom
ili
drugom
koncepcijom
reforme
porazio
politicki
protivnik.
I
u
takvoj
situaciju
mi
imamo
jednu
smesnu
podelu,
ja
to
tako
zovem.
S
jedne
strane
imamo
neprincipijelne
pragmaticare,
prepoznacete
o
kome
se
radi,
principi
nisu
vazni,
vazno
je
da
mi
ostvarimo
napredak
u
reformama.
Ali
osnovni
cilj
te
pragmaticnosti
nije
da
se
zaista
postigne
reforma,
nego
pragmaticno
je
ako
se
zaista
porazi
protivnik.
S
druge
strane
su
isto
tako
prividni
principijelni
nerealisti.
Opet
znate
o
kome
se
radi.
Kod
njih
navnodno
nije
vazan
realitet,
vazni
su
principi,
ali
sta
je
opet
osnovni
princip
koji
oni
opet
slede,
odrzavanje
politicke
vlasti.
U
takvoj
situaciji
imamo
ekonomske
elite
koje
su
u
stvari
politicki
zatocenici
stranaka
na
vlasti
jer
ih
ove
postavljaju
i
skidaju,
a
isto
to
zbog
dominacije
drzave
vazi
i
za
privatni
sektor.
I
privatni
poslodavci
su
zatocenici
politike
kao
sto
su
bili
i
u
ranijem
sistemu
dominantni,
tako
da
se
i
oni
prestrojavaju
prema
politickim
potrebama.
Kada
je
rec
o
sindikatima,
tu
postoji
ozbiljan
problem.
Mi
imamo
sindikate
koji
su
i
dalje
sumnjive
legitimnosti,
stari
sindikat
se
nije
delegitimisao
u
odnosu
na
svoju
politicku
bliskost
vladajucoj
stranci,
novi
sindikati,
ne
jedan
nego
masa
novih
sindikata,u
stvari
su
razjedinjeni,
atomizovani,
potpuno
je
nejasno
koga
predstavljaju.
Ne
znam
jos
da
li
je
prica
o
20
sindikata
u
JAT-u
stamparska
greska
ili
realnost.
To
nisu
sindikati,
to
su
uske
interesne
grupe
koje
su
medjusobno
konfliktno
orijentisane.
S
druge
strane,
stanovnistvo
je
takodje
dezorijentisano
zbog
politickih
sukoba
koji
odvlace
energiju
svih
pa
i
stanovnistva
i,
trece,
postoji
ta
uzasna
zbrka
u
svesti.
Vecina
ljudi
jos
nije
rascistila
u
svojoj
svesti,
oni
su
jos
samoupravno
orijentisani.
Imate
fantasticne
recidive
samoupravne
svesti
u
smislu
"nasa
preduzeca,
ne
damo
nasu
imovinu"
iako
ta
preduzeca
nikada
nisu
bila
njihova.
Situacija
je
sada
izrazito
pogodna
za
demagoske
manipulacije.
Medjutim,
nema
ozbiljnih
demagoga
na
sceni.
To
je
situacija
koje
je
jos
uvek
dosta
dobra
za
trenutnu
politicku
elitu
ali
je
vrlo
opasna
dugorocno
jer
nikada
ne
znamo
odakle
moze
izroniti
uspesan
demagog
i
manipulator.
Ono
sto
bi
bilo
brana
svemu
tome
jeste
javna
odgovornost
koje
nema
ni
unutar
politicke
elite
ni
unutar
bilo
kojih
grupa,
nema
unutar
novinarstva,
krajnje
neodgovorno
novinarstvo
i,
nazalost,
takodje
medju
intelektualcima.
Problem
je
u
tome
sto
su
nezavisni
intelektualci
potpuno
brojcano
marginalizovani
s
obzirom
na
to
da
je
velika
grupa
intelektualaca
isuvise
tesno
saradjivala
s
DOS-om
u
milosevicevskim
vremenima
da
bi
sada
mogla
da
se
postavi
nezavisno.
Veliki
broj
njih
je
u
aranzmanima
s
vlascu.
-
Stranke
vlasti
bitna
pitanja
za
zaposlene
i
za
sudbinu
promena
koriste
za
politicko
potkusurivanje.
Podseticu
vas
na
Zakon
o
radu.
DSS,
u
kome
je
po
istrazivanju
najvise
procentualno
radnika,
trgovao
je
podrskom
izmenama
nekih
clanova
dok
se
nije
dogovorio
s
ostalima
u
DOS-u.
Doveli
su
dijalog
do
karikature
razgovora
sindikata
s
poslanickim
grupama
u
sekund
do
12.
DOS
kao
koalicija
poceo
da
trguje
polozajima
od
samog
pocetka,
dakle
ta
trgovina
koja
je
na
pocetku
uspostavljena
vodila
je
toj
logici
sve
ostrijih
i
ostrijih
sukoba
koja
ne
mora
nuzno
da
se
zavrsi
uspostavljanjem
rata
-
svi
protiv
svih
-
ali
je
na
dobrom
putu
da
to
bude.
A
kao
primer
sta
pod
tim
mislim
uzmimo
ovo
sto
sve
najvise
zanima,
to
je
isporuka
osumnjicenih
u
Hag.
Mislim
da
niko
sa
zdravim
razumom
ne
moze
da
prihvati
cinjenicu
da
je
vlada
Srbije
mogla
da
isporuci
Milosevica
relativno
lako,
uz
sve
rizike,
a
da
sada
ne
moze
da
isporuci
nekog
beznacajnog,
nekog
ko
nikoga
ne
zanima.
Kriza
se
namerno
proizvodi,
kriza
koja
je
uzasna
po
tome
kako
se
proizvodi
postaje
sve
opasnija
i
opasnija,
dakle
Sainovic
postaje
opasniji
nego
Milosevic
zbog
krize
koja
se
proizvodi
zato
da
bi
se
druga
strana,
ili
prva
strana,
pokazala
kao
neprijatelj
reformi,
kao
neko
ko
ugrozava
reforme,
ko
moze
sve
da
dovede
u
pitanje,
itd.
Dakle,
nesto
sto
je
moglo
da
bude
prilicno
trivijalno
proizvodi
se
u
krizu
s
nesagledivim
drustvenim
posledicama
radi
politickih
obracuna.
B92:
Svetlana
Slapsak,
cije
tekstove
i
komentare
cujete
cesto
u
emisiji
Pescanik,
ovih
je
dana
u
Beogradu.
Gospodja
Slapsak
predaje
antropologiju
u
Ljubljani.
Slapsak:
Dosla
sam
u
Beograd
iz
Skoplja
i
to
preko
Kosova.
Zatim
sam
iz
Pristine
krenula
prema
Beogradu
prvo
kolima
do
granice,
a
od
granice
su
me
cekala
druga
kola.
Medjutim,
na
granici
me
nisu
pustili
jer
kako
sam
usla
u
Jugoslaviju
s
one
strane
gde
se
Jugoslavije
ne
priznaje,
dakle
niko
ne
udara
pecat
u
moju
slovenacku
vizu,
ja
sam
se
zapravo
nasla
ilegalno
na
teritoriji
Srbije,
na
gornjoj,
severnoj
granici
Kosova
koju
kontrolise
vojska
koja
nema
pravo
da
udara
pecate,
niti
ih
uopste
ima,
tako
da
sam
ja
po
savetu
vojnika
morala
da
se
vratim
kroz
Kosovo
u
Makedoniju
pa
da
udjem
zvanicno
u
Jugoslaviju
tamo
gde
udaraju
pecat
na
vize.
Ja
to
nisam
mogla
jer
sam
vec
potrosila
makedonsku
vizu.
Ukratko
nasla
sam
se
u
granici
izmedju
dve
granice,
moja
uobicajena
situacija,
to
sam
dozivela
vec
nekoliko
puta,
cekala
sam
dva
sata
dok
nije
stigao
poziv
iz
Beograda
i
dozvola
da
prodjem.
Jedno
od
mnogobrojnih
granicnih
iskustava.
Ne
znam
kako
ce
se
zavrsiti
jer
treba
da
izadjem
na
jos
jednu
granicu
bivse
Jugoslavije,
ali
moram
priznati
da
se
sada
osecam
mnogo
lakse
jer
ni
samo
ime
Jugoslavije
ne
postoji,
niko
vise
ne
moze
da
ga
falsifikuje,
to
je
sasvim
sigurno
samo
proslost
i
u
proslosti
se
lakse
zivi
nego
u
sadasnjosti.
Sada
je
situacija
manje-vise
jasna.
Sem
dela
Srbije,
i
sem
Hrvatske,
gde
se
to
manje
vidi,
i
sem
Slovenije,
gde
to
nije
slucaj,
ostatak
bivse
zemlje
je
protektorat
medjunarodnih
snaga
i
moram
da
priznam,
bez
obzira
na
moje
duboko
uverenje
u
racionalnost
takve
politike
i
u
njene
koliko-toliko
dobre
pocetne
rezulate,
na
kraju
krajeva
ipak
se
konstituisao
parlament
na
Kosovu
i
slicno,
da
je
osecanje
da
vam
strani
vojnik,
a
to
vam
sada
govorim
iz
svoje
veoma
daleke
proslosti,
gleda
u
pasos
-
ipak
odvratno.
Sto
se
Evrope
tice,
evropska
pravila
sto
im
prilazite
blize
postaju
sve
antipaticnija
ali
to
je
normalno
za
administrativne
ugovore.
Za
administrativne
dilove
je
potpuno
jasno
da
nije
rec
ni
o
kakvom
narocito
jasnom
ideoloskom
projektu
nego,
naprotiv,
o
jednoj
surovoj
i
neprijatnoj
administrativnoj
realnosti.
U
svakom
slucaju,
ne
znam
da
li
je
kapitalizam
najbolji
izlaz
za
svet
kada
ga
danas
gledamo
kako
izgleda
sa
siromastvom,
uzasom,
bedom,
ratovima,
zagadjenoscu,
bolestima
i
gladju.
Ja
vise
jednostavno
licno
ne
mogu
da
verujem
da
je
to
najbolji
izlaz
za
svet.
Pitanje
je
samo
da
li
je
to
faza
kroz
koju
moramo
da
prolazimo.
To
jeste
novi
kolonijalizam
i
to
dosta
jasno
vidimo
u
Sloveniji
sada.
Imate
recimo
taj
primer
koji
je
za
mene
stalno
bio
zastrasujuci.
Intervjuisali
su
nekakvog
nadutog
mladog
Nemca
koji
je
pre
nekoliko
godina
kupio
jednu
slovenacku
fabriku,
otkupio,
i
sada
je
gospodin
odlucio
da
otpusti
sve
radnike
a
da
fabriku
prenese
u
Cesku
gde
je
jeftinija
radna
snaga.
Drugim
recima,
mrcina
je
dosla,
posisala
sve
znanje
i
tehnologiju
koje
nije
imao
tamo
i
sada
to
odnosi
na
drugo
mesto,
a
pustio
je
500
radnika
da
umiru
od
gladi.
To
je
zaista
zastrasujuce
i
cela
ta
stvar
se
vraca
na
ideolosku
premisu
-
kakav
je
sistem
u
koji
ulazimo,
koji
vec
vidimo
kako
funkcionise
na
raznim
mestima.
U
Sloveniji
je
bilo
neprijatno
iznenadjenje
u
vidu
ledenog
tusa
kada
je
Evropa
objavila
koje
kvote
daje
slovenackoj
poljoprivredi.
To
je
bilo
potpuno
strasno
i
ljudi
su
se
zaista
zaprepastili.
U
toj
situaciji
ste
mogli
da
cujete
argumente
s
desnice
koji
su
prvi
put
posle
mnogo
godina
zvucali
koliko-toliko
razumno
koji
se
ticu
upravo
upropascivanja
celog
jednogsloja.
S
druge
strane,
kada
vidite
one
zaista
razmazene
evropske
seljake
koji
bacaju
hranu
umesto
da
je
poklone
Africi
i
koji
traze
jos
para,
i
jos
para
za
prljavu
tehnologiju
kojom
proizvode
odvratne
proizvode
koje
mi
treba
da
kupujemo
jer
smo
manje
privilegovani,
cela
ta
stvar
stvarno
smrdi
na
sve
strane.
Ali
sta
da
radimo,
to
je
situacija
koju
smo
prihvatili.
Problem
je
u
tome
sto
je
nastala
pometnja
upravo
oko
5.
oktobra
povodom
toga
sto
mnogo
ljudi
jos
smatra
da
je
glavna
stvar
juriti
komuniste
i
biti
veliki
antikomunista
u
situaciji
kada
smo
deset
godina
i
vise,
13
godina
Miloseviceve
vladavine
proveli
u
jednom
sistemu
koji
je
bio
otvoreno
antikomunisticki
ali
se
istovremeno
pretvarao
da
je
komunisticki.
Nekoliko
puta
smo
se
moji
prijatelji
i
ja
pitali
da
li
je
to
upravo
zato
da
bi
sprecili
svaku
ponovnu
pojavu
ideje
jednakosti.
U
tom
smislu
mozda
pripisujemo
suvise
veliku
vestinu
Milosevicu
i
njegovoj
supruzi
ali
mi
se
cini
da
je
to
lovljenje
komunista
danas
i
taj
neki
ofanzivni
antikomunizam
nesto
beskrajno
lazno,
prvo
zato
sto
je
strasno
mnogo
tih
ljudi
imalo
komunisticku
proslost,
drugo
zato
sto
i
oni
koji
nisu
imali
komunisticku
proslost,
nego
antikomunisticku,
konacno
bi
morali
da
revidiraju
svoje
ideje,
da
se
pitaju
gde
sam
ja
to
sada,
sta
ja
to
radim,
o
cemu
ja
to
mislim
i
kako
ja
to
mislim.
I
kada
bi
taj
proces
posteno
obavili
bilo
bi
im
sasvim
jasno
da
je
taj
lov
potpuno
besmislen
i
da
sluzi
samo
da
stvaralazi
iz
kojih
se
ne
moze
izvesti
nikakva
konkretna
pozitivna
politicka
akcija.
U
normalnoj
politici
levica
mora
da
postoji,
ukoliko
mi
imamo
korene
koje
imaju
zapadnjaci
koji
su
danas
antiglobalisti,
recimo
trece,
cetvrte
generacije,
ljudi
koji
su
se
u
tome
izvestili,
onda
to
treba
da
izmislimo
jer
na
politickoj
sceni
mora
postojati
neka
vrsta
ravnoteze,
neka
vrsta
dijaloga,
neka
vrsta
konflikta,
pozitivnog
konflikta
koji
ce
se
resavati
na
izborima
i
van
njih.
U
tom
smislu
izmisljanje,
ako
hocete,
nove
levice
jeste
nesto
sto
je
prosto
zadatak
onih
ljudi
koji
mogu
i
umeju
da
misle.
Oni
ljudi
koji
to
odbijaju
su
ne
samo
neodgovorni
nego
zapravo
ja
bih
ih
proglasila
proglasila
paradoksalno
kukavicama
koje
suvise
cuvaju
i
suvise
vole
svoj
dragoceni
polozaj
antikomunista
da
bi
ga
napustili
za
neprohodnu
djunglu
i
nejasnocu
i
neutabane
puteve
koji
nas
sada
cekaju.
Jedanput
smo
u
proslom
veku
imali
beskrvnu
revoluciju,
'68,
ne
vidim
zasto
se
taj
intelektualni
potencijal
ne
bi
probudio
i
danas.
Sto
se
Haga
tice,
to
je
sud
koji
ima
dugacak,
dosadan,
zamoran
proces
koji
nije
najprijatnije
gledati
na
televiziji
i
lazni
utisak
koji
se
dobija
kada
se
gleda
Milosevicevo
sudjenje
o
njegovoj
supremaciji
je
zapravo
porazan,
kada
vi
analizirate
to
sta
se
zaista
saznaje
u
tom
procesu.
Saznaje
se
njegova
nehumanost,
saznaje
se
koliko
je
bezdusan,
koliko
zapravo
mrzi
ljude,
koliko
nema
nikakvog
razumevanja
za
onoga
drugoga,
za
nekakvog
bednog
svedoka.
I
to
sto
se
svedoci
ne
snalaze
ili
su
senilini,
ili
su
bedni,
ili
su
nikakvi,
to
ne
znaci
apsolutno
nista.
Slika
je
mnogo
jasnija
nego
sto
sam
ja
uopste
mogla
da
zamislim
pre
pocetka
sudjenja
i
u
tom
smislu
to
fanatizovanje
oko
sudjenja
i
taj
neverovatan
rad
maste
koji
se
belezi
o
tome
kako
je
Milosevic
superioran
jeste
stvarno
zalostan
pokazatelj
nesposobnosti
vlasti
da
sama
ucestvuje
u
organizovanju
javnog
mnjenja.
Vidim
jednog
coveka
koji
nije
dorastao
svom
polozaju,
to
je
sve.
Nista
me
drugo
ne
zanima.
Vidim
coveka
koji
bi
hteo
da
bude
istovremeno
i
vodeci
mislilac
naroda
i
politicar,
i
da
je
ta
stvar
propala.
Ne
vidim
vodeceg
mislioca
i
ne
vidim
dobrog
politicara.
Ni
jedno
ni
drugo.
On
se
stvarno
zapetljao
u
veoma
komplikovane
odnose
izmedju
svoje
partije
i
svojih
privrzenika
i
drzavnog
aparata.
On
to
ocigledno
ne
ume
da
kontrolise
i
u
toj
situaciji
verovatno
je
najbolje
sacekati
izbore
pa
da
oni
kazu
nesto
o
njemu,
s
tim
sto
bi
mediji
morali
da
obave
mnogo
radikalniji
postupak
analiziranja
njegovog
govora,
njegovih
izjava,
njegovoga
stava
i
svega
ostalog.
Ja
samo
vidim
coveka
koji
jednostavno
nije
u
stanju
da
odgovori
visini
zadatka.
Nista
losije
ne
bih
rekla
o
njemu,
premda
je
njegov
nacina
govora
za
mene
potpuno
stran,
on
nema
prave
veze
s
realnoscu,
ne
postuje
misljenja
drugih
i
ono
sto
je
najzalosnije
od
svega
-
pokazuje
politiku
kao
nesto
beskonacno
sterilno,
i
politickih
diskurs
kao
nesto
beskonacno
dosadno,
u
cemu
se
ponovo
samo
prepoznaju
obrisi
namigivanja,
namigivanja
kao
sistema
razmisljanja
a
ne
nekog
zaista
sistema
razmisljanja.
Mislim
da
je
prilicno
pretenciozno
to
sto
on
misli
da
moze
da
svoj
nacin
misljenja
prezentira
tzv.
narodu.
Narod
vecinu
toga
ne
razume,
razume
samo
namigivanje
i
onda
se
sve
svodi
u
stvari
na
jednu
jeftinu
strategiju
i
nista
drugo.
Postoji
jedan
problem
u
oba
slucaja,
i
kod
Kostunice
i
kod
Djindjica,
posto
ih
znam
obojicu
iz
starih
dana.
To
je
da
Kostunica
smatra
da
je
njegov
akademski
prostor,
teorijski
prostor
sada
na
vlasti,
da
je
on
vlast
koja
daje
istinu
koju
narod
treba
da
cuje.
Sto
se
tice
Djindjica,
stvar
je
potpuno
drugacija.
To
je
covek
koji
se
seca
da
je
nekada
bio
u
akademskoj
sredini
i
koji
sada
nalazi
ne
samo
beskonacno
polje
i
mogucnosti
nego
bogami
i
dobar
deo
zadovoljstva
u
tome
sto
govori
prosto.
On
je
otkrio
da
se
moze
govoriti
jednostavno.
To
je
taj
problem
izmedju
njih
dvojice.
Obojica,
i
jedan
i
drugi,
pokazuju
da
se
zapravo
nisu
ostvarili
kao
intelektualci.
Vec
samim
tim
sto
su
na
kraju
dosli
u
politiku
to
je
dovoljan
dokaz,
ali
kada
vidite
kolikom
su
gomilom
intelektualaca
oni
okruzeni,
koji
su
bili
spremni
da
bez
problema
ne
samo
zrtvuju
nego
i
ponude
svoje
intelektualnu
nezavisnost
da
bi
bili
nekakvi
ambasadori
koji
se
bave
administracijom
i
ponavljaju
misljenje
drugih,
u
toj
situaciji
ja
zaista
potpuno
razumem
sto
su
malo
poremetili
kriterijume,
ako
su
okruzeni
takvom
nevidjenom
bulumentom
ljudi
koji
su
spremni
da
dokapitualizuju
svoje
intelektualnosti
i
prodaju
je
na
prvom
kiosku
-
u
cemu
je
onda
problem,
zasto
ne
bi
to
onda
i
oni
uradili.
Bez
obzira
na
ocigledne
greske,
lapsuse,
smesne
situacije,
pretencioznost,
nadutost,
sve
ostalo,
laznu
familijarnost,
lazno
razumevanje,
lazno
ponarodjavanje,
sve
to
je
u
stvari
gadno,
ali
mora
se
razumeti
zato
sto
ocigledno
nema
nikoga
ko
bi
njima
rekao
nesto
drugacije.
B92:
Komentar
Svetlane
Slapsak
na
modu
sudjenja
kod
nas.
Da
vas
podsetim,
Dobrica
Cosic
tuzi
list
"Danas",
Emir
Kusturica
tuzi
Biljanu
Srbljanovic,
a
Miodrag
Popov,
bivsi
novinar
RST-a
a
sada
perjanica
Pinka,
tuzi
Petra
Lukovica.
Slapsak:
Srpska
kultura
je
u
poslednjih
nekoliko
meseci,
koliko
imam
direktno
iskustvo
jer
dolazim
nesto
cesce,
postala
kultura
denuncijacije.
Kako
ukljucim
televizor,
ima
neki
tok
sou
u
kome
sede
tri
coveka
i
denunciraju
cetvrtog,
petog
i
sestog.
To
je
potpuno
neverovatno,
svi
su
u
lovu
na
nekoga,
i
sa
necijom
glavom
dolaze
da
dobiju
nagradu
i
u
toj
situaciji
je
zaista
tesko
ocekivati
od
dva
vodeca
coveka
da
se
ponasaju
mnogo
drugacije.
Na
kraju
krajeva,
oni
u
velikoj
meri
u
demokratskom
drustvu
zavise
od
raspolozenja
ostalih.
Zospen
u
Francuskoj
nije
dosao
na
vlast
samo
zato
sto
je
dobar
nego
i
zato
sto
je
deo
jednog
dijaloga,
jedne
odredjene
kulture,
jednog
razumevanja
i
komuniciranja
koje
ga
je
dovelo
na
vlast
i
suprotstavilo
ga
onom
klovnu
Siraku.
U
tom
smislu
ne
bih
samo
njima
bacila
odgovornost
u
lice
nego
i
okruzenju
koje
ih
pravi
takvima
kakvi
su
i
u
celokupnoj
kulturi
u
kojoj
je
zaista
denuncijacija
osnovni
nacin
komunikacije
u
ovom
trenutku.
To
je,
nazalost,
posledica
kulture
u
kojoj
denuncijacija,
u
kojoj
se
svi
secaju
13
godina
u
kojima
su
se
denuncijacije
dobro
placale
i
ocigledno
hoce
da
obnove
proces
na
jednom
drugom,
malo
jasnijem
nivou.
Kao,
nije
to
bas
ona
denuncijacija
pa
da
se
plati
krisom
nego
ajmo
mi
to
javno.
To
su
ljudi
koji
imaju
putera
na
glavi.
Opet
je
pitanje
kolektivnog
secanja.
To
su
ljudi
koji
moraju
da
izbrisu
odredjene
stranice
iz
svoje
proslosti
i
da
nastave
da
funkcionisu.
Mogu
da
nastave
da
funkcionisu
samo
ako
radikalno
prekinu
i
za
to
budu
placeni.
U
ovom
drustvu
je
ocigledno
doslo
do
nekog
psiholoskog
stereotipa
-
ako
dobijes
pare,
to
te
opravdava.
Imati
pare
je
dobro,
na
vrlo
jednostavnom
nivou.
Elem,
uzecemo
pare
i
time
cemo
dokazati
da
smo
cisti
i
da
se
secanje
brise
i
onda
mozemo
da
nastavimo.
Dobrica
Cosic
kao
najveci
srpski
pisac
i
mislilac,
Emir
Kusturica
kao
najveci
jugoslovenski
reziser,
Popov
kao
posteni
novinar
institucije
itd.
To
su
morbidni
primeri,
moram
priznati,
ali
rec
je
zaista
o
tehnologiji
zaborava.
To
su
sve
tehnologije
zaborava.
Platite
mi
da
se
time
dokaze
da
se
ono
pre
nije
desilo,
i
to
je
sve.
Ako
mi
platite,
to
je
dokaz.
To
je
tako
pervertirana
ideja
kapitalizma
i
tranzicije
da
coveku
malo
zastaje
dah,
ali
to
je
zapravo
to,
svodi
se
na
to.
Platite
mi
pa
postojim.
Zalosno
je
to
zaista.
Jos
je
zalosnije
sto
sudstvo
koje
nije
bilo
u
stanju
da
juri
ratne
zlocince
sada
treba
da
se
dokazuje
na
ovakvim
primerima.
Nadam
se
da
ce
se
dokazati
kako
treba,
ali
krajnje
je
vreme
i
da
drzava
i
njeni
najvisi
organi
srede
zakone
na
taj
nacin
da
se
takve
stvari
ne
mogu
dogadjati,
da
takvi
procesi
ipak
izgube
na
znacaju
i
na
moci.
Jer
ako
sudjenja
koja
ce
se
u
Srbiji
odrzavati
u
narednom
periodu
budu
sudjenja
"ti
si
meni
rekao
a
ja
hocu
da
se
to
prikrije",
onda
zaista
nikakve
nade
nema.
Postojanje
takvih
procesa
samo
na
posebno
odvratan
nacin
pokazuje
odsustvo
sudjenja
ratnim
zlocincima
i
odsustvo
potrebe
da
se
zaista
secamo
onoga
sto
se
dogodilo.
U
centru
celog
tog
problema
su
mediji,
pisanje
i
intelektualci
koji
ne
rade
svoj
posao.
hronika
vesti (arhiva)