Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Hronika - Emisija pescanik radija B92

hronika vesti (arhiva)

sreda, 03. april 2002.

DA LI SE RAZUMEMO U PARLAMENTARIZAM, DA LI U SKUPSTINI POSTOJE TEORIJE ZAVERE I DUBOKI PREDUMISLJAJI...

Da li se razumemo u parlamentarizam, da li u skupstini postoje teorije zavere i duboki predumisljaji, da li su mediji i novinari opet pod kontrolom neke stranke, sta se desava kada ne uspe modernizacija i kako to da su neki intelektualci spremni da zrtvuju svoju intelektualnu nezavisnost da bi se bavili administracijom i ponavljali misljenje drugih...

Gosti: Slobodan Antonic, Zoran Stojiljkovic, Mladen Lazic, Svetlana Slapsak Domacini: Svetlana Lukic i Svetlana Vukovic

 

B92: Nema ko ovih dana nije stao u red da predsedniku Kostunici lupi cvrgu. 'Ne' su mu rekli cak i njegovi dojucerasnji sticenici ili saveznici Nebojsa Pavkovic, Dragisa Pesic, odnosno SNP, a bolno je i pomenuti da mu se na sednici Saveta odbrane usprotivio cak i Milan Milutinovic.

Na sednici republicke skupstine oduvali su ga i Bane Ivkovic, Vojislav Seselj i Borislav Pelevic. To je nedopustivo ponizavajuca pozicija za jednog predsednika i politicara u koga nade polaze najveci broj nasih gradjana. Niko, pa ni politicki protivnici, ne moze da likuje nad ovim ponizenjem koje je predsednik doziveo ovih dana, dok je osluskivao svoj probavni trakt cekajuci da mu zeludacna kiselina svari Haski sud, da bi nam na kraju rekao - uspeo sam. Aleluja, predsednice!

U medjuvremenu je ucinio ono cega se plasi vise nego djavo krsta - premijeru Djindjicu je u narucje bacio i poslednje delove kolaca vlasti. Njemu je ostala ona reform-tortica koju su njegovi omladinci pre neki dan nosili upravo Djindjicu. Kostunici je ostao jedino general Aco Tomic. Uniforma nacelnika Generalstaba je slobodna i plasim se da se u trenutku potpune politicke izgubljenosti predsednik ne seti svog uzora, generala De Gola koji se u dramaticnim trenucima obracao naciji u svecanoj uniformi nadajuci se da ce uniformom svom govoru dati dodatnu uverljivost i tezinu.

Predsednik je mozda i zbog toga sto je, ne zna se tacno na osnovu cega, poverovao da dani vitestva i cednosti u politici nisu prosli, i sebe i nas zeleo da prilagodi svom zivotnom i politickom ritmu. A to je izgleda ritam uskladjen sa Srbijicom, koji kao zeli da nam napravi, zemljicom koja ce ziveti u skladu sa smenom godisnjih doba i poljskih radova, oranja, drljanja, setve i zetve.

A Djindjic je dobio ono sto je hteo i na cemu je tako vredno radio svih ovih meseci - ostao je sam na vrhu piramide moci.

Svi ministri u obe vlade su ga ovih dana podrzali, ali povodom Haga, pa naravno i Rasim Ljaljic. Medjutim, Rasim Ljajic je, da vas podsetim, u Pazaru na skupstini svoje stranke rekao i sledece: "Generalno podrzavamo vladu ali to ne znaci da podrzavamo DS u onome sto radi. Nismo za to da stranka sa 15-20% podrske ima 85% vlasti. Ko radi kao JUL,i proci ce kao JUL."

Kostunica: "Buduci da sam voljom biraca predsednik SRJ o dokumentu sam pregovarao i potpisao ga upravo u tom svojstvu. Zato je proceduralno jedino ispravno da uvodno izlaganje u raspravi o polaznim osnovama za preuredjenje odnosa Srbije i Crne Gore odrzim ekspoze pred poslanicima savezne skupstine. Podseticu, uostalom, da se nisam obratio ni skupstini Crne Gore, gde su uvodna izlaganja podneli oni koji su dokument potpisali u ime Crne Gore. Logicno je da u narednoj skupstini Republike Srbije uvodno izlaganje odrzi predsednik republicke vlade Zoran Djindjic. Voljan sam, medjutim, pre svega iz postovanja prema narodnim predstavnicima Republike Srbije da se na kraju rasprave u narodnoj skupstini Republike Srbije obratim poslanicima, nastojeci da odgovorim na njihove eventualne kritike i da otklonim nedoumice koje bi se mozda mogle ispoljiti kroz raspravu. S uvazavanjem, predsednik SRJ Vojislav Kostunica."

snimak iz Skupstine:

- Dokument je morao da procita predsednik narodne skupstine ili jedan od potpredsednika a nije mogao sef bilo koje poslanicke grupe. Ja vas pitam po kom osnovu je Dejan Mihajlov kao sef poslanicke grupe jedne partije ovde citao pismo narodnoj skupstini predsednika SRJ. To su dve nespojive stvari. Ovo je zapravo jedna vrsta privatizacije funkcije saveznog predsednika.

- Dozvolite mi da vam iznesem stav poslanicke grupe Stranke srpskog jedinstva. Smatram da je duznost predsednika Kostunice da iznese uvodno izlaganje zajedno s predsednikom vlade jer su obojica saucesnici u stvaranju ove nakaradne zajednicke drzave koju su nazvali Srbija i Crna Gora. I zato ovo pismo koje me malo podseca na Titovo pismo, ne mozemo kao poslanicka grupa Stranke srpskog jedinstva da prihvatimo.

- Narodni poslanik Cedomir Jovanovic.

- Mislim da se ne moze dopustiti nikome da na kraju zasedanja izadje pred poslanike i tako degradira ne nas kao predstavnike gradjana Srbije vec republicki parlament i sve ono sto on predstavlja u ovom drustvu.

- Narodni poslanik Branislav Ivkovic.

- Najmanje sto treba da uradi prema srpskom narodu jeste da dodje u ovaj parlament i izlozi svoje stavove i motive koji su ga vodili i da saslusa do kraja sta mi ovde prisutni mislimo o svemu tome. Ovo sto on zeli da govori na kraju i ne slusajuci nas, najmanje receno, na granici je s osnovnim elementima ponasanja. To nije korektno.

- Postovana predsedavajuca, poziv ste uputili vi i vi treba da kazete da taj poziv vise ne vazi. Vi hocete da prekrojite izbornu volju gradjana, da ne dozvolite onome koga su gradjani birali na to mesto da govori u ovom parlamentu. I ako vi zelite da na ovaj nacin obelezite raspravu i donosenje odluke o buducnosti zajednicke drzave i da na ovaj nacin krenete da rusite sporazum i da rusite zajednicku drzavu, treba da vam sluzi na cast i treba da budete svesni onoga sto radite i da ce istorija verovatno vrlo dobro znati da ceni ono sto vi radite u ovom trenutku i da budete svesni odgovornosti, tacnije neodgovornosti koju ste preuzeli na sebe jednim ovakvim predlogom i jednim ovakvim gestom.

- Predsednik savezni drzave je pozvan. On ne zeli da ucestvuje u raspravi, zeli da se pojavi samo da da zavrsnu rec. To nije ucestvovanje u raspravi ako se razumemo u parlamentarizam. Predlog gospodina Cedomira Jovanovica glasi da se izjasnimo da li narodna skupstina zeli da se predsednik savezni drzave obrati na kraju u zavrsnoj reci. Kostatujem da je narodna skupstina usvojila ovaj predlog. Nije prihvatila, izvinjavam se.

Narodni poslanik Branislav Ivkovic.

- Posto smo razresili problem s predsednikom SRJ koji je procenio da danas ovde ne treba da bude s nama i sa gradjanima Srbije, mislim da bi bilo dobro da upitamo predsednicu skupstine, po clanu 83 poslovnika, zasto medju drugim licima nije pozvala predsednika Republike Srbije koji danas postoji. Valjda ne sluzi samo za to da bude izrucen Haskom tribunalu. On je i dalje predsednik Republike Srbije i nijedan zakon koji je donela ova skupstina ne bi mogao biti objavljen u Sluzbenom glasniku Republike Srbije da ga on nije potpisao.

- Ali njegovog potpisa nema na sporazumu i zato ga nismo zvali.

B92: Sada cete cuti gospodina Slobodana Antonica. On je sociolog po obrazovanju, inace docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Antonic: Nikada nisam bio pristalica nekakve teorije zavere ali u ovom trenutku mi se cini da iza ove situacije postoji duboki predumisljaj. Cini mi se da je ova situacija toliko tipicna da pokazuje jedan sistem, a taj sistem se svodi na derogiranje svakog zakona i svakog ustava. Meni se cini da prica o tome da je mnogo vaznije u ovom trenutku da se neka stvar obavi nego da se postuje ustav i zakon, da se to prosto stalno ponavlja i to ne moze biti slucajno. Cini mi se da se to namerno radi da bi se prosto stvorio nekakav utisak u javnosti da zakoni nisu nesto sto moramo da postujemo, i sto treba da postujemo i da je najvaznija celishodnost, odnosno da li sada neka mera postize neki cilj. U ovom trenutku to su reforme, pre jedno deset godina to su bili neki nacionalni ciljevi. Dakle, uvek postoji neki cilj i uvek vlast u ime tog cilja krsi zakone. Moram da navedem jedan, po meni karakteristican primer te anestezije javnosti kada je u pitanju zakon - to je ono sto se desilo prosle nedelje. Naime, elementarna stvar u parlamentarnom zivotu jeste da 20 poslanika moze da postavi pitanje poverenja vladi. Clan 20 koji kaze da se u stavu jedan sednica narodne skupstine na kojoj se rasravlja o poverenju vladi ili pojedinom njenom clanu odrzava najranije po isteku roka od tri dana a najkasnije 15 dana posle dana podnosenja predloga za izglasavanje nepoverenja. Mi smo prosle nedelje imali tipican slucaj krsenja ovog poslovnika. Uopste nije vazno sto su tu u pitanju radikali, juce su bili radikali sutra moze biti bilo ko drugi. Druga stvar koja je takodje sustinski vazna je reakcija nase javnosti na tu stvar. Ne samo da su skupstinski izvestaci o tome izvestili uzgred nego do danas nemate nijedan jedini komentar koji ukazuje na ovako elementarno krsenje demokratskog nacela. Moram da budem malo zloban i da kazem - kada se prosle godine desilo prebijanje onih ucesnika gej parade, niste mogli da otvorite novine a da vam ne iskoce komentari povodom toga. Naravno da je to bilo strasno i naravno da to nije smelo da se radi, ali ovo je, po svojim zlokobnim posledicama, mnogo gora stvar od toga. Dakle, svako ko se poziva na to odjednom je nekakav legalista. Legalizam je vec nesto sto je poprimilo pezorativne tonove. Da se vratimo na pricu o Hagu. Vi ne mozete da kazete - cekajte, ljudi, ne moze izvrsna vlast da se mesa u sudsku vlast, to je elementarna stvar u funkcionisanju demokratskog sistema a da vas ne optuze da ste legalista i da navijate za jednu stranku. Javnost je u potpunosti umrtvljena ili joj je skrenuta paznja na drugu stvar. Naviknuta je na to da zakoni, poslovnici, ustav, pravila, nisu nesto sto je vazno i kako cete imati stvarno ozbiljnu reformu sa takvom vlascu, sa takvom politickom klasom. Videli ste sta oni rade i kako se ponasaju pred kamerama. Covek koji je bio u Solunu tvrdi da je glasao u skupstini, tu je i prica o onoj 'zebri'. Dakle, kada se oni tako ponasaju pred kamerama, pred javnoscu, mozete misliti sta oni tek rade kada ih mi ne vidimo.

Bojim se da cete vi ovu nasu raspravu morati mnogo da sazimate i da ce biti izostavljeno nesto od onoga sto sam mislio da je vazno da kazem. Ja bih voleo da ovo ostane zabelezeno i da vi to pustite, kada je rec o krsenje poslovnika.

B92: A zasto je to toliko vazno danas?

Antonic: Bas zato sto postavljate to pitanje danas, danas je to vazno. Mi smo to potpuno zaboravili. Nema veze, radikali su takvi kakvi jesu, niko njih ne voli itd.

B92: Ima veze.

Antonic: Naravno da ima veze jer je to sustinska stvar.

B92: Da li vi hocete da kazete da su i mediji i novinari, koji sada imaju recimo drugacije misljenje, po definiciji pod kontrolom Demokratske stranke?

Antonic: Ta rec je prejaka. Ako se pod kontrolom podrazumeva nekakvo direktno placanje, okretanje telefona itd., onda je to prosto prejaka rec i to se tako ne bi moglo reci. A recimo nesto se moze pripisati nedovoljnom obrazovanju ili neobavestenosti novinara. Verujem da nasi skupstinski izvestaci i nemaju poslovnik niti prate pazljivo s razumevanjem ono sto se u skupstini desava. Druga stvar, mnogi urednici i istaknuti novinari, iako im se ne javi sta treba da rade, pretpostavljaju kako bi neka od strana volela da se o necemu pise, da se o necemu izvestava. Imate, naravno, i treci deo a on se odnosi na direktan uticaj. Nekoliko slucajeva je vec dospelo u javnost, recimo Biro za informisanje Vlade Srbije zove "Vreme" pa trazi od redakcije da neki clanak koji jos nije ni izasao proslede medijima, pa da se recimo to cita na Pinku u njihovim Info-top vestima. To je nesto sto je organizovano, nesto sto su te neformalne veze moci i nesto sto je stvar neznanja ili slucajnosti.

B92: A niste pomenuli jos jedan slucaj, sto je vrlo indikativno, da postoji nesto sto su drugacija uverenja ili drugacije gledanje na stvari?

Antonic: Tako je, ima i toga. Pardon. To je mozda cak jedna od vaznijih stvari jer mnogi novinari i mnogi ljudi koji pripadaju tzv. medijskoj eliti i akademskoj eliti - to je ona elita koja ucestvuje u formiranju javnog mnjenja - stvarno iskreno veruje da je u pitanju jedan veliki reformski napor kome tako smetaju nekakva zakerala koja se pozivaju na zakone, ustave, pravila igre itd.

B92: Ja bih volela da osim poslovnika jos malo argumentujete tu opasnost koja nama preti od samog premijera, od nacina na koji on vlada? Jesmo li mi u opasnosti s njim?

Antonic: Da, odmah da vam kazem mislim da smo u opasnosti i mislim da nasa i medijska i akademska elita prave istu onu gresku koju su pravili pripadnici i medijske i akademske elite pocetkom Miloseviceve vladavine. Tada se racunalo ovako - cekajte samo da Milosevic otera ove matore komuniste, samo neka on uradi taj posao, lako cemo mi s njima. Tako sada isto znamo - ma mi svi znamo kakav je Djindjic, ma nije vazno kakav je on ali samo da on zavrsi ovaj posao tih pocetnih reformi i da mi uzmemo pare pa cemo posle lako s njim. Ali od toga lako s Milosevicem - 13 godina posle toga je on ostao na vlasti. Postoji drugi primer koji je mozda bolji za autoritarnog premijera. To je primer Mecijara iz Slovacke. On je takodje tako dosao na vlast, s reformama, sa ukljucenjem u Evropu, na kraju su ga '98. godine jedva oterali. Djindjic je vrlo vesto uspeo da zaposedne glavne poluge moci koje su ostale posle Milosevica. S kontrolom Miloseviceve strukture moci, s izvesnom dobrom podrskom koju je imao u javnom mnjenju i s dobrom zaledjinom koju ima na zapadu, Djindjic zaista moze da napravi velike probleme. Vrlo lako se moze desiti da zbog nekakvog kiksa, i to ozbiljnog kiksa, reforme ne uspeju. Ako ne uspeju reforme, onda cemo imati pricu - evo, ovaj nas narod ima problema s reformatorskim snagama, ovaj narod zapravo i ne zeli reforme. Nije uopste tacno. U ime tih reformi mi moramo imati jednu odgovornu reformatorsku politicku snagu. Ne kazem da je Djindjic u potpunosti los, ne kazem da je on djavo. Kontekst u kome se nalazi Djindjic koji se stvara oko njega jeste takav da se vrlo lako moze desiti da i te njegove najgore strane dodju do izrazaja i onda mozemo imati nacionalni problem, da ne kazem nacionalnu katastrofu.

B92: Kao neki mali zli demijurg?

Antonic: Pa da, ali ne mora biti... Jedna od onih uzrecica koje se cesto pominju jeste da je put u pakao poplocan dobrim namerama. Cak mozete imati dobre namere koje proizvedu rdjave posledice. A sta tek da kazete za namere koje nisu sasvim dobre ili koje su ambivalentne. Imate dobre namere ali i lose namere. Mozda neko zaista hoce da sprovede izvesne reforme ali pri tom uzme mozda neki procenat od tih reformi i da uzme politicku dobit od reformi. Zapravo, da glavna kontrola drustva ostane u njegovim rukama.

B92: Kada je u pitanju predsednik Kostunica, imate li sta njemu da zamerite?

Antonic: Da. Meni se cini da i jedna i druga struja kod onih drugih pojacaju te negativne osobine. Na jednoj strani imate to brzanje i petljanje premijera Djindjica, a na drugoj strani imate preteranu sporost, neodredjenost, nedefinisanost, odsustvo neke jasne vizije. Oni jedan drugome pojacavaju lose strane. Imam manje primedbi na Kostunicu nego na Djindjica zato sto je Djindjic uspeo da uspostavi mnogo vecu kontrolu. Kostunica od tih operativnih centara moci kontrolise jedino vojsku. Djindjic kontrolise mnogo vise centara moci, od finansijskih, preko medijski do naravno operativno-policijskih centara moci. On je u mnogo vecim iskusenjima i naravno zato pravi i mnogo vece greske pa zato i ljudi koji o tome govore prirodno mnogo vise ukazuju na njegove greske nego na greske ovog coveka koji kontrolise samo manji deo vlasti.

B92: Mora biti da imate neki odnos prema idejama koje je on zastupao. Spretno, nespretno, sporo, ne znam sta. Ali da li su ideje u redu po vasem misljenju? Da li razabirete te ideje?

Antonic: Cini mi se, na osnovu postupaka gospodina Kostunice, ako me pitate za moje licno politicko opredeljenje, da mi je ta nekakva politicka vizija drustva koju on nudi bliza nego politicka vizija koju nudi predsednik Djindjic. Reci cu vam kako ja to vidim, ali to mozda nije tako. Ja vidim da predsednik Kostunica ima viziju Srbije kao drustva koje je recimo slicno Grckoj ili Portugaliji. To je drustvo malog coveka, u kom je mali covek zasticen i gde je njegov posao zasticen zakonom. Zapravo, znate kada nesto radite ili kada imate neku imovinu, kiosk ili nesto, da ste zasticeni zakonom. To nije drustvo velikog biznisa i to nije drustvo velikih prihoda. To je drustvo jednog malog coveka koji je relativno siguran i stabilan. Nasuprot tome, imate viziju premijera Djindjica. To je vizija drustva kao jedne multinacionalne kompanije s mladim i lepim ljudima koji su obuceni u skupa odela, sa mobilnim telefonima, s puno kompjutera gde zapravo citava Srbija funkcionise kao recimo "Siemens" ili neka multinacionalna kompanija. To je ona vizija koju imate kada odete u Londonu u siti ili kada odete u Njujork. Meni se cini da Srbija da moze biti takvo drustvo samo ukoliko imate jedan vrlo ogranicen, uski sloj tzv. kompradorske buzroazije ili kompradorske inteligencije. To je ona inteligencija ili burzoazija koja je finansijskim i drugim vezama tesno povezana s inostranstvom, sa zapadom, s nekim kompanijama ili sa nekim finansijskim centrima a da ostatak stanovnistva, kao recimo u Brazilu, Brazil je dobar primer, ostatak stanovnistva uglavnom prebiva u siromastvu, neznanju, nezakonitosti itd. Meni se cini iz te vizije da tesko mozete od Srbije da napravite siti ili njujorsku berzu, da je Srbija ipak nesto sto je mnogo blize Grckoj i Portugaliji nego "Siemensu".

B92: Sta je to, da li je to neki mali kapitalizam s humanim licem?

Antonic: Da. Ta prica o modernizaciji uvek se na kraju zavrsava tako sto modernizacija nije uspela a ostao vam je autoritarizam. Dakle, Stojadinovic je imao taj modernizacijski deo, nista od toga nije bilo, ostao je autoritarizam. Tito je imao modernizacijski deo, nista nije bilo, ostao je autoritarizam. Djindjic ponovo ima neki modernizacijski deo. Bojim se da cemo imati opet taj slucaj.

Djindjic: Za jedno drustvo od sedam, osam miliona stanovnika treba najmanje 100.000 ljudi koji svakoga dana aktivno sprovode promene. Da ih je samo 1.000, ja bih bio srecan.

Sutra ce meni neko iz Svetske banke da kaze: "Izvinite, gospodine Djindjicu, vi trazite investicije i trazite finansijsku injekciju. Pa uzmite tih sedam milijardi koje ste lepo promenili u evro i ako vasi gradjani nemaju poverenja u vas, zasto bih ja iz Vasingtona imao poverenja u vas? Ja vas ne poznajem, vasi gradjani vas poznaju. Do vidjenja."

I nemojte da se zavaravamo. Vi sada aplaudirate na radikalne predloge ali sutra kada bude istrazivanje javnog mnjenja i izbori onda cete glasati za legalizam, a legalizam je to da ti direktori sede u firmama jer mi nemamo pravo da ih mimo suda pomerimo, a sudije ne mogu da budu pomerene jer Vrhovni sud to nece. I tako u krug. Ne cudim se sto se to tako desava, cudim se da mi uopste napredujemo uz sav taj balast koji nosimo na ledjima i uz sve te optuzbe da krsimo zakon svakoga dana zato sto smo ovoga poslali u Hag, zato sto cemo neke druge poslati u Hag. Da vrsimo drzavni udar, da radimo ovo i radimo ono, a da sam se ja pitao u pravom smislu te reci i da sam ja imao 5. oktobra podrsku od 60% ljudi, drugacije bi Srbija danas izgledala. Ali ja sam imao 3,4% podrske. Ako ste gledali istrazivanja javnog mnjenja posle toga za sta je narod, to sto sam ja zastupao tada je zastupalo 4% ljudi. Danas je to cetiri ili pet puta vise, ali to je danas. Sada je kasno. Sta da radimo? Neke stvari ljudi shvate malo kasnije nego sto treba, ali bolje ikad nego nikad. I mislilm da vecina nasih ljudi danas pocinje da shvata da ne mozemo da pravimo kompromise, da smo izgubili toliko vremena, da ne mozemo da spavamo, da ne mogu puzevi da nam diktiraju tempo. Mi moramo da se krecemo brzo jer smo deset godina izgubili, i pre toga jos nekoliko desetina godina. I svi oni koji kazu - to mi je brzo - mislim da nemaju pravo da izigravaju lokomotivu, neka budu u zadnjem vagonu, ili u vagon-restoranu, neka se klackaju i neka puste da ih mi nosimo.

Bio sam pre mesec dana u vladi i dosao je jedan covek, socijalni slucaj, ima troje dece, iz Beograda je, i kaze - ja hocu kod premijera, nemam sta da jedem, nemam cime da nahranim decu. Rekao sam neka dodje. On je dosao i ispricao mi taj svoj tragicni slucaj. Onda sam pozvao predsednika Izvrsnog odbora grada Beograda. On je rekao da taj covek dodje odmah, u gradskom zelenilu moze da dobije posao za 200 maraka mesecno, ne trebaju mu kvalifikacije, samo mora da ustaje u pet ili cetiri ujutro. Ja sam rekao ovom coveku da smo nasli posao za njega. Gde? Gradsko zelenilo. Nije otisao. Nije otisao. Kada sam ja imao problema s novcem, radio sam sve sto je donosilo novac. Ja sam imao doktorat Filozofskog fakulteta, jednog od najuglednijih u Nemackoj, vozio sam autobus jer sam imao visoku zaradu za to, pre nego da predajem studentima za tri puta manje para jer mi je vazno bilo da skupim malo para i da budem finansijski nezavisan. Ako hocete da zaradite novac, i da imate status, i da se lepo osecate, i da ustajete u devet sati, to nije moguce, bar u ovom trenutku u nasem drustvu.

Ova vlada je na prvom mestu po uspesnosti tranzicije za proteklih godinu dana. Svidjalo se vama to ili ne, mi smo za godinu dana uradili nesto sto druge drzave nisu za pet godina. To sto smo mi sto godina iza njih, meni je zao. Ako vi mislite da mozete s jednom potpuno upropascenom zemljom za godinu dana da dodjete u situaciju da dodjete u banku i uzmete kredit pod normalnih uslovima, bojim se da ste promasili zemlju. Otidjite u Svajcarsku pa cete dobiti zajam takav kakav hocete. Ako neko u Srbiji zna kako bolje da vodi zemlju, ja cu mu biti zahvalan, moja porodica ce mu biti zahvalna. Njegovu sliku cu da stavim na zid. Resite probleme u Srbiji ako mozete, ali dajte da mi neko kaze kako. Dosta mi je toga da svi znaju da nije dobro i da bi moglo i bolje ali ja nisam cuo ni od koga kako bolje. Ne znam koliko vi spavate. Ja spavam pet sati dnevno, nemam subotu, nemam nedelju. Moja porodica me ne vidi. A ta prica da nismo zadovoljni - nisam ni ja zadovoljan. Mi hocemo da normalno ustanemo, da odemo na posao, da radimo, da imamo radno mesto, da dodjemo kuci, da citamo novine kao svi normalni ljudi, da dobijemo platu, da vodimo decu u setnju, da idemo na more, zato sto smo mi evropski mentalitet. Ali ko ce to da finansira? Mi se stalno zalimo, ne daju nam koliko treba da nam daju. Hocete da cujete moj licni stav? Sta ima ko nama da daje u principu? Zasto bi neko nama nesto davao? Kome mi dajemo? Mi imamo 1.300 dolara po glavi stanovnika i imamo takav zivot kakav imamo. Zamislite da imamo jos po 1.000 dolara po glavi stanovnika. A znate koliko bi to bilo para? To bi bilo deset milijardi dolara. Znaci da nama neko da sada deset milijardi dolara i da to podelimo na deset miliona ljudi po hiljadu dolara, mi bismo imali samo dve i po hiljade dolara i bili bismo jedna veoma siromasna zemlja. I ostalo bi isto. Nije stvar u tome da nam neko da. Stvar je u tome da mi stvorimo sistem koji pravi novac, da stvorimo zdravu ekonomiju koja ce da stvara. To sto vam neko daje je kao kisa u pustinji koja padne, upije je pesak i toga nema. Stvar je u tome da se u nasem drustvu stvaraju strukture, gde ljudi proizvode, gde ljudi stvaraju dobit, na milion mesta da se stvori po hiljadu dolara mesecno, to je buducnost. Tako je kako jeste, mi mislimo da ima sansi da uspemo ali ne mislimo da moze bilo sta da se dobije ako sada bacimo ping-pong lopticu i kazemo - aha, ti si nam obecao pet milijardi, gde je mojih pet milijardi. Daj da mi da neko pet milijardi jer, eto, iznevereno je predizborno obecanje. Slagao si nas. Cudna mi cuda. Mogu da vam kazem, bice najcrnji mrak u ovoj zemlji za mesec ili dva dana. I to je moje obecanje. I ako bude malo bolje, ja cu da kazem - vidite, desilo se mnogo bolje nego sto sam obecao. Sta imate vi od toga ako vam neko kaze - u ovoj zemlji ne moze nista da uspe, u ovoj zemlji ce sve da propada. Ja verujem u buducnost ove zemlje i kada vam nesto kazem, ja vam ne obecavam. Ja verujem da se to moze desiti i nemojte da me drzite za rec i da kazete - ti si verovao, znaci kriv si. Bolji je onaj koji nije verovao. Bolji je onaj koji je rekao da ne moze nista da uspe, i koji je mudar, i koji kaze - ja sam jos unapred rekao da ne moze nista da uspe i bio sam u pravu. U Srbiji je uvek u pravu onaj ko tvrdi da ne moze nista da uspe jer na kraju se tako desi. Hajde da preokrenemo to i da budu u pravi oni koji veruju da moze nesto da se desi.

B92: Gospodin Djindjic je tako u Pirotu govorio Pirocancima. To je deo one njegove turneje "Srbija na dobrom putu", na kojoj je od ljudi trazio razumevanje i odricanje a u velikoj meri i promenu mentaliteta. Ima jedna sintagma koja je vrlo cesto u upotrebi u poslednje vreme - zvuci dosadno ali ozbiljne stvari su u pitanju. To je taj socijalni dijalog. Pre neki dan je u pres-klubu Medija centra razgovarano o tome. Govorili su, izmedju ostalih, profesor Fakulteta politickih nauka Zoran Stojiljkovic i profesor Filozofskog fakulteta Mladen Lazic.

- Vlada prica o socijalnom dijalogu u medjuvremenu siri manevarski prostor time sto pre nego sto dodje do ravnopravnog dijaloga donosi sve zakone, znaci da odradi sve sto moze, da stvori onakvo zakonodavstvo ili okvire koji njoj odgovaraju. Svi vi koji ste platili strajkove znate kako stvar ide. Ide tako sto stvar traje sedam do deset dana ako su zaposleni uporni, a vlada ima cetiri linije odbrane. Prva linija odbrane su resorni ministri koji vas primaju, s vama razgovaraju nekoliko dana i nisu prakticno ovlasceni da zavrse stvar. Druga linija odbrane je recimo ministarstvo rada i ministarstvo za socijalnu politiku da bi se onda pojavila treca gde se pojavljuje ili ministar privrede, ili ministar finansija ili neko iz Ministarstva za finansije i na kraju kada treba efektuirati neki dogovor i pricu o tome da je nekakav kompromis postignut, onda se pojavljuje i premijer Djindjic. Poruka je jasna, i to su zaposleni shvatili, ne gubite vreme sa svojim resornim ministrima i ovom drugom linijom odbrane, razgovarajte samo ako je tu Ministarstvo finansija i ono pruza nekakve garancije da je to moguce jer prica o centralizaciji sredstava jednoj kasi koju drzi Djelic ili ne znam ko dovoljno je osvescujuca da shvatite u kakvim razgovorima i u kom okviru morate razgovarati. Prema tome, mislim da mi od zaposlenih i od sindikata mozemo ocekivati da igraju ne ulogu socijalnih demagoga i kocnicara reformi nego snage u prilog promenama pod pretpostavkom da se ispune tri uslova. Jedan uslov je da zaposleni imaju osecaj da je vlada kompetentna i da se bavi pravim pitanjima, sto bih ja mogao da kazem tek za deo vlade, ovaj mali koji zovemo ekspertskim. Druga stvar je da je ta vlast mnogo manje korumpirana i da se bori s korupcijom za razliku od prethodne, jer onda imate osecaj da ste svi na nekakvom brodu i da se nesto krece u pravom pravcu, i, naravno, treci dopunski da su efekti krize relativno socijalno pravilno rasporedjeni. Radnici ce pristati i da ostanu trenutno bez posla ako ce u koloni onih koji gube posao biti prvi neuspesni socijalisticki menadzeri ili gubernatori svake od vlasti, a i ova vlast postavlja u preduzecima svoje ljude, deli plen a ne polazi od kompetentnosti.

- Ono sto je problem s politickim elitama jeste sto se one, nazalost, sve vise i vise usmeravaju prema onome sto analiticari elita zovu tzv. podeljene elite. Podeljene elite su one elite kojima je apsolutno prvi princip borba za vlast a najbolji rezultat borbe za vlast je ako je protivnik unisten, tj. ako nema protivnika. Reforme su u stvari, i to je ono sto je najopasnije, sada instrumentalne. Koriste se za to da bi se porazio protivnik, ne zato da bi se izvela reforma nego da bi se s jednom ili drugom koncepcijom reforme porazio politicki protivnik. I u takvoj situaciju mi imamo jednu smesnu podelu, ja to tako zovem. S jedne strane imamo neprincipijelne pragmaticare, prepoznacete o kome se radi, principi nisu vazni, vazno je da mi ostvarimo napredak u reformama. Ali osnovni cilj te pragmaticnosti nije da se zaista postigne reforma, nego pragmaticno je ako se zaista porazi protivnik. S druge strane su isto tako prividni principijelni nerealisti. Opet znate o kome se radi. Kod njih navnodno nije vazan realitet, vazni su principi, ali sta je opet osnovni princip koji oni opet slede, odrzavanje politicke vlasti. U takvoj situaciji imamo ekonomske elite koje su u stvari politicki zatocenici stranaka na vlasti jer ih ove postavljaju i skidaju, a isto to zbog dominacije drzave vazi i za privatni sektor. I privatni poslodavci su zatocenici politike kao sto su bili i u ranijem sistemu dominantni, tako da se i oni prestrojavaju prema politickim potrebama. Kada je rec o sindikatima, tu postoji ozbiljan problem. Mi imamo sindikate koji su i dalje sumnjive legitimnosti, stari sindikat se nije delegitimisao u odnosu na svoju politicku bliskost vladajucoj stranci, novi sindikati, ne jedan nego masa novih sindikata,u stvari su razjedinjeni, atomizovani, potpuno je nejasno koga predstavljaju. Ne znam jos da li je prica o 20 sindikata u JAT-u stamparska greska ili realnost. To nisu sindikati, to su uske interesne grupe koje su medjusobno konfliktno orijentisane. S druge strane, stanovnistvo je takodje dezorijentisano zbog politickih sukoba koji odvlace energiju svih pa i stanovnistva i, trece, postoji ta uzasna zbrka u svesti. Vecina ljudi jos nije rascistila u svojoj svesti, oni su jos samoupravno orijentisani. Imate fantasticne recidive samoupravne svesti u smislu "nasa preduzeca, ne damo nasu imovinu" iako ta preduzeca nikada nisu bila njihova. Situacija je sada izrazito pogodna za demagoske manipulacije. Medjutim, nema ozbiljnih demagoga na sceni. To je situacija koje je jos uvek dosta dobra za trenutnu politicku elitu ali je vrlo opasna dugorocno jer nikada ne znamo odakle moze izroniti uspesan demagog i manipulator. Ono sto bi bilo brana svemu tome jeste javna odgovornost koje nema ni unutar politicke elite ni unutar bilo kojih grupa, nema unutar novinarstva, krajnje neodgovorno novinarstvo i, nazalost, takodje medju intelektualcima. Problem je u tome sto su nezavisni intelektualci potpuno brojcano marginalizovani s obzirom na to da je velika grupa intelektualaca isuvise tesno saradjivala s DOS-om u milosevicevskim vremenima da bi sada mogla da se postavi nezavisno. Veliki broj njih je u aranzmanima s vlascu.

- Stranke vlasti bitna pitanja za zaposlene i za sudbinu promena koriste za politicko potkusurivanje. Podseticu vas na Zakon o radu. DSS, u kome je po istrazivanju najvise procentualno radnika, trgovao je podrskom izmenama nekih clanova dok se nije dogovorio s ostalima u DOS-u. Doveli su dijalog do karikature razgovora sindikata s poslanickim grupama u sekund do 12. DOS kao koalicija poceo da trguje polozajima od samog pocetka, dakle ta trgovina koja je na pocetku uspostavljena vodila je toj logici sve ostrijih i ostrijih sukoba koja ne mora nuzno da se zavrsi uspostavljanjem rata - svi protiv svih - ali je na dobrom putu da to bude. A kao primer sta pod tim mislim uzmimo ovo sto sve najvise zanima, to je isporuka osumnjicenih u Hag. Mislim da niko sa zdravim razumom ne moze da prihvati cinjenicu da je vlada Srbije mogla da isporuci Milosevica relativno lako, uz sve rizike, a da sada ne moze da isporuci nekog beznacajnog, nekog ko nikoga ne zanima. Kriza se namerno proizvodi, kriza koja je uzasna po tome kako se proizvodi postaje sve opasnija i opasnija, dakle Sainovic postaje opasniji nego Milosevic zbog krize koja se proizvodi zato da bi se druga strana, ili prva strana, pokazala kao neprijatelj reformi, kao neko ko ugrozava reforme, ko moze sve da dovede u pitanje, itd. Dakle, nesto sto je moglo da bude prilicno trivijalno proizvodi se u krizu s nesagledivim drustvenim posledicama radi politickih obracuna.

B92: Svetlana Slapsak, cije tekstove i komentare cujete cesto u emisiji Pescanik, ovih je dana u Beogradu. Gospodja Slapsak predaje antropologiju u Ljubljani.

Slapsak: Dosla sam u Beograd iz Skoplja i to preko Kosova. Zatim sam iz Pristine krenula prema Beogradu prvo kolima do granice, a od granice su me cekala druga kola. Medjutim, na granici me nisu pustili jer kako sam usla u Jugoslaviju s one strane gde se Jugoslavije ne priznaje, dakle niko ne udara pecat u moju slovenacku vizu, ja sam se zapravo nasla ilegalno na teritoriji Srbije, na gornjoj, severnoj granici Kosova koju kontrolise vojska koja nema pravo da udara pecate, niti ih uopste ima, tako da sam ja po savetu vojnika morala da se vratim kroz Kosovo u Makedoniju pa da udjem zvanicno u Jugoslaviju tamo gde udaraju pecat na vize. Ja to nisam mogla jer sam vec potrosila makedonsku vizu. Ukratko nasla sam se u granici izmedju dve granice, moja uobicajena situacija, to sam dozivela vec nekoliko puta, cekala sam dva sata dok nije stigao poziv iz Beograda i dozvola da prodjem. Jedno od mnogobrojnih granicnih iskustava. Ne znam kako ce se zavrsiti jer treba da izadjem na jos jednu granicu bivse Jugoslavije, ali moram priznati da se sada osecam mnogo lakse jer ni samo ime Jugoslavije ne postoji, niko vise ne moze da ga falsifikuje, to je sasvim sigurno samo proslost i u proslosti se lakse zivi nego u sadasnjosti. Sada je situacija manje-vise jasna. Sem dela Srbije, i sem Hrvatske, gde se to manje vidi, i sem Slovenije, gde to nije slucaj, ostatak bivse zemlje je protektorat medjunarodnih snaga i moram da priznam, bez obzira na moje duboko uverenje u racionalnost takve politike i u njene koliko-toliko dobre pocetne rezulate, na kraju krajeva ipak se konstituisao parlament na Kosovu i slicno, da je osecanje da vam strani vojnik, a to vam sada govorim iz svoje veoma daleke proslosti, gleda u pasos - ipak odvratno.

Sto se Evrope tice, evropska pravila sto im prilazite blize postaju sve antipaticnija ali to je normalno za administrativne ugovore. Za administrativne dilove je potpuno jasno da nije rec ni o kakvom narocito jasnom ideoloskom projektu nego, naprotiv, o jednoj surovoj i neprijatnoj administrativnoj realnosti. U svakom slucaju, ne znam da li je kapitalizam najbolji izlaz za svet kada ga danas gledamo kako izgleda sa siromastvom, uzasom, bedom, ratovima, zagadjenoscu, bolestima i gladju. Ja vise jednostavno licno ne mogu da verujem da je to najbolji izlaz za svet. Pitanje je samo da li je to faza kroz koju moramo da prolazimo. To jeste novi kolonijalizam i to dosta jasno vidimo u Sloveniji sada. Imate recimo taj primer koji je za mene stalno bio zastrasujuci. Intervjuisali su nekakvog nadutog mladog Nemca koji je pre nekoliko godina kupio jednu slovenacku fabriku, otkupio, i sada je gospodin odlucio da otpusti sve radnike a da fabriku prenese u Cesku gde je jeftinija radna snaga. Drugim recima, mrcina je dosla, posisala sve znanje i tehnologiju koje nije imao tamo i sada to odnosi na drugo mesto, a pustio je 500 radnika da umiru od gladi. To je zaista zastrasujuce i cela ta stvar se vraca na ideolosku premisu - kakav je sistem u koji ulazimo, koji vec vidimo kako funkcionise na raznim mestima. U Sloveniji je bilo neprijatno iznenadjenje u vidu ledenog tusa kada je Evropa objavila koje kvote daje slovenackoj poljoprivredi. To je bilo potpuno strasno i ljudi su se zaista zaprepastili. U toj situaciji ste mogli da cujete argumente s desnice koji su prvi put posle mnogo godina zvucali koliko-toliko razumno koji se ticu upravo upropascivanja celog jednogsloja. S druge strane, kada vidite one zaista razmazene evropske seljake koji bacaju hranu umesto da je poklone Africi i koji traze jos para, i jos para za prljavu tehnologiju kojom proizvode odvratne proizvode koje mi treba da kupujemo jer smo manje privilegovani, cela ta stvar stvarno smrdi na sve strane. Ali sta da radimo, to je situacija koju smo prihvatili.

Problem je u tome sto je nastala pometnja upravo oko 5. oktobra povodom toga sto mnogo ljudi jos smatra da je glavna stvar juriti komuniste i biti veliki antikomunista u situaciji kada smo deset godina i vise, 13 godina Miloseviceve vladavine proveli u jednom sistemu koji je bio otvoreno antikomunisticki ali se istovremeno pretvarao da je komunisticki. Nekoliko puta smo se moji prijatelji i ja pitali da li je to upravo zato da bi sprecili svaku ponovnu pojavu ideje jednakosti. U tom smislu mozda pripisujemo suvise veliku vestinu Milosevicu i njegovoj supruzi ali mi se cini da je to lovljenje komunista danas i taj neki ofanzivni antikomunizam nesto beskrajno lazno, prvo zato sto je strasno mnogo tih ljudi imalo komunisticku proslost, drugo zato sto i oni koji nisu imali komunisticku proslost, nego antikomunisticku, konacno bi morali da revidiraju svoje ideje, da se pitaju gde sam ja to sada, sta ja to radim, o cemu ja to mislim i kako ja to mislim. I kada bi taj proces posteno obavili bilo bi im sasvim jasno da je taj lov potpuno besmislen i da sluzi samo da stvaralazi iz kojih se ne moze izvesti nikakva konkretna pozitivna politicka akcija. U normalnoj politici levica mora da postoji, ukoliko mi imamo korene koje imaju zapadnjaci koji su danas antiglobalisti, recimo trece, cetvrte generacije, ljudi koji su se u tome izvestili, onda to treba da izmislimo jer na politickoj sceni mora postojati neka vrsta ravnoteze, neka vrsta dijaloga, neka vrsta konflikta, pozitivnog konflikta koji ce se resavati na izborima i van njih. U tom smislu izmisljanje, ako hocete, nove levice jeste nesto sto je prosto zadatak onih ljudi koji mogu i umeju da misle. Oni ljudi koji to odbijaju su ne samo neodgovorni nego zapravo ja bih ih proglasila proglasila paradoksalno kukavicama koje suvise cuvaju i suvise vole svoj dragoceni polozaj antikomunista da bi ga napustili za neprohodnu djunglu i nejasnocu i neutabane puteve koji nas sada cekaju. Jedanput smo u proslom veku imali beskrvnu revoluciju, '68, ne vidim zasto se taj intelektualni potencijal ne bi probudio i danas.

Sto se Haga tice, to je sud koji ima dugacak, dosadan, zamoran proces koji nije najprijatnije gledati na televiziji i lazni utisak koji se dobija kada se gleda Milosevicevo sudjenje o njegovoj supremaciji je zapravo porazan, kada vi analizirate to sta se zaista saznaje u tom procesu. Saznaje se njegova nehumanost, saznaje se koliko je bezdusan, koliko zapravo mrzi ljude, koliko nema nikakvog razumevanja za onoga drugoga, za nekakvog bednog svedoka. I to sto se svedoci ne snalaze ili su senilini, ili su bedni, ili su nikakvi, to ne znaci apsolutno nista. Slika je mnogo jasnija nego sto sam ja uopste mogla da zamislim pre pocetka sudjenja i u tom smislu to fanatizovanje oko sudjenja i taj neverovatan rad maste koji se belezi o tome kako je Milosevic superioran jeste stvarno zalostan pokazatelj nesposobnosti vlasti da sama ucestvuje u organizovanju javnog mnjenja.

Vidim jednog coveka koji nije dorastao svom polozaju, to je sve. Nista me drugo ne zanima. Vidim coveka koji bi hteo da bude istovremeno i vodeci mislilac naroda i politicar, i da je ta stvar propala. Ne vidim vodeceg mislioca i ne vidim dobrog politicara. Ni jedno ni drugo. On se stvarno zapetljao u veoma komplikovane odnose izmedju svoje partije i svojih privrzenika i drzavnog aparata. On to ocigledno ne ume da kontrolise i u toj situaciji verovatno je najbolje sacekati izbore pa da oni kazu nesto o njemu, s tim sto bi mediji morali da obave mnogo radikalniji postupak analiziranja njegovog govora, njegovih izjava, njegovoga stava i svega ostalog. Ja samo vidim coveka koji jednostavno nije u stanju da odgovori visini zadatka. Nista losije ne bih rekla o njemu, premda je njegov nacina govora za mene potpuno stran, on nema prave veze s realnoscu, ne postuje misljenja drugih i ono sto je najzalosnije od svega - pokazuje politiku kao nesto beskonacno sterilno, i politickih diskurs kao nesto beskonacno dosadno, u cemu se ponovo samo prepoznaju obrisi namigivanja, namigivanja kao sistema razmisljanja a ne nekog zaista sistema razmisljanja. Mislim da je prilicno pretenciozno to sto on misli da moze da svoj nacin misljenja prezentira tzv. narodu. Narod vecinu toga ne razume, razume samo namigivanje i onda se sve svodi u stvari na jednu jeftinu strategiju i nista drugo. Postoji jedan problem u oba slucaja, i kod Kostunice i kod Djindjica, posto ih znam obojicu iz starih dana. To je da Kostunica smatra da je njegov akademski prostor, teorijski prostor sada na vlasti, da je on vlast koja daje istinu koju narod treba da cuje. Sto se tice Djindjica, stvar je potpuno drugacija. To je covek koji se seca da je nekada bio u akademskoj sredini i koji sada nalazi ne samo beskonacno polje i mogucnosti nego bogami i dobar deo zadovoljstva u tome sto govori prosto. On je otkrio da se moze govoriti jednostavno. To je taj problem izmedju njih dvojice. Obojica, i jedan i drugi, pokazuju da se zapravo nisu ostvarili kao intelektualci. Vec samim tim sto su na kraju dosli u politiku to je dovoljan dokaz, ali kada vidite kolikom su gomilom intelektualaca oni okruzeni, koji su bili spremni da bez problema ne samo zrtvuju nego i ponude svoje intelektualnu nezavisnost da bi bili nekakvi ambasadori koji se bave administracijom i ponavljaju misljenje drugih, u toj situaciji ja zaista potpuno razumem sto su malo poremetili kriterijume, ako su okruzeni takvom nevidjenom bulumentom ljudi koji su spremni da dokapitualizuju svoje intelektualnosti i prodaju je na prvom kiosku - u cemu je onda problem, zasto ne bi to onda i oni uradili. Bez obzira na ocigledne greske, lapsuse, smesne situacije, pretencioznost, nadutost, sve ostalo, laznu familijarnost, lazno razumevanje, lazno ponarodjavanje, sve to je u stvari gadno, ali mora se razumeti zato sto ocigledno nema nikoga ko bi njima rekao nesto drugacije.

B92: Komentar Svetlane Slapsak na modu sudjenja kod nas. Da vas podsetim, Dobrica Cosic tuzi list "Danas", Emir Kusturica tuzi Biljanu Srbljanovic, a Miodrag Popov, bivsi novinar RST-a a sada perjanica Pinka, tuzi Petra Lukovica.

Slapsak: Srpska kultura je u poslednjih nekoliko meseci, koliko imam direktno iskustvo jer dolazim nesto cesce, postala kultura denuncijacije. Kako ukljucim televizor, ima neki tok sou u kome sede tri coveka i denunciraju cetvrtog, petog i sestog. To je potpuno neverovatno, svi su u lovu na nekoga, i sa necijom glavom dolaze da dobiju nagradu i u toj situaciji je zaista tesko ocekivati od dva vodeca coveka da se ponasaju mnogo drugacije. Na kraju krajeva, oni u velikoj meri u demokratskom drustvu zavise od raspolozenja ostalih. Zospen u Francuskoj nije dosao na vlast samo zato sto je dobar nego i zato sto je deo jednog dijaloga, jedne odredjene kulture, jednog razumevanja i komuniciranja koje ga je dovelo na vlast i suprotstavilo ga onom klovnu Siraku. U tom smislu ne bih samo njima bacila odgovornost u lice nego i okruzenju koje ih pravi takvima kakvi su i u celokupnoj kulturi u kojoj je zaista denuncijacija osnovni nacin komunikacije u ovom trenutku.

To je, nazalost, posledica kulture u kojoj denuncijacija, u kojoj se svi secaju 13 godina u kojima su se denuncijacije dobro placale i ocigledno hoce da obnove proces na jednom drugom, malo jasnijem nivou. Kao, nije to bas ona denuncijacija pa da se plati krisom nego ajmo mi to javno. To su ljudi koji imaju putera na glavi. Opet je pitanje kolektivnog secanja. To su ljudi koji moraju da izbrisu odredjene stranice iz svoje proslosti i da nastave da funkcionisu. Mogu da nastave da funkcionisu samo ako radikalno prekinu i za to budu placeni. U ovom drustvu je ocigledno doslo do nekog psiholoskog stereotipa - ako dobijes pare, to te opravdava. Imati pare je dobro, na vrlo jednostavnom nivou. Elem, uzecemo pare i time cemo dokazati da smo cisti i da se secanje brise i onda mozemo da nastavimo. Dobrica Cosic kao najveci srpski pisac i mislilac, Emir Kusturica kao najveci jugoslovenski reziser, Popov kao posteni novinar institucije itd. To su morbidni primeri, moram priznati, ali rec je zaista o tehnologiji zaborava. To su sve tehnologije zaborava. Platite mi da se time dokaze da se ono pre nije desilo, i to je sve. Ako mi platite, to je dokaz. To je tako pervertirana ideja kapitalizma i tranzicije da coveku malo zastaje dah, ali to je zapravo to, svodi se na to. Platite mi pa postojim. Zalosno je to zaista. Jos je zalosnije sto sudstvo koje nije bilo u stanju da juri ratne zlocince sada treba da se dokazuje na ovakvim primerima. Nadam se da ce se dokazati kako treba, ali krajnje je vreme i da drzava i njeni najvisi organi srede zakone na taj nacin da se takve stvari ne mogu dogadjati, da takvi procesi ipak izgube na znacaju i na moci. Jer ako sudjenja koja ce se u Srbiji odrzavati u narednom periodu budu sudjenja "ti si meni rekao a ja hocu da se to prikrije", onda zaista nikakve nade nema. Postojanje takvih procesa samo na posebno odvratan nacin pokazuje odsustvo sudjenja ratnim zlocincima i odsustvo potrebe da se zaista secamo onoga sto se dogodilo. U centru celog tog problema su mediji, pisanje i intelektualci koji ne rade svoj posao.

hronika vesti (arhiva)

 

Copyright by NSPM