nazad na Hroniku 1. -
7. feb.
Slovenija:
Deceniju
nakon
medunarodnog
priznavanja
Hrvatska:
Deceniju
nakon
medunarodnog
priznanja
Reporter,
30.
jan.
Slovenija:
Deceniju
nakon
medunarodnog
priznavanja
Tude
hocemo,
svoje
ne
damo
Za
razliku
od
vecine
istocnoevropskih
zemalja
koje
su
zapadu
prodale
skoro
celokupnu
industriju,
Slovenija
se
odlucila
za
sasvim
drugaciju
politiku.
Da
bi
ušla
u
Evropsku
uniju,
morace
da
tu
politiku
promeni
Olga
Brezovar
(Ljubljana)
Jubilej
priznanja
Rebublike
Slovenije
od
strane
medunarodne
zajednice
nije
ni
približno
obeležen
kao
što
je
to
ucinjeno
u
Hrvatskoj.
Svoju
desetogodišnjicu,
Slovenci
su
proslavili
25.
juna
jer
je
na
taj
dan
1991.
slovenacka
skupština
na
osnovu
plebiscitarne
odluke
za
samostalnost
usvojila
Deklaraciju
o
nezavisnosti
i
na
taj
nacin
postavila
temelj
buduce
države.
Letos
su
tom
prilikom
priredene
brojne
priredbe,
a
na
centralnom
prijemu
u
Piranu
bili
su
i
ministri
spoljnih
poslova
s
pocetka
devedesetih:
Đani
de
Mikelis
(Italija),
Hans
Ditrih
Genšer
(Nemacka)
i
Alojz
Mok
(Austrija).
Jednoglasno:
Tim
povodom
je
i
Genšer
(poznat
po
odlucnom
zalaganju
za
što
ranije
priznavanje
ove
dve
države),
održao
govor
u
kome
je
cestitao
Sloveniji
na
brzom
i
uspešnom
razvoju
tokom
ovog
perioda.
U
svom
prošlonedeljnom
intervjuu
Mladini
ovaj
bivši
politicar
izjavio
je
da
"su
u
to
vreme
Slovenija
i
Hrvatska
bile
ravnopravne
u
ocima
evropske
zajednice,
te
da
razlike
u
pogledu
odluke
o
priznavanju
jedne
i
druge
države
nije
bilo.
Zbog
toga
je
16.
decembra
1991.
došlo
do
istovremenog
priznavanja
obe
države
(odnosno
15.
januara
1992.
kada
je
ono
pocelo
i
zvanicno
da
važi)".
U
tom
intervjuu
je
još
dodao
da
"je
avgusta
1991.
njemu
bilo
posve
jasno
da
treba
poštovati
zahteve
slovenackog
i
hrvatskog
naroda
za
samostalnom
državom,
ali
su
se
pri
tome
morala
poštovati
nacela
Helsinške
konvencije,
postojece
granice
i
pravo
da
narod
u
obe
države
samostalno
o
tome
odluci".
Iako
je
tada
unutar
evropske
zajednice
ova
odluka
donesena
posle
mnogo
diplomatskih
i
drugih
napora
i
velikog
broja
dvostranih
razgovora
i
zajednickih
rasprava
ministara
inostranih
poslova
zemalja
clanica,
na
kraju
je,
po
njegovim
recima,
najvažnije
da
je
odluka
o
priznavanju
donesena
jednoglasno.
Po
mišljenju
mnogih,
najveci
uspesi
Slovenije
za
ovih
deset
godina
ostvareni
su
na
polju
ekonomije
i
spoljne
politike.
Pokušaj
da
se
ocuva
vecina
velikih
proizvodnih
giganata
iz
perioda
bivše
Jugoslavije
bio
je
dosta
hrabar,
ali
kako
se
sada
pokazuje
i
uspešan
potez.
Za
razliku
od
vecine
drugih
istocnoevropskih
zemalja
u
tranziciji
koje
su
zapadu
prodale
skoro
celokupnu
svoju
industriju,
Slovenija
se
odlucila
za
sasvim
drugaciju
politiku.
Tako
je
savetu
eksperata
iz
sveta
(na
celu
sa
Džefrijem
Saksom
koji
je
po
otcepljenju
predložio
prodaju
vecine
državnog
kapitala),
tadašnji
vrh
odgovorio,
narodskim
jezikom
receno,
"ovo
može,
ovo
može
do
pola,
a
ovo
nikako
ne
može".
Tada
su
to
svi
smatrali
ludim
rizikom,
ali
danas
vidimo
da
su
i
Krka,
i
Lek,
i
Petrol
i
dve
velike
Pivovarne
(Laško
i
Union),
a
da
ne
govorimo
o
Gorenju,
Elanu,
Alpini
firme
koje
su
kompletno
u
slovenackom
vlasništvu
i
posluju
samo
u
pozitivnom
saldu.
Naravno
svaka
od
njih
je
imala
svoje
uspone
i
padove,
pa
je
tako
Elan
u
jednom
momentu
cak
potpuno
propao
i
bio
prodat,
ali
se
ubrzo
posle
toga
vratio
u
slovenacke
ruke
i
ovih
dana
planira
da
kupi
hrvatsku
tekstilnu
fabriku
Trio
iz
Obrovca.
Bitka
za
imovinu:
Jedna
od
trenutno
najvecih
nesuglasica
Slovenije
sa
EU
je
upravo
ta
prevelika
"nacionalna
orijentacija"
slovenackih
preduzeca.
Najaktuelnija
bitka
se
vodi
izmedu
belgijskog
Interbrua
i
slovenacke
Pivovarne
Laško
oko
deonica
industrije
piva
Union
koje
na
prvom
mestu
nije
ni
trebalo
prodavati,
jer
je
pomenuta
fabrika
jedno
od
uspešnijih
slovenackih
preduzeca.
Nacionalno
orijentisane
politicke
snage
u
Sloveniji
su,
naravno,
za
kompletno
ocuvanje
ovog
giganta
u
slovenackom
vlasništvu,
dok
je
vladajuca
stranka
za
evropeizaciju,
pa
samim
tim
i
prodaju
deonica
pomenutoj
belgijskoj
pivari
koja
je
pre
nekog
vremena
otkupila
i
Nikšicku
pivaru.
U
bankarstvu
je,
kada
govorimo
o
privatizaciji,
slicna
situacija.
Vecina
banaka
jako
dobro
posluje,
ali
ulazak
u
Uniju
uslovljava
njihovu
internacionalizaciju,
za
cim
inace
sa
poslovne
strane
ne
bi
bilo
nikakve
potrebe.
Oko
toga
se
na
bankarskoj
sceni
i
u
vladi
Slovenije
lome
koplja
poslednjih
meseci,
ali
ce
po
svoj
prilici
nacionalni
interes
i
ovog
puta
morati
da
ustupi
mesto
ulasku
stranog
kapitala
i
u
najvece
slovenacke
banke
kao
što
su
Nova
kreditna
banka
Maribor
i
Nova
ljubljanska
banka,
naslednica
nekadašnje
Ljubljanske
banke.
Zbog
svega
toga
su
mišljenja
da
li
se
treba
uhvatiti
u
kolo
sa
razvijenim
svetom
po
svaku
cenu
i
da
li
je
ulazak
u
EU
neophodan
i
pozitivan
za
Sloveniju,
veoma
podeljena.
Ipak
70
odsto
stanovništva
je
i
dalje
naklonjeno
Evropi,
i
to
prevashodno
mlada
populacija
izmedu
dvadeset
i
trideset
godina.
Stariji
su,
medutim,
nepoverljiviji
prema
integraciji,
a
zanimljivo
je
i
to
da
cak
10
odsto
više
muških
ispitanika
podržava
težnje
ka
Uniji
(kod
muškaraca
je
ovaj
procenat
71,7,
a
kod
žena
62,7
odsto).
Što
se
stranacke
podeljenosti
tice,
pristalice
dve
najjace
stranke,
vodece
LDS
i
Janšine
SDS,
ogromnom
su
vecinom
za
Uniju,
dok
su
pristalice
stranaka
nacionalog
opredeljenja
uzdržane.
Odnosi
sa
NATO-om
Situacija
sa
ulaskom
u
NATO
nešto
je
drugacija
nego
sa
ulaskom
u
Evropsku
uniju,
što
nije
ni
cudno
s
obzirom
na
ogromna
ulaganja
koja
cekaju
državu,
pa
samim
tim
kroz
porez
i
njene
gradane,
da
bi
vojnu
opremu
dovela
na
visoke
standarde
NATO-a.
Samo
je
56
odsto
stanovništva
po
poslednjim
anketama
za,
30
odsto
protiv,
a
ostali
su
neopredeljeni.
Istraživanja
su
pokazala
da
je
1997,
pre
sastanka
u
Madridu
na
kome
Slovenija
nije
bila
pozvana
da
pristupi
Savezu,
NATO
imao
mnogo
veci
procenat
pristalica.
Tako
se
i
sada
ocekuje
da
ce
se
na
referendumu
nakon
poziva
od
strane
NATO-a
vecina
gradana
ipak
izjasniti
za
ulazak.
Sloveniji
pak
predstoji
da
u
tu
svrhu
kompletno
obnovi
svoje
oružane
snage
i
da
vojsku
kompletno
transformiše
u
profesionalnu,
umesto
sadašnjeg
obaveznog
služenja
vojnog
roka.
Hrvatska:
Deceniju
nakon
medunarodnog
priznanja
Zapadni
prsten
ispod
hrvatskoga
nosa
Po
nekim
cvrstim
procenama,
Zagreb
za
Ljubljanom
politicki
i
ekonomski
kasni
najmanje
15
godina.
Ekonomski
govoreci,
tamo
gde
su
Slovenci
danas,
Hrvati
mogu
biti
tek
2017!
A
gde
su
tek
Srbija
i
Bosna
i
Hercegovina....
Drago
Pilsel
(Zagreb)
Ono
što
Hrvatsku,
deset
godina
nakon
njenog
medunarodnog
priznanja
najviša
oznacava,
jeste
kolonizacija
njene
privrede.
Uoci
dolaska
izaslanstva
Medunarodnog
monetarnog
fonda
u
Zagreb
radi
rasprave
o
starom
i
novom
stand-by
sporazumu,
ona
ovih
dana
stoji
pred
kobnim
izazovima
"završne
faze".
Nece
to
MMF-u
biti
prvi
put
da
na
slabo
vidljiv
i
posredan,
ali
presudan
nacin
odlucuje
o
tome
tko
ce
upravljati
hrvatskim
ekonomskim
potencijalima.
Neobicna
je
cinjenica,
kako
podsjeca
Ivo
Jakovljevic,
kolumnista
rijeckog
Novog
lista
i
vodeci
novinski
kriticar
Racanove
ekonomske
politike,
da
je,
i
u
sklopu
jugoslavenske,
i
hrvatska
ekonomija
najdinamicnije
stope
rasta
BDP-a
i
najviše
stope
investicija
ostvarivala
u
godinama
nakon
što
je
tadašnja
Titova
vlast
svoje
"ne"
rekla
i
Maršalovom
planu
sa
Zapada
i
Staljinovim
rezolucijama
s
Istoka.
Još
neobicnija
je
cinjenica
da
su
i
stope
rasta
bruto-proizvoda
i
stope
investicija
opadale
s
jacanjem
hrvatske
suradnje
s
MMF-om,
pa
kriza
u
Hrvatskoj
dostiže
povijesnu
kulminaciju
unazad
dvije-tri
godine,
za
kojih
se
ta
suradnja,
prema
službenim
procjenama,
granici
sa
savršenstvom.
MMF
je
sponzor
što
jeftinijeg
prodora
zapadnih
banaka
na
širi
europski
jugoistok.
Hrvatska
vlast
je,
kao
i
u
doba
HDZ-a,
nastavila
rasprodavati
gotovo
cijeli
bankarski
potencijal
i
visoko
precjenjivati
tecaj
kune
(preko
kojeg
gotovo
sve
uvozno
je
postalo
znatno
jeftinijim
od
domaceg,
cime
se
razara
proizvodnja
i
povecava
nezaposlenost),
i
postavila
je
temelje
za
dugorocnu
kolonizaciju
zemlje.
Da
bi
plan
bio
realiziran,
još
je
potrebno
za
male
novce
prodati
Croatia
osiguranje,
INU,
Hrvatsku
elektroprivredu,
Jadranski
naftovod
i
ono
što
je
preostalo
od
turistickog
biserja.
Na
kolenima
pred
MMF-om:
Od
maja
1998.
do
januara
2002.
broj
nezaposlenih
u
Hrvatskoj
povecan
je
s
272.000
na
gotovo
400.000,
dok
su
ukupne
devizne
rezerve
povecane
sa
4,6
na
cak
8,6
milijardi
dolara
i
pretežno
deponirane
vani,
u
bankama
Europske
unije.
Uspije
li
MMF
nametnuti
Racanu
nove
uvjete,
a
sve
o
tome
govori,
pokazat
ce
se
da
su
hrvatski
gradani
uzalud
racunali
i
na
nacionalisticku
i
na
reformisticku
opciju
te
da
se
šutke
moraju
prikloniti
svevlasti
svojih
novih
zapadnih
gospodara.
Dok
ovo
citate,
izaslanstvo
MMF-a
analizira
sa
hrvatskom
vladom
i
Hrvatskom
narodnom
bankom
ispunjavanje
obaveza
važeceg
ugovora
(koji
istece
u
maju),
kao
i
sadržaj
novog
za
narednu
godinu
i
pol
dana,
do
predvidenog
kraja
mandata
sadašnje
vlade.
Premijer
Racan
i
guverner
HNB-a
Željko
Rohatinski
(sve
se
glasnije
govori
o
njegovoj
ostavci)
na
velikoj
su
kušnji.
Na
najnovije
kritike
i
otvorene
ucjene
MMF-a,
Hrvatska
ce
morati
ili
pokleknuti,
ili
žestoko
uzvratiti,
ali
sa
cime?
Posljedicno
ce,
i
u
prvom
i
u
drugom
slucaju,
najvjerojatnije
-
barem
tako
misli
vecina
ekonomista
koje
smo
konzultirali
-
i
izvršna
i
monetarna
vlast
dospjeti
pred
ostavke,
smjene
ili
nove,
prijevremene
parlamentarne
izbore
predvidene
za
iducu
jesen.
Trenutno
su
za
MMF
najspornije
stvari
vladino
otezanje
sa
smanjivanjem
zaposlenih
u
vojsci
i
policiji
za
novih
10.000
nezaposlenih,
i
namjera
da
se,
proracunskim
novcem
i
prihodima
od
privatizacije,
poticu
izgradnja
autoceste
Zagreb-Split
i
zapošljavanje
najmanje
36.000
osoba
u
nizu
projekata
od
nacionalne
važnosti,
kao
što
je
vladin
program
"Iz
fakulteta
na
posao".
Protiveci
se
tim
projektima,
MMF
se
zalaže
za
novu
Hrvatsku
koja
ce
imati
minimalnu
vojsku
i
policiju,
koja
ce
snažnije
poticati
regionalne
a
ne
nacionalne
projekte
infrastrukture
i
zapošljavanja,
koja
ce
imati
razumijevanje
za
kaos
u
Srbiji,
kako
bi
kroz
potpunu
normalizaciju
svih
veza
s
istocnim
susjedima,
pomogla
stranim
bankama
i
megakompanijama
da
što
prije
preuzmu
srbijanske
ostatke
ostataka
i
tako
bude
zaokružena
regionalna
gospodarska
i
bankarska
mreža
na
prostoru
izmedu
Sutle,
Dunava,
Crnog
mora
i
Jadrana.
Da
bi
i
vlada
i
HNB,
kažu
naši
sugovornici,
u
tom
pokeru
sa
MMF-om
dobili
koju
jaku
kartu
u
ruke,
trebali
bi
tražiti
snagu
u
dosad
marginaliziranom
parlamentu.
Vlada
vec
dva
mjeseca
ima
gotov
koncept
novog
razvoja
zemlje,
ali
o
njemu
nije
otvorila
raspravu
u
Saboru.
Vlada
namjerava
dovršiti
privatizaciju
svega
vrijednog
u
državnom
portfeliju,
ali
o
krajnjim
posljedicama
i
ciljevima
te
skoro
samoubilacke
strategije
nije
nikad
zatražila
mišljenje
Sabora.
Uostalom,
i
HDZ
je
potkraj
90-ih
pokrenuo
totalnu
rasprodaju
bankarskog
sustava
strancima,
a
da
o
tome
nije
tražio
mišljenje
parlamenta.
Mic
po
mic
u
integracije:
Što
se
tice
hrvatske
vanjske
politike
i
opceg
stanja
u
zemlji,
rigidna
i
nedemokratska
vlast
HDZ-a
cvrsto
je
držala
kontrolu
nad
svim
segmentima
društva.
Društvene
vrijednosti,
uobicajene
za
demokratske
i
civilizirane,
bile
su
proskribirane,
što
je
najviše
kocilo
ulazak
Republike
Hrvatske
u
medunarodne
institucije
i
definiralo
bivšu
vlast
u
Zagrebu
kao
nepoželjnog
clana
svjetske
zajednice.
Tek
je
poraz
HDZ-a
na
parlamentarnim
izborima
u
januaru
2000.
pokrenuo
zamrznute
procese.
Hrvatska
je
kao
prvi
znak
povjerenja
ukljucena
u
NATO-ov
program
Partnerstvo
za
mir.
Uslijedilo
je
clanstvo
u
Svjetsku
trgovinsku
organizaciju
(NjTO)
ali
Hrvatska
je
svoj
prvi
pravi
korak
evropske
integracije
ucinila
tek
29.
oktobra
2001.
kad
je
premijer
Racan
potpisao
Sporazum
o
stabilizaciji
i
pridruživanju
EU,
što
joj
omogucava
da
2003.
možda
podnese
molbu
za
prijem
u
clanstvo
EU,
što
ce
Sloveniji
biti
omoguceno
gotovo
sa
sigurnošcu
do
kraja
2004.
No
nema
nikakvih
pokazatelja
da
bi
vlast
u
Hrvatskoj
u
preostale
dvije
godine
mandata,
ukoliko
se
mirno
i
dode
to
toga
kraja,
uspjelo
približiti
se
slovenskom
standardu
sa
današnjim
skoro
9.500
dolara
BDP-a
po
glavi
stanovnika
(Hrvatska
ima
4.200
dolara).
Najkrace
receno,
Zagreb
za
Ljubljanom
politicki
i
ekonomski
kasni
najmanje
15
godina.
To
znaci
da
tamo
gdje
su
danas
Slovenci,
Hrvati
bi
mogli
viti
tek
2017!
Huškaci:
Ni
mediji
se
nisu
u
posljednjih
deset
godina
uspjeli
emancipirati
od
politike.
Najvažnija
medijska
kuca
u
zemlji,
HRT,
ponovno
je
za
nadzornika
dobila
Mirka
Galica,
poslušnika
Tudmanove
i
Racanove
politike,
ali
se
upravo
dogodio
važan
pomak
koji
bi
mogao
znaciti
nadu
u
bolju,
europskiju
medijsku
buducnost.
Kao
glavna
urednica
HTV-a
je
izabrana
mlada
naucnica
Jasna
Ulaga-Valic,
eticarka
koja
upravo
doktorira
na
djelima
Vaclava
Havela
i
koja
ne
pripada
kriminalo-korupcionaško-politickim
klanovima
Hrvatske
televizije
na
kojoj
su
još
aktivni
i
jaki
medijski
huškaci
Tudmanove
propagandne
mašinerije.
Franjo
Tudman
je
bio
stvorio
klimu
nesnošljivosti
prema
civilnim
inicijativama
i
sve
ih
je
odredom
tretirao
kao
unutarnje
neprijatelje.
Danas
toga
više
nema
ali
su
nevladine
organizacije
osiromašene
i
prepuštene
vladajucem
mediokritetu.
Politicka
je
podobnost
vidljiva
na
svakom
koraku.
Konacno,
odnos
vladajuce
politike
prema
manjinskim
pravima
i
nakon
smjene
vlast
doživljava
ozbiljne
kritike
medunarodne
zajednice.
Hrvatsku
je
napustilo
oko
300.000
Srba.
Od
toga
se,
po
službenim
evidencijama,
vratilo
oko
90.000
osoba,
no
broj
onih
povratnika
koji
zaista
žele
ostati
je
znatno
manji.
Mnoga
ubojstva
srpskih
civila
i
paljevina
njihovih
domova
1995.
ostala
su
trajnom
mrljom
na
licu
Hrvatske
a
vlast
i
dalje
komplicira
u
procesu
povratka
imovine
Srbima.
Hrvatska
je,
još
uvijek,
jedna
mala
sredina
prepuna
provincijskih
opsesija
i
puno,
neopisivo
mnogo
pravne
nesigurnosti.
hronika
vesti (arhiva)